Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-119/2021-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. P. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi sa člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj K-11/2019-41 od 16. veljače 2021., u sjednici održanoj 9. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika R. Č. i G. P.,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba optuženog Ž. P. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi Ž. P., za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
II U ostalom dijelu žalba optuženog Ž. P. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu optuženi Ž. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi sa člankom 152. stavkom 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te je na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u oduzimanju slobode od 20. kolovoza do 22. kolovoza 2018.
1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. dalje: ZKP/08.) oštećena S. K. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.
1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. naloženo je optuženom Ž. P. da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna te daljnji trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 3.646,00 (tri tisuće šestočetrdesetšest) kuna te trošak zastupanja oštećenice po opunomoćeniku koji će biti naknadno određen.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi Ž. P.
2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da se žalba prihvati i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.
2.2. Optuženi Ž. P. žali se po braniteljima R. Č. i Š. M., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Č. & partneri u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. i 3. ZKP/08.) i zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da se žalba usvoji, ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Optuženik se žali i po branitelju odvjetniku G. P. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati, ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Obje žalbe su razmatrane kao jedinstveni podnesak optuženika.
3. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom "žalbu obrane, ali i po službenoj dužnosti ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem".
4. Spis je u skladu sa odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno izviješteni državni odvjetnik, optuženik i branitelj optuženog Š. M., te je sjednica održana na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08. u prisutnosti branitelja optuženika odvjetnika G. P. i R. Č.
6. Žalba optuženog Ž. P. je djelomično osnovana i to u odnosu na izrečenu kaznu, dok je žalba državnog odvjetnika i optuženika u ostalom dijelu neosnovana.
7. Naime, protivno žalbenoj argumentaciji optuženika prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka kako mu to imputira žalba.
7.1. Tako nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. koja povreda bi se po navodima žalbe sastojala u odbijanju "svih dokaznih prijedloga obrane". S tim u svezi valja uvodno konstatirati kako je pretežiti dio dokaza na raspravi izveden uz suglasnost obrane, pa su tim uvjetima tako izvedeni dokazi jednovremeno i dokazi obrane. Glede ostalih dokaznih prijedloga obrane koje je sud odbio (ispitivanje dodatnih svjedoka, ponovno ispitivanje svjedoka Š., telekomunikacijsko vještačenje) također treba imati u vidu da sama činjenica odbijanja dokaznih inicijativa obrane samo po sebi ne znači nužno i teško kršenje prava optuženika na obranu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., kako to sugerira žalba optuženika. Upravo suprotno tom pristupu, zadaća je suda tijekom rasprave osigurati primjenu postulata pravičnog postupka, te povodom prijedloga stranaka odrediti koji će se dokazi izvesti na raspravi. Ako neće prihvatiti sve dokazne prijedloge stranaka i donijeti odluku o odbijanju istih, sud je dužan to učiniti na obrazloženi način, rješenjem u kojem će navesti razloge kojima se rukovodio kada je odbijao dokazni prijedlog stranaka (članak 421. stavak 2. ZKP/08). Naime, odbijanje nekog dokaznog prijedloga samo po sebi ne znači nužno i povredu prava na obranu, a niti prava na pravično suđenje, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze. Pritom sud nije dužan izvesti sve predložene dokaze, već samo one koji su važni za pravilno presuđenje (članak 421. stavak 1, ZKP/08.). Takvu odluku sud će donijeti rukovodeći se kriterijima tzv. trodijelnog testa razvijenog u praksu Europskog suda za ljudska prava (odluka Murtazaliyeva protiv Rusije – Veliko vijeća, broj 36658/05 od 18 prosinca 2018., recentno odluka Rusishvili protiv Gruzije, broj 15269/13 od 30. lipnja 2022.). S tim u svezi ovaj žalbeni sud nalazi ispravnom odluku prvostupanjskog suda kojim su odbijeni spomenuti dokazni prijedlozi obrane, nalazeći da je prvostupanjski sud dostatno i valjano obrazložio svoju odluku u tom pravcu. Naime, prema stanju prvostupanjskog spisa nesporno proizlazi kako su tijek kritičnog događaja registrirali i o tome iskazivali isključivo optuženik i oštećenica (bez obzira što prvostupanjski sud neosnovano odriče svojstvo svjedokinje oštećenici K., kada u obrazloženju svoje odluke navodi da nema neposrednih svjedoka događaja između optuženika i oštećenice). Utoliko su svi drugi na raspravi izvedeni dokazi te dokazi čije izvođenje je prvostupanjski sud odbio kontrolne naravi u odnosu na odlučne činjenice koje su utvrđene prihvaćanjem svjedočkog iskaza oštećenice, te biološkim vještačenjem traga izlučevine pronađene i izuzete sa mjesta događaja. Radi toga ovaj žalbeni sud smatra kako je prvostupanjski sud ispravno reducirao broj dokaza izvedenih na raspravi na mjeru dostatnu za utvrđenje odlučnih činjenica predmetne inkriminacije, te utemeljeno odbio dokazne prijedloge koje ističe žalba, upravo primjenom kriterija naprijed spomenutog trodijelnog testa.
7.2. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., koja povreda bi se, po navodima žalbe, stekla u izostanku navođenja razloga o inkriminiranom počinjenju izjednačene spolne radnje sa spolnim odnošajem. Naime, riječ je o navodima izreke pobijane presude po kojima je optuženik "prstima ruke više puta ušao u njeno spolovilo", koja radnja neprijeporno predstavlja spolnu radnju koja je izjednačena sa spolnim odnošajem. Razloge za takvo utvrđenje prvostupanjski sud je dao u obrazloženju pobijane odluke (stranica 6.), gdje je reproducirao svjedočki iskaz oštećenice i analizirao vjerodostojnost istog (stranice 6. do 8. prvostupanjske presude), pa je utoliko izostala povreda na koju ukazuje žalba.
7.3. Iako prvostupanjski sud u svojoj odluci nije reproducirao u cijelosti svjedočke iskaze V. M., V. Š., T. K., D. B. i F. P., samim time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju žalba optuženika određuje kao povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 "u užem smislu", što bi onda obrazloženje presude činilo "nejasnim i nerazumljivim". Naime, prvostupanjski sud je kao cjelovite iskaze u pobijanoj odluci doista reproducirao isključivo obranu optuženika i svjedočenje oštećenice, međutim, iskaze navedenih svjedoka je reproducirao u onim dijelovima i kod utvrđenja onih činjenica koje je našao odlučnim za dokazivanje predmetnog kaznenog djela. Stoga izostanak reprodukcije ukupnosti takvih iskaza, poglavito kada nisu u pitanju svjedoci – očevici (što je konkretno slučaj), ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kako to sugerira žalba optuženika.
8. Glede činjeničnih utvrđenja nije osnovan žalbeni prigovor optuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio "pet odlučnih činjenica" predmetne inkriminacije, odnosno da "a priori vjeruje oštećenici" i da "čitavu dinamiku događaja utvrđuje isključivo njenim iskazom", a "istovremeno bez ikakvog uporišta u drugim materijalnim i personalnim dokazima odbacuje obranu okrivljenika". Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dokaze provedenog postupka prvostupanjski sud je ispravno ocjenjivao i to kao samostalne, ali dovodeći ih i u međusobni odnos, korelaciju, a za svoja činjenična utvrđenja dao je valjane i logične razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud. To se prvenstveno odnosi na ocjenu iskaza oštećenice i optuženika kao jedinih osoba koje su nazočile i participirale u kritičnom događaju, pa je sasvim opravdan pristup raspravnog suda koji je upravo te personalne dokaze uzeo kao osnovu za utvrđivanje odlučnih činjenica predmetnog događaja.
