Poslovni broj Gž-1701/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ježek Mjedenjak, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. A. iz H., 2. P. K. iz D., 3. M. A. iz H., 4. M. Ć. iz S., 5. S. B. iz S., 6. M. B. iz S., 7. M. B. iz S., 8. S. Ć. iz K. S., 9. M. Ć. iz K. S., 10. M. Ć. iz K. S., 11. M. M. iz K. S., 12. A. P. iz D., 13. N. S. M. iz D., i 14. A. M. iz S., svi tužitelji kao nasljednici iza pok. tužiteljice J. B., OIB: ..., L., protiv tužene A. P., OIB: ...., L., koju zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik iz S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, posl.br. P-1685/15 od 09. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, posl.br. P-1685/15 od 09. siječnja 2018.

Obrazloženje

Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između N. B. pok. A. i A. P., ovjeren pred javnim bilježnikom B. J. iz S. pod br. Ov.-504/11 dana 26.01.2011. godine i da se naloži tuženoj da iseli iz obiteljske kuće na L., označene kao čest. zgr. ..., k.o. .... Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 47.555,00 kn.

Protiv citirane presude žalbu je podnijela tužiteljica J. B. (dalje: tužiteljica), koja je u međuvremenu, nakon donošenja prvostupanjske presude, preminula, iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

U odgovoru na žalbu tužena osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između N. B. pok. A. i A. P., ovjeren pred javnim bilježnikom B. J. iz S. pod br. Ov.-504/11 dana 26.01.2011. godine i da se naloži tuženoj da iseli iz obiteljske kuće na L., ..., označene kao čest. zgr.

..., k.o. L..

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopili N. B., kao primatelj uzdržavanja i A. P., kao davatelj uzdržavanja, te da je tim Ugovorom N. B. u trenutku svoje smrti dao vlasništvo polovine stana u D., obiteljsku kuću sa okućnicom na L., i nekretnine u z. ul. ..., k.o. L., dok se A. P. obvezala uzdržavati do smrti primatelja uzdržavanja N. B.. N. B. je preminuo za vrijeme trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom (25. lipnja 2014.), te je njegova nasljednica J. B. (koja je preminula nakon donošenja prvostupanjske presude) preuzela postupak.

Prvostupanjski sud poziva se na odredbe članka 579. i 583.Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005; dalje: ZOO) i utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da tužena ne ispunjava svoje obveze, kao niti da je kriva za narušene odnose. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena pomagala N. B., čak da se tužiteljica hvalila kako joj tužena i njeni sinovi pomažu, da im je nosila hranu, spremala, kuhala, čistila, te da je tužena dala otkaz da bi više vremena provodila s N. B., odnosno njegovom suprugom - tužiteljicom, te kako bi mogla uredno izvršavati svoje obveze iz navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, u kojem izvršavanju obveza da su joj pomagali njezini sinovi, dakle, da je tužena uredno izvršavala obveze iz Ugovora. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je došlo do narušenih odnosa između parničnih stranaka, međutim da za navedene narušene odnose nije krivnja na tuženoj jer da je tužiteljica odbila pomoć tužene, zapriječila joj ulazak u kuću, stupila s njom u mnoge parnice, pa da je za navedene poremećene odnose upravo krivnja na tužiteljici. Kako, dakle, ne postoji razlog naveden u tužbi, a to je neizvršavanje preuzetih ugovornih obveza od strane tužene, prvostupanjski sud je odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev, a posljedično tome i drugopostavljeni tužbeni zahtjev.

Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je za to dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužiteljice.

Prije svega valja reći da je u postupku detaljno saslušano mnogo svjedoka na okolnost izvršavanja obveza od strane tužene i da iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je tužena izvršavala sve ugovorne odnose prema N. B. negdje do početka 2013. godine, kada je onemogućena u daljnjem izvršavanju obveza, ne svojom krivnjom.

Radi boljeg razumijevanja odnosa među parničnim strankama, valja ukazati na slijedeće. Tužiteljica je tuženičina teta i briga tužene i njezinih sinova o N. i J. B. započela je još 2008. godine, da bi potom 22. prosinca 2009. godine tužiteljica i tužena zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je ugovorom tužena preuzela obvezu uzdržavanja tužiteljice, a ta se obveza uzdržavanja sastojala od: pomaganja u pospremanju stana, osiguranju sredstva za prehranu i odjeću, osiguranju potrebne njege, a u slučaju bolesti osiguranju liječenja i osiguranju svega ostaloga što je potrebno za normalan život. Pri tome valja dodati da su N. i J. B. financijski puno bolje stajali od tužene (naslijedili su vrijedne nekretnine i prodali ih), tako da njima nije trebala financijska pomoć, nego briga i pomoć u svakodnevnom životu, tim više što je N. B. bio teško bolestan i slabo pokretan (bolovao je od Parkinsonove bolesti). Napominje da je tužiteljica tražila raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju (od 22. prosinca 2009.) i da je njezin tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, kao što je odbijena i revizija.

Sporni ugovor, zaključen između tužene i N. B., zaključen je 26. siječnja 2011. godine, iako se tužena i prije tog datuma, već negdje od 2008. godine, brinula o oba supružnika (J. i N. B.). Spornim Ugovorom tužena je preuzela identične obveze kao i one koje je preuzela ugovorom o doživotnom uzdržavanju sklopljenim sa J. B..

Iz žalbenih navoda tužiteljice proizlazi da ona nije ugovorna strana predmetnog Ugovora (bez obzira što je kao tužiteljica nastavila predmetni postupak), pa da stoga, čak i da je ona kriva za poremećene odnose, to ne može biti relevantno. Ti navodi su neosnovani jer, iako formalno, J. B. doista nije ugovorna strana u spornom Ugovoru, ona je supruga N. B., svi su zajedno živjeli u istoj kući i o objema se brinula tužena. Do poremećaja odnosa došlo je upravo zbog tužiteljice i to je ona objasnila u svojem podnesku od 05. studenog 2013. godine kada je navela:“ Posebno se napominje da je supruga tužitelja J. B. suvlasnica za ½ djela cjelokupne imovine na L. i koja nije pristala da ovu imovinu temeljem Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju ustupi tuženici i od tada su odnosi između stranaka poremećeni.“ I iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je do poremećenosti odnosa došlo kada je tužiteljica u torbi od tužene pronašla ugovor kojim je tužena trebala nakon smrti N. B. postati vlasnica sve njegove imovine na L.. Prema iskazima svjedoka proizlazi da je do tog trenutka bila „idila“, a nakon toga tužiteljica je onemogućila tuženu (tužena je potjerana) u izvršavanju ugovornih obveza, sa čime se suglasio i N. B..

Stoga, iako su se odnosi poremetili zbog tužiteljice, kojoj se nije svidjelo da temeljem spornog Ugovora nakon smrti supruga Nike sva imovina na L. pripadne tuženoj, N. B. se suglasio da se tuženoj onemogući daljnje izvršavanje ugovornih obveza, pa je stoga krivnja za poremećenost odnosa (i) na njegovoj strani.

Stoga se N. B. može smatrati nesavjesnom ugovornom stranom koja je kriva za poremećenost odnosa, čime je tužena svjesno spriječena u izvršavanju ugovornih obveza, sve s namjerom raskidanja spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, odredbu članka 583. stavka 2. i 3. ZOO-a treba tumačiti u svezi s odredbom članka 4., 5. i 6. ZOO-a koje propisuju dužnost sudionicima u obveznom odnosu da se pridžavaju načela savjesnosti i poštenja i suradnje i zabranjuju zloupotrebu prava. U vezi s tim, pravo na raskid ugovora ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost odnosa je plod zloupotrebe prava i izazivanja stanja u kojem će zajednički život postati nepodnošljiv, zbog čega bi ugovor bio raskinut.

Slijedom iznesenog, kako se raskid Ugovora tražio iz dva razloga; neispunjavanje ugovornih obeza i zbog poremećenosti odnosa, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužena uredno izvršavala preuzete ugovorne obveze sve dok u tome nije onemogućena, odnosno da je do poremećenosti odnosa došlo zloupotrebom prava s namjerom raskida Ugovora, nisu ispunjene pretpostavke za raskid Ugovora, te je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.

Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci 13. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Branka Ježek Mjedenjak