REPUBLIKA HRVATSKA

Ps-226/2015

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. J. D., sin H. iz S., O.:…i pod 2. S. D., sin H. iz S., O.:…, oba zastupana po punomoćniku M. K., odvjetniku u S.

protiv tuženika T. D., pok. J. iz S., O.:… zastupana po N. Č., odvjetniku iz O. društva B. & partneri d.o.o., S., radi predaje suposjeda zajedničkoga dijela nekretnine, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dne 27. svibnja 2021. god, u nazočnosti tužitelja pod 1. i 2. i njihova punomoćnika te tuženika i njegova punomoćnika, dne 17. rujna 2021. god.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Nalaže se tuženiku T. D. V. pok. J. iz S., O.: … da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe preda tužitelju pod 1.

D. J. sin H. iz S. O.: … i tužitelju pod 2.

D. S. sin H. iz S., O.: … u suposjed potkrovlje

zgrade označene kao čest. zem. 3145 zu 5029 k.o. S., a na način da im preda ključeve od potkrovlja i da osigura i omogući nesmetan pristup potkrovlju sa stubišta predmetne zgrade.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima pod 1. i 2. parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate".

II. Nalaže se tužiteljima pod 1. i 2. solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi parbeni trošak tuženiku u iznosu od 10.512,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. rujna 2021. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.1.U tužbi se navodi da su tužitelji i tuženik suvlasnici zgrade označene kao čest. zem. 3145 zu 5029 k.o. S.. Zgrada se sastoji od prizemlja, prvoga i drugog kata te potkrovlja. U prizemlju zgrade nalazi se stan koji je u suvlasništvu tužitelja pod 1. za 2/3 i tuženika za 1/3 dijela cjeline, te dio prizemlja koji je u isključivom vlasništvu tužitelja pod 1. Na prvom katu nalazi se stan koji je u vlasništvu tužitelja pod 2 za cijelo. Na drugom se katu nalazi stan koji je u vlasništvu tuženika za cijelo. Iznad stana na drugom katu, koji je u vlasništvu tuženika, nalazi se potkrovlje koje se proteže cijelom dužinom toga stana te predstavlja jedini izlaz na krov zgrade. Potkrovlje zgrade je po svojoj namjeni i svojstvima, a i sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zajednički dio nekretnina koji je namijenjen zajedničkom korištenju svih suvlasnika te se svojom naravi protivi isključivom korištenju od strane jednoga suvlasnika.

1.2. Tužitelju su, navodi se dalje u tužbi, oduvijek a kao i njihovi preci prije njih, imali omogućen i nesmetan pristup potkrovlju, koje su stranke zajednički koristile. Na potkrovlje su ulazili ponajprije radi zajedničkog održavanja krova i dimnjaka, a služilo je i kao ostava gdje su odlagali stare stvari i namještaj. Tuženik je svojim postupcima tužiteljima onemogućio prilaz potkrovlju, potpuno ih isključio od suposjeda te im uskratio pravo i mogućnost da ga zajednički koriste, na što, kao suvlasnici, imaju pravu s obzirom da je riječ o zajedničkom dijelu nekretnine. Zahtjev tužitelja za predajom suposjeda potkrovlja, ukazuje se opravdanim tim više jer tuženik ne poklanja previše pozornosti održavanju zajedničkoga dijela zgrade koji je neosnovano prisvojio. Tužiteljima je također onemogućen pristup anteni koja se nalazi na krovu na koji se ne može pristupiti drugačije nego preko potkrovlja.