8.1. Kada kritizira zaključke koje je prvostupanjski sud izveo iz sadržaja nesporne komunikacije između optuženika i oštećenice putem aplikacije Messenger, optuženik u bitnome dovodi u pitanje "vjerodostojnost pročitane Messenger komunikacije" između optuženika i oštećenice, te oštećenice i svjedokinje M. Odbijanje vještačenja navedenih komunikacija optuženik vidi i kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, o čemu je već bilo riječi (točka 7. obrazloženja ove odluke). U navedenom kontekstu treba se najprije referirati na komunikaciju koju su nakon kritičnog događaja ostvarile oštećenica K. i svjedokinja V. M. Naime, obje ove svjedokinje svojim iskazima u cijelosti potvrđuju sadržaj njihove međusobne komunikacije upravo kako je ista sadržana na listovima spisa 75. – 78., pri čemu svjedokinja M. izrijekom u svom svjedočenju potvrđuje "…to su te poruke…". Stoga je i po ocjeni ovog žalbenog suda dokaz vještačenjem navedenih kontakata i njihovog sadržaja ispravno prvostupanjski sud odbio. Ispravnost te odluke suda posredno proizlazi i iz činjenice da se žalbom ne problematizira sadržaj komunikacije oštećene sa svjedokinjom M., pa niti u kontekstu moguće manipulacije sadržajem poruka, a koji sadržaj također ukazuje na počinjenje predmetnog kaznenog djela. Osim toga, primjedba obrane ne ukazuje konkretno koji dio komunikacije bi bio mijenjan, već je ista ostala na razini uopćenog i ničim potkrijepljenog prigovora na vjerodostojnost toga dokaza.
8.2. Glede žalbenih navoda optuženika koji se odnose na telekomunikacijske kontakte njega i oštećenice, treba poći od nespornog utvrđenja kako se u vremenu između 16. kolovoza 2018., kao inkriminiranog vremena, pa do 20. kolovoza 2018. između njih dvoje odvijala prepiska putem aplikacije Facebook Messenger. I optuženik priznaje kako je u tom vremenu tih poruka bilo "jako puno", te da je na "neke i odgovarao". Stoga je neosnovan žalbeni navod optuženika glede vjerodostojnosti navedene komunikacije. Štoviše, profil optuženika na spomenutoj društvenoj mreži na kojoj je ostvarena komunikacija uključuje i njegovu fotografiju, koja odgovara njegovoj pojavnosti na DVD njegovog prvog ispitivanja pred policijom, te potom pred državnim odvjetnikom. Također je relevantan i podatak iz obrane samog optuženika da je izbrisao sve podatke navedene komunikacije u Messengeru "…kako njegova supruga ne bi iste vidjela", koju obranu je prvostupanjski sud i u tom dijelu otklonio kao neutemeljenu i upravljenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti, dakle, nije prihvatio motiv brisanja ili izmjene podataka, kako ga je u obrani opisao optuženik.
8.3. Načinom na koji problematizira činjenicu utvrđenja točnog mjesta na koje je optuženik ejakulirao obrana ne dovodi u pitanje točnost tog činjeničnog utvrđenja po prvostupanjskom sudu. Naime, optuženik stavlja u odnos to mjesto kako ga je navela oštećenica u kaznenoj prijavi ("na pod, čini mi se sa s desne strane poda"), te u svojim iskazima ("negdje kraj stola". – u istrazi, "sebi s lijeve strane" – na raspravi). Riječ je o mjestu koje je utvrđeno zapisnikom o očevidu, pa je okolnost toga mjesta relevantna prvenstveno s aspekta ocjene vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice, tako da je i u izreci pobijane presude to mjesto opisano kao "na pod kraj stola". Glede ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice u tom kontekstu treba imati u vidu činjenicu da je ona u vremenu događaja bila pod utjecajem alkohola, ali je i kao takva o odlučnim okolnostima kritičnog događaja iskazivala dosljedno, pri čemu je njeno svjedočenje potkrijepljeno sadržajima drugih izvedenih dokaza, prvenstveno prihvatio vještačenjem bioloških tragova, te sadržajem komunikacije koju je imala sa optuženikom putem aplikacije Messenger. K tome, i tzv. personalni dokazi (iskazi drugih