REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 921/2017-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. A. OIB … iz P., koju zastupa punomoćnica S. A. K., kćerka tužiteljice i dipl. iur. s položenim pravosudnim ispitom, protiv tuženice Osnovne škole „M. Z.“ OIB … iz P., koju zastupa punomoćnica L. P.- J., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-5/17-3 od 8. svibnja 2017., kojom je preinačena i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1431/14- 17 od 4. svibnja 2015., u sjednici održanoj 15. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 323.116,17 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvoga stupnja za iznos od 76.477,20 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te je tuženici naloženo isplatiti taj iznos (točka I. izreke). Prvostupanjska presuda potvrđena je za iznos od 180.358,73 kune (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka III. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba i u dijelu odluke o troškovima postupka tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da preinači odluku o trošku postupka.

4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prvostupanjska presuda preinačena reviziju je podnijela tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno je podnijela i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tužiteljice u cijelosti, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti sudu drugoga stupnja na ponovno raspravljanje.

Traži trošak za sastav revizije.

5. Odgovor na reviziju tužiteljice nije podnesen.

6. U odgovoru na reviziju tuženice tužiteljica se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.

7. Revizija tužiteljice nije dopuštena.

8. Revizija tuženice nije osnovana.

9. Prije svega valja naznačiti da tužiteljica nije u pravu kada smatra da joj pripada pravo na podnošenje redovne revizije. To pravo tužiteljica izvodi iz tvrdnje da je pobijana presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a. Takva je tvrdnja samo djelomično točna. Naime, drugostupanjski je sud svoju presudu donio i na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. Pri tome je jasno naznačio, a što proizlazi i iz sadržaja samog obrazloženja, da je čl. 373.a ZPP-a primijenjen samo u odnosu na dio presude kojim je preinačena prvostupanjska presuda, odnosno na dio presude kojim je tužiteljici dosuđen iznos od 76.477,20 kuna. Taj dio presude tužiteljica, po naravi stvari, ne pobija već pobija onaj dio presude kojim nije uspjela, odnosno dio u kojem je njezina žalba odbijena, kako to i izrijekom navodi u reviziji. Upravo u odnosu na taj dio sud drugoga stupnja je primijenio čl. 368. st. 1. ZPP-a, ali ne i čl. 373.a ZPP-a. Stoga se tužiteljica u takvoj pravnoj situaciji ne može pozivati na čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a jer u dijelu u kojem ona pobija presudu odredba čl. 373.a ZPP-a nije primijenjena. Zbog toga se revizija tužiteljice ukazuje nedopuštenom pa ju je kao takvu valjalo odbaciti (čl. 392. st. 1. i 3. ZPP-a) i odlučiti kao u izreci rješenja. Pri tome joj valja i ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15- 15 od 16. studenoga 2015), pa se i u tom dijelu, kojim pobija odluku o troškovima postupka, revizija ukazuje nedopuštena.

10. Tuženici pak valja ukazati da je njezina revizija ispitana kao redovna u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP budući je u odnosu na dio koji pobija primijenjena odredba čl. 373.a ZPP-a. U takvoj situaciji nema pravo na podnošenje izvanredne revizije, koju je podnijela podredno, i koja kao takva nije mogla biti uzeta u razmatranje i odlučivanje.

11. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje, a što uglavnom i nije sporno, da je tužiteljica kod tuženice počela raditi 1979. kao učiteljica razredne nastave te da je s tuženicom 15. travnja 1996. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova ravnatelja kojim je u čl. 7. st. 1. ugovoreno da će se taj ugovor otkazati ako tužiteljica bude razriješena prije isteka vremena na koje je imenovana za ravnatelja ili ako ponovo ne bude imenovana. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica više puta imenovana za ravnateljicu, a posljednji puta odlukom od 2. prosinca 2005. na mandat od četiri godine nakon čega više nije imenovana za ravnateljicu pa je temeljem obavijesti od 10. prosinca 2009. proglašena organizacijskim viškom jer nije postojala mogućnost obavljanja drugih odgovarajućih poslova. Konačno utvrđuje da je tuženica tijekom 12 mjeseci posredovala pri zapošljavanju tužiteljice pa kako isto nije uspjelo tako je tužiteljici otkazan ugovor o radu odlukom od 3. prosinca 2010. Još i utvrđuje da je u postupku koji se vodio pod brojem P-1658/11 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. Na temelju takvih činjenica sud prvoga stupnja zaključuje da tužiteljici ne pripada pravo na otpremninu temeljem Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 115/10 - dalje: Kolektivni ugovor) jer se odredbe istoga ne odnose na ravnatelje, a niti joj to pravo pripada temeljem odredbi Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR). Zbog toga tužbeni zahtjev odbija u cijelosti.

12. Sud drugoga stupnja prvenstveno primjenom čl. 373.a ZPP-a intervenira u prvostupanjsku presudu u pogledu potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i ocjene dokaza u spisu. Tako u bitnome zaključuje da je rad tužiteljice na poslovima ravnateljice zasnovan odlukom o imenovanju u određenom trajanju što predstavlja radni odnos na određeno vrijeme koji da je prestao istekom mandata. U tom smislu polazi od odredbe čl. 88. Zakona o osnovnom školstvu ("Narodne novine", broj 59/90, 26/93, 27/93, 29/94, 7/96, 59/01, 114/01 i 76/05 - dalje: ZOŠ) prema kojoj je bilo propisano da se ravnatelj bira na četiri godine i da ista osoba nakon isteka mandata može ponovo biti izabrana na istu funkciju. Slijedom toga zaključuje da ugovor o radu za poslove ravnateljice nije niti bilo potrebno otkazivati već da je bila dovoljna obavijest o tome da je taj ugovor prestao. Zaključuje i da takav ugovor na neodređeno vrijeme nije mogao biti sklopljen te da je tuženica kao poslodavac preuzela obvezu nakon isteka mandata ponuditi tužiteljici ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima na temelju čl. 8. ugovora na drugom radnom mjestu, odnosno na radnom mjestu koje je obavljala prije (učiteljica razredne nastave) ili na sličnom radnom mjestu. Konačno zaključuje da je tek nakon proteka roka posredovanja donesena odluka o otkazu i da je tužiteljici radni odnos prestao istekom otkaznog roka 6. travnja 2011. U tom smislu drugostupanjski sud iznosi pravno shvaćanje prema kojem se na otkaz ugovora o radu mogu primijeniti odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu jer da tužiteljici ugovor o radu nije otkazan dok je bila ravnateljica, za vrijeme trajanja mandata, a nakon isteka mandata, kad više nije bila ravnateljica, nije joj niti mogao biti otkazan ugovor o radu kao ravnateljici. Pri tome smatra da tužiteljici kao radnici kojoj je ugovor o radu otkazan iz poslovno uvjetovanih razloga pripadaju sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na otpremninu iz čl. 119. ZR-a. Slijedom utvrđenja o trajanju radnog odnosa kao učiteljice razredne nastave i primjenom čl. 119. st. 3. ZR-a drugostupanjski sud tužiteljici dosuđuje iznos od 76.477,20 kuna na ime otpremnine u bruto iznosu.

13. Tuženica u reviziji prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U odnosu na počinjenje te povrede prije svega navodi zakonski opis iste, a kasnije u obrazloženju revizije istu zapravo dovodi u vezu s primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a jer da, u bitnome, sud drugoga stupnja nije naveo koje je to drugačije činjenice utvrdio i na koji je način zapravo primijenio odredbu čl. 373.a ZPP-a. Revidentici prije svega valja ukazati da je sud drugoga stupnja za svoje zaključke dao sasvim jasne, logične i neproturječne razloge. Pri tome joj valja i ukazati da bi navodi o nepravilnoj primjeni odredbe čl. 373.a zapravo predstavljali bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 373.a ZPP koju ustvari i sadržajno ističe. U odnosu na takve navode valja joj odgovoriti da odredba čl. 373.a ZPP-a daje žalbenom sudu ovlaštenje odlučivanja prema stanju spisa u situacijama koje su pobrojane u st.1. toč. 1. i 2. odnosne odredbe ZPP-a. Drugostupanjski sud se služio upravo takvim ovlaštenjima, a suprotno navodima revizije. Konačno revidentici valja ukazati da nije počinjena bitna povreda time što je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz ZR-a, a ne Kolektivnog ugovora. Upravo je polazeći od činjenice da joj tijekom određenog vremena (dok je obavljala posao ravnateljice) ne pripada otpremnina sukladno Kolektivnom ugovoru odbio dio zahtjeva, dok je primjenom ZR-a dio prihvatio. Dakle, tužiteljica je potraživala viši iznos od onoga koji joj je dosuđen pri čemu samo materijalno pravo koje je primijenjeno ne seže u područje mogućeg počinjenja bitne povrede. Stoga nisu počinjene bitne povrede koje ističe revidentica.

14. Osnovni pravni problem u ovome sporu izvire iz činjenice da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova ravnateljice čiji su pravna narav, domašaj i pravni učinci dvojbeni. Naime, iz samog ugovora (čl. 2. st. 2.) proizlazi da je tužiteljica imenovana ravnateljicom Odlukom o imenovanju. Prema tada važećem ZOŠ-u ravnatelja je imenovao ministar prosvjete i športa na vrijeme od 4 godine (čl. 88. st. 1. toč. 2. i 3. ZOŠ-a). Dakle, tužiteljica nije imenovana za ravnateljicu ugovorom o radu već odlukom tada nadležnog tijela. U takvoj pravnoj situaciji svoje ovlaštenje na obavljanje poslova ravnateljice nije niti trebala crpiti iz ugovora jer ih je izvorno crpila iz odluke o imenovanju i odredaba ZOŠ-a. Stoga je u pravu sud drugoga stupnja kada navodi da takav ugovor nije niti trebao biti sklopljen. Nadalje se niz godina nastavio pravni status tužiteljice kao ravnateljice ali ovaj puta na temelju Odluka školskog odbora od 6. studenoga 2001., 11. srpnja 2005. i 1. prosinca 2005 koje su odluke bile u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZOŠ-a ("Narodne novine", broj 59/01). To je rukom zabilježeno na samom ugovoru što je pravilno uočio i drugostupanjski sud, a o kojoj činjenici sud prvoga stupnja nije iznio tvrdnju (u tome se očituje i postupanje suda drugoga stupnja u primjeni čl. 373. a ZPP-a, vidjeti točku 14. obrazloženja). Dakle, pravni položaj tužiteljice kao ravnateljice opet izvorno nije izvirao iz ugovora, jer nije niti mogao, već iz odluka školskog odbora i Zakona. U takvoj je situaciji i po ocjeni ovoga suda ugovor o radu na neodređeno vrijeme, premda stvarno sklopljen, pravno neegzistentan i kao takav bez pravnog domašaja i učinaka na radnopravni status tužiteljice.

14.1. Nedvojbeno jest da je tužiteljica sa prednicom tuženice zasnovala radni odnos na temelju odluke od 15. listopada 1979. za obavljanje poslova nastavnika razredne nastave na neodređeno vrijeme koje je i obavljala do imenovanja za ravnateljicu. Tom je odlukom tužiteljica uspostavila radnopravni status koji je u svojoj suštini, a s obzirom na pravni domašaj ugovora o radu (vidjeti točku 15. obrazloženja), trajao sve do njegovog prestanka. Dakle, cijelo je vrijeme postojao pravni kontinuum radnopravnog statusa tužiteljice kod tuženice samo je njegov sadržaj bio drugačije naravi. Nije u pravu revidentica kada navodi da je sklapanjem ugovora o radu za poslove ravnateljice prestao tužiteljičin radnopravni status i da je time prestao raniji ugovor za poslove učiteljice razredne nastave. Prvo zbog toga što takav ugovor nije niti postojao jer se u to vrijeme radni odnos uspostavljao odlukom. Drugo zbog toga što ugovor o radu za mjesto ravnateljice, zbog svega iznesenoga (vidjeti točku 15. obrazloženja), nije izvorišna osnova njenog radnog odnosa kod tuženice. Pri tome i u takvoj pravnoj situaciji nije ni od kakvog utjecaja činjenica što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na nedopuštenost i nezakonitost otkaza ugovora o radu. Dakle, valja zaključiti da otkazom ugovora o radu nije prestao radnopravni status tužiteljice kao učiteljice razredne nastave.

14.2. Tuženica je provela postupak posredovanja na temelju čl. 33. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama Dodatak I ("Narodne novine", broj 174/94 - dalje: Dodatak I.) kako to i sama navodi u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu. U toj je odluci isto tako naznačeno da ju tuženica nije imala mogućnost rasporediti na mjesto učiteljice razredne nastave i da je razmatrala potrebe za učiteljima razredne nastave u Istarskoj županiji. Dakle, tuženica je očito postupala u skladu s Dodatkom I. i to glede radnopravnog statusa tužiteljice kao učiteljice razredne nastave čime ne stoje tvrdnje revidentice o tome da bi takav status prestao otkazom ugovora o radu. Iz ovoga opet jasno proizlazi da je tužiteljica proglašena organizacijskim viškom ne zbog toga što više nije obnašala dužnost ravnateljice već zbog toga što nije bilo mogućnosti da ju se kao učiteljicu razredne nastave rasporedi na takvo radno mjesto. U takvoj pravnoj situaciji pravilno je zaključio sud drugoga stupnja da je tužiteljici radni odnos prestao 6. travnja 2011. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

14.3. Iz svega gore iznesenoga proizlazi da se glede prava na otpremninu primjenjuje odredba čl. 119. st. 3. ZR-a, odnosno radnopravno zakonodavstvo. Stoga se navodi revizije o nemogućnosti primjene te odredbe ukazuju neosnovanim. Činjenica jest da se otpremnina isplaćuje najkasnije trideset dana po prestanku radnog odnosa. Međutim, to ne znači da ona nije dospjela u trenutku prestanka radnog odnosa, već je tom odredbom Kolektivnog ugovora određeno najdalje vrijeme njezine isplate. Stoga se i navodi o tijeku zateznih kamata ukazuju neosnovanim.

15. Stoga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženice valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 15. rujna 2021.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.