REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SLAVKA ARLOVIĆA, vlasnika obrta Mlin Cerna, Cerna, Mala Cerna 5, OIB 45914598569, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Šutalo, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Tihana Svetec, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-178/2019-14 od 4. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-178/2019-14 od 4. kolovoza 2020. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-178/2019-14 od 4. kolovoza 2020. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je ništetan ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 5110068858/05 od 17. prosinca 2004. sklopljen između stranaka. Točkom II. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe čl. 3. i 11. navedenog Ugovora o dugoročnom kreditu i da naloži tuženiku da plati tužitelju iznos koji će tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju odnosno sve podatke potrebne za određivanje novčane tražbine sa zateznim kamatama na više plaćeni iznos obroka (anuiteta) kredita, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Točkom III. izreke presude određeno je da je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom IV. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u sporu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da sud nije cijenio izvedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku i da je učinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. t. 11. toga Zakona. Dalje navodi da sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo u skladu s pravom Europske unije, u konkretnom slučaju u skladu s odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (Službeni list Europske zajednice 1993. L95/29), koja direktiva je implementirana u Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima. Ukazuje na to da je tuženik bankarska institucija kojoj je sklapanje ugovora o kreditu sastavni dio poslovanja, dok je tužiteljev položaj slabiji s obzirom na stupanj informiranosti te da se nije pregovaralo o odredbi koja se tiče promjenjive kamatne stope. Ističe da je promjena kamatne stope bila podložna isključivo tuženikovoj volji te da je unatoč padu EURIBOR-a kamatna stopa rasla zato što je tuženik povećavao bankarsku maržu. Navodi da odredbe ugovora moraju biti takve da korisniku, osim gramatičke i jezične razumljivosti, omogućavaju razumijevanje i funkcioniranje onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi, što znači da je tuženik prilikom sklapanja ugovora trebao tužitelju ukazati na ekonomske posljedice značenja pojmova promjenjive kamatne stope i prijevremene otplate kredita. Napominje da je riječ o formularnom (tipskom) ugovoru, koji ne sadrži dovoljno elemenata za individualizaciju visine promjenjive kamatne stope, čime je tužitelju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na zastaru ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. te da ista načela treba primijeniti na fizičke i pravne osobe. Smatra da je tuženik ugovaranjem plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, koja ima karakter ugovorne kazne, povrijedio odredbe čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima na tužiteljevu štetu. Žalitelj smatra da odgovara kao fizička osoba i da se na njega primjenjuje direktan učinak kolektivne tužbe, s time da ukazuje na priopćenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. rujna 2019. Konačno, navodi da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i prijevremenoj otplati protivne općim načelima obveznih odnosa te da činidba u konkretnom slučaju nije odrediva, kao i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer tuženik nije u cijelosti tužitelja informirao o svim rizicima koji proizlaze iz ugovora o kreditu. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu, podredno, da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi toga ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i uvjetima za prijevremenu otplatu kredita, kao i radi vraćanja novčanih iznosa za koje tužitelj smatra da ih je neosnovano platio ispunjavajući svoje obveze iz ugovora.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su tužitelj (korisnik kredita) i Ljubica Arlović, vlasnica obrta pekarna Ceranka (sudužnik) 4. srpnja 2005. sklopili s tuženikom (kreditorom) ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom na iznos kredita od 410.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, čija namjena je bila kupnja poslovnog prostora i obrtnih sredstava.

7. Budući da je čl. 18. ugovora korisnik kredita potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, zatim, da mu je uručena otplatna tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom, kao i da je upoznat i suglasan da naznačena efektivna stopa vrijedi na datum izrade otplatne tablice te da je promjenjiva u skladu s odredbama ugovora, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj bio upoznat s parametrima bitnim za sklapanje ugovora i da su mu bile jasne ugovorne odredbe, prava i obveze koje proizlaze iz ugovora. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, činidba plaćanja kamate je odrediva (čl. 3. ugovora), jer sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope (visina tromjesečnog EURIBOR-a uvećano za 3,7 postotnih poena godišnje), a odredba čl. 11. ugovora nije ništetna, jer iz nje proizlazi da se je korisnik kredita, ako odluči prijevremeno otplatiti kredit, obvezan informirati o uvjetima za prijevremenu otplatu kredita, koji važe na dan otplate. Polazeći od shvaćanja da tužitelj nije potrošač, prvostupanjski sud je zaključio da ne treba primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (koja je djelomično potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Pž-7129/13), donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Budući da ugovor o kreditu kao cjelina ni pojedine njegove odredbe nisu ništetni u smislu odredbi čl. 46., 50. i 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Tužitelj je tek u žalbi iznio činjenicu da je unatoč padu EURIBOR-a kamatna stopa rasla, jer je tuženik povećavao bankarsku maržu, zbog čega je ovaj sud nije uzeo u obzir.

9. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti pa ni ona na koju ukazuje žalitelj. Ta presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što je u razlozima presude navedeno o sadržaju isprava i samih tih isprava. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasne i logične razloge o tome kako je cijenio pojedini dokaz odnosno zašto određenu činjenicu smatra dokazanom.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07), koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a kojom je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Isto tako, odredbama čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14), koji se primjenjivao od 7. kolovoza 2007. do 7. travnja 2014. i čl. 15. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19), koji se primjenjuje od 8. travnja 2014., propisano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Konačno, prema odredbi čl. 2. Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., implementirane u hrvatsko zakonodavstvo, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao vlasnik obrta za potrebe obavljanja obrtničke djelatnosti - za kupnju poslovnog prostora i pribavljanje obrtnih sredstava, zbog čega ga ne treba smatrati potrošačem.

11. Budući da tužitelj nije sklopio ugovor o kreditu kao potrošač, u konkretnom slučaju ne primjenjuju se pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, čiji je predmet utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, kako je to propisano odredbama čl. 502.c u svezi s čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Također, odredbe konkretnog ugovora o kreditu nisu identične onima koje su bile predmet navedenog postupka.

12. Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile kamatu na glavnicu kredita koja se određuje tako da se referira na visinu tromjesečnog EURIBOR-a (koji se uvećava za 3,7 postotnih poena godišnje), ali je ujedno definirana kao promjenjiva (čl. 3.). U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je kamatu mijenjao prateći kretanje kriterija određenih primjenjivim odredbama općih uvjeta poslovanja, o čemu je zatim tužitelju slao obavijest i pripadajući otplatni plan. Odredbom čl. 17. ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno je da za sve što nije predviđeno tim ugovorom vrijede zakonski i podzakonski propisi, uzance, poslovni običaji i akti o poslovanju kreditora, a tužitelj je potvrdio da je s tim aktima upoznat. Iz toga slijedi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa čija visina ovisi o primjeni kriterija ugovorenih ugovorom o kreditu i tuženikovim općim uvjetima poslovanja. Međutim, tužitelj, iako je u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a na njemu teret dokaza, nije dostavio opće uvjete poslovanja iz kojih bi bilo razvidno koji su ugovoreni kriteriji za određivanje visine kamatne stope i je li promjena tih kriterija bila podložna isključivo tuženikovoj volji. Stoga valja zaključiti da odredba čl. 3. toga ugovora nije ništetna, kao ni ugovor o kreditu u cjelini, jer je činidba odrediva u skladu s odredbom čl. 50. Zakona o obveznim odnosima.

13. U odnosu na žalbene navode da je tuženik bankarska institucija, kojoj sklapanje ugovora o kreditu spada u predmet poslovanja, a da je tužiteljev položaj slabiji, valja reći da je tužitelj kao trgovac, sklapajući ugovor o kreditu za potrebe svoje djelatnosti, trebao postupati s povećanom pažnjom i voditi računa o tome koje obveze i rizike nosi valutna klauzula te imati u vidu posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i prijevremene otplate kredita. Iz odredbe čl. 18. ugovora proizlazi da je tužitelj potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, zatim, da mu je uručena otplatna tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom, kao i da je upoznat i suglasan da naznačena efektivna stopa vrijedi na datum izrade otplatne tablice te da je promjenjiva u skladu s odredbama ugovora, što znači da je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz njega proizlaze, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije naveo konkretne negativne ekonomske posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao predvidjeti odnosno s kojima nije bio upoznat. Prema tome, ne može se smatrati da je tužitelj bio u nepovoljnijem položaju zato jer je sklapanje ugovora o kreditu dio tuženikovog predmeta poslovanja.

14. Nadalje, samo zato što se o ugovornoj odredbi, koja se tiče promjenjive kamatne stope, nije pojedinačno pregovaralo, ne može se smatrati da je ona ništetna. Tužitelj, naime, tijekom postupka nije iznio razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da je ta odredba protivna samoj svrsi sklopljenog ugovora, dobrim poslovnim običajima, da ga lišava prava da stavi prigovore odnosno da gubi prava iz ugovora ili rokove te da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu. Stoga valja zaključiti da ta odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 143. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, niti je prvostupanjski sud trebao odbiti njezinu primjenu u skladu sa st. 2. toga članka, a isto vrijedi i u pogledu odredbe čl. 11. koja se odnosi na uvjete prijevremene otplate kredita. Ovdje valja ukazati na to da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), koje se ne primjenjuju u skladu s odredbom čl. 1163. st. 1. toga Zakona, jer je riječ o obveznim odnosima koji su nastali prije stupanja na snagu toga Zakona (ugovor je sklopljen 4. srpnja 2005., a zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2006.).

15. Suprotno žalbenim navodima, naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne iz čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određenu novčanu svotu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem (ugovorna kazna). Naime, u slučaju prijevremene otplate kredita nije riječ o neispunjenju ili zakašnjenju s ispunjenjem ugovorne obveze.

16. Nisu povrijeđene niti odredbe čl. 1068. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio, jer iz njih ne proizlazi da ugovorne strane nisu ovlaštene ugovoriti plaćanje naknade kao protučinidbe za usluge tuženika prilikom prijevremene otplate kredita ili za troškove koji su mu nastali. Navedene zakonske odredbe odgovaraju odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., na koje se poziva žalitelj. Valja reći da odredbom čl. 11. predmetnog Ugovora nije ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema tarifi banke, kako je to navedeno u tužbi, već da korisnik kredit može otplatiti uz upute i uvjete propisane aktima kreditora koji važe na dan prijevremene otplate, kao i da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je prijevremeno otplatio kredit i da je takvu naknadu uopće platio.

17. Konačno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sklopljeni ugovor o kreditu odnosno njegove odredbe nisu ništetne u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je ništav ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Isto tako, iz svega prethodno iznesenog proizlazi da se ne može se smatrati da su te odredbe protivne općim načelima obveznih odnosa.

18. S obzirom na to da predmetni Ugovor odnosno odredbe čl. 3. i 11. toga Ugovora nisu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno odbio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva i zaključio da nije odlučno je li osnovan tuženikov prigovor zastare.

19. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

20. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama

I., II. i III. izreke.

Zagreb, 9. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak

Broj zapisa: eb2ff-6d5da

Kontrolni broj: 0b44b-3d3a7-4c2da

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARINA VELJAK, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.