ispitanih svjedoka) o njezinom stanju i ponašanju u vremenu poslije događaja potvrđuju navedenu ocjenu prihvatljivosti njezinog iskaza. Stoga je neutemeljena optuženikova analiza svjedočkog iskaza oštećenice, koji iskaz je prvostupanjski sud ispravno valorizirao kao vjerodostojan. Drugim riječima, bespredmetna je analiza optuženika glede samoprocjene utjecaja alkohola kako je istu iznosila optužena tijekom postupka ("jako pijana", "pijana", "pripita"), jer je ista dosljedno iskazivala o vrsti i količini alkohola kojeg je konzumirala prethodno inkriminiranom događaju. Stoga, opet protivno navodima žalbe optuženika, nije bilo potrebe vještačiti utjecaj alkohola na oštećenicu psihijatrijsko - toksikološkim vještačenjem, kako to sugerira optuženik, kao niti stanje šoka u kojeg je dospjela povodom optuženikovog ponašanja, jer je zaključke po tim pitanjima pravilno prvostupanjski sud izveo iz samog svjedočkog iskaza oštećenice i iskaza drugih ispitanih svjedoka, a da pritom nije neosnovano prisvojio stručne prerogative vještaka u istim pitanjima. Isto tako, na pravilnost zaključivanja prvostupanjskog suda nije od utjecaja izostanak tjelesnog ozljeđivanja oštećenice, kao niti izostanak tragova na njezinoj odjeći i na stolu kao mjestu silovanja, za što su dana objašnjenja koja prihvaća i ovaj žalbeni sud, o čemu će biti riječi u daljnjem obrazloženju ove odluke.
8.4. U odnosu na biološki trag izlučevine, tekućine, koji je nesporno pronađen na mjestu događaja, sud je ispravno zaključio kako je riječ o sjemenoj tekućini, ejakulatu optuženika. Do tog zaključka je došao prihvaćanjem svjedočkog iskaza oštećenice, pa se utoliko optuženik neosnovano u žalbi fokusira isključivo na nalaz i mišljenje provedenog vještačenja biološkog traga, te pravno pravilo "u dvojbi za okrivljenika", s tim u svezi. Naime, primjena ovog pravila bi bila relevantna kada bi svojstvo navedenog traga (ejakulat, slina, znoj) bilo utvrđivano isključivo i samo vještačenjem. Kako to ovdje nije slučaj, jer vještačenje dopušta da je u pitanju ejakulat, ali i neka druga tjelesna izlučevina poput znoja ili sline, ispravno je sud valorizirao iskaz oštećenice, njezinu komunikaciju porukama sa optuženikom i na temelju ukupnosti tako izvedenih dokaza izveo valjane zaključke po tom pitanju. Ono što žalitelj vidi kao nedosljednost suda u utvrđenju ove činjenice je navod obrazloženja prvostupanjskog suda po kojem "okolnost što nema vidljivih spermatozoida nije od značaja s obzirom da upravo taj DNA profil optuženika bi mogao predstavljati sjemenu tekućinu optuženika". Međutim, tako prezentirana pogodbena formulacija prvostupanjskog suda ("…bi mogao…") vadi se i prezentira izvan svih drugih činjeničnih utvrđenja prema kojima je riječ o tekućini koja s obzirom na svjedočki iskaz oštećenice i rezultate provedenog očevida predstavlja optuženikov ejakulat.
8.5. Kada u žalbi tvrdi kako je silovanje na način kako je inkriminirano optužnicom "faktički neizvedivo", optuženik ignorira činjenicu da je prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela u pitanju odnos tjelesne snage 53-godišnjeg muškarca, koji, prema navodima svoje obrane, upražnjava sportske aktivnosti i žene koja je pod utjecajem alkohola, pri čemu je i sama žrtva u svom svjedočenju navodila kako je uporno verbalizirala protivljenje spolnom odnosu sa optuženikom, no, "nije reagirala u smislu da bi ga odgurnula ili pokušala pobjeći jer je bila u šoku i stalno je govorila jedno te isto, da bude pametan i da mu me pada na pamet ništa", odnosno "nije se pokušala otimati od šoka". Stoga je neodrživa temeljna teza obrane po ovom pitanju, sadržana u žalbenom navodu "da otpora nije bilo, a ako nije bilo otpora onda sila nije bila niti potrebna". Naime, otpor žrtve nije konstitutivni element kaznenog djela silovanja, niti u stvarnosti nužno prethodi primjeni sile.
8.6. Nastavno na prednje, neosnovana je žalbena teza optuženika kako u opisanim uvjetima, kada "se oštećenica uopće nije fizički opirala već isključivo verbalno" znači "nedostatak pristanka na strani oštećenice", što se "nikako ne može dovesti u vezu s postojanjem sile", što bi u konačnici predstavljalo ondašnje kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11., odnosno aktualnog osnovnog oblika kaznenog djela silovanja prema članku 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.). Dakle, po stavu obrane, radi izostanka primjene sile u inkriminiranom slučaju eventualno bi se moglo raditi o kaznenom djelu spolnog odnosa bez pristanka, kao blažem kažnjivom djelu, na što je sud bio dužan paziti po službenoj dužnosti (čime bi se ostvarila i tzv. posredna povreda kaznenog zakona). No, takav pristup žalitelja je pogrešan, jer iz pobijane odluke slijedi kako je prvostupanjski sud utvrdio primjenu tjelesne sile optuženika kroz hvatanje rukama, obgrljivanje, gornjeg tijela oštećenice, potom izgurivanje iste stepenicama na kat prostorije, guranje iste na stol, te u konačnici držanje njezinih ruku u položaju iznad oštećeničine glave dok je penetrirao u njezin spolni organ prstima, a potom i spolovilom. Dakle, neprijeporno se radi o primjeni sile kao konstitutivnom elementu kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. u svezi članka 152. stavak 1. KZ/11., kako je isto opisano u izreci pobijane odluke. Pritom zadovoljenje spolnog nagona koje prvostupanjski sud navodi u izreci pobijane presude, a što s aspekta "nesklada subjektivnog elementa koji je ovaj put usmjeren na prisilu, te radnji u kojima je evidentno sadržano zadovoljenje spolnog nagona" problematizira žalba, nije obilježje kaznenog djela koje je u pitanju, te je kao takvo suvišni dio njegovog činjeničnog opisa. Utoliko nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer se, po navodima žalbe, "pobijana presuda ne može ispitati jer izreka presude nije razumljiva i proturječi svojim razlozima".
8.7. Nisu od značenja za pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama niti žalbene objekcije optuženika o izostanku bioloških tragova na stolu i odjeći oštećenice, izostanku njezinog tjelesnog ozljeđivanja, kao niti vrijeme koje je proteklo do kritičnog događaja do dana kada je oštećenica prijavila silovanje policiji (od 16. do 20. kolovoza 2018.). Naime, opravdano prihvaćajući kao podlogu za činjenična utvrđenja upravo svjedočki iskaz oštećenice, sve u kontekstu sadržaja i drugih na raspravi izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je za navedeno stanje dao valjana obrazloženja: oštećenica se optuženiku opirala isključivo verbalno, svoju odjeću je nakon događaja motivirana gađenjem oprala, nasilni spolni odnošaj je trajao kratko vrijeme, a sam događaj je prijavila nakon intenzivne prepiske sa optuženikom putem aplikacije Messenger, nakon razmjene poruka sa svojom kumom, svjedokinjom M. i konačno nakon što je o istom obavijestila supruga, svjedoka T. K., koji ju je i potakao prijaviti događaj policiji. Stoga su žalbeni navodi o vjerojatnosti ozljeđivanja oštećenice kao osobe pod utjecajem alkohola prilikom guranja uz stepenice zgrade (kada se "morala spotaknuti") isključivo špekulativne naravi.
