Poslovni broj Gž R-640/2019-5



Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika G. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika- protutužitelja R. H., Ministarstvo, OIB ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1963/14- 51 od 7. listopada 2016. te o žalbama stranaka protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1963/14- 71 od 9. siječnja 2017., u sjednici vijeća 9. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1963/14-51 od 7. listopada 2016. u točki I izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su nedopuštene Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, Klasa: 114-04/14-

01/1, Urbroj: 403-01/RK-14-1 od 21. veljače 2014., kao i Odluka Upravnog vijeća Agencije. . Klasa: 114-04/14-01/1, Urbroj: 403-01/RK-14-2 od 14. ožujka 2014., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

r i je š i o j e

I. Djelomično se uvažava žalba tuženika-protutužitelja i ukida citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na posao i to na mjesto rukovoditelja Službe za financijsko-računovodstvene poslove, plan i analizu te poslove nabave u Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima opće, pravne i financijske poslove ili na druge tome odgovarajuće poslove te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna, te u točkama II. i III. izreke i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbacuju se kao nedopuštene žalbe tuženika-protutužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1963/14-51 od 7. listopada 2016. i točke II. izreke rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1963/14-71 od 9. siječnja 2017.

III. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužitelja-protutuženika izjavljena protiv točke I. izreke rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1963/14- 71 od 9. siječnja 2017.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, Klasa: 114-04/14-

01/1, Urbroj: 403- 01/RK-14-1 od 21. veljače 2014., kao i Odluka Upravnog vijeća Agencije .., Klasa: 114-04/14-01/1, Urbroj: 403- 01/RK-14-2 od 14. ožujka 2014., te je utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na posao i to na mjesto rukovoditelja Službe za financijsko-računovodstvene poslove, plan i analizu te poslove nabave u Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima opće, pravne i financijske poslove ili na druge tome odgovarajuće poslove, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kn.

Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudski raskid Ugovora o radu na određeno vrijeme od 10. veljače 2014. sklopljen između tuženika-protutužitelja i tužitelja- protutuženika kao zaposlenika, za obavljanje poslova radnog mjesta "Rukovoditelj službe za financijsko- računovodstvene poslove, plan i analizu te poslove nabave u sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, opće, pravne i financijske poslove" s danom 15. listopada 2014. te da se naloži tužitelju- protutuženiku da naknadi tuženiku- protutužitelju parnični trošak.

Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom otpravku kao i citirana presuda određena je privremena mjera vraćanja tužitelja- protutuženika kao zaposlenika na rad na radno mjesto rukovoditelja Službe za financije računovodstvene poslove, Plan i analizu te poslove nabave u Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, opće, pravne i financijske poslove ili na druge tome odgovarajuće poslove, uz prijetnju novčanom kaznom u slučaju da u roku od 3. dana ne ispuni tu obvezu u iznosu od 30.000,00 kn, te nalog tuženiku-protutužitelju kao protivniku osiguranja da predlagatelju osiguranja za vrijeme trajanja ove privremene mjere isplaćuje na njegov tekući račun naknadu u visini prosječne plaće u Republici Hrvatskoj do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec i to počevši od dana donošenja ove privremene mjere, te je određeno da ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja radnog spora koji se vodi na Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr- 1963/14 ili do drugačije odluke suda.

Rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1963/14-71 od 9. siječnja 2017. u točki I. izreke odbijen je prijedlog tužitelja od 14. listopada 2016. za ispravak presude od 7. listopada 2016. kao neosnovan. Točkom II. izreke odbijen je prijedlog tuženika od 15. listopada 2016. za ispravak rješenja od 7. listopada 2016. u dijelu koji se odnosi na trajanje privremene mjere kao neosnovan, a u točki III. izreke ispravljeno je rješenje toga suda posl.br. Pr- 1963/14-51 od dana 7. listopada 2016.g. u točki I. izreke rješenja, str. 2. redak 8-10 izreke, te redak 13-15 izreke rješenja, tako da umjesto "rukovoditelja Službe za financije-računovodstvene poslove, plan i analizu te poslove nabave u sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, opće, pravne i financijske poslove" ima pisati"rukovoditelja Službe za financijsko-računovodstvene poslove, plan i analizu te poslove nabave u sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, opće, pravne i financijske poslove".

