Poslovni broj Gž R-320/2019-4



Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. C., OIB: ..., D., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u D., protiv tuženika Bolnice D., OIB: ..., D., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-123/18 od 4. ožujka 2019., u sjednici vijeća 16. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-123/18 od 4. ožujka 2019. u točki I. izreke, osim u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljici povrijeđeno pravo iz radnog odnosa kod tuženika uskraćivanjem prava na rad u pripravnosti nakon 15. veljače 2019., točki III. izreke te u točki V. izreke.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I izreke kojim je utvrđeno da je tužiteljici povrijeđeno pravo iz radnog odnosa kod tuženika uskraćivanjem prava na rad u pripravnosti nakon 15. veljače 2019. i u točki II izreke, te sudi

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno pravo iz radnog odnosa kod tuženika uskraćivanjem prava na rad u pripravnosti nakon 15. veljače 2019., te zahtjev da se naloži tuženiku rasporediti tužiteljicu na rad u pripravnosti na njenom radnom mjestu pod istim uvjetima kao ostalim zaposlenicima iste stručne spreme i radnog iskustva."

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je tužiteljici povrijeđeno pravo iz radnog odnosa kod tuženika budući da joj je tuženik od 27. lipnja 2018. nadalje uskratio pravo rada u pripravnosti, koje pravo je ostvarivala prije korištenja rodiljnog dopusta, te se zabranjuje tuženiku daljnje isto ili slično kršenje prava tužiteljice. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku rasporediti tužiteljicu na rad u pripravnosti na njenom radnom mjestu pod istim uvjetima kao ostalim zaposlenicima iste stručne spreme i radnog iskustva. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.222,70 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa pobliže opisane u toj točki izreke. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.370,45 kn sa zateznim kamatama. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.859,00 kn sa zateznim kamatama od 5. ožujka 2019. do isplate.

Protiv dosuđujućeg dijela te presude (toč. I., II., III. i V. izreke) žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi pobijana presuda.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno pravo iz radnog odnosa kod tuženika jer joj je tuženik od 27. lipnja 2018. nadalje uskratio pravo rada u pripravnosti, uz zabranu tuženiku daljnjeg istog ili sličnog kršenja prava tužiteljice, te za raspored na rad u pripravnosti pod istim uvjetima kao ostalim zaposlenicima iste stručne spreme i radnog iskustva i isplatu iznosa od 14.222,70 kn s kamatama.

U postupku nije sporno da je tužiteljica zaposlenica tuženika i da koristi pravo na rad s polovicom radnog vremena temeljem rješenja nadležnog tijela jer je majka troje djece, te da je tužiteljica prije početka korištenja porodiljnog dopusta radila u pripravnosti, a da je 3. srpnja 2018. dala suglasnost i ujedno podnijela zahtjev za rad u pripravnosti, da je tuženik odbio tužiteljicu s tim zahtjevom jer koristi pravo na rad s polovicom radnog vremena. Nije sporna ni visina mjesečne naknade koju bi tužiteljica u prosjeku primala za rad u pripravnosti.

U odnosu na sporno pitanje prava tužiteljice na rad u pripravnosti, tj, prekovremeni rad s obzirom da radi u nepunom radnom vremenu, prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom čl. 65. st. 6. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17-dalje: ZR) propisano da trudnica, roditelj s djetetom do tri godine života, samohrani roditelj s djetetom do šest godina života, radnik koji radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca, te radnik iz čl. 61. st. 3. i čl. 62. st. 3. ovoga Zakona, mogu raditi prekovremeno samo ako dostave poslodavcu pisanu izjavu o pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile. Pri tome je shvaćanja da je smisao te odredbe da radnici koji po zakonu uživaju posebnu zaštitu, imaju pojačanu zaštitu i u odnosu na prekovremeni rad upravo zbog posebnih okolnosti na njihovoj strani te da ih poslodavac ne može preraspodijeliti da rade izvan redovnog radnog vremena, osim ako oni sami to žele i zahtijevaju.

Nastavno, smatra odlučnim da u konkretnom slučaju tužiteljica zahtijeva od poslodavca prekovremeni rad i pristaje na isti, te zaključuje da je njeno pravo da pod jednakim uvjetima radi i u tzv. pripravnosti, zbog čega tuženik ne može uskratiti suglasnost za isto isključivo zbog toga što tužiteljica koristi pravo na rad s polovicom radnog vremena jer za to nema osnove u zakonskim odredbama uz ocjenu da se radi o diskriminirajućem postupanju u odnosu na zaposlenike koji obavljaju poslove istog radnog mjesta kao tužiteljica. Pri tome utvrđuje da je pripravnost, u smislu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, takav oblik rada koji pretpostavlja da radnik ne mora biti na radnom mjestu, ali da mora biti dostupan poslodavcu i po potrebi se odmah odazvati radi obavljanja hitne medicinske pomoći i da se rad koji obavi u okviru ovog poziva smatra prekovremenim radom, pa s obzirom da je tužiteljica iskazala suglasnost na takav rad, tuženik ne bi postupio protivno zakonu u slučaju da odredi takav rad te joj je nastavno dužan omogućiti taj rad pod jednakim uvjetima s obzirom na utvrđenje da na njegovoj strani nema zapreke da radniku omogući takav rad sukladno potrebama posla. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik odbijanjem zahtjeva tužiteljice za tim radom povrijedio prava iz radnog odnosa tužiteljice zbog čega ostvaruje pravo na zaštitu tog prava u primjeni odredbe čl. 133. st. 2. ZR-a te nastavno primjenom odredbe čl. 95. st. 3. i 5. ZR-a dosuđuje tužiteljici naknadu po osnovi pripravnosti u iznosu od 14.222,70 kn za razdoblje srpanj 2018.-prosinac 2018.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda.

