R. H.

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 16/2019-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. C. zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 11. ožujka 2019. broj Kzd-2/2018-26, u sjednici održanoj 9. rujna 2021. u prisutnosti u javnom dijelu opt. D. C. i njegovog branitelja, M. R., odvjetnika iz K.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. C., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11. pod toč. 1. izreke zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11. pod toč. 2. izreke te presude pa se opt. D. C., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. listopada do 1. studenog 2017.

II. U ostalom dijelu žalba opt. D. C. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, opt. D. C. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela na štetu djeteta M. S., kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1., čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11. (toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine te kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11. (toč. 2. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju čl. 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i dva mjeseca, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme lišenja slobode od 30. listopada 2017. do 1. studenog 2017.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženiku podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu 1.500,00 kn, trošak iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. u iznosu 6.814,00 kn, trošak postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08. koji će biti naknadno određen, nakon što sud utvrdi troškove zastupanja oštećene i trošak braniteljice po službenoj dužnosti.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku „izrekne dužu bezuvjetnu kaznu zatvora.“

2.1. Žalbu je podnio i opt. D. C. putem branitelja M. R., odvjetnika iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Prijedlog je da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno ukine i predmet vrati „na ponovan postupak“ ili preinači i optuženiku „izrekne daleko blaža kazna“. Zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

2.2. Optuženik je u odgovoru na žalbu predložio žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu.

3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja M. R.

4.1. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana dok je optuženikova žalba djelomično osnovana.

5. Optuženik je u žalbi naznačio da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Međutim, osim parafraziranja dijela zakonskog teksta bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. („o odlučnim činjenicama …postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima prvostupanjske presude zbog kojih je prvostupanjski sud uzeo da je optuženik kriv“) sadržaj žalbenih navoda izraz je nezadovoljstva ocjenom dokaznog materijala, pa je suština žalbe osporavanje činjeničnih utvrđenja i zaključka suda o dokazanosti terećenih djela što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove.

5.1. Osim toga, a protivno istaknutom prigovoru, prvostupanjski je sud korektno prenio sadržaj dokazne građe, koju je potom ocijenio iznijevši jasne i potpune razloge, bez proturječja, o utvrđenju kaznenopravne odgovornosti optuženika za oba terećena kaznena djela.

6. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-VIII.

7. Optuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza, osporava vjerodostojnost iskaza oštećenice, smatra ga nelogičnim i suprotnim iskazima „ostalih saslušanih svjedoka“ upirući na odgođeno prijavljivanje kaznenog djela „tek dana 30.10.2017.“ kada je oštećenica prijavila „svoju majku zbog nasilja, pa ju je policija odvela radi saslušavanja.“ Zamjera da prvostupanjski sud nije uzeo obzir dijelove iskaza svjedoka koji idu u prilog obrani (majka tvrdi da je oštećena znala izmišljati i lagati, svjedoku I. S. oštećenica nije rekla točno mjesto gdje je silovana već da je bila sama sa optuženikom, a u kući je nesporno bila sestra oštećene), negira dokazanost spolnog odnosa i primjenu sile, dok se osuda za kazneno djelo prijetnje „temelji na pukim tvrdnjama oštećene“.

8. Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je temeljitom, savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela.

9. U pravu je prvostupanjski sud kada pozitivno vrednuje iskaz oštećenice, nakon što je razmotren sam za sebe te u povezanosti sa ostalim dokazima, napose iskazom I. S. i njene majke A. S. Pored toga, na uvjerljivost iskaza oštećenice upućuje i provedeno psihologijsko vještačenje po dr. sc. J. Z.

9.1. Oštećenica u iskazu detaljno opisuje okolnosti koje su prethodile nasilnom spolnom odnosu, optuženikovo neprimjereno, spolno nasrtljivo ponašanje u prosincu 2016., a potom je uslijedio i nasilan spolni odnos u kupaonici njenog doma kada je optuženik iskoristio svoj dolazak radi popravka perilice rublja i odsutnost odraslih članova obitelji. Iako o terećenom kaznenom djelu svjedoci nemaju neposrednih saznanja, osnovano sud prvog stupnja znakovitim nalazi iskaz majke A. S. kojoj se oštećenica požalila na optuženikovo uznemiravanje i prijetnje, a osobito da joj se za vrijeme školskih praznika 2016./2017. optuženikova supruga (ujedno sestra oštećenice) požalila kako sumnja na neprimjeren, intiman odnos između optuženika i oštećenice u kojem ih je jednom zatekla. Osim toga, potporu iskazu oštećenice daje i posredni svjedok I. S. kome se o proživljenom (silovanju i optuženikovim prijetnjama) povjerila. Okolnost da oštećenica I. S. nije opisala sve detalje događaja ne umanjuju vjerodostojnost njenog iskaza niti ga u pitanje dovodi činjenica odgođenog prijavljivanja djela te obrani naklonjen iskaz J. C., optuženikove supruge. Naime, radi se neprimjerenom i kriminalnom ponašanju bliske osobe (optuženik je bračni drug sestre oštećenice) što nedvojbeno opterećuje šesnaestogodišnju oštećenicu, koja k tome evidentno odrasta u nepovoljnim obiteljskim okolnostima bez odgovarajuće roditeljske potpore i oslonca, osobito majke (psihologijsko vještačenje). Stoga je razumljivo da do prijavljivanja ovih kaznenih djela dolazi tek tijekom policijskog postupanja po dojavi o obiteljskom nasilju u kojem su sudjelovale oštećenica i njena majka.

9.2. Povrh toga, prema nalazu i mišljenju psihologijskog vještaka i psihologijskim mjerilima opći kredibilitet oštećenice nije narušen, nisu utvrđeni elementi koji bi ukazivali na postojanje nekog specifičnog motiva kao pokretača lažnog terećenja, već je njen opis zbivanja odraz autentičnog iskustva.

9.3. Konfrontirajući spomenute dokaze sa optuženikovim negiranjem bilo kakvog intimnog kontakta s oštećenicom, uz paušalnu tvrdnju kako oštećenica ima „dosta razloga“ da ga lažno optuži primjerice zbog majčine zabrane da „odlazi s dečkom vani“, pravilno je prvostupanjski sud, nakon podrobne analize i otklona optuženikove obrane (str. 6 pretposljednji odlomak i str. 7 drugi odlomak presude), zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela. Budući da nije sporan optuženikov dolazak u obitelj oštećenice radi popravka perilice rublja, koji događaj oštećenica veže uz nasilni spolni odnos i vremenski ga smješta u svibanj 2017., to je bez osnova žalbeni prigovor kako nije dokazano kada se terećeno djelo zbilo (toč. 1. izreke). Nadalje, prema ispravnom utvrđenju prvostupanjskog suda optuženik je prijetnje smrću (toč. 2. izreke) upućivao oštećenici, pa za opstojnost ovog kaznenog djela nije od značaja žalbena tvrdnja da nikada nije prijetio njenim roditeljima ni I. S.

10. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno „ili nepotpuno“ utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi povrede kaznenog zakona. Postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Valja ponoviti kako iz iskaza oštećenice jasno proizlazi da je optuženik nasilno penetrirao u njen spolni organ unatoč njenom aktivnom i jasno izraženom protivljenju pa je neosnovana žalbena teza o „sumnji u nasilnu obljubu“ i s tim u vezi postojanje „okolnosti koje isključuju krivnju“.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik prigovara da su olakotne okolnosti precijenjene, a „izrečena kaznena sankcija preblaga“ upirući na povećani broj kaznenih djela seksualnog zlostavljanja djece i potrebu oštrog odgovora društvene zajednice na takvo asocijalno ponašanje.

11.1. Nasuprot tome, naglašavajući značaj olakotnih okolnosti (otac troje djece, neosuđivan), optuženik drži da su kazne „krajnje previsoke“ i predstavljaju represiju prema njegovoj obitelji koja u razdoblju izdržavanja kazne ostaje bez prihoda „za osnovne egzistencijalne potrebe.“

12. Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne pravilno su utvrđene, ali nisu primjereno vrednovane. Optuženik je kaznena djela počinio na štetu šesnaestogodišnje žrtve što mu je osnovano cijenjeno otegotnim. Međutim, budući da je optuženik neosuđivana osoba i otac je troje djece, od kojih jedno, prema medicinskoj dokumentaciji priloženoj žalbi, boluje od juvenilnog reumatoidnog artritisa, to značaj olakotnih okolnosti opravdava blaže kažnjavanje. Stoga je za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. KZ/11. optuženiku trebalo odmjeriti kaznu zatvora tri godine, te shodno tome, prihvaćanjem kazne zatvora iz prvostupanjske presude od šest mjeseci za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11., osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca. Ova je kazna primjerena težini počinjenih djela i osobnosti optuženika te dostatna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja. Stoga je u ovom dijelu valjao prihvatiti optuženikovu žalbu, dok bi strože kažnjavanje, prema prijedlogu državnog odvjetnika, imalo prenaglašen retributivni karakter.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-VIII, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 9. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.