Protiv presude i rješenja od 7. listopada 2016. žalbu je podnio tuženik-protutužitelj (dalje:tuženik) zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda i rješenje suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane.

Rješenje suda prvog stupnja od 9. siječnja 2017. žalbom pobijaju obje stranke.

Tužitelj-protutuženik (dalje:tužitelj) pobija točku I. izreke tog rješenja zbog svih žalbenih razloga i predlaže usvajanje žalbe.

Tuženik pobija točku II. izreke tog rješenja uz prijedlog da se rješenje u pobijanom dijelu preinači, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Žalba tuženika izjavljena protiv presude suda prvog stupnja je djelomično osnovana, a žalba tuženika u odnosu na rješenje sadržano u istom otpravku kao i presuda je nedopuštena.

Žalbe stranaka izjavljene protiv rješenja od 9. siječnja 2017. nisu dopuštene.

Prije svega, treba navesti da je u tijeku žalbenog postupka prvotno tužitelj Agencija .. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-19/24683-2 od dana 8. srpnja 2019. brisana iz Sudskog registra, primjenom odredbe čl. 7. Zakona o izmjenama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine" broj 14/19) s danom 1. srpnja 2019., slijedom čega je prvostupanjski sud nakon povrata spisa rješenjem od 10. rujna 2019. utvrdio prekid postupka temeljem čl. 212. toč 4. ZPP-a, a rješenjem od 5. studenog 2019. nastavljen je postupak te je pravni sljednik prvotno tuženika R. H., Ministarstvo pozvana na preuzimanje postupka (čl. 6. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 21. veljače 2014. te Odluka Upravnog vijeća Agencije ... od 14. ožujka 2014., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, uz zahtjev za vraćanje na rad, te protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu s danom 15. listopada 2014.

U postupku pred sudom prvog stupnja temeljem nespornih utvrđenja i provedenih dokaza utvrđeno je sljedeće:

- da je Odluka o izvanrednom otkazu od 21. veljače 2014. tužitelju dostavljena 26. veljače 2014. te da je protiv iste tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava 6. ožujka 2014. i da je o istom tuženik donio Odluku 14. ožujka 2014.,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 21. ožujka 2014. u roku propisanom čl.129. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR),

- da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće, niti djeluje sindikalni povjerenik,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu od 21. veljače 2014. tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog osobito važne činjenice zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da je u obrazloženju te odluke navedeno, između ostalog, da je 14. veljače 2014. R. K. (privremeni ravnatelj tuženika) saznao putem dnevnog tiska i to J. L . , od 14. veljače 2014. (članak pod naslovom "Nakon seks afere na H.R.T. K. u natječaju za posao prešutio optužnicu za prijetnje") da je protiv osobe G. K. podignuta optužnica zbog kaznenog djela prijetnje kao posljedica ranijeg medijski vrlo praćenog događaja vezanog uz postupanje te osobe kao člana Nadzornog odbora H.R.T. prema drugoj osobi, njezinoj užoj obitelji i jednom saborskom zastupniku, te da je ta osoba zaposlena kod tuženika; da tužitelj nije u svojem životopisu naveo činjenicu da je radio u Nadzornom odboru H.R.T. odnosno spomenuo ili na drugi način obznanio činjenicu da je njegovo prijašnje postupanje predmet medijskog i javnog interesa, a što bi moglo utjecati na njegovo profesionalno obavljanje poslova preuzetih ugovorom o radu i proces rada kod tuženika, odnosno na ugled i povjerenje koje tuženik mora imati kod građana R. H. s obzirom na svrhu u koju je osnovan; da je tužitelj u razgovoru s poslodavcem potvrdio da je upravo on osoba iz predmetnog novinskog članka te da je protiv njega podignuta optužnica koja zasad nije potvrđena, zbog čega je on i predmet medijskog interesa od polovice 2013.; da je poslodavac zaključio da će postupak vezan uz osobu tužitelja i nadalje ostati u interesu javnosti, što šteti ugledu tuženika i onemogućava tužitelja u profesionalnom obavljanju poslova preuzetih ugovorom o radu, s obzirom da je tužitelj temeljem Ugovora o radu preuzeo obavljanje rukovodećih poslova kod tuženika koji kao takvi podrazumijevaju kako suradnju sa neposredno podčinjenim osobama, tako i prema trećim osobama s kojima prema opisu poslova svojeg radnog mjesta mora dolaziti u kontakt, a da je nakon objave predmetnog članka tuženik suočen s učestalim upitima novinskih kuća odnosno novinara o temama koje se ne odnose na rad i djelovanje tuženika, nego upravo i isključivo na osobu tužitelja i njegovo prijašnje ponašanje, pa je stoga tuženik utvrdio da propust tužitelja da ga unaprijed obavijesti o mogućem javnom medijskom interesu za njegovu osobu i profesionalni angažman kod tuženika, a što je posljedično dovelo do medijskog interesa za tuženika, pri čemu se ne radi o javnom interesu za rad i djelovanje tuženika, nego isključivo za osobu tužitelja i njegovo ponašanje prije sklapanja ugovora o radu, osobito bitna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, uz uvažavanje svih interesa obiju stranaka, kao i da je tuženik zbog svega navedenog izgubio i povjerenje u osobu tužitelja jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o radu znao kakav je medijski interes za njegovu osobu te je znao ili morao znati kakav bi to moglo imati utjecaj na tuženika i njegov rad kod tuženika,

