REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 30/2020-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. B., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. veljače 2020. broj Kzd-6/2019-31, u sjednici održanoj 16. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu optuženog E. B. i njegovog branitelja, odvjetnika M. M.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog E. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženiku, za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. KZ/11. (točka 1. izreke), na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora od 8 (osam) godina, a za kazneno djelo iz članka 191. stavka 2. u vezi s člankom 190. stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. (točka 2. izreke), na temelju članka 191. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17., dalje: KZ/11-I) utvrđuje se kazna zatvora od 3 (tri) godine, pa se optuženi E. B., na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 (deset) godina, u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 31. ožujka 2019. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog E. B. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, optuženi E. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. KZ/11. pod točkom 1. izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora od deset godina i zbog kaznenog djela iz članka 191. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 190. stavkom 1. KZ/11-I pod točkom 2. izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina pa je optuženik, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četrnaest godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. ožujka 2019. pa nadalje. Temeljem članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećena V. L. upućena je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu. Temeljem članka 148. stavka 4. ZKP/08. određeno je da će se o troškovima kaznenog postupka odlučiti naknadno.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi E. B. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

3. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi E. B., koji je bio prisutan putem audio-video uređaja, i njegov branitelj, odvjetnik M. M., koji je izložio navode podnesene žalbe. Iako uredno obaviješten, zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske sjednici nije pristupio pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4.

ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

7. Žalitelj, kao jednu od osnova pobijanja, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da postoji znatna proturječnost između razloga presude i sadržaja zapisnika o ispitivanju svjedoka. Nastavno, navodi da je činjenični opis kaznenog djela pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude suprotan rezultatima toksikološkog vještačenja, a pod točkom 2. izreke da je nejasan i neodređen, osobito u dijelu u kojem se navodi „u više navrata“, zbog čega se ta presuda ne može ispitati.

8. Nasuprot navedenom, činjenični opis kaznenih djela iz izreke pobijane presude u svemu je jasan i razumljiv jer sadrži naznaku svih činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenih djela zbog kojih je optuženik proglašen krivim. Osim toga, činjenični opis kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. KZ/11. sadrži jasnu naznaku psihičkog stanja oštećenice u kojem se ista nalazila tempore criminis, a ono nije proturječno rezultatima toksikološkog vještačenja. Suprotno žalbi, činjenični opis pod točkom 2. izreke u dijelu u kojem se navodi da je optuženik „u više navrata“ oštećenici davao droge speed, excstasy i kokain nije nejasan, a niti neodređen, već je u skladu s rezultatima dokaznog postupka, a osobito sa iskazom oštećenice. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatnu reprodukciju izvedenih dokaza u postupku te razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu proturječni sadržaju zapisnika o ispitivanju svjedoka, dok je drugo pitanje što se žalitelj s tim razlozima prvostupanjskog suda ne slaže i time, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja

9. Također, odbijanjem dokaznog prijedloga za ponovno ispitivanje oštećene V. L. na raspravi nije povrijeđeno optuženikovo pravo obrane. Iako to optuženik ne obrazlaže, očito je da smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Međutim, optuženikova prava tijekom postupka nisu povrijeđena jer je oštećenica, kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, ispitana na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja u smislu članka 292. stavaka 3. i 4. ZKP/08. (u vrijeme ispitivanja u dobi od 19 godina). Iz snimke ispitivanja oštećenice vidljivo je da je dokazno ročište provedeno u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, čime je obrani omogućeno neposredno ispitivanje i konfrontacija s tim svjedokom optužbe, a koje pravo je obrana iskoristila postavljanjem pitanja oštećenici. S obzirom da se žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode trebaju zaštititi od suvišne retraumatizacije, dok u iskazu oštećenice nema nikakvih nejasnoća ili proturječnosti, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je na raspravi dovoljno reproducirati snimku njezinog ispitivanja iz istrage pa je dovodeći taj iskaz u vezu s drugim provedenim dokazima, osnovano našao da je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno. Odluku o odbijanju ovog dokaznog prijedloga prvostupanjski je sud utemeljio na prihvaćenom mišljenju psihologijske vještakinje te ju je savjesno i valjano obrazložio, a te razloge prihvaća i ovaj sud. Stoga optuženiku nisu uskraćena njegova temeljna prava niti je doveden u neravnopravni položaj prema optužbi u smislu povrede prava na pravično suđenje.

10. Prema tome, pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08., a niti koja druga na koju je drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., dužan paziti po službenoj dužnosti.

11. Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, žalitelj smatra da je iskaz oštećene V. L. nevjerodostojan i proturječan, a nije potkrijepljen materijalnim ni personalnim dokazima. Stoga se vjerodostojnost terećenja oštećenice ne može s uspjehom ocijeniti. Nastavno, smatra neživotnim ponašanje oštećenice koja se gotovo tri godine nakon događaja nikome nije povjerila, ni majci, liječnicima ili prijateljicama. Ističe se da su toksikološkim vještačenjem pronađeni samo tragovi droge kokain, ali ne i ecstasyja i speed-a, time da su rezultati vještačenja u odnosu na djelovanje tih droga protivni stanju u kojem se oštećenica navodno nalazila („nije se mogla pomaknuti“). Biološkim vještačenjem nisu pronađeni tragovi krvi oštećenice na navlaci madraca, dok pronalazak tragova optuženikove sperme i vlasi oštećenice na bračnom krevetu optuženika i njegove supruge nisu relevantni dokazi koji bi optuženika doveli u vezu s počinjenjem terećenih kaznenih djela. Uz navedeno, osporava i rezultate psihologijskog vještačenja oštećenice, zaključujući da ukupno prikupljena dokazna građa pokazuje da predmetna kaznena djela nisu dokazana.

12. Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio oba kaznena djela na način kako ga tereti optužba.

13. Naime, oštećena V. L. (u vrijeme događaja stara 16 godina, a pri ispitivanju na dokaznom ročištu 19 godina) detaljno, dosljedno i uvjerljivo tereti optuženika, što je popraćeno snažnom emotivnom reakcijom, plačem, opisujući da je optuženik, tijekom inkriminiranog razdoblja u najmanje 15 navrata, nakon što bi joj nasilno stavljao drogu ecstasy ili speed u usta (začepio joj nos tako da nije mogla disati pa ju morala progutati), uslijed čijeg djelovanja se nije mogla braniti ili pružati otpor, a ponekad bi joj davao i kokain ušmrkavanjem, nakon čega je izvršio s njom više vaginalnih, oralnih i analnih odnošaja, time da joj je i tijekom 2017. nastavio davati navedenu drogu.

14. Na jednak način, oštećenica je detaljno opisivala događaj tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihologijskog vještačenja provedenom po vještakinji J. B., koja to na sudu potvrđuje. Iz tog vještačenja, tijekom kojeg su obavljene procjene valjanosti izjave (check lista SVA) te kriterijski temeljena sadržajna lista (CBCA), proizlazi da je oštećenica sposobna istinito iskazivati o proživljenim događajima koji su predmet ovog postupka. Također, utvrđeno je da su emocionalne reakcije oštećenice vrlo autentične i da odgovaraju reakcijama ljudi koji su traumatizirani, time da nije nađeno elemenata moguće patološke motivacije za optuživanje. Kod oštećenice su utvrđeni simptomi kronificiranog posttraumatskog stresnog sindroma, uz pridružene simptome somatizirane anksioznosti. Prigovore žalbe vezano za provedeno psihologijsko vještačenje oštećenice prvostupanjski sud s pravom otklanja kao neutemeljene. Nalaz i mišljenje dala je stručna i profesionalna osoba čija je kompetentnost provjerena u brojnim vještačenjima za potrebe suda. Prvostupanjski sud je s pravom odbio ispitivanje oštećenice na raspravi, vodeći računa o rezultatima tog vještačenja iz kojeg proizlazi da bi pozivanje oštećenice predstavljalo ponovnu retraumatizaciju njezinog stanja, ali i o iskazu majke oštećenice koje je navela da je oštećenica nakon svega pokušala suicid i odselila u Irsku.

15. Dakle, oštećenica je u dva navrata prepričavala što je doživjela, a manje odstupanje, na koja žalba ukazuje, doista nije odlučno, posebno kada se cijeni protek vremena od događaja. Osobito nije od značajnog utjecaja razlika u dijelu iskaza oštećenice danog na dokaznom ročištu kada je opisala da ju je optuženik nakon prvog spolnog odnosa pitao „Je li ti bilo lijepo, bolja si od mame“, dok je prilikom forenzičnog intervjua iskazala da joj je te riječi optuženik uputio putem poruke na mobitelu. Također, okolnost je li svjedokinja J. G. prespavala kod oštećene V. L. za vrijeme odsutnosti njezine majke, na što žalba upire, nije od odlučne važnosti. Osim toga, navedenu okolnost potvrdio je i optuženik u svojoj obrani. S tim u vezi, žalitelj pridaje veliku važnost dijelu iskaza svjedokinja J. K. i T. V. o tome je li oštećenica u inkriminirano vrijeme imala spolne odnose s drugim osobama, dok istovremeno zanemaruje da su te svjedokinje suglasno iskazivale da se „po selu pričalo kako V. L. i njezin očuh imaju spolne odnose“ i da joj je očuh „nudio drogu“.

16. Terećenje oštećenice potvrđeno je iskazom njezine majke M. B. koja je prva saznala za inkriminirane radnje počinjene na štetu V. L.. Ta svjedokinja je detaljno opisala na koji način i u kojim okolnostima joj se oštećenica povjerila ("zaprijetila joj je policijom, a oštećenica je promijenila boju lica i počela vrištati"), a već idući dan su podnijele kaznenu prijavu protiv optuženika. Ne samo da je svjedokinja M. B. iskazivala sukladno iskazu oštećene V. L. i gotovo na istovjetan način opisala na koji način su se odvijale spolne zlostave uz nasilno davanje droge, već je ona iskazivala i o tome da je na mobitelu optuženika pronašla dvije fotografije svoje kćeri slikane na bračnom krevetu, od kojih jedna prikazuje oštećenicu u donjem rublju, a na drugoj bez odjeće. O navedenim fotografijama je iskazivala i sama oštećenica, opisujući da ju je optuženik snimao na bračnom krevetu.

17. S druge strane, u postupku nije utvrđen nikakav motiv za lažno terećenje optuženika, očuha oštećenice koji je nedvojbeno o njoj morao skrbiti za vrijeme dok se njezina majka nalazila u Zagrebu zbog liječenja njihove bolesne mlađe kćeri. Nema nikakvog razumnog temelja da bi oštećenica konstruirala priču kako bi umanjila ljutnju svoje majke zbog njezinog saznanja da je počela koristiti drogu. Oštećenica je jasno opisala da ju je majka navela „na blef“, pokušavajući otkriti zbog čega se počela čudno ponašati, kojom prilikom joj je, misleći da majka zna sve što se događalo, u suzama, vrišteći ispričala da tu ima puno više, pričajući joj "napreskokce" što se sve događalo tijekom tog razdoblja. Oštećenica inkriminirane događaje opširno opisuje navodeći da je očuhu vjerovala i da se trebao brinuti o njoj, a da ju je on „navikao“ na drogu pa da je znala i sama tražiti. Tvrdnja žalitelja da je oštećenica htjela majci prikriti da je počela koristiti drogu nije uvjerljiva, jer je u toj situaciji oštećenica mogla teretiti bilo koga, a ne isključivo optuženika, a osobito nije imala razloga neistinito iskazivati o nasilnim spolnim odnosima. Stoga se ovdje radi tek o žalbenoj hipotezi bez ikakvog uporišta u stanju spisa, dok na tu okolnost nije bilo potrebno ponovno ispitati oštećenu V. L., kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, imajući u vidu da bi se time, njezino ionako teško psihičko stanje, samo bespotrebno otežalo.

18. Stoga, analizirajući iskaz oštećene V. L. glede kvalitete načina njenog iskazivanja, osnovano prvostupanjski sud njezin iskaz cijeni vjerodostojnim. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je ona uvjerljivo, dosljedno i s detaljima opisala inkriminirani događaj, slijedom čega ostaje bez uspjeha pokušaj žalbe da se istinitost tog iskaza obezvrijedi.

19. Žalitelj nastoji dovesti u sumnju iskaz oštećenice u dijelu kojim se opisuje način djelovanja nasilno joj dane droge, smatrajući da je suprotno utvrđeno toksikološkim vještačenjem. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da davanje droge uz primjenu sile (optuženik je rukom začepio nos oštećenici kako bi otvorila usta i mogla disati te ju tako prisilio da proguta tablete ecstasyja ili speed-a) obuhvaća stanje omamljenosti, kao i stanje bespomoćnosti. Omamljenost podrazumijeva stanje u kojem drogirana osoba ne može slobodno odlučivati o tome želi li spolni odnos ili ne, odnosno nalazi se u takvom stanju u kojem nije sposobna dati valjani pristanak, a upravo ju je u takvo stanje doveo optuženik s ciljem obavljanja spolnih odnosa. Istovremeno, iskaz oštećenice da se, posljedicom takvog načina konzumiranja droge nije mogla pomaknuti, nije isključen, a niti suprotan provedenom toksikološkom vještačenju, kako to žalba sugerira. Toksikološka vještakinja je na raspravi navela da djelovanje droge ecstasy ili speed-a ovisi o količini konzumirane droge, dok davanje veće količine može oslabiti lokomotorni sustav. Osim toga, navela je da konzumiranje alkohola i tableta ecstasyja može djelovati tako da se konzument ne može pomaknuti. Oštećenica je izričito opisivala kako je one večeri kada se dogodio prvi spolni odnos konzumirala, između ostalog, i pivu te se osjećala slabo, a jednako tako je opisivala kako joj se nakon davanja droge vrtjelo u glavi.

20. Suština kriminalnog ponašanja optuženika koje sadrži elemente sile ogleda se u tome da je prisilnim davanjem droge izmijenjeno psihofizičko stanje oštećenice, neovisno o tome je li ono dovelo do njezine bespomoćnosti ili omamljenosti, jer joj takvo stanje u oba slučaja onemogućuje izraziti slobodnu volju, odnosno oduprijeti se nasilnom spolnom činu. Stoga je pravilno utvrđeno da je u konkretnom slučaju sila (vis compulsiva) koju je optuženik upotrijebio materijalizirana kroz omamljivanje oštećenice ili stvaranje stanja bespomoćnosti djelovanjem sintetičkih droga, speed- om ili ecstasyjem, kako bi se onemogućio njezin otpor i protivno njezinoj volji izvršio veći broj vaginalnih, oralnih i analnih spolnih odnosa.

21. Kraj takvog stanja stvari, izostanak bioloških tragova krvi oštećenice na navlaci madraca, s obzirom na protek vremena od tri godine, doista nema relevantan značaj. Isto se odnosi i na izostanak fotografija oštećenice na mobitelu optuženika, budući da je i svjedokinja M. B. iskazivala da je optuženik navedeni mobitel razbio, dok je mobitel optuženika pretražen nakon proteka roka od tri godine, u kojem razdoblju ga je mogao i zamijeniti. Žalitelj promašeno analizira na koje sve načine se mogao zateći trag sperme izuzet sa navlake madraca na bračnom krevetu gdje je spavao sa majkom oštećenice ili, pak, vlas oštećenice pronađena na toj navlaci. Doista, navedeni tragovi, sami po sebi, nemaju presudno značenje, kraj postojanja drugih relevantnih dokaza, a osobito konfrontiranog iskaza oštećenice. Osim toga, neuvjerljivo je polemiziranje žalitelja s činjenicom da nakon proteka vremena od tri godine nisu nigdje pronađeni tragovi tableta ecstasya ili speeda, za razliku od tragova kokaina koji je pronađen u špricama injekcije, a koju drogu optuženik ne poriče da je konzumirao.

22. Slijedom navedenog, i ovaj žalbeni sud prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao potpuna i pravilna te ne nalazi nikakvog uporišta sumnji u dokazanost oba kaznena djela za koja je optuženik osnovano oglašen krivim.

23. Usprkos isticanja žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj u žalbi ne navodi odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi niti predlaže provođenje novih dokaza, osim ponovnog ispitivanja oštećenice koje je prvostupanjski sud, iz naprijed navedenih razloga, s pravom otklonio. 24. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa niti ta žalbena osnova, sukladno naprijed navedenom, nije osnovana.

25. Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da su mu za počinjena kaznena djela utvrđene prestroge pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora.

26. Prvostupanjski je sud precijenio značaj otegotnih, a podcijenio značaj olakotnih okolnosti. Prije svega, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je optuženiku s više pažnje trebalo cijeniti olakotnim činjenicu da nije do sada dolazio u sukob sa zakonom, odnosno da nije kazneno osuđivan. Stoga se ovdje radi o ekscesu u njegovom inače urednom životu. Isto tako, veći značaj trebalo je dati činjenici da se radi o ocu dvoje maloljetne djece o kojima se brine. S druge strane, pravilno je prvostupanjski sud otegotnim ocijenio upornost i bezobzirnost u činjenju spolnih zlostava na štetu oštećenice kod koje su utvrđeni simptomi kronificiranog posttraumatskog sindroma. Međutim, prekršajna kažnjavanost optuženika ovdje nije relevantna, jer se radi o prekršaju iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji nema značaj prilikom odmjeravanja kazne za ovdje počinjena kaznena djela. U odnosu na kazneno djelo omogućavanja trošenja droge, prvostupanjski sud je trebao voditi računa da se u konkretnom slučaju nije radilo o kontinuiranom, već o sporadičnom davanju droge (prema iskazu oštećenice u dva navrata), što dovedeno u vezu s činjenicom da je optuženik prema vlastitom priznanju bio ovisan o drogi kokainu, svakako mora imati odraza na visinu izrečene kazne, koja je prestrogo izrečena.

27. Zbog toga, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja te ispunjavajući svoju zadaću ujednačavanja politike kažnjavanja u sličnim deliktima na područjima svih sudova, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti optuženiku za počinjeno kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. KZ/11. pod točkom 1. izreke pobijane presude potrebno utvrditi kaznu zatvora od osam godina, a za kazneno djelo iz članka 191. stavka 2. u vezi s člankom 190. stavkom 1. KZ/11-I pod točkom 2. izreke pobijane presude kaznu zatvora od tri godine te ga primjenom odredaba o stjecaju osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora od deset godina.

28. Ovakva dugotrajna kazna, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u dostatnoj će mjeri izraziti društveni prijekor prema počiniteljima takvih kaznenih djela te će se tom kaznom u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno upozoriti i drugi građani da se klone činjenja takvih kaznenih djela.

29. Slijedom navedenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene ni povrede iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08. riješiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.