Poslovni broj: Usž-832/20-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ž. Z. iz Č., zastupanog po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J., iz R., protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, Uprave za šumarstvo, lovstvo i drvne industrije, Sektor šumarske i lovne inspekcije, Služba lovne inspekcije, Odjel PJ lovne inspekcije K., radi uklanjanja hranilice, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-606/2019-13 od 12. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-606/2019-13 od 12. prosinca 2019.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 UsI-606/2019-13 od 12. prosinca 2019., (točkom I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-323-04/19-01/10, URBROJ: 525-11/1031-19-1 od 21. ožujka 2019. (točkom I), kojim je naređeno tužitelju ukloniti lovnogospodarske objekte – automatske hranilice postavljene unutar zajedničkog otvorenog lovišta broj:
VIII/110 – „C. G.“ na lokacijama U. i L., u roku od 20 dana od dana dostave tog rješenja te mu je zabranjeno iznošenje hrane i prihranjivanje divljači unutar navedenog zajedničkog otvorenog lovišta. Točkom II. odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Tužitelj je protiv naprijed navedene presude izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Prije svega ističe da se prvostupanjski sud propustio očitovati na sve navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka, a poglavito da nije uzeo u obzir očitovanje Ministarstva poljoprivrede u kojem je jasno definirano da Zakon o lovstvu ne zabranjuje vlasniku zemljišta da na površini svog zemljišta izlaže hranu pogodnu za divljač, kao i da podiže privatne objekte, a na koje se tužitelj pozivao tijekom postupka. U istom je očitovanju naglašena odgovornost lovoovlaštenika da organizira lovočuvarsku službu putem koje će sprječavati lov protivan Zakonu o lovstvu. Stajalište je Ministarstva poljoprivrede da pojam „foto lov“ iako sadrži riječ lov po svom smislu ne pripada pod pojam lova sukladno Zakonu o lovstvu već spada pod turističku uslugu koja se treba pružati pod uvjetima propisanim Zakonom o turizmu. Sukladno navedenom očitovanju objekti koje je postavio u svrhu „foto lova“ ne predstavljaju ni lovnogospodarske niti lovnotehničke objekte. Opetovano naglašava da je dužnost lovoovlaštenika da putem lovočuvarske službe osigura sprječavanje svakog lova na nedopušten način. Ističe da je sukladno Planu gospodarenja smeđim medvjedom u Republici Hrvatskoj, foto lov i edukacija predstavljaju jedan od razloga za prihranjivanje divljači. Smatra da je time što nije ocijenio sadržaj svih isprava i navoda koje je tužitelj iznio u postupku, prvostupanjski sud počinio povredu članka 33. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima, a u kojem kontekstu citira i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predlaže ovom Sudu preinačiti pobijanu presudu te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Tuženik se, u odgovoru na žalbu protivi navodima iste smatrajući da je prvostupanjski sud na valjan i zakonit način utvrdio sve odlučne činjenice te na tako utvrđenom činjeničnom stanju pravilno primijenio materijalno pravo Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, a sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/15., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da time što je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev žalitelja, nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
6. Naime, u konkretnom slučaju, iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru, provedenom dana 20. ožujka 2019. u otvorenom lovištu broj: VIII/110 „C. g.“, proizlazi da tužitelj na lokaciji U. i L. obavlja prihranu divljači zrnatom hranom (kukuruzom) i to putem lovnotehničkih objekata (automatske hranilice) o čemu predmetu spisa prileži i fotodokumentacija.
7. Nije sporno da je tužitelj vlasnik zemljišta na kojem se obavlja prihrana divljači, kao i da je na predmetnom, zajedničkom otvorenom lovištu, lovoovlaštenik prava lova Lovačko društvo T. Č., koji navedenim lovištem gospodari temeljem važećeg Ugovora, broj 08010, o produljenju zakupa. Također nije sporno da navedene automatske hranilice nisu uvedene u propisani očevidnik važeće lovnogospodarske osnove za predmetno zajedničko otvoreno lovište.
8. Odredbom članka 5. stavkom 1. ovdje mjerodavnog Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18, dalje: Zakon) propisano je da se taj Zakon primjenjuje na divljač odnosno tim Zakonom određene životinjske vrste koje slobodno žive u prirodi, na površinama namijenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja. Člankom 7. točkom 19 istog Zakona, definirano je „pravo lova“ koje predstavlja ovlast da se na određenoj površini zemljišta i voda provode radnje uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači i njezinih dijelova.
9. Navedeni Zakon, također, jasno definira mjere koje se odnose na „uzgoj i zaštitu divljači“ kao jedan od oblika izvršavanja prava lova, među kojima osobito provedbu mjera za osiguranje dovoljne količine kvalitetne hrane i pitke vode (članak 54. točka 10. Zakona), te podizanje i održavanje lovnogospodarskih i lovnotehničkih objekata (članak 54. točka 11. Zakona), a dok je člankom 21. Zakona propisano da pravo lova na lovištima u Republici Hrvatskoj stječe ovlaštena pravna ili fizička osoba (obrtnik) ugovorom o pravu lova na lovištu.
10. Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, tužitelj je postavljanjem automatskih hranilica, vršio mjere uzgoja i zaštite divljači, dakle, u smislu naprijed navedene odredbe članka 7. točke 19 Zakona vršio pravo lova, a na koje je temeljem članka 21. Zakona ovlaštena pravna ili fizička osoba (obrtnik) ugovorom o pravu lova na lovištu, odnosno, u konkretnom slučaju, Lovačko društvo T. Stoga je pravilno i po mišljenju ovog Suda, tuženik, u čijoj je nadležnosti provođenje inspekcijskog nadzora nad provedbom Zakona, bio ovlašten tužitelju naložiti uklanjanje predmetnih automatskih hranilica i zabraniti daljnje prihranjivanje divljači unutar predmetnog lovišta.
11. U odnosu na očitovanje Ministarstva poljoprivrede kojim je tužitelju pojašnjeno da: „ Zakon o lovstvu ne zabranjuje vlasniku zemljišta da na površini svog zemljišta izlaže hranu koja može biti pogodna za divljač jednako kao što mu ne zabranjuje da na svom zemljištu podiže privatne objekte“, valja pojasniti da navedeno očitovanje ne ovlašćuje tužitelja na obavljanje djelatnosti i radnji koje je sukladno Zakonu o lovstvu ovlašten činiti samo ovlaštenik prava lova, a koji ovlaštenik tužitelj nije.
12. Naime, članak 20. Pravilnika o sadržaju, načinu izrade i postupku donošenja, odnosno odobravanja lovnogospodarske osnove, programa uzgoja divljači i programa zaštite divljači („Narodne novine“ broj 40/06, 92/08, 39/11, 41/13, 99/18, dalje: Pravilnik) propisuje da su lovnogospodarski objekti namijenjeni uzgoju i zaštiti divljači. Budući je prethodno utvrđeno tko je, temeljem Zakona, ovlašten na vršenje uzgoja i zaštite divljači, tako je i na postavljanje objekata koji su namijenjeni za te radnje, ovlašten jedino ovlaštenik prava lova. Stoga iz očitovanja Ministarstva proizlazi da je tužitelj ovlašten obavljati sve djelatnosti koje proizlaze iz njegove ovlasti kao registriranog šumoposjednika i vlasnika zemljišta, osim onih djelatnosti koje nisu suprotne prisilnim odredbama drugih zakona kojima se štiti širi, opći interes, poput konkretno Zakona o lovstvu.
13. Nije osnovan prigovor tužitelja u svezi dužnosti lovoovlaštenika da ima organiziranu lovočuvarsku službu putem koje će sprječavati lov protivan Zakonu. Naime, u ovom predmetu inspekcijski nadzor je proveden upravo temeljem prijave lovačkog društva koje u svojstvu lovoovlaštenika djeluje na predmetnom otvorenom lovištu, a kojom prilikom je predsjednik društva na zapisnik izjavio da su članovi lovačkog društva (lovoovlaštenika) više puta prijavljivali tužitelja zbog neovlaštenog prihranjivanja divljači, a čime je, po mišljenju ovog Suda, lovoovlaštenik, izvršio svoju, prethodno opisanu dužnost .
14. Nadalje, prigovori koji se odnose na „foto lov“ nisu od utjecaja na predmet ovog spora, budući tužitelju, uklanjanje osmatračnica postavljenih na predmetnom otvorenom lovištu u svrhu fotografiranja divljači, nije niti naloženo.
15. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama (koje je ovlašten uzeti u obzir iz upravnog postupka, članak 33. stavak 2. ZUS-a) te je, navodeći koje odredbe materijalnog prava primjenjuje u sporu, obrazložio koje su činjenice u smislu mjerodavnog zakona odlučne za konkretnu upravnu stvar te otklonio sve prigovore tužitelja, stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u ovome slučaju. S obzirom da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u upravnom postupku neosnovan je prigovor o povredi članka 33. stavka 5. ZUS-a.
16. Budući da razlozima na kojima temelji žalbu tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost presude prvostupanjskog suda, trebalo je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 17. rujna 2021.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.
