REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 25/2018-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. B. dr., zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. H. B. i opt. V. B. podnijetim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 25. listopada 2018. broj Kzd-1/2016-164, u sjednici održanoj 16. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja opt. H. B., odvjetnika Lj. D.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. H. B. i opt. V. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se

- opt. H. B. prihvaća se po prvostupanjskom sudu kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11. za koje je proglašena krivom, a na temelju čl. 56. KZ/11. izriče joj uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženica osuđena neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo

- opt. V. B. za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11. za koje je proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

III. U ostalom dijelu odbijaju se žalbe opt. H. B., opt. V. B. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. H. B. (rođ. G.) i opt. V. B. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11. na štetu djeteta I. G. B. za koje su osuđeni na kazne zatvora, opt. H. B. u trajanju jedne godine, a opt. V. B. u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) optuženicima je naloženo da podmire troškove kaznenog postupka u iznosu po 14.395,86 kuna svaki.

2. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, sadržajem žalbe i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da «Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te optuženike osudi i za kazneno djelo iz članka 177. stavak 4. KZ-a, te da okrivljenicima izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju i obveže ih na snašanje troškova medicinskog vještačenja.»

2.1. Opt. H. B. se žali putem branitelja Lj. D., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno „odlučivanje“, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

2.2. Žalbu je podnio opt. V. B. putem branitelja po službenoj dužnosti D. Č., odvjetnika iz R., zbog povrede kaznenog zakona te nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje „u smislu žalbenih navoda“.

2.3. Putem izabranog branitelja K. D., odvjetnika iz R., opt. V. B. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a sadržajem i zbog povrede kaznenog zakona te odluke o kazni. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, podredno preinačenje izricanjem oslobađajuće presude, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća. Obje žalbe opt. V. B. biti će razmotrene kao jedinstvena žalba.

2.4. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe optuženih.

3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, opt. H. B., opt. V. B. i njegovog branitelja, odvjetnika K. D., a u prisutnosti branitelja opt. H. B., odvjetnika Lj. D.

5. Žalbe državnog odvjetnika i oboje optuženika su djelomično osnovane.

U odnosu na presudu (toč. II. i III.)

6. Oboje optuženih u žalbama prigovaraju da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer da je izreka pobijane presude proturječna razlozima odnosno da su razlozi u pogledu odlučne činjenice u znatnoj mjeri proturječni. Ovo stoga što su optuženici, prema činjeničnom opisu iz izreke presude, unatoč saznanja o dijagnozi i težini bolesti svog djeteta „...drugo mišljenje zatražili tek 1. rujna 2015. kada je u Klinici u A., Italija, verificirana dijagnoza...“ dok se u obrazloženju izrijekom navodi kako su optuženici postupak za pribavljanje drugog mišljenja i daljeg liječenja djeteta započeli četrnaest dana nakon izlaska djeteta iz Dječje bolnice K., 18. odnosno 20. kolovoza 2015.

6.1. U pravu su žalitelji da činjenični opis djela sadrži navedenu konstataciju za koju se samo naizgled može reći da nije posve precizna jer, gledano samo za sebe, sugerira da su optuženici tek 1. rujna 2015. poduzeli radnju traženja drugog mišljenja. Međutim, razmatrajući u cjelini činjenični opis djela sa obrazloženjem pobijane presude ne može se prihvatiti žalbena teza da se radi o takvom proturječju i nejasnoći zbog kojeg presudu ne bi bilo moguće ispitati. Već se iz žalbenih navoda može razabrati da je prvostupanjski sud podrobno utvrdio i obrazložio kronologiju radnji koje su optuženici poduzimali, uključujući kontakte i dogovor o terminu pregleda u Klinici u A. koji se odvijao tijekom kolovoza 2015. a realiziran 1. rujna 2015., kada je dijete pregledano i postavljena konačna dijagnoza naznačena u izreci presude.

