Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-166/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.,126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu broj K- 43/2020., od 21. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2021.,u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja optuženika D. M.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženom I. K. na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11., izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je 2 (dvije) godine dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti ove presude.

II Odbija se žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim optuženog I. K. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu - opisano u članku 227. stavak 1. i 4. KZ/11., a kažnjivo po članku 227. stavak 4. KZ/11., te je isti na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine.

1.1. Temeljem članka 72. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 1 (jedne) godine dulje od izrečene kazne zatvora.

1.2. Temeljem članka 67.a KZ/11. sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11. teče od izvršnosti presude.

1.3. Temeljem članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećeni M. P. upućen je u parnicu radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahtjeva.

1.4. Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženik je obvezan da na ime troškova kaznenog postupka plati trošak u ukupnom iznosu od 5.400,00 kuna, od čega iznos od 3.900,00 kuna predstavlja trošak prometno-tehničkog vještačenja, iznos od 1.000,00 kuna trošak pisanog nalaza i mišljenja vještaka patologa, te iznos od 500,00 kuna na ime sudskog paušala.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. stavak 1. točka 3. u vezi sa člankom 470. stavak 1. ZKP/08.), te zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri (članak 467. stavak 1. točka 4. u vezi sa člankom 471. stavak 1. i 2. ZKP/08.) i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje, podredno da se ista preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima u duljem trajanju.

2.1. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svom branitelju D. M., odvjetniku u S., s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te u cijelosti potvrdi pobijana presuda. U odgovoru na žalbu optuženik je zamolio da mu se uputi poziv za sjednicu.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sjednica vijeća u javnom dijelu održana je u prisutnosti branitelja optuženika, D. M., odvjetnika u S., a u odnosu na državnog odvjetnika i optuženog I. K., koji su uredno izvješteni, a nisu pristupili, sjednica je na temelju članka 475. stavka 4.

ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

5. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

6. Državni odvjetnik u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a naročito priznanje djela, koje je po stajalištu ovog žalitelja samo rezultat ocjene optuženika usmjeren na blažu kaznu jer da je isto uslijedilo tek na završetku prvostupanjskog postupka, uključujući i njegovo žaljenje i kajanje, jer da je prije priznanja odgovornost želio prebaciti na suvozača M. P., koji je u ovoj prometnoj nesreći zadobio teške tjelesne ozljede. Nadalje, smatra da osobno mišljenje oca pokojnog oštećenika prvostupanjski sud nije trebao ocijeniti kao naročito olakotno, dok je s druge strane propustio adekvatno ocijeniti niz otegotnih okolnosti, a kao posebno otegotno cijeniti činjenicu da je optuženi I. K. vozio pod utjecajem alkohola znatno nedopuštenom i neprilagođenom brzinom, a opisano postupanje optuženika predstavlja obijesnu i bezobzirnu vožnju, kao i to da su zbog takve vožnje nastale najteže posljedice, a samo spletom sretnih okolnosti da je nastupila smrt samo jedne osobe. Kako je prvostupanjski sud sve to zanemario, zbog toga je pogrešno utvrdio činjenično stanje, a na takvom stanju pogrešno primijenio odredbe o ublažavanju kazne, umjesto da je optuženiku izrekao znatno dulju kaznu zatvora i znatno dulji vremenski rok trajanja sigurnosne mjere jer se ovako izrečenom blagom kaznom i sigurnosnom mjerom u minimalnom trajanju ne može ostvariti svrha kažnjavanja i sigurnosne mjere. Stoga je predloženo da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske "uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje, podredno da se ista preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima na duži vremenski period."

7. Suprotno tome, optuženik u odgovoru na žalbu navodi da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, dok posebno otegotnih sud s pravom nije niti našao, jer su one sadržane u opisu i biću počinjenog kaznenog djela, a potom je ponovio niz olakotnih okolnosti koje su cijenjene i od strane prvostupanjskog suda i predložio odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

8. Iako je državni odvjetnik u žalbi naznačio da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nakon čega navodi da je ''prvostupanjski sud na pravilan i potpun način utvrdio učin kaznenog djela ali je neosnovano primijenio odredbe o ublažavanju kazne'', iz sadržaja žalbe je evidentno da se žali samo zbog odluke o kazni i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.

9. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, u pogledu žalbenih navoda državnog odvjetnika, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj, a na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Tako je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, ocijenio da ne postoje posebne otegotne okolnosti na strani optuženika, a koje "izlaze" izvan okvira zakonskog opisa kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, dok je kao olakotno cijenio njegovo priznanje počinjenog kaznenog djela, kao i izraženo kajanje zbog istog, dosadašnju neosuđivanost, korektno držanje pred sudom, osobne prilike, a posebno činjenicu da optuženika posebno teško pogađaju posljedice prometne nesreće, što je bilo osobito razvidno za vrijeme iznošenja obrane kada je plakao, kao i dirljivu reakciju žrtve-oštećenika Ž. N., a oca pokojnog I. N., koji je na kraju svog iskaza pristupio optuženiku i zagrlio ga, pri čemu je jasno izrazio da ne traži da se optuženi "teže kazni", već da "kao čovjek altruist želi svakome pomoći i da pored svoje boli, želi olakšati i bol optuženika i njegove rodbine", a koje je okolnosti sud cijenio kao naročito olakotne okolnosti na strani optuženika i koje opravdavaju osnovu za ublažavanjem kazne ispod propisanog minimuma kazne propisane za kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. i 1. KZ/11. te osudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

10. Stoga, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, bez da pri tome navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije osnovana. Naime, očitovanje optuženika o optužbi na način da se ne smatra krivim, te da naknadno promijeni svoju izjavu i prizna krivnju je njegovo procesno pravo te mu se, protivno stanovištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, ne može cijeniti otegotnim, a niti to da je optuženik najprije "prebacivao odgovornost na oštećenika-suvozača", jer način na koji se optuženik brani, uključujući i poricanje kaznenog djela, istom ne može biti cijenjeno otegotnim, a u tom kontekstu treba cijeniti i njegovo procesno pravo da promjeni svoju izjavu u priznanje, dok je smrtna posljedica bitno obilježje terećenog kaznenog djela pa ni ta okolnost ne može biti cijenjena otegotnom. Jednako tako, državni odvjetnik u svojoj žalbi bez uspjeha nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja naročito olakotnih okolnosti. Naime, činjenica da je optuženik kriv za inkriminirani događaj ne znači, a niti isključuje, da je ista prometna nesreća i na samog optuženika i njegovo cjelokupno funkcioniranje snažno utjecala, pa stoga ne treba sumnjati da ga pogađaju posljedice djela, kako po pitanju krivnje, tako i zbog toga što je i on bio u komi, te ostao invalid, a što je pravilno cijenjeno olakotnim. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud cijenio stav oštećenika Ž. N., oca pokojne žrtve I. N., koji je jasno i nedvosmisleno rekao da ne traži strože kažnjavanje optuženika, a stav žrtve je svakako jedna od onih olakotnih okolnosti koje se mogu cijeniti kao naročito olakotne.

10.1. Naime, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud uzima u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pri čemu odluka o kazni mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Osobito će se cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačina ugrožavanja ili povreda kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi kao i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela. Zadatak suda nije ograničen samo na postupak kojim se iz zakonskog opisa kaznenog djela i pravne formulacije činjeničnog stanja kreira konkretno ostvareno kazneno djelo, već treba izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja.

10.2. Budući da su otegotne okolnosti koje se ističu u žalbi državnog odvjetnika istovjetne onima koje su sadržane u činjeničnom opisu, zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela za koje je osuđen, a koju optužbu je optuženik priznao u cijelosti, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana jer nije došlo do pogrešne primjene odredbe o ublažavanju kazne, a sve okolnosti za izbor kazne pravilno su ocijenjene od strane prvostupanjskog suda.

11. Ovako odmjerenom i izrečenom kaznom u trajanju od 2 (dvije) godine zatvora, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u potrebnoj mjeri izraziti će se prijekor društva prema počiniteljima prometnih nesreća, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te će kaznom zatvora u navedenom trajanju biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni neosnovana.

12. No, s druge strane, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima optuženiku trebala biti izrečena u duljem trajanju, jer je vozio pod utjecajem alkohola sa znatno nedopuštenom i neprilagođenom brzinom (118 km/h), te s višestrukim kršenjem prometnih propisa, a zbog takve vožnje nastale su i najteže posljedice.

12.1. Naime, prihvaćanjem u cijelosti argumentacije iznesene u žalbi državnog odvjetnika da se sigurnosnom mjerom trajanju od 1 (jedne) godine, kao minimalno propisanom duljinom, doista neće ostvariti svrha te mjere, prvostupanjsku presudu valjalo je preinačiti u tom dijelu te na temelju članka 72. stavka 3. KZ/11. optuženiku izreći tu mjeru u trajanju koje je 2 (dvije) godine dulje od izrečene kazne zatvora. Naime, to konkretno znači, a s obzirom na činjenicu da je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, da optuženik, počev od izvršnosti ove presude u smislu članka 67.a KZ/11., tj. od njezine uredne dostave, ne smije upravljati motornim vozilima i to kako za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, tako i prije i nakon toga, u ukupnom trajanju od 2 (dvije) godine, a sve kako bi se izbjegla stanja koja ubuduće mogu poticajno djelovati na ponavljanje sličnih kaznenih djela.

13. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), to je na temelju članka 482. i 486. stavak.1. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.