- da je odluka o izvanrednom otkazu donesena u roku propisanom čl. 108. st. 2. ZR- a,

- da je Odlukom Upravnog vijeća tuženika od 14. ožujka 2014. odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja,

- da je R. K., privremeni ravnatelj tuženika, za D. 3 H.R.T-a 14. veljače 2014. izjavio da ako optužnica protiv G. K. bude potvrđena, da će se primijeniti čl. 201. Pravilnika o radu Agencije, odnosno da će mu se uručiti izvanredni otkaz, te da je takvo priopćenje tuženik dao i medijima istog dana,

- da je tužitelj ispunjavao sve potrebne uvjete koji su bili propisani javnim natječajem za radno mjesto kod tuženika, da je priložio svu potrebnu dokumentaciju koja je tražena, te da ga je tuženik, između ostalih kandidata, odabrao za radno mjesto rukovoditelja Službe za financijsko-računovodstvene poslove, plan i analizu te poslove nabave u Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, opće, pravne i financijske poslove.

- da tužitelj nije prilikom dostave životopisa tuženiku naveo da bi protiv njega bila podignuta optužnica za kazneno djelo, niti je naveo da je bio član Nadzornog odbora H.R.T.-a,

- da ni javnim natječajem, niti bilo koji drugim aktom, nije bila propisana obveza tužitelja da o istom prilikom prijave na javni natječaj obavijesti tuženika,

- da je tužitelj priložio svu dokumentaciju zahtijevanu natječajem za njegovo radno mjesto,

- da je optužnica za kazneno djelo prijetnje protiv tužitelja potvrđena 15. listopada 2014. te da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe presudom K- 7647/15 od 11. rujna 2015.

Slijedom tih utvrđenja, zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje osobito važne činjenice, kao i da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više ne bi bio moguć, odnosno nije dokazao postojanje pretpostavki za izvanredno otkazivanje iz čl. 108. st. 1. ZR-a. Stajalište je suda prvog stupnja da okolnost što tužitelj tuženika nije već prilikom prijave na natječaj obavijestio da je protiv njega podignuta optužnica (koja nesporno u to vrijeme nije bila potvrđena), te da je on bio i član Nadzornog odbora H.R.T., uslijed čega bi prema tuženiku postojao:" propust radnika da ga unaprijed obavijesti o mogućem javnom medijskom interesu za njegovu osobu i profesionalni angažman kod tuženika, a što je posljedično dovelo do medijskog interesa za tuženika pri čemu se ne radi o javnom interesu za rad i djelovanje tuženika, nego isključivo za osobu tužitelja i njegovo ponašanje prije sklapanja ugovora o radu", nije i ne može predstavljati takvu osobito važnu činjenicu koja bi opravdavala upravo izvanredno otkazivanje tužitelju. Nadalje, smatra da je tuženik prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i odredbe Pravilnika o radu (čl. 101.) koja kao primjer osobito važne činjenice za izvanredni otkaz predviđa potvrđenu optužnicu za kazneno djelo, međutim da je tuženik pobijanu odluku donio prije potvrđivanja optužnice protiv tužitelja. Također, prvostupanjski sud je stajališta da ne postoji ni druga pretpostavka za izvanredno otkazivanje, odnosno da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više ne bi bio moguć, te da tuženik kao poslodavac nije dokazao razloge koji bi opravdali njegov potpuni gubitak povjerenja u tužitelja, posebno zbog toga što tužitelj svojim postupanjem nije povrijedio ni jedan akt tuženika, te s obzirom da je konačno pravomoćno oslobođen optužbe. Slijedom toga, utvrđuje da predmetni otkaz nije dopušten i da temeljem odluke o izvanrednom otkazu tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika te nastavno primjenom čl. 116. st. 1. ZR-a prihvaća zahtjev tužitelja za vraćanje na rad.

U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika, sud prvog stupnja isti cijeni neosnovanim u cijelosti uz stajalište da tuženik u ovom postupku nije dokazao postojanje takvih okolnosti koje bi opravdano ukazivale na to da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, više ne bi bio moguć, sukladno čl.116.st.2. ZR. Predloženu privremenu mjeru prvostupanjski sud donosi primjenom odredbe čl. 346. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16-dalje OZ), a odluku o parničnom trošku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženik u žalbi ukazuje na okolnosti koje je isticao i tijekom postupka, ponavljajući razloge koje je naveo u odluci o izvanrednom otkazu, pri čemu smatra da je ključno da je tužitelj svjesno prešutio bitne okolnosti vezane uz njegovu javnu djelatnost zbog čega je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u osobu radnika jer je upravo to prešućivanje negativnog medijskog interesa bitna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Gubitak povjerenja tuženik je pojasnio u postupku navodeći konkretne okolnosti vidljive naročito iz kaznenog spisa, a što sve potvrđuje da podaci tužitelja koje je prešutio poslodavcu predstavljaju karijerne podatke iz njegovog poslovnog života. Smatra da elementarna načela dobrih poslovnih odnosa nalažu da potencijalni radnik o sebi kaže i napiše ne samo ono što mu ide u prilog, nego i suprotno kada se radi o karijernim podacima kao što je ovdje slučaj. Ovakvim postupanjem tužitelj da je pokazao neprofesionalno ponašanje koje je izazvalo negativan medijski interes za njega osobno, ali jednako tako i za tuženika zbog čega je izgubio povjerenje u tužitelja.

Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da odluka o izvanrednom otkazu nije zakonita slijedom čega mu temeljem te odluke nije mogao prestati ni ugovor o radu. Pri tome je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve važne okolnosti za ocjenu dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a kojom je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da okolnost što tužitelj nije prilikom zaposlenja informirao tuženika da je bio član Nadzornog odbora H.R.T. te što nije obavijestio tuženika o podignutoj optužnici protiv njega (koja još nije bila stupila na pravnu snagu) ne predstavljaju razloge koji bi opravdavali izvanredni otkaz ugovora o radu, kraj činjenice da tuženik u natječaju za zaposlenje nije naveo eventualne zapreke za zaposlenje o kojima bi kandidati, konkretno tužitelj, trebali obavijestiti tuženika. Tuženik bez osnova u žalbi imputira tužitelju prešućivanje spornih podataka jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio da je tužitelj prilikom zapošljavanja dostavio sve podatke koje je smatrao relevantnim za radno mjesto na koje se prijavio i koji su u konačnici od samog poslodavca prihvaćeni zasnivanjem radnog odnosa. Nadalje, tuženik u žalbi neosnovano umanjuje značaj utvrđenja u postupku da je prvotno po saznanju za takve podatke o tužitelju javno objavljivao da će u skladu sa svojim Pravilnikom o radu pričekati potvrđivanje optužnice protiv tužitelja, uz tvrdnju da je odluka o otkazu ipak donesena prije potvrđivanja optužnice nakon stvaranja negativne klime u Agenciji te s obzirom da je tužitelj potvrdio sadržaj medijskih napisa, jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz u trenutku otkazivanja ne samo zbog toga što podignuta optužnica protiv tužitelja tada još nije bila potvrđena, već i uz pravilno shvaćanje da medijski interes za tuženika u to vrijeme nema značaj osobito važne činjenice koja bi opravdavala izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, kao i da ne postoje opravdani razlozi da bi tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika s obzirom na činjenicu da je tužitelj prilikom zapošljavanja poštivao propisane natječajne uvjete dostavljanjem svih traženih podataka.

