Republika

Hrvatska

Županijski

sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž-1273/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. V. iz Z., OIB: …, kao pravne sljednice pok. M. Š., koju zastupa punomoćnica I. P. R., odvjetnica u Š., protiv tuženica: 1) O. R., OIB:….koju zastupa zakonski zastupnik načelnik, a ovoga punomoćnik K. L., odvjetnik u Š., i 2) R. H., OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Š., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice pod 2) protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1373/2015 od 5. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice pod 2) R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1373/2015 od 5. studenoga 2018.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„1. Utvrđuje se da je tužitelj M. Š. (OIB: 27702904840) vlasnik za cijelo nekretnine katastarske oznake kat. čest. br. 24696/2, K.O. S. pa se tužitelj ovlašćuje da temeljem ove presude zatraži i postigne zabilježbu prava vlasništva označene nekretnine u navedeni karton na svoje ime i za cijelo što u cijelosti zamjenjuje uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige suda, sve rokom od 15 dana I pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženima da isplate tužitelju na ime troškova spora iznos od 10.212,50 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv gornje presude žalbu je izjavila tuženica pod 2) pobijajući je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao utvrditi jesu li prednici tužitelja, prije upisa općenarodne imovine i Republike Hrvatske, bili upisani u zemljišnim knjigama. Prvostupanjski sud da nije na temelju materijalnih dokaza utvrdio da se prednici tužitelja nalaze u nesmetanom mirnom posjedu od travnja 1901. Smatra da same iskaze svjedoka, kao dokaz kod usvajanja tužbenog zahtjeva, sud nije mogao prihvatiti, s obzirom na činjenicu da su prednici tužitelja morali biti kvalificirani posjednici. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije dovoljno da se radi o dugogodišnjem nesmetanom posjedu, već je potrebno da su prednici tužitelja zakonito koristili predmetnu nekretninu. Navodi i da su mnoge nekretnine, dok su bile u društvenom vlasništvu od strane mještana, uzurpirane radi potrebe prehranjivanja svoje obitelji, da je bivši zakonodavac donio Zakon o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem zemljišta u općenarodnoj imovini (uzurpacijom), koji je stavljen izvan snage Zakonom o prestanku važenja Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega, treba kazati da je rješenjem prvostupanjskog suda od 21. ožujka 2019. prekinut postupak u ovoj pravnoj stvari zbog smrti tužitelja M. Š., nakon čega je podneskom od 22. listopada 2020. M. Š. V., obavijestila sud da je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika B. Z. iz G. poslovni broj O-1257/18, UPP/OS-313/2018 od 10. prosinca 2018., iza smrti ranijeg tužitelja M.Š. naslijedila predmetnu nekretninu, te ujedno izjavila da preuzima ovaj parnični postupak. Potom je prvostupanjski sud donio rješenje od 30. listopada 2020. o nastavljanju postupka te spis predmeta dostavio ovom drugostupanjskom sudu radi odlučivanja o žalbi tuženice pod 2).

6. S obzirom da tužitelj M. Š. više ne može biti stranka u sporu jer mu je stranačka i parnična sposobnost prestala smrću, to je u ovoj pravnoj stvari sada tužiteljica M. Š. V., pravna sljednica ranijeg tužitelja sada pok. M. Š..

7. Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), ovaj drugostupanjski sud nalazi da pred sudom prvog stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet spora je zahtjev ranijeg tužitelja M. Š. (dalje: raniji tužitelj) da se utvrdi da je vlasnik za cijelo nekretnine kat. čest. br. 24696/2, k.o. S. te da se ovlašćuje da temeljem presude zatraži i postigne u posebnom kartonu zemljišta zabilježba prava vlasništva navedene nekretnine na svoje ime i za cijelo što u cijelosti zamjenjuje uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige suda.

9. Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da se predmetna nekretnina nalazila u posjedu I. Ž., pradjeda ranijeg tužitelja, koji je na istoj izgradio objekt – uljaru za preradu maslina, da je tu nekretninu naslijedio I. sin, a djed ranijeg tužitelja, A. Ž., da su navedenu nekretninu iza smrti A. Ž. naslijedile njegove kćeri J. a Š., rođ. Ž. (majka ranijeg tužitelja) i S. R. (teta ranijeg tužitelja), te da je njih, u odnosu na istu nekretninu, raniji tužitelj naslijedio za cijelo. Nadalje, utvrđeno je i to očevidom na licu mjesta da predmetna nekretnina u naravi predstavlja zgradu koja je jednim dijelom uređena, prekrivena kupom kanalicom, dok je ostali dio neuređen i prekriven betonskom pločom, te da se u tom dijelu vide ostaci starih strojeva za preradu maslina, u južnom dijelu da se nalazi jedan kameni pomoćni objekt koji je ranije služio za preradu bakalara i ulja, da su objekti u neprekinutom nizu te da se na krajnjem sjevernom dijelu nalazi gusterna (bunar) napunjen vodom. Također je utvrđeno da se predmetna nekretnina nalazi izvan obuhvata pomorskog dobra te da tuženice nisu dostavile niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da su kroz proteklo razdoblje, odnosno zadnjih više od sto godina vršile bilo kakve posjedovne čine na predmetnoj nekretnini.

10. Stoga, sud prvog stupnja utvrđuje kako su se prednici ranijeg tužitelja nalazili u dugogodišnjem, kontinuiranom i mirnom posjedu predmetne nekretnine duže od 40 godina, računajući do 6. travnja 1941. pa unatrag, da su, slijedom toga vlasništvo iste stekli dosjelošću po pravnim pravilima paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje - OGZ) koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91), pa da je tužitelj stekao vlasništvo navedene nekretnine nasljeđivanjem od stvarnog vlasnika slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan.

10.1. Pri tome je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s razlogom i osnovano prihvatio iskaz svjedoka S. R., Z. V. i N. L., koji su u vrijeme saslušanja (2017.) imali 86 godina, i koji cijeli život žive u neposrednoj blizini predmetne nekretnine, pa su im iz neposrednog zapažanja poznate činjenice o tome što je predmetna nekretnina u naravi i tko ju je nesmetano posjedovao, a iz pričanja svojih starijih srodnika imaju saznanja i o izgradnji kuće na spornoj nekretnini od strane obitelji Ž. i radu uljare još prije rođenja svjedoka, a radi se o svjedocima koji nisu zainteresirani za ishod spora.

10.2. U prilog iskazima navedenih svjedoka ide i činjenica da je sporna nekretnina bila predmet nasljeđivanja iza smrti prednika ranijeg tužitelja, te da je njegov djed A. Ž. 1974. oporučno raspolagao s predmetnom nekretninom tako da je istu ostavio svojim kćerima J.i Š. i S. R., dakle raspolagao s tom nekretninom kao svojim vlasništvom, a što je vidljivo iz priloženih rješenja o nasljeđivanju.

10.3. U vezi s tim valja još reći da je A. Ž. pok. I., kako to slijedi izrješenja o nasljeđivanju na listu spisa 10, rođen 17. veljače 1891. iz čega proizlazi i da ta činjenica ide u prilog zaključku prvostupanjskog suda da je I. Ž., a nakon njegove smrti njegov sin A. Ž. koji je preminuo 1980., posjedovao spornu nekretninu 40 godina do 6. travnja 1941., dakle u vremenu potrebnom za dosjelost prema pravnim pravilima OGZ, o čemu su suglasno iskazivali saslušani svjedoci S. R., Z. V. i N. L..

11. O izgradnji navedenog objekta od strane I. Ž. te o nesmetanom posjedovanju sporne nekretnine od strane istog, kao i njegovog nasljednika A. Ž., djeda ranijeg tužitelja, a potom i samog ranijeg tužitelja iskazivali su isvjedoci A.

E., Lj. Ž. i I. Ž..

12. Glede žalbenih navoda tuženice pod 2) da je trebalo utvrditi jesu li prednici ranijeg tužitelja prije upisa općenarodne imovine i Republike Hrvatske bili upisani u zemljišnim knjigama, valja reći da među strankama u postupku pred sudom prvog stupnja nije bilo sporno da za k.o. S.nisu osnovane zemljišne knjige, već dapostoji samo katastarska evidencija, pa stoga sud prvog stupnja nije ni trebao nimogao utvrđivati zemljišnoknjižno stanje u pogledu predmetne nekretnine.

13. U odnosu na žalbene navode tuženice pod 2) da za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije dovoljno da se radi o dugogodišnjem nesmetanom posjedu, već da je potrebno da su prednici ranijeg tužitelja zakonito koristili predmetnu nekretninu, odgovoriti je da prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ dosjelošću se stječe pravo vlasništva stvari samostalnim posjedovanjem te stvari ako je taj posjed zakonit, pošten i istinit, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari i da je posjed trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (pravna pravila iz paragrafa 309., 316., 326. i 345.), s tim da prema pravnom pravilu iz paragrafa 1477. OGZ onaj tko dosjelost svog posjeda osniva na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan pokazati zakoniti naslov stjecanja, ali ako bi u odnosu na njega bilo dokazano nepoštenje posjeda, tada ne bi vlasništvo dosjelošću stekao ni istekom navedenog vremena.

13.1. U smislu pravnog pravila iz paragrafa 1468. OGZ u slučaju kad stvar nije uknjižena na onoga, koji je doista posjeduje, dosjelost se završava tek poslije 30 godina (redovna dosjelost), s tim da prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472. OGZ na državnoj imovini te crkvenih, općinskih na državnoj imovini te crkvenih, općinskih i inih dopuštenih zborova nije dovoljno opće i redovno vrijeme dosjelosti, već vrijeme dosjelosti od 40 godina.

13.2. Dakle, prema pravnim pravilima OGZ, dosjelošću se stječe pravo vlasništva stvari samostalnim posjedovanjem te stvari kroz određeno vrijeme ako je posjed zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, a posjed je pošten ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

14. Prema stavu sudske prakse za svaki posjed presumira se da je pošten, a nepoštenje posjeda treba dokazati i nije dovoljno samo poricanje stanja posjeda (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž-3074/77).

15. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz spisa predmeta, tuženica pod 2), na kojoj je sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1477. OGZ teret dokazivanja da je posjed nepošten, nije dokazala tu činjenicu, a niti iz provedenih dokaza proizlazi da je vršila posjedovne čine.

16. Također se ističe da se raniji tužitelj na pripremnom ročištu za glavnu raspravu (l. s. 34-35) pozvao na presudu Europskog suda za ljudska prava od 28. lipnja 2016. ističući kako se i razdoblje između 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. može uzeti u obzir radi računanja vremena posjedovanja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa da bi on (raniji tužitelj) sa prednicima i u navedenom periodu također stekao pravo vlasništva dosjelošću.

17. Iz dokaza koje je sud prvog stupnja izveo proizlazi da je u konkretnom slučaju navedeni posjed trajao i nakon 6. travnja 1941., te da je trajao i kad je bila na snazi odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) - od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999., a kojom je bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama U-I-58/1997, U-I-1235/1997., U-I- 1053/1997. i U-I-1054/1997.), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

17.1. Naime, u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

17.2. Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću.

18. Stoga, sve i da se na strani pravnih prednika ranijeg tužitelja nije radilo o posjedovanju u trajanju od 40 godina do 6. travnja 1941., proizlazi da bi i u tom slučaju bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ali tada iz čl. 159. st. 4. ZV, jer su se prednici ranijeg tužitelja u posjedu predmetne nekretnine, neometani od ikoga, nalazili preko 40 godina računajući do 17. studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovom posjedu suglasno i detaljno iskazivali saslušani svjedoci, a ne postoje drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Dakle, tužitelj bi i u tom slučaju vlasništvo navedene nekretnine stekao nasljeđivanjem od stvarnog vlasnika.

18.1. Pri tome se ističe i da se prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV poštenje posjeda pretpostavlja, a pretpostavljalo se i po čl. 72. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92), koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.

18.2. U konkretnom slučaju, kako je to navedeno, tuženica pod 2) ni na koji način nije dokazala da bi posjed ranijeg tužitelja i njegovih prednika bio nepošten, zbog čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je njihov posjed na predmetnoj nekretnini pošten posjed.

19. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u odnosu na tuženicu pod 2) prihvatio tužbeni zahtjev, kao i odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP kod odluke o troškovima postupka.

20. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na tuženicu pod 2).

21. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu koji se odnosi na tuženicu pod 1), ostaje neizmijenjena.

Zadar, 16. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica