Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 34 Gž-138/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u ostavinskom predmetu iza pokojnog A. B. (L.) iz L., odlučujući o žalbi nasljednika Z. G. /OIB:…/ iz O., D. G. /OIB:…/ iz I. i Z. P. /OIB:…/ iz U., koje zastupa L. D., odvjetnica iz R., protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj O-2317/2018-34 od 28. kolovoza 2019., nadnevka 15. rujna 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba nasljednika Z. G., D. G. i Z. P., i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj O-2317/2018- 34 od 28. kolovoza 2019.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem nasljednici Z. G., D. G., Z. P., D. M. i B. P. upućeni su na pokretanje parnice protiv sunasljednika I. B. i D. B., radi rješavanja pitanja zastara prava nasljednika Z. G., D. G., Z. P., D. M. i B. P. da zahtijevaju ostavinu iza pokojnog A. B. (stavak I. izreke), u roku od 30 dana od dana dostave rješenja (stavak II. izreke), prekinut je ostavinski postupak (stavak III. izreke) dok parnica na koju su stranke upućene ne bude pravomoćno završena (stavak IV. izreke) i i određeno da će u slučaju nepokretanja parnice u dodijeljenom roku prekinuti postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjev glede kojeg su nasljednici upućeni u parnicu (stavak V. izreke).
2. Protiv rješenja žale se nasljednici Z. G., D. G. i Z. P. (u daljnjem tekstu: žalitelji) iz razloga određenih člankom 354. stavkom 1. točkom 1. i 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - dalje u tekstu: ZPP-a) i člankom 175. stavkom 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj: 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015., 14/2019., u daljnjem tekstu: ZN-a). Predlažu preinaku istog, tako da se donese rješenje o nasljeđivanju.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti nisu utvrđene bitne povrede postupka, niti je s tim u vezi pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
6. Naime, pravilima o upućivanju na parnicu zbog spora propisano je između ostalog da će sud prekinuti postupak i uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim tijelom ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo (članak 222. stavak 1. ZN-a), odnosno da će u parnicu uputiti stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim (članak 225. stavak 1. ZN-a).
7. Iz stanja spisa proizlazi:
- da je ostavitelj (A. B. sin L., rođen ….) preminuo ..., a predmetni ostavinski postupak da je pokrenut 19. srpnja 2016. ) i da su nasljednici pokojnog A. B. pranećaci (I. B., D. B., D. M., Z. P., B. P., Z. G. i D. G.);
- da su nasljednici I. i D. B., u podnesku od 2. kolovoza 2017. istaknuli prigovor zastare prava ostalih sunasljednika zahtijevati ostavinu koji prigovor da je u kontinuitetu reguliran i odredbom članka 144. ZN/1971, jer da kroz više od dvadeset godina nakon smrti A. B. nitko od nasljednika, a niti njihovih prednika nije pokretao ostavinski postupak, a da su oni (I. i D. B.) isključivi posjednici nekretnine koja čini ostavinu, zbog čega da u odnosu na njih ne može zastarjeti pravo zahtijevati ostavinu iza pokojnog A. B. i predložili da se o istom prigovoru odluči u ostavinskom postupku s obzirom da drže nespornim da je od smrti ostavitelja prošlo 52 godine, da nitko od sunasljednika i njihovih prednika nije pokretao ostavinski postupak iz pokojnog A. B. i da kroz to vrijeme isključivo oni drže nekretnine koje su predmet ostavine (list 44. - 46. spisa);
- da su ostali sunasljednici osporili I. i D. B. držanje nekretnina koje čine ostavinu pokojnog A. B., navodeći da isti to nisu dokazali, da bi nastavno u žalbi tvrdili da i oni kao suvlasnici drže nekretnine koje čine ostavinu pokojnog A. B., što da proizlazi iz rješenja o posjedovnom stanju koji se nalazi u spisu, da se njihovi prednici nisu odrekli svojih suvlasničkih dijelova u korist Ivice i D. B. kako to isti tvrde, da se o prigovoru zastare prava zahtijevati ostavinu moglo odlučiti i u ostavinskom postupku, odnosno u suprotnom na parnicu uputiti I. i D. B., a ne njih.
8. Prema tome, kako je između nasljednika pokojnog A. B. sporno tko od nasljednika drži nekretnine koje su ostavina pokojnog A. B., a s tim u vezi jesu li, a ako jesu, u odnosu na koje nasljednike nastupili učinci zastare prava zahtijevati ostavinu (činjenice o pravu na nasljedstvo), to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o sporu vezano za primjenu prava, već da se radi o spornim činjenicama čije postojanje zakon ne pretpostavlja, koje nisu općepoznate, i koje se ne mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, odnosno da su se ispunili uvjeti za postupanje po pravilima o upućivanju u parnicu (članak 222. stavak 1. ZN-a). sunasljednika Z. G., D. G., Z. P., D. M. i B. P. (članak 224. stavak 1. ZN-a).
9. Naime, rješenje od 2. veljače 2015. (lista 51. - 53. spisa) na koje se pozivaju žalitelji odnosi na promjenu podataka u katastarskom operatu po obavijesti zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda iz Pagu iz 2014. (Z-1614/2014), tako da se tim rješenjem ne predmnijeva držanje nekretnina koje su predmetom ostavine kroz razdoblje od 52 godine prije toga, odnosno od smrti ostavitelja /1963./ do donošenja tog rješenja /2015./. Osim toga, između nasljednika nije niti sporno postojanje tog rješenje, a niti činjenica da se to rješenje, kako je navedeno, odnosi na promjenu podataka u katastru od 2014. nadalje.
10. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da se o zastari prava zahtijevati ostavinu iza smrti A. B. moglo odlučiti u ostavinskom postupku, a niti da je u parnicu trebalo uputiti I. i D. B. po odredbi članka 242. stavku 2. ZN-a (kao stranke koje osporavaju predmnjevu o istinitosti javne odnosno javno ovjerovljene isprave), a nje njih po odredbi članka 224. stavku 1. ZN-a kao stranke čije je pravo manje vjerojatno. Osim toga, ocjena prvostupanjskog suda da je pravo žalitelja manje vjerojatno sumarna je i svodi se na ocjenu vjerojatnosti, a ne dokazanosti. U konačnici pitanje tko će biti upućen na parnici nema veliki značaj s obzirom da dodjeljivanjem uloge tužitelja jednoj strani ne znači i obvezu te stranke da isključivo na njoj leži teret dokazivanja (u parnici je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika /članak 219. stavak 1. ZPP-a/).
11. Budući da nedostatke vezano za zastupanje određene osobe u žalbenom postupku može isticati samo stranka koje se ti nedostaci tiču (članak 354. stavak 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a), to žalbeni navodi u dijelu ukazivanja na moguće nedostatke zastupanja D. B. nisu razmatrani jer se žalitelji zbog tih nedostataka i da postoje, ne mogu žaliti.
12. Zaključno, ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu utvrđeni razlozi zbog kojih se pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP-a u vezi s člankom 175. stavkom 2. ZN-a).
U Zagrebu 15. rujna 2021.
Sutkinja:
Slavica Garac, v.r.