Slijedom navedenog, presudu suda prvog stupnja valjalo je potvrditi u dijelu kojim je utvrđeno da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i odluka tuženika kojim je odbijen zahtjev za zaštitu prava nisu dopuštene (nisu zakonite) te da tužitelju nije prestao radni odnos temeljem izvanrednog otkaza ugovora o radu, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, pri čemu nije utvrđeno da bi presuda u tom dijelu bila zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, ovome sudu za sada nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda o neispunjenosti uvjeta za sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca u smislu odredbe čl. 117. st. 2. ZR-a.

Naime, tuženik se kod postavljenog protutužbenog zahtjeva za sudski raskid pozvao na činjenicu da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć, kako to nalaže citirana zakonska odredba, a iz obrazloženja presude suda prvog stupnja proizlazi da je protutužbeni zahtjev odbijen već činjenicom da je otkaz nedopušten te je zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, prije svega na način da je prvostupanjski sud propustio cijeniti sadržaj i razloge zbog kojih poslodavac zahtijeva sudski raskid ugovora o radu te analizirati iskaze svjedoka u odnosu na stvaranje negativne klime u radnom okruženju uslijed opisanih događaja, posebno s obzirom na činjenicu da je tužitelj bio zaposlen na rukovodećem radnom mjestu.

Stoga je presudu suda prvog stupnja u dijelu odbića protutužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu valjalo ukinuti u primjeni odredbe čl. 370. ZPP-a kako bi sud u ponovnom suđenju proveo novu glavnu raspravu (čl. 377. st. 1. ZPP-a) te pravilnom analizom svih provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) i primjenom pravila o teretu dokaza, vodeći računa o gornjoj uputi, donio novu i zakonitu odluku. Posljedično tome, valjalo je ukinuti i presudu suda prvog stupnja i u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad tužitelja jer će tek od utvrđenja (ne)osnovanosti zahtjeva za sudski raskid biti moguće odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja. Treba kazati da je u nastavku postupka potrebno voditi računa o tome da je tužitelj podredno istaknuo zahtjev za naknadu štete u slučaju da sud prihvati protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, te je prilikom ponovnog odlučivanja potrebno odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja.

Budući da je ukinuta odluka u dijelu glavnog zahtjeva valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku te će prvostupanjski sud u nastavku postupka odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 4. ZPP-a).

Žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja o određivanju privremene mjere valjalo je odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 380. toč. 1. u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a budući da iz podataka u spisu proizlazi da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Pr-1963/14-79 od 10. veljače 2017. ukinuta određena privremena mjera, a stranke nisu izjavljivale žalbe na rješenje, pa je time prestao pravni interes tuženika kao protivnika osiguranja za podnošenje žalbe protiv tog rješenja jer tuženik žalbom ne bi mogao polučiti veći stupanj sudske zaštite od onog koji je ostvaren ukidanjem privremene mjere. Isto tako, primjenom citirane odredbe odbačena je žalba tuženika izjavljena protiv toč. II. izreke rješenja suda prvog stupnja od 9. siječnja 2017. koja se odnosila na odbiće prijedloga tuženika za ispravak rješenja o određivanju privremene mjere.

Konačno, žalbu tužitelja izjavljenu protiv toč. I. izreke rješenja suda prvog stupnja od 9. siječnja 2017. valjalo je odbaciti kao nedopuštenu primjenom naprijed citiranih odredbi ZPP-a s obzirom da se odnosi na ispravak presude u dijelu odmjeravanja troškova postupka, a taje odluka u pobijanoj presudi ukinuta rješenjem ovog žalbenog suda pa se žalba ukazuje bespredmetnom.

Iz tih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci 9. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić