Poslovni broj: 32 UsI-3202/2020-14

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja C. d.o.o., OIB…., I. G., kojeg zastupa D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, 9. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/219, ur. broj: 513-04-20-2 od 31. kolovoza 2020. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, klasa: UP/I-471-02/17- 01/80, ur. broj: 513-07-22-20-22 od 6. travnja 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-471-02/20-01/219, ur. broj: 513- 04-20-2 od 31. kolovoza 2020. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, klasa: UP/I-471-02/17-01/80, ur. broj: 513-07-22-20-22 od 6. travnja 2020. kojim je tužitelju utvrđena porezna obveza s osnova manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost (dalje PDV) za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. u iznosu 291.906,12 kn i s osnova manje obračunatog poreza na dobit za isto razdoblje u iznosu od 375.083,94 kn sa zateznim kamatama.

2. Tužitelj je u pravodobno podnesenoj tužbi i tijekom spora osporio zakonitost drugostupanjskog i poreznog rješenja u bitnom uz argumentaciju da je tijekom nadzora pogrešno utvrđeno da je tužitelj neosnovano primijenio prijenos porezne obveze za građevinske usluge, da putni nalozi (i plaćene dnevnice) tužitelja nisu vjerodostojni, potpuni i istiniti, te da bi tužitelj vodio dvojnu evidenciju o ulazu materijala - cementa u betonaru, slijedom čega smatra i da je procjena porezne osnovice provedena bez osnove i pogrešno. Zahtijeva poništavanje drugostupanjskog i poreznog rješenja.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17., dalje ZUS).

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika te je saslušao svjedoka V. B., poreznog inspektora koji je proveo porezni nadzor nad tužiteljem.

Sud prilikom odlučivanja nije uzeo u obzir elaborat osiguranja dokaza broj 03/21 izrađen od strane stalnog sudskog vještaka za građevinarstvo D. Š., budući da je isti izrađen prema nalogu tužitelja i prema dokumentaciji tužitelja o količini isporučenog betona u 2013. godini, a koja je tijekom poreznog nadzora pravilno ocijenjena nevjerodostojnom. Iz istog razloga sud nije proveo dokaz građevinskim vještačenjem na iste okolnosti.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Iz sadržaja osporavanih rješenja i spisa tuženika proizlazi da je porezna obveza tužitelju utvrđena, jer mu je osporeno da je po tri izdana računa pravilno primijenio prijenos porezne obveze za građevinske usluge, jer su mu putni nalozi (i dnevnice) ocijenjeni nevjerodostojnima te jer je utvrđeno da je vodio dvojnu evidenciju o utrošku materijala (cementa) i dvojne normative za izradu betona, radi čega je izvršena procjena porezne osnovice za vrijednost prodanog gotovog proizvoda (betona).

8. Vezano za osporen prijenos porezne obveze, tijekom nadzora je utvrđeno da tužitelj nije mogao primijeniti prijenos porezne obveze sukladno članku 75. stavku 3. točki a. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 73/13., 99/13. i 148/13., dalje ZPDV) po tri izdana računa broj 398 od 15. srpnja 2013., 514 od 31. kolovoza 2013. i 539 od 20. rujna 2013. koje je izdao kupcu E. P. d.o.o., a u kojima mu je zaračunao usluge: rad utovarivača na odnošenju zdrobljenog materijala, rad bagera na ubacivanju u drobilicu i drobljenje materijala na lokaciji tužitelja, jer je utvrđeno da ovi radovi ne predstavljaju građevinske usluge koje bi se oporezivale u skladu s člankom 75. stavka 3. ZPDV.

Obrazloženo je da su zaračunate usluge drobljenja materijala koje se ne mogu povezati s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom, ili uklanjanjem građevine, odnosno s konkretnim gradilištem i građevinskim objektom. Tijekom nadzora je od tužitelja zatraženo da dostavi narudžbe kupca E. P. d.o.o. na koje se vežu predmetni računi te je tužitelj dostavio narudžbu kupca od 11. lipnja 2013. u kojoj su samo navedene one iste usluge koje su navedene i na predmetnim računima. Obrazloženo je da za ove usluge nije sklopljen nikakav pisani ugovor, dok je za građevinske usluge uobičajeno sklapanje pisanog ugovora. Konačno, obrazloženo je da u vrijeme nastanka poslovnog odnosa i bilježenja istog nije postojala potpisana izjava od tužitelja i njegovog nalogodavca (E. P. d.o.o.) iz koje bi bilo razvidno da su se isti dogovorili da će prihvaćati primljene račune.