1.3. Slijedom iznesenoga, tužitelji predlažu donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženiku predati im u suposjed predmetno potkrovlje, na način da im preda ključeve od tog potkrovlja te osigura i omogući nesmetan pristup potkrovlju sa stubišta predmetne zgrade. Potražuju i trošak postupka.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, predloživši da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, uz naknadu troška postupka. Ističu da su stranke rodbinski povezane jer je tuženik brat oca tužitelja. Odnosi stranaka su trajno i dugoročno poremećeni, opterećeni nizom drugih sudskih postupaka, pa tuženik smatra kako je predmetna tužba isključivo posljedica tih odnosa jer tužitelji itekako dobro znaju da nemaju nikakvih prava na potkrovlje jer je otac tužitelja to ugovorom odavno potvrdio. Iznad stana na drugom katu zgrade anagrafske oznake, označene kao čest. zgr. 3145 zu 5029 k.o. S.

nalazi se potkrovlje, bolje rečeno mrtvo potkrovlje kako su ga otac tužitelja i tuženik odavno nazvali. Predmetna zgrada nikada nije pravilo etažirana, već se radi o etažama s neodređenim suvlasničkim udjelima. Mrtvo potkrovlje nije zajednički dio nekretnine namijenjen zajedničkom korištenju svih suvlasnika, koje se svojom naravi protivi isključivom korištenju od strane jednog suvlasnika nego je sastavni dio stana na drugom katu čiji je vlasnik tuženik, a što je između stranaka odavno utanačeno, čemu svjedoči činjenica da je pristup mrtvom potkrovlju omogućen isključivo iz stana na drugom katu.

2.2. U odgovoru se dalje navodi da je, temeljem građevinske dozvole O. S., U. br. od 17. 10. 1969. god., tijekom 1970. god., nad prvim katom tj. nad mrtvim potkrovljem u dužini cijele zgrade nadograđen i izgrađen jedan stan od tri sobe, sobice, kuhinje i nusprostorija, a koji zauzima čitav drugi kat s mrtvim potkrovljem predmetne zgrade. Već se tehničkim opisom planirane nadogradnje utanačilo da će mrtvo potkrovlje biti sastavni dio stana na drugom katu jer je veza s mrtvim potkrovljem predviđena preko penjalica u prostor predsoblja.

2.3. Nadalje tuženik ističe da su Ugovorom o darovanju od 22. 10. 1970. god. otac tužitelja i tuženik, kao darodavci darovali M. D., ženi J., kao daroprimcu, nadograđeni i novoizgrađeni stan na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje i nusprostorija i zauzima čitavi drugi kat s mrtvim potkrovljem stambene zgrade u S.,

. Od sklapanja toga ugovora pa sve do 30. kolovoza 1999. god. jedini i isključivi vlasnik stana na drugom katu s mrtvim potkrovljem bila je M. D.. U taj stan su, po njegovoj izgradnji, uselili roditelji tuženika i tuženik i od tada su u tom stanu s mrtvim potkrovljem živjeli jedino roditelji tuženika ( do svoje smrti) i tuženik sa svojom obitelji (ženom i djecom). U cijelosti je neistinit navod da su tužitelji oduvijek imali omogućen i nesmetan pristup po potkrovlju i da su ga zajednički koristili s tuženikom odnosno da su na potkrovlje ulazili ponajprije radi zajedničkog održavanja krova i dimnjaka te da je ono služilo kao ostava gdje su odlagali stare stvari i namještaj. Predmetni stan s mrtvim potkrovljem tužitelji nikada nisu koristili, a ni njihov otac niti su imali bilo kakav pristup stanu, samim tim ni mrtvom potkrovlju u koje se može ući samo iz predmetnoga stana. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 30. kolovoza 1999. god., zaključenim između M. D. ud. J. i tuženika, vlasnik navedenoga stana koji zauzima čitav drugi kat zajedno s mrtvim potkrovljem postao je tuženik.

2.4. Budući da je tuženik isključivi vlasnik mrtvog potkrovlja koje je sastavni dio stana položenog na drugom katu zgrade anagrafske oznake , tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Uz to, tužbeni zahtjev je u suprotnosti sa stvarnim stanjem i kao takav je neprovediv. Ulaz u mrtvo potkrovlje nema nikakvu bravu pa se ne može potraživati predaja nečega što ne postoji. Pristup potkrovlju sa stubišta zgrade nikada nije ni postojao jer je potkrovlje sastavni dio stana na drugom katu iz kojeg razloga ni projektom nije bio predviđen pristup potkrovlju sa stubišta.