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da bi uskratio tužiteljici pravo rada u pripravnosti koje je ostvarivala prije korištenja prava rada s polovicom radnog vremena ukazujući da tužiteljica temeljem rješenja HZZO-a od 27. lipnja 2018. koristi prava utvrđena Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama ("Narodne novine" br. 85/08, 34/11, 152/14 i 59/17-dalje ZRRP) pa zbog činjenice da radnica koristi pravo temeljem citiranog zakona, to da bi u slučaju njenog rasporeda u pripravnost tužiteljicu stavio u nepovoljan položaj s obzirom da bi bila u obvezi bez odgode se odazvati poslodavcu i obaviti poslove koji su neodgodivi jer se pripravnost u zdravstvenoj ustanovi organizira radi obavljanja hitne medicinske pomoći sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te zaključno smatra da sud prvog stupnja prilikom odlučivanja nije valorizirao svrhu zbog kojeg je pravo na rad s polovicom radnog vremena tužiteljici i određeno rješenjem HZZO-a.

Prednje izneseni žalbeni navodi nisu osnovani.

Naime, iz sadržaja spisa predmeta i nespornih utvrđenja proizlazi da je citiranim rješenjem HZZO tužiteljici priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena umjesto roditeljskog dopusta za dijete rođeno 16. svibnja 2017. počevši od 22. lipnja 2018. do 10. lipnja 2020., temeljem odredbe čl. 15. st. 4. ZRRP-a. Tom odredbom propisano je da zaposleni ili samozaposleni roditelj može pravo na roditeljski dopust iz članka 14. stavka 2. ovoga Zakona koristiti i kao pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena u dvostrukom trajanju neiskorištenoga roditeljskog dopusta. Tužiteljica naime to svoje pravo ostvaruje temeljem posebnog zakona (ZRRP), na što upućuje i odredba čl. 33. ZR-a prema kojoj rodiljna i roditeljska prava radnik tijekom radnog odnosa ostvaruje u skladu s posebnim propisom.

Nadalje, pripravnost u smislu odredbe čl. 52. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 29/18 – dalje:KU) je oblik rada kada radnik ne mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći, te prema st. 5. za vrijeme provedeno u pripravnosti radniku pripada naknada za pripravnost u visini određenoj u st. 6., dok prema st. 7. istog članka vrijeme koje radnik, kojem je određena pripravnost, provede na radnom mjestu obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom i plaća kao prekovremeni rad. Nastavno tome, imajući u vidu i doseg ZRRP-a kojim se radi zaštite materinstva, njege novorođenog djeteta i njegova podizanja te usklađenja obiteljskog i poslovnog života propisuje pravo roditelja i njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu na vremenske i novčane potpore, uvjeti i način njihova ostvarivanja i financiranja te tijela nadležna za provedbu ovoga Zakona (čl. 1.), to i prema shvaćanju ovoga suda nema zapreke da se tužiteljici omogući i rad u pripravnosti za vrijeme korištenja tih posebnih prava s obzirom da je neprijeporno tuženik tužiteljicu raspoređivao na taj rad i prije nego li se koristila svojim pravom na rad u polovici radnog vremena te da je tužiteljica i nakon ostvarenja ovih prava iskazala namjeru i suglasnost da taj rad i dalje obavlja, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je time ispunjen uvjet za rad tužiteljice u pripravnosti (prema potrebama poslodavca) i za vrijeme rada u nepunom radnom vremenu. Tuženik naime neosnovano tvrdi da bi raspoređivanjem tužiteljice na rad u pripravnosti doveo u pitanje ostvarenje posebnih prava koja tužiteljica ostvaruje temeljem relevantnih odredbi ZRRP-a s obzirom na prirodu tog oblika rada jer je tužiteljica kao majka djeteta do tri godine danom izjavom poslodavcu, u skladu s čl. 65. st. 6. ZR-a, pristala na uvjete rada i u prekovremenom radu.

S obzirom na izloženo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik neraspoređivanjem tužiteljice na rad u pripravnost nakon što je ostvarila pravo na rad s polovicom punog radnog vremena 27. lipnja 2018., povrijedio pravo tužiteljice iz radnog odnosa, i to u razdoblju do zaključenja glavne rasprave 15. veljače 2019., te je presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi u tom dijelu, međutim za nastavno razdoblje nakon zaključenja glavne rasprave ne može se utvrđivati da je tužiteljici povrijeđeno njeno pravo, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice da joj je i nakon 15. veljače 2019. (pa nadalje) tuženik povrijedio to njeno pravo iz radnog odnosa valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja u tom dijelu.

Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici iznos od 14.222,70 kn, čija visina nije sporna, s time da isti predstavlja naknadu štete koja tužiteljici pripada u primjeni odredbe čl. 112. st. 2. ZR-a prema kojoj radnik ostvaruje pravo na naknadu štete koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Pravilno je prvostupanjski sud u zaštiti prava tužiteljice prihvatio zahtjev da se tuženiku zabranjuje, tj. da ubuduće ne čini opisanu povredu prava tužiteljice i stoga je presuda suda prvog stupnja potvrđena u tom dijelu. Prema shvaćanju ovoga suda, tužiteljica je time u cijelosti konzumirala svoje pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa (čl. 133. ZR-a) zbog čega nije osnovan zahtjev tužiteljice da je tuženik rasporedi na rad u pripravnost, pa je taj zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja u tom dijelu.

Budući da preinačenjem presude suda prvog stupnja nisu nastali posebni troškovi, pravilna je i odluka o parničnom trošku donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Slijedom navedenog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP- a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Presuda suda prvog stupnja u toč. IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 16. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović