Republika Hrvatska

Poslovni broj: 22 Gž R-71/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja S. H., iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici broj 2 Pr-36/2019-24 od 16. prosinca 2020., dana 14. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici broj 2 Pr-36/2019-24 od 16. prosinca 2020.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio isplatu iznosa od 19.280,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, a sve na ime dodatka za rad na terenu za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 1. studenog 2018. (točka I. izreke) te je tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 6.750,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženica je osporila navode i predlaže žalbu odbiti.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 31. listopada 2018.

3.1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije radio na terenu, a imajući u vidu odredbu članka 192. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR); te imajući u vidu odredbe članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13; dalje: KU/13) i članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 i 12/18; dalje: KU/17), kojima je, među ostalim, propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio (stavak 1.); da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (stavak 2.); da se terenski dodatak isplaćuje službeniku i namješteniku najkasnije posljednji radni dan u mjesecu, za idući mjesec (stavak 3.); da visina terenskog dodatka iznosi najmanje 170,00 kuna, odnosno prema sporazumu s Vladom (stavak 4.) i da ukoliko je službeniku i namješteniku za vrijeme rada izvan sjedišta državnog tijela i izvan mjesta njegova stalnog boravka osigurana odgovarajuća dnevna prehrana, isplatit će se 50% iznosa dodatka iz stavka 4. ovoga članka (stavak 5.).

3.2. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

3.3. Nije ostvaren razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP i potom je pravilno primijenio materijalno pravo.

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave ..., Postaje granične policije ... i da je prema rasporedu rada redovnu službu obavljao na teritoriju Republike Slovenije i to na zajedničkim graničnim prijelazima GP Lupinjak - Dobovec, GP Hum na Sutli - Rogatec i GP Mali Tabor - Rajnkovec;

- da je dana 1. srpnja 2013. stupio na snagu Dogovor Vlada Republike Slovenije i Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole prema kojemu su utvrđene zone koje predstavljaju područja domaće države u kojoj službene osobe susjedne države obavljaju graničnu kontrolu i u kojoj zoni vrijede svi propisi susjedne države za prijevoz osoba preko granice te uvoz, izvoz i provoz stvari dok su Dogovorom o dopuni utvrđena službena mjesta na slovenskom graničnom području i na graničnim prijelazima na kojima je radio tužitelj;

- da se u tumačenju broj 7/55 Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 22. svibnja 2014., navodi i da službenik koji je temeljem posebnog rasporeda rada upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza Dobova u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje 8 sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja; terenski dodatak i dnevnica se isključuju, te stoga službenik ne ostvaruje pravo na dnevnicu;

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU u tumačenju broj 1/50 od 12. veljače 2019. iznijela stav da policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, a upućuju se poslove tog radnog mjesta obavljati na područje (mjesto) koje je Dogovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole od 12. lipnja 2013., Dogovora o dopuni Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole od 23. siječnja 2015. i Dogovora o izmjeni Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole od 20. prosinca 2017. određeno kao službeno mjesto za obavljanje granične kontrole nemaju pravo na dnevnice iz članka 49. KU/17 obzirom isti nisu upućeni na službeno putovanje, kao i s obzirom na činjenicu da nisu prošli graničnu kontrolu sukladno pozitivnim propisima nacionalnih država i propisima pravne stečevine Europske unije.; nadalje, isti policijski službenici nemaju pravo na terenski dodatak iz članka 50. KU/17, ovo s obzirom na to da predmetni policijski službenici poslove svog radnog mjesta tako obavljaju u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritoriju Republike Slovenije; time se nisu ispunili uvjeti i sadržaj ugovorenog prava na dodatak za terenski rad, odnosno nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava, a što je bio pravni i faktični temelj za volju stranaka da urede uvjete za korištenje ovog prava u Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike;

- uz iznimku, uzimajući u obzir specifično ograničenje odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države, u onim slučajevima u kojima policijski službenici ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, to je logično i životno te odgovara volji ugovornih strana Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da isključivo ti policijski službenici ostvaruju pravo na terenski dodatak; takva se specifična nemogućnost može ostvariti isključivo pod uvjetom da nije organiziran ili ne postoji organizirani prijevoz odnosno nema mogućnosti prijevoza službenim vozilom na teritorij Republike Hrvatske u vrijeme pauze, i uz to da udaljenost, u jednom smjeru, do teritorija Republike Hrvatske iznosi najmanje 500 metara ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnosti u vezi s vremenom pauze;

- da iz očitovanja MUP-a, Službe za imovinskopravne poslove od 26. veljače 2019. proizlazi da je GP Lupinjak - Dobovec udaljen od granice Republike Hrvatske 205 m, GP Hum na Sutli - Rogatec 18 m, a GP Mali Tabor - Rajnkovec 30 m;

- da je tumačenje broj 7/55 članka 56 KU/13 vezano samo uz rad na graničnom prijelazu Dobova koje se zaista nalazi na udaljenosti od granične crte Republike Hrvatske do mjesta obavljanja granične kontrole oko 3000 m te do kojeg službenik na putu provodi između 4 do 12 h i da se isto ne može primijeniti na konkretan slučaj.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud navodi da je odredbom članka 192. stavak 2. ZR određeno da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje obzirom da se radi o dvostranoobveznom ugovoru kojim stranke koje su sklopili taj ugovor uređuju prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom.

5.1. Taj sud je pravilno utvrđivao spornu činjenicu je li navedeni granični prijelazi na kojima je tužitelj radio sukladno rješenju tuženice predstavljaju njegovo stalno mjesto rada ili se smatraju radom izvan njegovog stalnog mjesta rada pa je zaključio a imajući u vidu odredbe Dogovora Vlada Republike Hrvatske i Republike Slovenije, da se radi o mjestu koje predstavlja njegovo stalno mjesto rada pa da stoga tužitelj nema pravo na dodatak za rad na terenu jer svi granični prijelazi na kojima je radio predstavljaju njegovo radno mjesto budući je njegovo radno mjesto - policijski službenik za graničnu kontrolu u postaji granične policije Macelj koja obuhvaća gore navedene granične prijelaze.

5.2. Osim toga, sud navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljena niti iznimka iz tumačenja broj 1/50 Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU/17 jer su granični prijelazi na kojima je tužitelj radio u utuženom razdoblju bili udaljeni manje od 500 m od granice Republike Hrvatske.

5.3. Sve navedeno potvrđuju iskazi svjedoka L. F., Z. B., D. V. a i samog tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke, iz kojih proizlazi da se sva tri granična prijelaza nalaze na zajedničkim graničnim prijelazima sa Republikom Slovenijom gdje se obavlja zajednička kontrola od strane hrvatskih i slovenskih policijskih službenika sukladno sklopljenom Dogovoru. Dodatno, da policijski službenici koji rade na GP Hum na Sutli mogu topli obrok kupiti u restoranu ili dućanu na teritoriju Republike Hrvatske koji su udaljeni 10 m od graničnog prijelaza; kada rade na GP Lupinjak najbliži dućan i restoran udaljeni su oko 400 m, da tužitelj ima pravo na 1 h pauze izuzev Malog tabora gdje pauza traje 30 min i gdje svojim vozilom može otići na pauzu. Osim toga, da sva tri granična prijelaza imaju kuhinjicu i toalet, da se može naručiti dostava iz restorana u sklopu Policijske postaje u K. i da se u tom slučaju službenim vozilom naručena hrana dostavlja bez ikakvih problema.

5.4. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj za vrijeme pauze mogao prijeći na teritorij Republike Hrvatske, da se u svim slučajevima radilo o udaljenosti manjoj od 500 m od mjesto obavljanja rada do granice Republike Hrvatske, da je mogao koristiti i kuhinju u prostorijama slovenske policije, a hranu je mogao i donijeti od kuće ili je naručiti iz restorana u Hrvatskoj koji se nalazi u sklopu PP u Krapini a u kojem slučaju bi se hrana dovezla službenim vozilom. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud otklanja primjenu tumačenja broj 7/55 od 22. svibnja 2014. jer se isto odnosi samo na granični prijelaz Dobova i ne može se primijeniti na konkretnu situaciju.

5.5. Uz to, prema mišljenju tog suda dodatak za rad na terenu isplaćuje se radi naknade troškova smještaja i prehrane koji službenicima i namještenicima nastanu zbog rada izvan sjedišta državnog tijela u kojem su zaposleni i izvan stalnog mjesta boravka odnosno svrha terenskog dodatka je pokriće povećanih troškova koji bi državni službenik mogao imati zbog rada na terenu a na temelju naprijed provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelju prilikom obavljanja službe na njegovom radnom mjestu u utuženom razdoblju nisu nastali neki povećani troškovi jer su troškovi prijevoza isplaćivani prema stvarnim troškovima koje je imao a što tužitelj i ne osporava dok troškovi prehrane za vrijeme dok je radio na navedena tri granična prijelaza nisu bili ništa veći nego na GP M. a sve iz naprijed navedenih razloga.

6. U odnosu na žalbene navode, dodatno prednjem može se navesti da se ovaj sud u cijelosti poziva na zaključke i utvrđenja koje je iznio prvostupanjski sud kao i primjenu materijalnog prava te se radi zaista nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge pobijane odluke. U odnosu na različite sudsku praksu, odgovoriti je da iz priloženih odluka nije razvidno je li se radi o činjenično i pravno istoj situaciji. Naime, iz priloženih sudskih odluka nije razvidna udaljenost pojedinog graničnog prijelaza do granice Republike Hrvatske a niti se radi o istim graničnim prijelazima pa zbog toga pravna shvaćanja iznesena u tim odlukama nisu primjenjiva u konkretnoj situaciji.

7. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154 stavak 1. i članka 155 ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

8. Stoga, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

9. Odbijen je zahtjev tužitelja za sastav žalbe jer isti nije uspio u svojoj žalbi a temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, kao i zahtjev tuženice za sastav odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari a temeljem odredbe članka 155. ZPP.

Split, 14. rujna 2021.

Sutkinja:

Svjetlana Vidović, v. r.