8.8. Zaključno u kontekstu činjeničnih utvrđenja, žalba optuženika navođenjem motiva na strani oštećenice glede prijavljivanja inkriminiranog kaznenog djela nije dovela u pitanje ispravnost utvrđivanja činjeničnog stanja istog. Spominjanje pranja odjeće po oštećenici nakon kritičnog događaja, politički motivirana osveta, lukrativni razlozi, po ocjeni ovog suda upravljeno je na diskreditaciju ocjena izvedenih dokaza prvostupanjskog suda. U istom kontekstu treba sagledati i novi dokazni prijedlog obrane glede spremnosti svjedočenja S. K.
9. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne precijenio utvrđene olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti na strani optuženika, te da k tome nije valorizirao sve otegotne okolnosti i to: "izrazitu kriminalnu nakanu optuženika", okolnost da je oštećenica – žrtva K. obiteljska osoba, pa posljedice djela ne pogađaju isključivo nju, te da je optuženik tempore criminis bio načelnik općine, što dodatno pojačava njegovu odgovornost. Naime, protivno toj argumentaciji tužitelja, prvostupanjski je sud navedeno očito imao u vidu kroz "jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, kao i stupanj krivnje…" (stranica 9. alineja 4. pobijane presude), kao elemente kojima se rukovodio pri izboru mjere izrečene kazne.
9.1. Međutim, s pravom optuženik u žalbi tvrdi kako mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu za počinjeno kazneno djelo, jer je jednu okolnost neosnovano cijenio otegotnom (kritičnost prema počinjenom kaznenom djelu), a još jednu uopće nije uzeo u obzir kao olakotnu, iako je trebao (odlikovani sudionik Domovinskog rata).
9.2. Naime, u pravu je optuženik kada tvrdi da mu je neosnovano prvostupanjski sud uzeo kao otegotno "njegovu nekritičnost u odnosu na svoje protupravno ponašanje", jer pretpostavka kritičnosti prema počinjenom djelu je prethodno priznanje istog djela. Kako je optuženik, koristeći zakonsku mogućnost, u postupku poricao počinjenje terećenog djela, zakonsko korištenje prava ne može mu se uzeti kao otegotna okolnost. Također je nesporno da je prvostupanjski sud u kontekstu odredbe članka 47. KZ/11. propustio u okviru prijašnjeg počiniteljevog života olakotnim vrednovati njegovo sudioništvo u Domovinskom ratu, za što je i višestruko odlikovan, koja okolnost je izrijekom i naznačena u optuženikovim osobnim podacima u izreci presude.
9.3. Radi svega navedenog, polazeći od svih okolnosti koje je prvostupanjski sud naveo i valorizirao u pobijanoj odluci, te uzimajući osnovanom žalbu optuženika u pogledu okolnosti navedenih u točki 9.2. ove odluke i prihvaćajući žalbu optuženika u tom dijelu, ovaj žalbeni sud je preinačio pobijanu odluku u odluci o kazni na način opisan u točki II izreke ove odluke. Izrečena kazna zatvora optuženiku u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za počinjeno kazneno djelo na taj način korespondira sa svim u postupku utvrđenim okolnostima koje su relevantne za izbor vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te bi kao takva trebala ostvariti svrhu kažnjavanja kako je ista određena u članku 41. KZ/11. (društvena osuda zbog počinjenog djela posebna i opća prevencija, te jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, omogućavanje optuženiku ponovno uključivanje u društvo po izdržanoj kazni).
10. Radi svega navedenog je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika zbog odluke o kazni, a temeljem odredbe članka 486. stavak 1. ZKP/08., trebalo preinačiti prvostupanjsku odluku, kako je to navedeno u točki I ove presude, dočim je u preostalom, dijelu žalbu optuženika i u cijelosti žalbu državnog odvjetnika valjalo odbiti kao neosnovane temeljem odredbe članka 482. ZKP/08., kako je to odlučeno pod točkom II ove presude, pri čemu ovaj žalbeni sud ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08. nije utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 482. ZKP/08.
U Zagrebu 9. rujna 2021.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović, v.r.
