Poslovni broj Gž-1567/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ježek Mjedenjak, predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec člana vijeća i suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. (P.), OIB: ..., iz N., M., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik iz P., protiv Z. D., OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik K. Č., odvjetnik iz R., radi obveze otkupa zemljišta, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-98/2020-29 od 26. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-98/2020-29 od 26. svibnja 2021., u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

Citiranom presudom naloženo je tuženiku otkupiti od tužitelja nekretninu k.č. ..., k.o. O., upisanu u zk.ul. ... za iznos od 1.150.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dok će u protivnom presuda nadomjestiti Ugovor o kupoprodaji sa sadržajem kao u izreci (točka I. izreke), u preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 53.184,56 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (točka III. izreke).

Protiv točke I. i dosuđujućeg dijela točke III. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je podnio žalbu protiv odbijajućeg dijela točke III. izreke presude predlažući da mu se naknadi parnični trošak u preostalom dijelu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da od njega otkupi nekretninu k.č. ..., k.o. O., upisanu u zk.ul. ... za iznos od 1.150.000,00 kn, dok će u protivnom presuda nadomjestiti Ugovor o kupoprodaji.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje je nekretnina oznake k.č. ..., k.o. O... prije imala oznaku k.č. ..., k.o. ... i da je cijelo vrijeme u vlasništvu tužitelja, dok je nekretnina u vlasništvu tuženika imala prije oznaku k.č. ..., k.o. O..., a sada k.č. ..., k.o. O...; da je tuženik u korist zgrade koja se nalazi na nekretnini k.č. ..., k.o. O. zauzeo dio nekretnine k.č. ...., k.o. O... i na njemu izgradio kameno betonski zid sa betonskom ogradom, željezna vrata i betonirao kolni prilaz, te posadio čemprese i smokve, sve u funkciji okućnice kuće sagrađene na k.č.

..., sada k.č...., k.o. O., te da je taj dio u površini od 91 m2.

U odnosu na Ugovor o reguliranju međusobnog korištenja zemljišnih čestica od 16. studenog 2004., kojeg je dostavio tuženik, iz kojeg bi proizlazilo da je bilo dogovoreno izgraditi upravo ovo što je napravljeno na prijeporu, prvostupanjski sud utvrđuje da nije dokazana njegova vjerodostojnost već po datumu njegova sklapanja (16.11.2004.) jer da tada jedna od ugovornih strana -M. S., više nije bila živa.

Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 155. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje ZV-a) i da je tužitelj radi utvrđenja tržišne vrijednosti nekretnine dostavio elaborat društva P. d.o.o. R. iz ožujka 2020., da taj elaborat tuženik nije prihvatio, pa da je stoga provedeno građevinsko vještačenje po vještaku N. Č.. Na temelju elaborata tržišne vrijednosti, izrađenog od strane sudskog vještaka N. Č., prvostupanjski sud utvrđuje da je tržišna vrijednost nekretnine tužitelja 1.150.000,00 kn jer da se ista može klasificirati kao čestica prve kategorije. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s procjenom vještaka, prvostupanjski sud prihvatio ga je, osim u dijelu koji se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata.

Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nerazumljivosti i proturječnosti i može se ispitati. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno, odnosno odredba članka 155. stavka 4. ZV-a, kada je prihvaćen tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

Tuženik u žalbi prvenstveno navodi da bi bilo pravičnije da je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio predaju u posjed prijepora. Pri tome valja reći da je sud vezan tužbenim zahtjevom, da je tužitelj postavio glavni tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 155. stavka 4. ZV-a i sud je trebao prvenstveno o njemu odlučivati, što je i učinio. Kako su postojale pretpostavke za prihvaćanje glavnog tužbenog zahtjeva, nije bilo osnove odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu radi vraćanja u posjed. Osim toga, valja navesti da je i sam tuženik u podnesku od 15. lipnja 2020. naveo da je voljan od tužitelja otkupiti predmetnu nekretninu, ali po „realnoj i razumnoj cijeni“.

U odnosu na cijenu nekretnine tužitelja, čijoj visini tuženik prigovara kao previsoko utvrđenoj, valja reći da su dva sudska vještaka (jedan kojeg je tužitelj angažirao privatno i drugi kojeg je odredio sud) praktički jednako procijenili predmetnu nekretninu (vještak kojeg je angažirao tužitelj procijenio ju je na nešto veću vrijednost). Tuženik je paušalno prigovorio procjeni nekretnine kao previsokoj, ali nije predložio provođenje novog vještačenja.

U odnosu na žalbene navode kojima se tuženik poziva na sadržaj Ugovora iz 2004. godine, valja reći slijedeće. Kako što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, navedeni Ugovor nije vjerodostojan jer proizlazi da je sastavljen (2004. godine) nakon što prednica tužitelja M. S. više nije bila živa. Čak i ako bi se smatralo da je godina sastavljanja greškom napisana, tužitelj je naveo da na navedenom Ugovoru nije potpis njegove prednice, a tuženik nije dokazao suprotno (da ga je potpisala tužiteljeva prednica), uz napomenu da potpisi na navedenom Ugovoru nisu ovjereni kod javnog bilježnika.

Tužitelj u žalbi osporava odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka u preostalom iznosu uz obrazloženje da je prvostupanjski sud pogrešno parnični trošak računao vodeći računa da vrijednost predmeta spora iznosi 11.000,00 kn, a da je parnični trošak trebao računati s obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.150.000,00 kn. Ti žalbeni navodi su neosnovani. Naime, tužitelj je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva i označio vrijednost predmeta spora s iznosom od 11.000,00 kn jer se tužbeni zahtjevi nisu odnosili na novčanu svotu. Tužitelj je naknadno preinačio tužbu, ali se i konačno postavljeni tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, nego na činidbu (kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da otkupi njegovu nekretninu), pa je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (članak 40. stavak 2. ZPP- a). Stoga je prvostupanjski sud pravilno dosudio parnični trošak tužitelju uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora označenu u tužbi.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pozivom na odredbu iz čl. 368. stavka 1. ZPP-a

Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki II. izreke.

U Rijeci 13. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Branka Ježek Mjedenjak