6.2. Optuženici u žalbama problematiziraju koncepciju opisa djela zamjerkom da u činjeničnom opisu „gruba povreda djetetovih prava počinjena na drugi način...se mora detaljizirati...sadržaj sintagme ...mora biti konkretan i nedvosmislen, iskazan i kroz odgovarajuću blanketnu normu“ (žalba opt H. B.) odnosno da je „činjenični opis...apsolutno promašen i kontradiktoran“ jer ne sadrži odgovarajuću blanketnu normu (opt. V. B.).

6.3. Navedeni prigovori optuženika, ukoliko, smjeraju i na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08., nisu osnovani. Iz činjeničnog opisa djela jasno je naznačeno da su optuženici „...unatoč višekratnom informiranju liječnika o prirodi bolesti i mogućim štetnim posljedicama neliječenja uključujući i smrtni ishod... odbili potrebne dijagnostičke i terapijske postupke ... onemogućili potrebnu dijagnostičku obradu i liječenje...“ pa su i nakon dobivenog drugog mišljenja u Klinici u A. „...odbili liječiti dijete po protokolima službene medicine i konvencionalnim metodama suvremene medicine, pristajući na taj način uskratiti prava svojeg djeteta na liječenje i ozdravljenje“ što jasno i potpuno određuje modalitet počinjenja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11. grubom povredom djetetovih prava. Prema tome, u činjeničnom opisu djela sadržani su navodi koji konkretno, jasno i dostatno opisuju ponašanje optuženika koje nesumnjivo ima značajke grube povrede djetetovog prava na liječenje.

6.4. Pored toga, nije u pravu opt. V. B. da se ovaj oblik kaznenog djela povrede djetetovih prava „može sagledati samo u duhu stavka 1. cit.članka“ (čl. 177. st. 1. KZ/11.) prema kojem su dužnosti roditelja „isključivo ograničene na podizanje, odgoj i obrazovanje, dakle ne šire od toga“. Ovo stoga što je zakonom propisano više modaliteta počinjenja kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. KZ/11., u stavku 1. zanemarivanjem svojih dužnosti prema djetetu, dok se u stavku 2. navode drugi oblici neprihvatljivog ponašanja prema djeci, koji uz postupke koji predstavljaju grubu povredu djetetova prava, uključuju zlostavljanje, prisiljavanje na rad, navođenje na ponašanje štetno za razvoj djeteta, dakle radnje koje prelaze okvire iz stavka 1. ove norme.

7. Stoga nisu osnovane žalbe optuženih zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

8. Državni odvjetnik je naznačio da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ustraje na terećenju za kvalificirani oblik djela iz čl. 177. st. 4. KZ/11., dakle žaba je ograničena na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Oboje optuženika se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Po mišljenju opt. H. B. neosnovano su odbijeni dokazni prijedlozi kojima je trebalo „do kraja utvrditi i rasvijetliti“ okolnosti vezane uz (ne)davanje medicinske dokumentacije KBC R.-K., dok se u žalbi opt. V. B. prigovara da u postupku „nije utvrđivano postoji li u klinici A. više pedijatrijskih onkologa“. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženici ostaju pri temeljnoj tezi obrane da nisu odbili konvencionalno liječenje već pristupili alternativnim metodama i pri tome koristili legitimno pravo tražiti drugo mišljenje, odnosno da nema dokaza da su ostvarili objektivna i subjektivna obilježja djela. U žalbama se navodi kako „u početku inkriminiranog razdoblja situacija nije bila alarmantna, jer da je bila, liječnik bi bio i ovlašten i dužan djelovati i bez pristanka roditelja“, da se od napuštanja bolnice do održavanja ročišta na sudu 24. kolovoza 2015. opt. H. B. redovito čula sa liječnicom primarne zdravstvene zaštite dok je patronažna sestra obišla dijete u tri navrata, da su optuženici kroz navedeno razdoblje pokušavali osigurati dijagnostički pregled i pribavu drugog mišljenja u Poliklinici M. u R. i „K. dječjoj bolnici“ (Klinici za dječje bolesti Z.) što im je uspjelo sa Klinikom u A., a osobito da je u oba izvanparnična postupka na sudovima u D. i O. prije donošenja odluke o privremenoj mjeri, uz suglasnost predstavnika centra za socijalnu skrb (dalje: CZSS), optuženicima dodijeljen rok od petnaest dana za realizaciju daljnjeg liječenja, koji rok je isticao 8. rujna 2015. Polazeći od početne suspektne dijagnoze kada je utvrđena kao najvjerojatnija limfatička neoplazma ne-Hodgkinovog limfoma, po stavu žalitelja, „očigledno nikome, pa ni liječnicima ...nije bila poznata priroda i stvarna težina same bolesti...budući da u suprotnom...tada su i oni zajedno sa drugim stručnim javnim službama jednako tako odgovorni za propust u svojem radu“ odnosno „odgovornost [je] u konkretnom slučaju puno šira“.

9. Žalbenim navodima stranaka nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze, razumno obrazložio odbijanje dokaznih prijedloga obrane te je iznimno temeljitom i savjesnom ocjenom dokazne građe pravilno zaključio da je pouzdano dokazana kaznena odgovornost optuženika za osnovni oblik kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11.

10. Polazeći od nespornih činjenica i kronologije događaja koja proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu te personalnih dokaza, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kako cjelokupno ponašanje oboje optuženih kroz nepunih mjesec dana nesumnjivo govori o jasno formiranom negativnom stavu prema kemoterapiji kao konvencionalnom načinu liječenja onkoloških bolesti te da je takav stav bio presudan kod prosudbe na koji način treba liječiti bolesno dijete, kako je sve iznimno temeljito i podrobno argumentirano na str. 39 -43 pobijane presude.

10.1. S pravom je sud prvog stupnja otklonio obrane optuženika da nisu bili dovoljno i adekvatno informirani o prirodi bolesti i posljedicama neliječenja prema protokolima službene medicine, nalazeći uporište za to utvrđenje, osim u izjavi koju su potpisali prilikom inzistiranja na otpuštanju djeteta iz bolnice uz odbijanje daljih dijagnostičkih i terapijskih postupaka, u iskazima svjedoka, prije svega bolničkih liječnika (M. R., G. P.) te ostalih osoba koje su bilo službeno ili pak po prijateljskoj liniji imali saznanja o karakteru bolesti djeteta. Valja svakako podsjetiti i na dio obrane opt. H. B. kako je dr. M. R. pri napuštanju bolnice rekao da će se dijete ugušiti za dva dana, dok je svjedokinja dr. D. B. kroz razgovor shvatila da je optuženica dobro informirana koja joj je k tome rekla da su imali onkološke bolesnike u obitelji kod kojih kemoterapija nije dala rezultata.

10.2. Prema tome, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da su optuženici imali više nego dostane i jasne informacije o ozbiljnosti i težini bolesti te nužnosti nastavljanja dijagnostičkih i terapijskih postupaka, tim više što su protiv roditelja/optuženika pokrenuta dva izvanparnična postupka u kojima je predloženo izdavanje privremene mjere kako bi se realiziralo daljnje liječenje djeteta.

10.3. Nije sporno da je u tim postupcima optuženicima na ročištima održanim 24. kolovoza 2015. dodijeljen rok od petnaest dana za dostavljanje medicinske dokumentacije o realiziranom odgovarajućem medicinskom postupku (dijagnostici/liječenju) koji rok je isticao 8. rujna 2015., a dijete je preminuo 5. rujna 2015. Nadalje, prvostupanjski sud nije zanemario činjenice koje proizlaze iz dokumentacije u spisu, da su se optuženici obratili bolnici u A. 20. kolovoza 2015., slijedećeg je dana potvrđen termin pregleda djeteta za 1. rujna 2015., da je 21. kolovoza 2015. zatražena rezervacija termina pregleda djeteta u Poliklinici M. u R., te da je opt. V. B. (prema iskazima svjedoka G. P. i S. S.) došao po medicinsku dokumentaciju u bolnicu 29. kolovoza 2015. (subota) kada mu nije predana sa uputom da se javi u uredovno vrijeme, što sve, po mišljenju optuženih potvrđuje liniju obrane o nastojanju ishođenja drugog mišljenja na koje su imali legitimno pravo.

10.4. Međutim, osnovano je sud prvog stupnja ocijenio da su navedene radnje optuženih bile prikriveno odbijanje preporučenog liječenja odnosno kupovanje vremena da se dijete ne podvrgne kemoterapiji o kojoj su imali jasno izražen negativan stav (svjedoci V. J., M. R., G. P., D. B.).

10.5. Potpora takvom rezoniranju je stanje dokazne građe koja govori o ponašanju optuženih nakon verificirane dijagnoze bolesti djeteta u Klinici u A.

10.6. Naime, optuženicima treba ponoviti i naglasiti da prema dopisu dr. M. M. iz klinike u A. (upućeno liječnicima pedijatrijske hematologije i onkologije u Z.) jasno proizlazi da je 1. rujna 2015. dijete pregledano u spomenutoj klinici uz potvrdu dijagnoze maligne bolesti, da je dijete tada bilo lošeg općeg stanja (vrlo pati zbog difuzne bolne simptomatologije, teško se kreće i blijedo je), da roditelji (optuženici) odbijaju kemoterapiju, da im je predložena hitna hospitalizacija u pedijatrijskoj hematologiji i onkologiji u T. što su odbili. Navedeno je također da su optuženici garantirali kako će tijekom poslijepodneva odvesti dijete u bolnicu u Z. i da im je u više navrata objašnjeno da ukoliko ne poduzmu adekvatne terapeutske mjere u najbržem roku dijete riskira život, a k tome i da se 1. i 2. rujna 2015. više puta pokušalo stupiti u kontakt s roditeljima koji nisu dostupni. Iz dopisa je razvidno kako je otac (opt. V. B.) za vrijeme pregleda više puta bio agresivan i to svaki puta kada bi ga se pokušalo uvjeriti da je jedina opcija čim prije započeti s kemoterapijom. Pored toga u dopisu je navedeno da ako roditelji odbiju kemoterapiju treba oduzeti skrbništvo roditeljima i hospitalizirati dijete jer je bolest potencijalno izlječiva protokolima za kemoterapije i limfome/leukemiju.

10.7. U kontekstu prethodno navedenog potrebno istaknuti da je i sam opt. V. B. u obrani naveo da je kod djeteta vidno pogoršanje bilo vidljivo kada su se vraćali iz A.

10.8. Doduše, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je 3. rujna 2015. sa e-mail adrese opt. V. B. upućen upit za termin pregleda u Dječjoj bolnici u Z. putem centralnog naručivanja te poruka opt. H. B. liječnici dr. B. o traženju uputnice za liječenje. Međutim, isto tako je znakovit iskaz spomenute liječnice da 2. rujna 2015. nije uspjela telefonom kontaktirati sa optuženicom, a slijedećeg dana joj je optuženica u telefonskom razgovoru rekla da dijete liječi alternativnom metodom, spominjala je kuru od tri dana i da žele ići po drugo mišljenje u Z. zbog čega traži uputnicu. Također je prema iskazu N. B. S. (skrbnica djeteta) 4. rujna 2015. u ordinaciju dr. B. pristupio R. B. rekavši da je dijete dobro, ali nije htio reći gdje se dijete nalazi.

10.9. Prema izloženom, dakle nakon dobivenog drugog mišljenja po pregledu djeteta 1. rujna 2015., svakome laiku, a posebice roditelju bolesnog djeteta, je posve jasno da je dijete hitno trebalo biti smješteno u bolnicu na liječenje (već istoga dana!) što optuženici, unatoč izravne i jasne upute i upozorenja ne čine, odaju privid nakane realizacije liječenja, izbjegavaju kontakt sa stručnim službama i odlaze u L. nakon čega je dijete preminulo ... 2015. po prijemu u hitnoj ambulanti KBC R.

11. Slijedom navedenog posve je jasno da oboje optuženika, nakon suočavanja sa početnom suspektnom teškom malignom bolesti djeteta, koju je nužno i žurno trebalo dijagnostičkim i terapijskim postupcima diferencirati i liječiti, isto odbijaju rukovodeći se svojom laičkom prosudbom o prihvatljivosti liječenja isključivo alternativnim metodama.