3.1. U postupku su izvedeni dokazi pregledom prikaza zk uloška-neslužbena kopija za čest. zgr. 3145 zu 5029 k.o. S., T. opisa nadgradnje stambene zgrade u ulici A. M. u S. priložena spisu, U. o darovanju U. S. dne 22. oktobra 1970. godine.", Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju " U S., 30. kolovoza 1999. godine", nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za građevinarstvo N. K. od 20.

studenoga 2017. god., odobrenja za građenje-nadogradnju U. za građevinarstvo, urbanizam i komunalne poslove, O. za građevinarstvo i urbanizam O. S. br. od 17. 10. 1969. god., dopunskoga odobrenja istoga tijela br. od 02. 02. 1971. god., odobrenja za upotrebu U. za urbanizam,

građevinarstvo i komunalne poslove O. S. br. od 25. 05. 1971.

god., preslike tlocrta predmetne zgrade, preslušanjem svjedoka H. D. i K. D. te preslušanjem tužitelja pod 1. i 2. i tuženika.

3.2. Odbijeni su prijedlozi za preslušanje svjedoka M. R., B. K., B. K., D. B., I. K. i Z. K. jer je izvođenje tih dokaza predloženo

nakon zaključenja prethodnog postupka, a pored toga sud smatra da bi preslušanje svjedoka bilo suvišno i bespotrebno kod činjenice postojanja Ugovora o darovanju od 22.

10. 1970. iz kojega je pitanje vlasništva prijepornoga potkrovlja jasno. Iz toga razloga nisu preslušani ni svjedoci M. K. i V. P..

4. Stranke su zatražile trošak postupka.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Tužitelji tužbenim zahtjevom traže da im tuženik preda u suposjed potkrovlje zgrade označene kao čest. zem.3145 k.o. Split, na način da im preda ključeve od potkrovlja i osigura i omogući nesmetan pristup potkrovlju sa stubišta zgrade.

7. Između stranaka je prijeporno je li predmetno potkrovlje zajednički dio zgrade označene kao čest. zem 3145 k.o. S. i jesu li tužitelji suvlasnici toga dijela zgrade te je li tuženik obvezan predati im ga u suposjed.

8. Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje ZV), vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema odredbi st. 2. istoga članka, vlasnikovo pravo iz stavka 1. ne zastarijeva.

9. Prema odredbi čl.162. st. 1. ZV-a, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

10. Po odredbi čl. 67. st. 3. ZV-a, uz stan odnosno drugu samostalnu prostoriju, vlasništvo posebnoga dijela nekretnine može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.

11. Prema odredbi st. 4. istoga članka, da bi se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine moglo protegnuti i na neki dio kao tome sporedan, on treba biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine te dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana, odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio.

12. Prema odredbi čl. 67. st. 6. ZV-a, vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine, u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnog dijela.

13. U postupku je neprijeporno utvrđeno ( očevidom i nalazom vještaka građevinske struke) da je pristup u predmetno potkrovlje moguć samo kroz stan tuženika i ni na koji drugi način. Iz Ugovora o darovanju od 22. 10. 1970. god., sklopljenoga između oca tužitelja i tuženika s jedne strane i M. D., s druge strane, razvidno je da je sklapanjem toga ugovora riješeno pitanje vlasništva predmetnoga potkrovlja. Tim ugovorom su otac tužitelja i tuženik, kao darodavci, darovali nadograđeni i novoizgrađeni stan na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje i nusprostorija i zauzima čitavi drugi kat s mrtvim potkrovljem stambene zgrade u S., (danas

), M. D. kao daroprimcu. Proizlazi da predmetno potkrovlje, koje

je u navedenom ugovoru označeno kao "mrtvo potkrovlje" po svojoj namjeni i položaju pripada stanu na drugom katu, a to je utanačeno između oca tužitelja i tuženika te M. D. još 1970. god. Zbog toga je pristup predmetnom potkrovlju i omogućen isključivo iz stana na drugom katu. Zato to potkrovlje nije zajednički dio nekretnine namijenjen zajedničkom korištenju svih suvlasnika zgrade koje se svojom naravi protivi isključivom korištenju od strane jednoga suvlasnika (čl.67. st. 6. ZV-a), nego je ono sastavni dio stana na drugom katu čiji je vlasnik tuženik (čl.67.st.3. ZV-a). Potkrovlje u koje je pristup omogućen isključivo kroz stan na drugom katu po svojoj namjeni nužno služi stanu na drugom katu, a ne zgradi kao cjelini. Da su suvlasnici zgrade, prilikom vršene nadogradnje, imali namjeru da predmetno potkrovlje bude zajednički dio zgrade, oni bi pristup potkrovlju omogućili na drugi način, a ne isključivo kroz stan na drugom katu. To potvrđuje ugovor o darovanju iz 1970. god., predmet kojega je bio stan na drugom katu s mrtvim potkrovljem, koji pokazuje da potkrovlje pripada upravno stanu na drugom katu i nije zajednički dio zgrade.

14.Vlasnica stana na drugom katu, prema Ugovoru o darovanju od 22, 10. 1970. god., što nije prijeporno, M. D. U. o dosmrtnom uzdržavanju od 30. kolovoza 1999.

god., prenijela je vlasništvo stana položenog na drugom katu predmetne zgrade, što u naravi predstavlja stan koji zauzima čitavi drugi kat zajedno s mrtvim potkrovljem, na tuženika te je on od 30. kolovoza 1999. god. vlasnik toga prostora.

15. Otac tužitelja H. D., preslušan kao svjedok u ovom predmetu, u svome iskazu izjavio je da ugovor o darovanju od 22. 10. 1970. god. ne osporava pa je jasno da je tuženik, uzevši u obzir priložene ugovore i iskaz svjedoka H. D., dokazao kako je predmetno potkrovlje u njegovom vlasništvu.

16.Tužitelji su svoja prava vlasništva/suvlasništva stanova u prizemlju i na prvom katu zgrade stekli pravnim poslovima od svoga oca H. D., a kako se pravnim poslom ne može steći više prava od onoga što ga ima pravni prednik, tužitelji nisu mogli steći pravo suvlasništva predmetnoga potkrovlja jer je ono njihov pravni prednik otuđio Ugovorom o darovanju od 22. 10. 1970. god. Tužitelji nisu mogli steći nešto što njihov otac nema, a on nije bio vlasnik niti suvlasnik predmetnoga potkrovlja.

17.Nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je predmetno potkrovlje, po svojoj namjeni zajednički dio nekretnine, pozivajući se na odredbu čl. 67. st. 6. ZV-a. Naime, tužitelji nisu dokazali da se predmetno potkrovlje koristilo kao zajednički dio zgrade, a potkrovlje zgrade ne predstavlja bez iznimke zajednički dio zgrade ( to ovisi o svakom konkretnom slučaju).

18.Tužitelji u postupku nisu uspjeli dokazati da su suvlasnici onog dijela predmetne nekretnine čiju predaju suposjeda traže(aktivnu legitimaciju na svojoj strani), odnosno nisu dokazali da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a, a kako bi osnovano mogli zahtijevati od tuženika predaju suposjeda.

19. S obzirom na sve navedeno tužbeni je zahtjev, kao neosnovan, valjalo odbiti.

20.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

21.Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, pristup na 8 ročišta ( 14. 09. 2016., 05. 02. 2018., 24. 04. 2018., 13. 03. 2019., 29. 05. 2019., 24. 09. 2019., 23. 02. 2021., 27. 05. 2021.) i pristup očevidu od 10. 03. 2017. po 75 bodova te za pristup na ročište od 07. 03. 2018. i sastav tri podneska ( 10. 09. 2019., 24. 02. 2020., 17. 05. 2021.) po 18,75 bodova. Tuženiku je ukupno priznato 825 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, te uvećano za PDV i 200,00 kn pristojbe odgovora na tužbu, daje dosuđeni iznos troška od 10.512,50 kn.

U Splitu, 17. rujna 2021.god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ v. r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovoga suda, u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

- pun. tužitelja pod 1. i 2.

- pun. tuženika

- u spis