Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-151/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Sande Janković i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. V. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. u vezi članka 36. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Ž. V. i optužene M. H. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 18. siječnja 2021. broj K-22/19., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e:

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi Ž. V. za kazneno djelo iz članka 230. stavak 2. KZ/11., za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 9. svibnja 2019. pa nadalje, a optužena M. H. za kazneno djelo iz članka 230. stavak 2. KZ/11., za koje je tom presudom proglašena krivom, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju joj se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. svibnja 2019. do 26. srpnja 2019.

II Žalbe optuženog Ž. V. i optužene M. H. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Županijski sud u Varaždinu presudom od 18. siječnja 2021. broj K-22/19. proglasio je krivima optuženog Ž. V. i optuženu M. H. zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva, iz članka 230. stavak 2. u vezi s člankom 36. KZ/11. i na temelju istih zakonskih propisa osuđeni su na kazne zatvora i to optuženi Ž. V. u trajanju od 4 (četiri) godine u koju je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. svibnja 2019. pa nadalje, a optužena M. H. u trajanju od 2 (dvije) godine te je uz primjenu članka 57. stavak 1. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako da neuvjetovani dio kazne iznosi 10 (deset) mjeseci, u koju se uz primjenu članka 54 KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i vrijeme uhićenja od 9. svibnja 2019. do 26. srpnja 2019., a uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca neće se izvršiti ako optužena u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kaznenog djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

2. Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi članka 560. ZKP/08. utvrđeno je da novčani iznos od 51.642,94 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. V. ostvario kaznenim djelom, a da iznos od 10.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena M. H. ostvarila kaznenim djelom. Utvrđeno je da navedeni novčani iznosi predstavljaju imovinu RH i ujedno je naloženo optuženom Ž. V. da RH isplati novčani iznos od 51.642,94 kune, dok je optuženoj M. H. naloženo također da RH isplati novčani iznos od 10.000,00 kuna, sve u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti i izvršnosti presude.

3. Na temelju članka 148 stavak 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženi Ž. V. i optužena M. H. dužni su solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 11.037,95 kuna, dok je optužena M. H. uz navedeno dužna naknaditi trošak provođenja sudsko medicinskog vještačenja u iznosu od 4.850,00 kuna, a solidarno su dužni naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 3. ZKP/08. i to svaki u iznosu od 3.000,00 kuna, dok je optuženi Ž. V. dužan naknaditi i troškove branitelja po službenoj dužnosti.

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi (članak 471. stavak 1. ZKP/08.). Predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi, te optuženom Ž. V. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju, a optuženoj M. H. kaznu zatvora bez primjene djelomične uvjetne osude.

5. Žalbu je protiv navedene presude podnio i optuženi Ž. V., po braniteljici A. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, kao i odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i optuženika oslobodi optužbe, podredno, ukoliko bi našao da je počinjena bitna povreda kaznenog postupka da pobijanu presudu ukine i predmet uputiti na ponovno suđenje.

6. Protiv te presude žalbu je izjavila i optužena M. H. po branitelju, P. C., odvjetniku u Z., zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi Ž. V. sa prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika te prihvati žalba optuženika.

8. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

9. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe optuženog Ž. V. i optužene M. H. nisu osnovane.

10. Optuženici u žalbama ističu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdeći da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni da su nejasni i proturječni izreci presude te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju provedenih dokaza i samih tih dokaza. Međutim, u odnosu na ovu žalbenu osnovu treba reći da optuženici zapravo parafraziraju zakonski tekst citiranog članka, ne obrazlažući u čemu bi se konkretno sastojala citirana povreda, već sadržajno dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju analizirajući iskaz optužene M. H. i dovodeći u vezu njen iskaz s ostalim dokazima.

11. Suprotno tvrdnjama žalitelja, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a posebno i detaljnu analizu obrane optužene M. H., a razlozi o spornim činjenicama navedeni u obrazloženju su jasni i argumentirani, bez proturječnosti, utemeljeni na rezultatima cjelovito i zakonito provedenog dokaznog postupka.

12. Nadalje, optužena M. H. žali se i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., što potkrjepljuje navodima da ne postoji ni jedan materijalni niti personalni dokaz koji bi upućivao na nju kao počinitelja kaznenog djela, te da nema razloga o tome zašto prvostupanjski sud nije poklonio povjerenje obrani optužene M. H. da nije zajednički i dogovorno sudjelovala u počinjenju razbojništva s optuženim Ž. V., kao i da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud prihvaća "…upitna mišljenja svjedoka…" i "…..paušalno pregledavanje snimaka…", pri čemu posebno upire na analizu iskaza svjedoka M. C. i V. D., čime također sadržajno problematizira činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, dajući pri tome vlastitu ocjenu provedenih dokaza, uz navod da je prvostupanjski sud trebao donijeti drugačiju presudu.

13. U žalbama optuženici ističu i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, ali se i ti prigovori optuženika svode na osporavanje po prvostupanjskom sudu utvrđenih činjenica relevantnih za primjenu materijalnog prava. Očito je da optuženici u okviru navedene žalbene osnove zapravo pobijaju ocjenu izvedenih dokaza i s tim u vezi pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem su utemeljeni zaključci prvostupanjskog suda, da je optuženicima dokazano inkriminirano im djelo, pa stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

14. Dakle, ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutih žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavak 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na žalbu optužene M. H. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

15. Optužena M. H. žalbom upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (iako sadržajno upire samo na pogrešno), jer da ne postoje ''personalni ni materijalni dokazi koji bi potvrdili činjenični opis optužnice'' pri čemu daje svoju analizu iskaza svjedoka M. C. i V. D., smatra da optuženici nisu mogli imati jednaku ulogu i dogovor te da nisu mogli znati vrijeme kada će doći čistačica, dok ''van snimaka i antropometrijskog vještačenja i rekonstrukcije, ne postoji baš ništa što bi ukazivalo na dogovor''.

16. Protivno tome, prvostupanjski sud je pravilno vjerodostojnim cijenio iskaz svjedoka V. D. o tome da je optuženica sudjelovala u radnji izvršenja kaznenog djela o čemu iskazuje navedeni svjedok, voditelj poslovnice automat kluba, na temelju pregledanih snimki video nadzora na kojima je vidljivo ponašanje optuženice, odnosno, da je sporo zatvarala ulazna vrata u automat klub nakon dolaska čistačice, da u to vrijeme na ruci nije imala panik narukvicu, kako ne bi bila u prilici uključiti tihi alarm, da je namjerno ostavila novac na stolu kako bi olakšala njegovo prisvajanje kao i da je alarm u blagajni aktivirala naknadno, kada je optuženi Ž. V. već napustio prostor blagajne.

17. U dokaznom postupku nesporno je da tijekom razbojništva iz blagajne automat kluba nije otuđen sav novac, a što proizlazi iz iskaza svjedoka V. D. koji je kao voditelj kluba utvrđivao preostali iznos novca i radio obračun nakon počinjenog kaznenog djela. Ova okolnost ne upućuje na to da nije bilo dogovora između optuženika, kako to sada neosnovano tvrdi optuženica u žalbi, jer suprotno proizlazi iz provedenih dokaza, snimke video nadzora u vremenu koje je neposredno prethodilo dolasku drugog optuženika u prostor blagajne. Naime, to što optuženica vršeći obračun i sortiranje, nije sav novac stavila u kutiju, iako je to bila dužna učiniti, već je snop novčanica ostavila na stolu i po ocjeni drugostupanjskog suda upućuje na postojanje dogovora s drugim optuženikom kako bi lakše i brže otuđio novac.

17.1. Ove činjenice nisu dovedene u pitanje, jer nisu osporene drugim provedenim dokazima, ali ni kasnijim iskazom optužene M. H. koju prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje kao nevjerodostojnu i konstruiranu na način da otkloni svoju kaznenu odgovornost i isključi optuženog Ž. V. kao počinitelja razbojništva.

17.2. Tijekom postupka, optuženica u više navrata mijenja obranu negirajući svoju povezanost s optuženikom, dok s druge strane nastoji prikazati da je bila u strahu od optuženika, a tijekom dokaznog postupka nije mogla argumentirano objasniti ni zašto i kada je skinula panik narukvicu, ali ni kako je došla u posjed novca za koji je prilikom prvog ispitivanja iskazala da joj je novac donio optuženi Ž. V. u vrećici zajedno sa majicom koju je navodno donio na pranje, jer su bili u prijateljskom odnosu, a što je naknadno različito pojašnjavala.

17.3. Jasno je iz obrazloženja pobijane presude (list 15-19 spisa) u pogledu uloge svakog od optuženika, odnosno utvrđenja da bi optužena M. H. bila itekako umiješana u kazneno djelo, na način da bi ga planirala i detaljno dogovarala sa optuženim Ž. V. s kojim je koordinirala postupanje, da taj zaključak suda prvog stupnja ne počiva na tumačenju koje su postupcima optužene M. H. (snimljeno sigurnosnim kamerama) dali svjedoci M. C. i V. D., nego prvostupanjski sud postupke optužene sam analizira i povezuje. Indikativno je da je pri tom samo analizirao što je sve optužena mogla vidjeti držeći otvorena vrata kroz koja je ušla čistačica, a što je utvrđeno rekonstrukcijom događaja, pa u te podatke nema razloga sumnjati. Opravdano je, dakle, sud prvog stupnja zadržavanje vrata otvorenima pripisao namjeri optužene M. H. da pričeka dolazak optuženog Ž. V. kojeg bi, kako je to rekonstrukcijom utvrđeno, morala vidjeti, a na što također ukazuje činjenica da je rukom krenula prema vratima neposredno prije nego što je optuženik ušao.

17.4. Prihvaćajući razloge iz pobijane presude jasno je da je žalitelj potpuno u krivu kada tvrdi da se zaključci prvostupanjskog suda baziraju na iskazima svjedoka C. i D. Stoga drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilno prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza zaključio o neprihvatljivosti obrane optužene H. o tome da nije bila povezana s optuženikom u zajedničkom počinjenju kaznenog djela, te da joj je on upravo radi toga predao udio od otuđenog novca. Pravilan je također zaključak da bi optuženica taj novac, a da nije znala za njegovo porijeklo, sigurno predala policiji ili prijavila, pa okolnost da je novac potrošila na kockanje, i po ocjeni drugostupanjskog suda predstavlja još jedan dodatni indicij da je bila motivirana na počinjenje kaznenog djela zbog loše materijalne situacije i sklonosti kockanju, a o čemu također pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

17.5. Iako optuženica sada u žalbi tvrdi da obrana pred redarstvenim vlastima nije relevantna zbog njenog psihičkog stanja i stresa kojem je bila izložena, već smatra da je sud trebao vrednovati njezinu obranu datu u "..neutralnim okolnostima…“, dakle njezine kasnije iskaze u kojima isključuje optuženika i sebe kao počinitelje, ovi žalbeni navodi su bez uporišta u provedenom dokaznom postupku. Konačno, zaključci prvostupanjskog suda u pogledu obrane optužene M. H. su vrlo jasni i logični te potkrijepljeni provedenim dokazima pa su neosnovani svi daljnji žalbeni prigovori kojima žaliteljica subjektivno ocjenjuje provedene dokaze i temeljem vlastite subjektivne ocjene dokaza izvodi pogrešne zaključke.

17.6. Osim toga, optuženica (žaleći se zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. ZKP/08.) navodi, da nije dokazano da je postupala s izravnom namjerom niti da o tome postoje dokazi, pri čemu polazi od vlastite ocjene dokazne građe, na koji način ističe tzv. posrednu povredu zakona. Ovdje treba napomenuti da je pogrešno pozivanje žaliteljice na mogućnost da je postupala nehajno. Prije svega, kazneno djelo razbojništva po prirodi stvari se ne može počiniti s takvim oblikom krivnje, a u konkretnom slučaju je prvostupanjski sud, pravilno zaključivši o postojanju prethodnog dogovora između optuženika, izveo i daljnji logični zaključak da su oboje djelovali u skladu s planom, pa su njihove radnje obuhvaćene upravo oblikom krivnje koji se naziva izravna namjera.

17.7. Neosnovani su više puta istaknuti žalbeni navodi optužene M. H. da ne postoji ni jedan materijalni niti personalni dokaz koji bi upućivao na nju kao počinitelja kaznenog djela. Suprotno tome, navedene zaključke prvostupanjski sud je utemeljio na vrlo konkretnim materijalnim dokazima, prije svega, pregledu videozapisa nadzornih kamera automat kluba, posebno kamere broj 1, koja prikazuje ponašanje optuženice tijekom cijelog inkriminiranog razdoblja dok traje izvršenje kaznenog djela, koje se cijelo vrijeme odvija pred kamerom video nadzora, a koje prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje u kontekstu iznesene obrane optuženice, rezultata provedene rekonstrukcije, antropometrijskog vještačenja, kao i iskaza svjedoka M. C. i V. D., čija vjerodostojnost kao posrednih svjedoka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima kojima se sada nastoje relativizirati ti iskazi, kako u pogledu ličnosti optuženice kao zaposlenice automat kluba, tako i u pogledu propisanog načina poslovanja kojeg su se zaposlenici bili dužni pridržavati, o čemu je vrlo detaljno iskazivao upravo svjedok V. D.

17.8. Žaliteljici valja ukazati da za utvrđenje njezine kaznene odgovornosti kao supočinitelja kaznenog djela razbojništva nije potrebno da poduzima istovrsne radnje kao drugi počinitelj, već se njezina protupravna djelatnost konkretizira u dogovoru sa drugim počiniteljem te davanju informacija relevantnih za realizaciju kaznenog djela, ali i poduzimanje radnji kojima bitno olakšava počinjenje kaznenog djela i bijeg optuženog Ž. V., čime je bitno doprinijela počinjenju kaznenog djela i na taj način za sebe ostvarila protupravnu imovinsku korist u iznosu od 10.000,00 kuna što je uostalom i potvrdila svojim iskazom, pa je prvostupanjski sud pravilno oduzeo navedeni novčani iznos na temelju članka 77. KZ/11.

U odnosu na žalbu optuženog Ž. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

18. Optuženi Ž. V. tvrdi da je prvostupanjska presuda utemeljena na indicijima koji povezani sa nevjerodostojnom obranom optužene M. H., nemaju dostatnu razinu dokazne snage o njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo razbojništva.

19. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud na temelju provedenih posrednih dokaza-indicija, iskaza ispitanog svjedoka M. I. te pregledanih snimki kamera video nadzora pravilno zaključuje da je optuženik u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio u posjedu bicikla, vlasništvo svjedoka M. I. koji navodi da ga je večer prije počinjenja kaznenog djela posudio optuženiku. Isti bicikl je ujedno snimljen na nadzornoj kameri parkinga bicikala gimnazije u Č., koja u inkriminiranom vremenu bilježi prolazak osobe na biciklu, za koji svjedok M. I. navodi da je sličan njegovom biciklu, jer da kao i njegov bicikl ima vilice crvene boje. Pravilno također prvostupanjski sud utvrđuje na temelju rezultata provedenog antropometrijskog vještačenja, da se optuženi Ž. V. svojom visinom ne razlikuje od nepoznatog počinitelja snimljenog video nadzorom, a koja okolnost u povezanosti s iskazom ispitanog svjedoka M. I. koji potvrđuje da je prethodno događaju posudio bicikl optuženiku, te da ga je ovaj vratio slijedećeg dana, upućuje upravo na optuženog Ž.

V. kao počinitelja. Pritom, takav zaključak suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima optuženika kojima prigovara rezultatu provedenog antropometrijskog vještačenja po principu tzv. negativne identifikacije kao i relativiziranjem iskaza svjedoka M. I. koji nije potpuno siguran u tome je li na snimci video nadzora snimljen upravo njegov bicikl ili neki vrlo sličan tome biciklu. Međutim, ako se sagleda cjelovit iskaz navedenog svjedoka koji je točno opisao vrijeme posudbe bicikla koje potpuno odgovara inkriminiranom razdoblju počinjenja razbojništva, tada je potpuno jasno da je na kamerama video nadzora snimljen upravo bicikl koji je svjedok M. I. posudio optuženiku prethodno počinjenju kaznenog djela.

20. Pogrešno optuženi Ž. V. u žalbi tvrdi da izostanak materijalnih dokaza, pištolja, maske, novaca i slično koji nisu pronađeni kod optuženika isključuju njega kao počinitelja kaznenog djela.

20.1. Naime, prvostupanjski sud je cjelovitom ocjenom dokaza, pregledom snimki video nadzora te pomnom analizom i svih drugih materijalnih dokaza, isječaka- fotografija snimaka video nadzornih kamera automat kluba V. fotografija te priloženih DVD snimki, pravilno zaključio da izostanak predmeta namijenjenih počinjenju kaznenog djela (maska, pištolj) kao i činjenica da prigodom pretrage stana optuženog V. nisu pronađeni materijalni tragovi koji bi optuženika mogli povezati sa počinjenjem kaznenog djela nisu od značaja za utvrđenje odlučnih činjenica, s obzirom da se na kriminalnu prošlost optuženika ne može ni očekivati da bi navedene predmete držao na policiji poznatom mjestu, kako to pravilno, jasno i logično zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

21. Isto tako, optuženik u svojoj žalbi neosnovano osporava utvrđeni iznos otuđenog novca iz automat kluba (61.642,94 kuna) kao kvalifikatornu okolnost pribavljene znatne imovinske koristi tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio iskaz svjedoka V. D. o iznosu preostalog novca u blagajni nakon počinjenog razbojništva, čime sugerira da bi iznos otuđenog novca svakako bio manji od 60.000,00 kuna. Iz daljnjih žalbenih navoda proizlazi da žalitelj smatra da navedeni iznos novca nije bio samo izvađen iz aparata za igre na sreću već i druge novčane iznose izvađene iz kartonske kutije, odnosno novčanika, pa da je s obzirom na visinu novčanog iznosa i činjenični opis trebao biti drugačiji, odnosno, da nije trebao obuhvaćati samo novac izvađen iz automata za igre na sreću.

21.1. Protivno tim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka V. D., voditelja automat kluba i I. Č., teritorijalnog menadžera oštećene tvrtke, utvrdio točan iznos otuđenog novca, a detaljno opisan način obračuna koji je provodio svjedok V. D. i koji je naknadno kontroliran putem certificiranog računalnog programa i na temelju dvostruke kontrole podataka o uplatama i isplatama, snimki video nadzora iz blagajne automat kluba i financijske dokumentacije oštećenika (list 451-459 spisa) potvrđuju da je otuđen upravo novac izvađen iz aparata za igre na sreću, jer je optužena M. H. bila zadužena za obračun i sortiranje novca isključivo za taj dio djelatnosti automat kluba pa se baš taj novac nalazio u blagajni u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

21.2. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o visini novčanog iznosa koji je otuđen kritične zgode nisu dovedena u pitanje ni daljnjim žalbenim navodima kojima optuženi Ž. V., preocjenom iskaza ispitane svjedokinje M. M. ali i obrane optužene M. H., nastoji prikazati da je iz blagajne kluba otuđen iznos novca manji od 60.000,00 kuna čime očito i sada neosnovano u žalbi nastoji otkloniti svoju kaznenu odgovornost za počinjenje kvalificiranog oblika kaznenog djela razbojništva.

22. Iako optuženik osporava da bi počinitelji postupali s namjerom pribavljanja znatne imovinske koristi, okolnost da je optužena M. H. zasigurno kao zaposlenik i voditelj automat kluba imala saznanja o prihodima koji se ostvaruju u automat klubu, pa prema tome i o količini raspoloživog novca koji se može otuđiti, što nije sporno tijekom dokaznog postupka, protivno daljnjim žalbenim prigovorima i po ocjeni drugostupanjskog suda, sa dovoljnom sigurnošću potvrđuju postojanje njihove zajedničke namjere na pribavljanje znatne imovinske koristi. Osim toga, vrijeme i način počinjenja kaznenog djela, vremenski usklađeno postupanje oboje počinitelja "…(idealan tajming)…", okolnost da optužena M. H. nije imala na ruci panik narukvicu, za što ne daje argumentirano i dosljedno objašnjenje, suprotno tvrdnjama optuženika, potvrđuju da je njihovo postupanje bilo zajedničko i dogovorno, s ciljem protupravnog prisvajanja većeg novčanog iznosa, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

23. Navedeni zaključci prvostupanjskog suda nisu s uspjehom osporeni žalbenim navodima te drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud, raspolažući zatvorenim krugom indicija, sa sigurnošću utvrdio da su upravo optuženici počinitelji inkriminiranog kaznenog djela.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

24. U pravu je državni odvjetnik kada, žaleći se zbog odluke o kazni, tvrdi da je izrečena kazna zatvora optuženom Ž. V. preblaga te da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao činjenicu optuženikove ranije višestruke osuđivanosti zbog različitih i istovrsnih imovinskih kaznenih djela, u odnosu na koja je optuženik specijalni povratnik.

24.1. Upravo brojnost kaznenih djela za koja je optuženik ranije osuđen kao i dugo vremensko razdoblje činjenja kaznenih djela, potvrđuju njegovu trajnu i konstantnu neusklađenost ponašanja sa društvenim normama, iz koje proizlazi izražena sklonost kriminalnoj aktivnosti kao stilu života, koja se ogleda u sve većoj kriminalnoj upornosti sa svakim novim počinjenim kaznenim djelom. Stoga je evidentno da ranije izrečene kazne zatvora nisu postigle svoju svrhu kažnjavanja predviđenu zakonom, zbog čega je tom optuženiku potrebno izreći strožu kaznu, kako to pravilno ističe državni odvjetnik.

25. Nasuprot tome, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud podcijenio olakotne okolnosti te da je s obzirom na visinu iznosa otuđenog novca bližeg minimumu vrijednosti imovinske koristi predviđenom za kvalificirani oblik kaznenog djela razbojništva, izrečena kazna trebala biti manja.

26. Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, da u odnosu na optuženu M. H. nema uvjeta za primjenu odredbi o sudskom ublažavanju kazne, pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosuđivanost, lošu financijsku situaciju i narušeno zdravlje kao ukupnost konkretnih okolnosti koje imaju značaj naročito olakotnih okolnosti, zbog kojih je izrečena kazna ublažena ispod zakonskog minimuma.

27. Međutim pravilno ističe državni odvjetnik da je optuženica kao supočinitelj imala značajnu ulogu u ostvarenju kaznenog djela te da je potpuno nekritična u odnosu na svoje protupravno ponašanje, pa navedene okolnosti, i po ocjeni drugostupanjskog suda, uz okolnost da je kazneno djelo počinila na štetu vlastitog poslodavca kod kojeg je bila u radnom odnosu, upućuju na potrebu izvršenja cijele kazne, radi ostvarenja svrhe kažnjavanja predviđene zakonom.

28. S obzirom na navedeno, pravilnim vrednovanjem utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti optuženom Ž. V. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, a optuženoj M. H. kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, čime je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

28.1. Ovakve kazne zatvora u skladu su s utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima u odnosu na svakog od optuženika ponaosob, te se po ocjeni drugostupanjskog suda jedino ovako izrečenim kaznama zatvora može ostvariti svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, uz istovremeno jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, ali i utjecaj na počinitelje i sve druge u smislu odvraćanja od činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, a izrečene kazne će ujedno omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo kako je to propisano člankom 41. KZ/11.

29. Neosnovano optuženi Ž. V. pobija odluku o oduzimanju imovinske koristi i odluku o troškovima kaznenog postupka. Naime prvostupanjski sud je osnovano i na temelju prethodno provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio visinu utvrđene protupravno pribavljene imovinske koristi u iznosu od 51.642,94 kuna, koju je potom pravilno i zakonito, na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. oduzeo od optuženika Ž.

V.. Navedena odluka suda nije dovedena u pitanje žalbenim navodima optuženika.

29.1. Žalitelj dalje smatra da je odluka suda kojom je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka "…potpuno nesvrsishodna i nelogična…", jer da je nezaposlen, bez mogućnosti zaposlenja, bez radnog staža i bez imovine te da troškove nije u mogućnosti podmiriti.

29.2. Protivno tome, odluka o troškovima kaznenog postupka donesena je zakonito i pravilno, na temelju članka 148. stavak 1. i 3. ZKP/08., budući da je optuženik proglašen krivim, a nije utvrđeno da postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova kaznenog postupka djelomično ili u cijelosti, pa je upravo zbog toga obvezan iste naknaditi.

30. Slijedom navedenog žalba državnog odvjetnika je u cijelosti prihvaćena te je na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom I izreke presude, dok su žalbe optuženog Ž. V. i optužene M. H. u cijelosti odbijene kao neosnovane te je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom II presude.

Zagreb, 15. rujna 2021.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Tanja Pavelin, v.r.