11.1. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici na taj način postupili protivno najboljem interesu djeteta dajući prednost svojoj prosudbi kako liječenje alternativnim metodama daje veće izglede za izlječenje, čime su grubo povrijedili pravo djeteta na liječenje, koje pravo je, bilo izravno ili smislom, zajamčeno nizom međunarodnih i domaćih normi kako je to podrobno izloženo na str. 44 i 45 presude.

11.2. Liječenje djece onkoloških bolesnika zahtijeva pristanak roditelja jer djeca nemaju pravnu sposobnost za davanje pristanka (čl.16. i 17. Zakona o zaštiti prava pacijenata, „Narodne novine“ broj 169/04. i 37/08. – dalje: ZOZPP). Također se može prihvatiti da roditelji imaju široku granicu prosudbe o načinu liječenja, ali uvijek su dužni voditi računa o najboljem interesu djeteta, dakle interes djeteta ima prednost nad interesom roditelja, kako to pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, napose nakon dobivenog drugog mišljenja, odbijanje liječenja u skladu s pravilima medicinske znanosti nije bilo u najboljem interesu djeteta. Liječnici (u KBC R. i klinici u A.) su nesumnjivo dali do znanja optuženicima da neliječenje predstavlja izravan i značajan rizik za život djeteta, a da korist liječenja kemoterapijom, unatoč teškoćama koje nesumnjivo prate takav vid liječenja i o čemu su optuženici izrazili skepsu, daje šansu djetetu za preživljavanje i poboljšanje zdravlja, što su sve optuženici zanemarili i time uskratili djetetu pravo na liječenje.

12. Nadalje, žalbena teza o „široj“ (su)odgovornosti institucija (države) zbog nepoduzimanja odgovarajućih mjera u interesu liječenja djeteta nema utjecaja na kaznenu odgovornost optuženih. Roditelji su prvi pozvani voditi računa o najboljem interesu svojeg djeteta, a drugo je pitanje je li država trebala brže i učinkovitije reagirati što nije predmet utvrđivanja suda u kaznenom postupku.

12.1. Ipak važno je istaknuti da u kontekstu utvrđenja relevantnih činjenica, poglavito imajući na umu nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještačenja, proizlazi da je u trenutku otpusta djeteta iz bolnice na zahtjev optuženih zdravlje djeteta bilo ugroženo, ali ne i neposredno životno ugroženo što je pretpostavka provođenja dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka bez pristanka zakonskog zastupnika/roditelja djeteta (čl. 18. ZOZPP). Međutim, nakon što su nadležne službe izviještene o pogoršanju stanja djeteta po dr. M. M. i 3. rujna 2015. od suda zatražile donošenje privremene mjere istoga je dana sud privremenom mjerom skrbnicu za poseban slučaj N. B. S. ovlastio da donese odluku o dozvoli daljnjeg liječenja, ali su optuženici i dijete bili nedostupni za realizaciju liječenja.

13. Slijedom navedenog, pa i uvažavajući kritike žalitelja na stanje u zdravstvenom sustavu i s tim u vezi navode obrane o poteškoćama pri traženju i dobivanju medicinske dokumentacije, neprovođenjem dokaza na navedene okolnosti činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno, niti je utvrđenje broja onkologa u Klinici u A. od važnosti za presuđenje. Naprotiv, prvostupanjski sud je temeljito proveo dokazni postupak te osnovano zaključio da su oboje optuženih grubo povrijedili pravo svojeg djeteta na liječenje jer su mu unatoč višekratnih upozorenja i istovjetnih mišljenja različitih liječnika uskratili priliku za moguće izlječenje.

14. Nadalje, rukovodeći se nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještačenja, kako nema sigurnosti da dijete ne bi umrlo 5. rujna 2015. sve da je i započelo primati terapiju citostaticima, prvostupanjski sud nije našao dokazanom optužbu za kvalificirani oblik djela iz čl. 177. st. 4. KZ/11.

14.1. Pored toga, iz stanja dokazne građe jasno proizlazi da su roditelji dijete liječili alternativnim metodama, pa i po ocjeni ovog suda, nije dokazano da su, inače kao brižni roditelji, odbijanjem liječenja metodama službene medicine pristali na smrt svojeg djeteta kako im se stavljalo na teret.

15. Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. H. B. i opt. V. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Nezadovoljan kaznama državni odvjetnik prigovara da okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu pravilno utvrđene i primjereno vrednovane. Smatra da je optuženicima otegotnim trebalo cijeniti „izuzetnu upornost u izvršenju ovog kaznenog djela“, poglavito da suočeni s progredacijom bolesti i neposrednom životnom ugroženosti djeteta odbili hospitalizaciju djeteta i odveli ga na nepoznatu lokaciju.

16.1. Žalbe opt. H. B. i opt. V. B. podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno čl. 478. ZKP/08., u sebi sadrže i žalbu zbog odluke o kazni. Pored toga opt. V. B. sadržajem žalbe osporava odluku o kazni jer „nalazi važnim za ukazati“ na smanjenu ubrojivost, neosuđivanost, zakonski okvir kazne, da u činjeničnom opisu djela „ne postoji niti jedna otegotna okolnost u smislu navođenja ishoda nepoduzetog liječenja“, te da je kontakte sa zdravstvenim i socijalnim radnicima pretežno imala opt. H. B. kojoj je dijete bilo povjereno na brigu, odgoj i skrb.

17. Razmotrivši odluku o kazni i žalbene navode stranaka po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne odnosno sankcije nisu primjereno vrednovane zbog čega je u ovom dijelu osnovana žalba optuženih dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

17.1. Prije svega valja istaknuti da je prvostupanjski sud kod oboje optuženika utvrdio iste olakotne (neosuđivanost, roditeljstvo, smanjena ubrojivost) i otegotne okolnosti (uskrata najmanje 80% šanse preživljavanja u idućih 5 godina...) pa je neopravdano opt. V. B. izrekao kaznu zatvora u duljem trajanju od odmjerene opt. H. B. Stoga je opt. V. B. valjalo osuditi na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Ove su kazne zatvora dostatno odmaknute od zakonskog minimuma te odgovaraju težini i pogibeljnosti djela pa nema mjesta strožem kažnjavanju kako predlaže državni odvjetnik.

17.2. Nadalje, iz stanja dokazne građe nedvojbeno proizlazi da su oboje optuženika uredno i brižno skrbili o svojoj djeci, dakle učin je ovog kaznenog djela iznimka koja ih je po svom nesretnom i tragičnom ishodu zasigurno teško pogodila. Oboje optuženika su neosuđivani, postupali su sa blažim oblikom krivnje, neizravnom namjerom i smanjene ubrojivosti, i dalje su u obvezi skrbiti o maloljetnoj djeci što je sve u svojoj ukupnosti od značaja za individualizaciju sankcije, te po ocjeni ovog suda opravdava zaključak da se svrha kažnjavanja može postići i bez potrebe za promptnim izvršavanjem kazne oduzimanja slobode već uvjetnom osudom uz vrijeme provjeravanja od tri godine.

U odnosu na rješenje (toč. I.)

18. Prema obrazloženju prvostupanjskog suda optuženicima nije naloženo plaćanje troškova (ginekološkog i) sudsko-medicinskog vještačenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. jer „nisu potvrđene tvrdnje tužiteljstva“ odnosno „optuženici nisu oglašeni krivim za čl.177. st. 4. KZ/11. [pa] logično i ne trebaju snositi troškove postupka.

19. Međutim, s pravom državni odvjetnik navodi da je provedeno vještačenje bilo od važnosti i za razjašnjenje činjeničnog stanja glede postojanja elemenata kaznenog djela za koja su optuženici proglašeni krivima. Osnovano ukazuje da se rezultatom vještačenja koristio prvostupanjski sud „između ostalog i prigodom utvrđenja otegotnih okolnosti“ te da se radi o „cjelovitom vještačkom nalazu“ pa nije moguće razdvajanje troškova „u odnosu na osnovni i kvalificirani oblik kaznenog djela“.

20. Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, o kojima će prvostupanjski sud, vodeći računa o zakonskim uvjetima iz čl. 148. st. 1. ZKP/08-VIII, odlučiti posebnim rješenjem.

21. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 483. st. 1. (toč. I.) te čl. 486. st. 1. i čl. 482. (toč. II. i III) ZKP/08.-VIII, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.