Odredbom članka 75. stavka 3. točka a. ZPDV-u propisano je da je porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj obvezan platiti PDV kada mu se obave isporuke - građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom ili uklanjanjem građevina, uključujući usluge popravka i čišćenja.

Tijekom postupka i ovog spora (što je u svom iskazu potvrdio i svjedok V. B.) nije bilo sporno da su predmetne usluge navedene na računima pružene (što je potvrdio i E. P. d.o.o.), da su računi bili ispravni (nije ih bilo potrebno ispravljati), da su isti bili prihvaćeni od strane naručitelja E. P. d.o.o., da bi PDV bio neutralan za državni proračun kada bi bio proveden kao prijenos porezne obveze sukladno članku 75. stavak 3.a ZPDV-u te da nije dokazano da je zdrobljeni materijal tužitelj iskoristio u bilo koje druge svrhe. Nije bilo sporno niti da je tužitelj bio podizvođač radova za E. P. d.o.o., koji je bio podizvođač radova za glavnog izvođača građevinskih radova G. K. d.d.

Međutim, iz isprava u spisu nije razvidno što je predmet glavnog ugovora o građenju, tko je naručitelj radova te koji su sve radovi ugovoreni s glavnim izvođačem G. K. d.d., koje je radove G. K. d.d. naručilo od društva E. P. d.o.o., a niti da li su usluge obračunate na računima koje je pružio tužitelj društvu E. P. d.o.o. uopće vezane uz taj ili bilo koji drugi ugovor o građenju. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da tužitelj u poreznom postupku, a niti u ovom sporu nije dokazao da su radovi navedeni na predmetnim računima, koji su izvršeni od strane njega kao podizvođača, izvršeni upravo u svrhu izvršenja nekog glavnog ugovora o građenju, odnosno nije dokazao vezu ovih radova s konkretnim ugovorom o građenju.

Naime, usluga koju je tužitelj pružio E. P. d.o.o.-u predstavlja izvedene radove na temelju sklopljenog, valjanog i izvršenog ugovora o djelu, za koji nije propisano da mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Međutim, da bi se u poreznom postupku dokazalo da je takav ugovor o djelu ugovoren kao dio izvršavanja nekog ugovora o građenju, dakle da je u vezi i da je faktično sastavni dio određenog ugovora o građenju, a koji mora biti sklopljen u pisanom obliku prema odredbi članka 620. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO), potrebno je da o navedenom postoji pisana dokumentacija iz koje bi bila razvidna ova povezanost. Dakle, potrebno je da postoji dokaz o sklopljenom ugovoru iz kojeg bi bilo razvidno da je tužitelj, kao podizvođač radova, pružio svom naručitelju radova građevinsku uslugu koja bi bila vezana za izvršavanje točno određenog (glavnog) ugovora o građenju, iz kojeg bi bilo jasno vidljivo što je predmet ugovora o građenju, o kakvoj se građevini radi i koje je sve radove bilo potrebno izvesti. Tek bi u tom slučaju tužitelj mogao dokazati da izvedeni radovi, odnosno pružena usluga predstavlja upravo građevinske radove, odnosno radove vezane za konkretni ugovor o građenju.

Odredbom članka 78. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 147/08., 18/2011., 78/12., 136/12. i 73/13., dalje OPZ) propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez i porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

Odredbom članka 79. OPZ-a propisano je da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu sa člancima 54. do 57. ovoga Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost.

Odredbom članka 56. stavka 3. OPZ-a propisano je da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

Tužitelj kao podizvođač s naručiteljem E. P. d.o.o. nije sklopio takav ugovor te nije dostavio, niti je predlagao pribavu glavnog ugovora o građenju kojeg je sklopio G. K. d.d., a niti pribavu ugovora sklopljenog između G. K. d.d. i E. P. d.o.o. Slijedom navedenog, nije niti dokazao da usluge: rad utovarivača na odnošenju zdrobljenog materijala, rad bagera na ubacivanju u drobilicu i drobljenje materijala na lokaciji tužitelja, predstavljaju upravo građevinske usluge u smislu odredbe članka 75. stavka 3. točka a. ZPDV-u.

Posljedično svemu navedenom, sud je utvrdio da su osporavana rješenja u ovom dijelu zakonita.

9. Vezano za osporene putne naloge te dnevnice koje su isplaćene po istima, tijekom nadzora je utvrđeno da je tužitelj iskazao troškove na temelju nevjerodostojnih putnih naloga i blagajničke dokumentacije. Utvrđeno je da su izdani putni nalozi formalno neispravni, jer se dio putnih naloga odnosio na putovanja unutar mjesta rada, dok svi putni nalozi nisu imali priloženu nikakvu popratnu dokumentaciju koja bi dokazala nastale izdatke, nisu imali izvješće sa službenog puta, podatke o prijevoznom sredstvu, početno i završno stanje kilometara, navedenu konkretnu svrhu službenog putovanja koja bi se vezala za konkretan posao te potpise radnika i podnositelja obračuna. Utvrđeno je da tužitelj nije uredno vodio isplatnice vezane za putne naloge i dnevnice, slijedom čega nije bilo moguće utvrditi tko je primio isplate iz blagajne tužitelja, odnosno ne postoji dokaz o tome da je novac isplaćen radnicima.

Kod ovih je utvrđenja ostao i saslušani svjedok V. B., koji je u svom iskazu obrazložio da su putni nalozi bili bez odgovarajuće popratne dokumentacije, da nisu bili ispunjeni na pravilan način te su svi puni nalozi osporeni jer nisu sadržavali bitne elemente. Također je naveo da za ocjenu vjerodostojnosti putnog naloga nije odlučna činjenica da li je tužitelj izvršio građevinske radove i obavio putovanja za koja su izdani predmetni putni nalozi.

Tužitelj je u tužbi naveo da je porezno tijelo moralo tijekom nadzora moralo uzeti u obzir djelatnost tužitelja (građevinarstvo), činjenicu da radnici koji su cijeli dan na gradilištu imaju pravo na dnevnicu, da su oba gradilišta (K. i P.) bila udaljena 30 i više kilometara, da tužitelj nije koristio autoceste te da je stvarni razlog putovanja bio upravo „rad na gradilištu“. Smatra da se putni nalozi mogu vezati za račune za obavljene radove te otpremnice/teretne listove, te da je na taj način moguće utvrditi o kojim se poslovima radilo, kojim danima, koja je svrha putovanja. Istaknuo je da su radnici potpisali prijem novca u Knjizi putnih naloga te smatra da putni nalozi sadrže sve propisane elemente.

Sud ne prihvaća navode tužitelja kao osnovane. Za porezno priznavanje troška s osnove putnih naloga, uz činjenicu da su ta putovanja stvarno i poduzeta, odlučno je da se isti dokažu vjerodostojnim ispravama, odnosno da putni nalozi sadrže sve propisane elemente i potrebnu popratnu dokumentaciju koja bi dokazala poslovni događaj, u smislu odredbe članka 56. stavka 3. OPZ-a.

U konkretnom slučaju svi putni nalozi nisu bili sastavljeni u skladu s odredbom članka 14. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13. i 160/13., dalje Pravilnik PNDOH) te time nisu isprave sastavljene u skladu s odredbom članka 56. stavka 2. i 3. OPZ-a, a drugi tužbeni navodi tužitelja ne utječu na istinitost ove činjenice.

Posljedično navedenom, sud je utvrdio da su osporavana rješenja u ovom dijelu zakonita.

10. Vezano za utvrđenje poreznih tijela da li je tužitelj vodio dvojne evidencije o utrošku materijala - cementa, sud ocjenjuje ova utvrđenja poreznih tijela pravilnima.

Tijekom nadzora utvrđeno je da je tužitelj vodio dvojne evidencije o utrošku materijala (cementa) i dvojne normative, jer je tijekom nadzora dostavio dvije različite skladišne evidencije s različitim podacima o ulazu i izlazu robe te o normativima. Na temelju navedenog porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj u prvotno iskazanoj kartici cementa iskazao ulaz cementa od 2.516,3100t i izlaz od 2.516,2698 t (stanje 0,04 t), dok je u drugoj, naknadno dostavljenoj kartici cementa iskazao ulaz cementa od 1.588,8575 t i izlaz od 1.588,8575 t (stanje 0,01 t). Dakle, po prvotno dostavljenim karticama i normativu utrošio je 927,41 t više cementa, nego po naknadno dostavljenom normativu.

Tužitelj je tijekom nadzora pozvan da se očituje o vođenju dvojnih evidencija, na što je dostavio samo očitovanje trgovačkog društva („programerske kuće“) E. d.o.o. u kojem je navedeno da je zbog pogrešne primjene podataka o normativima koji nisu bili važeći u bazi podataka programa Conforto, koji se koristi od početka 2012., došlo do pogrešnih ispisa razduženja materijala, da su intervencijom u bazi podataka i primjenom važećih normativa podaci ispravljeni s danom 19. svibnja 2015. te da je od tog datuma ispis razduženja i robnih kartica materijala ispravan i u skladu s važećim normativima.

Tužitelj je tijekom upravnog postupka i ovog spora osporavao da bi vodio dvojne evidencije, isticao je da došlo do pogreške u unosu podataka u program (list 9 spisa) radi čega nisu zadani dobri normativi, da nikada nije kupio niti isporučio toliku količinu cementa i betona te da o navedenom ne postoje dokazi.

Porezno tijelo nije prihvatilo obrazloženje društva E. d.o.o. kao opravdano, uz argumentaciju da svaki program zadužuje i razdužuje podatke na skladišnim karticama prema ulazu materijala koji mu je zadan i normativu koji mu je također zadan, što znači da program sam nije mogao koristiti podatke iz normativa i podatke o ulazu materijala koje mu nitko nije unio. Osim toga, program se koristi od početka 2012. godine pa, sve i da se radilo o pogrešci, nije vjerojatno da ju tužitelj ne bi otklonio u tri i pol godine, nego tek po dolasku poreznog nadzora. Navedeno očitovanje društva E. d.o.o. nije dostavljeno sudu uz spis tuženika, no sadržaj očitovanja nije niti bio sporan između stranaka.

Svjedok V. B,. u svom je iskazu pojasnila je da je društvo koje je izradilo navedeni program navelo da su u isti bili ubačeni pogrešni normativi, no i da program kao takav radi od 1. siječnja 2012. slijedom čega nije životno da bi takva pogreška bila otkrivena tek prilikom nadzora 2015. godine, a ne već i prilikom svih ranijih inventura 2012, 2013. i 2014. godine.

Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje tuženika i poreznog tijela te smatra da nije životno niti vjerojatno da tužitelj u tri i pol godine ne bi otkrio da je u program omaškom unio pogrešne podatke. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je pravilno utvrđenje poreznog tijela da je tužitelj vodio dvojne evidencije o utrošku (cementa) te da je utrošio 927,41 t više cementa nego što je prikazao u poslovnim knjigama.

11. Konačno, sud smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za procjenu porezne osnovice u skladu s odredbom članka 82. stavaka 2. i 3. OPZ-a, jer je tijekom nadzora utvrđeno da tužitelj nije vodio poslovne knjige točno, potpuno i uredno, da je utrošio 927,41 t više cementa nego što je prikazao u poslovnim knjigama te da taj cement ne posjeduje.

Odredbama članka 82. stavaka 1. i 2. OPZ-a propisano je da, ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti. Porezno tijelo procijenit će poreznu osnovicu, između ostalog, ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima, ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno, ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom.

Odredbama istog članka stavaka 3. i 5 OPZ-a propisano je da će pri utvrđivanju porezne osnovice procjenom, porezno tijelo polazit od 1. raspoložive uredne poslovne dokumentacije, ako ona postoji, a nije proknjižena, 2. raspoložive uredne poslovne dokumentacije o poslovanju u određenom razdoblju kraćem od razdoblja oporezivanja (dnevnim, tjednim ili mjesečnim primicima), tako da se na temelju podataka o tom dijelu poslovanja procijeni porezna osnovica određenog razdoblja, 3. podataka i činjenica o ostvarenim primicima (dnevnim, tjednim ili mjesečnim) utvrđenih očevidom ili poreznim nadzorom, tako da se na temelju tih podataka procijeni porezna osnovica određenog razdoblja, 4. usporedbe iskazanih primitaka s primicima drugih poreznih obveznika koji obavljaju istu djelatnost na istoj ili sličnoj lokaciji ili usporedbe s prosječnim primitkom više poreznih obveznika iste djelatnosti na istoj ili sličnoj lokaciji, 5. podataka o mogućnostima isporuka dobara ili obavljanja usluga (instaliranog kapaciteta) utvrđenih očevidom ili poreznim nadzorom.

Porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih iz stavka 3. i 4. ovoga članka koristiti za procjenu porezne osnovice.

12. Vezano za navode tužitelja da je u slučaju procjene porezne osnovice trebalo procijeniti samo vrijednost cementa kao materijala za samostalnu prodaju, a ne vrijednost gotovog proizvoda betona, ističe se da je tijekom nadzora utvrđeno da tužitelj obavlja djelatnosti: proizvodnja i prodaja gotovog betona s uslugama prijevoza i ugradnje, proizvodnja i prodaja kamena iz kamenoloma, usluge izgradnje prometnica, rekonstrukcije raskrižja, izgradnje plinovoda, vodovoda, prodaje kamena, pijeska, prijevozne usluge, usluge rada s pojedinim građevinskim strojevima i slično. Nadalje je utvrđeno da iz strukture prihoda tužitelja za 2013. godinu proizlazi da je tužitelj najveće prihode ostvario na temelju građevinskih situacija, zatim na temelju pruženih usluga prijevoza i prihoda od prodaje betona, a tek u najmanjem (neznatnom) dijelu od prodaje pojedine vrste materijala, s time da je utvrđeno da u analitici prihoda uopće nije navedena prodaja cementa, kao i da se samo par računa odnosilo na prodaju cementa, i to onog u vrećama a ne u rasutom stanju kakav je korišten u betonari. Navedeno je potvrdio i svjedok V. B. u svom iskazu.

Na temelju svega navedenog, sud utvrđuje da porezna tijela pravilno nisu procjenu porezne osnovice provela u odnosu na cement u rasutom stanju kao materijal za prodaju, već u odnosu na beton kao gotov proizvod, odnosno da su pravilno zaključila da je tužitelj od 927,41 tone cementa proizveo beton, koji je zatim prodao kao gotov proizvod za iznos od 907.122,06 kn, na što je obračunat PDV u iznosu od 226.780,52 kn.

13. Vezano za preostale tužbene navode tužitelja da nema dokaza o tome da je kupio i isporučio toliku količinu cementa, da se isti ne može kupiti bez popratne dokumentacije, da porezno tijelo nije utvrđivalo gdje je tužitelj taj cement skladištio, da nema dokaza o tome da bi proizveo i prodao navedenu količinu betona, da su za izradu betona bili potrebni i drugi materijali te da je bilo potrebno utvrđivati i njihovu utrošenu količinu, te da li je tužitelj i s navedenim raspolagao, da je bilo potrebno utvrđivati kada je materijal kupljen, kada je beton proizveden te kada i kome su isporuke obavljene, sud ove navode ne ocjenjuje osnovanima.

Kako je navedeno, na temelju odredbe članka 78. OPZ-a u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. U konkretnom slučaju tužitelj nije pravilno i potpuno vodio poslovne knjige u skladu s odredbama članaka 54. do 57. OPZ-a, slijedom čega je porezno tijelo pravilno utvrdilo da je tužitelj vodio dvojne evidencije te je pravilno poduzelo procjenu porezne osnovice, pri čemu je obrazložilo valjane razloge zašto je procijenilo vrijednost betona kao gotovog proizvoda te parametre koje je uzelo u obzir prilikom procjene. Na temelju navedenog porezno tijelo je dokazalo činjenice koje utemeljuju porez.

S druge strane, tužitelj tijekom upravnog postupka i ovog spora nije uspješno dokazao svoje navode o tome da nije vodio dvojne evidencije i dvojne normative, kao niti svoje navode kojima osporava pravilnost provedene procjene porezne osnovice.

14. Na osnovi svega izloženog, sud je utvrdio da osporenim rješenjima javnopravnih tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već da su javnopravna tijela prilikom donošenja osporavanih rješenja poštivala zakonske odredbe i načela postupka, da su rješenja donesena na osnovi potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nemaju utjecaja na drugačije rješavanje u predmetnoj upravnoj stvari. Radi navedenog je sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. Sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

U Zagrebu, 9. rujna 2021.

Sudac:

Janja Topol, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).