Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kžzd-14/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić predsjednice vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. lipnja 2021. broj Kzd-1/2021., u sjednici održanoj dana 9. rujna 2021.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. K., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je optuženog M. K. krivim za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci te presude, pa ga na temelju članka 166. stavak 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
1.1 U izrečenu kaznu zatvora na temelju članka 54. KZ/11. optuženom M. K. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2020. do 28. siječnja 2021.
1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., te nagrade i nužnih izdataka branitelja, i nužnih izdataka oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika, te nagrade i nužnih izdataka njegova opunomoćenika.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu i optuženi M. K. po branitelju Ž. Š., odvjetniku u D. S..
2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.
2.2. Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Prije svega, povodom podnesenih žalbi, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., te je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.
7. Optuženik pobija potpunost i ispravnost utvrđenih činjenica. Pritom ističe da nitko od saslušanih svjedoka nema neposrednih saznanja o tome što se dogodilo ili nije dogodilo u inkriminirano vrijeme. Drži da je teško shvatiti što bi se trebalo dogoditi sa psihom čovjeka da u dobi od šezdeset i sedam godina počini nešto tako odiozno, a nema naznaka da je ikad ranije nešto slično počinio. Tvrdi da je iz "dostupne inozemne literature poznato da takva djela na štetu djece čine u pravilu muške osobe u dobi do četrdeset godina", a nikako takvi "starci". Iz provedenog vještačenja proizlazi da dijete L. K. shvaća što je istina a što laž, ali da zbog neprimjerenog ponašanja uže obitelji, izostanka podrške i povjerenja te obitelji, prije svega majke, ne može više biti pouzdan svjedok. Takvo vještačenje optuženik smatra promašenim, navodeći da isključivo sud treba zaključiti tko može ili ne može biti svjedok, kao i koliko je to svjedočenje pouzdano. Smatra da je zbog toga trebalo ponovno saslušati dijete, bez obzira na to što to može biti dvojbeno, komplicirano i eventualno osuđeno na neuspjeh. Najzad, nalazi da je trebalo, imajući na umu podatke iz zdravstvenog kartona optuženika, provesti psihijatrijsko vještačenje nad optuženikom kako bi se utvrdilo njegovo stanje tempore criminis, odnosno je li bio ubrojiv, smanjeno ubrojiv ili čak neubrojiv.
7.1. Međutim, suprotno iznesenim prigovorima optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne i relevantne dokaze, koje je potom, uključujući i obranu optuženika, savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio, i to svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.
7.2. Karakter i priroda ovog kaznenog djela za koje je optuženik presuđen je takvo djelo u pravilu, koje se čini bez prisutnosti trećih osoba, što znači da nema svjedoka kojima bi o samom djelu nešto bilo poznato iz neposrednog opažanja. Tako je i u konkretnom slučaju, pa taj podatak sam po sebi ne ukazuje na to da djelo nije počinjeno. Kada su u pitanju kaznena djela protiv spolne slobode na štetu djece, sudska praksa govori o utvrđivanju relevantnih činjenica na temelju iskaze djece, žrtava, te drugih svjedoka koji su o djelu saznali od djece. Dakako, pritom treba imati na umu sve detalje konkretnog slučaja, odnosno težinu terećenog kaznenog djela, učestalost radnji izvršenja, osobu počinitelja, njegov odnos sa žrtvom, dob žrtve, te okolnosti u kojima je žrtva o proživljenom događaju ispričala drugim osobama. Prvostupanjski sud imao je na umu sve ove okolnosti, pa se analiza i ocjena iskaza svjedoka po čuvenju, a radi se o članovima uže obitelji djeteta žrtve, ali i svjedocima s kojima je dijete dolazilo u kontakt za boravka u vrtiću, ukazuju ispravnima i u cijelosti prihvatljivo argumentiranima.
7.3. Nije sporno da je dijete L. K. o tome što joj je optuženik (djed žrtve) radio kada su bili nasamo ispričalo voditeljima i odgojiteljicama u vrtiću. Nije sporno ni koje je riječi i kakav način izražavanja dijete upotrijebilo, kao i da je to prvo priopćila majci i ocu, a potom i odgojiteljicama S. P. i S. O., a odgojiteljice su o tome informirale ravnateljicu vrtića D. L. C. i psihologinju u vrtiću S. D.. Također, kako to jasno proizlazi iz iskaza svjedoka S. K. (majke žrtve), članovi uže obitelji su, nakon prvotnog šoka koji je uslijedio kada je dijete L. K. izjavilo što joj je djed radio, pokazali nevjericu, a na dijete su potom djelovali uvjeravanjem da je djed bolestan i da ga trebaju vratiti kući. Takav slijed događaja proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskih vještakinja, G. B. F. i M. K. T., koje su svoje vještačenje provele i ispitivanjem djeteta u prisutnosti majke djeteta, te zabilježile da se majka u više navrata uplitala u ispitivanje djeteta i na određeni način sugerirala odgovore, dok je dijete, odgovarajući na pitanja, tražilo odobravanje majke.
7.4. Kraj gore iznesenog stanja stvari ispravno je sud prvog stupnja relevantnim i vjerodostojnima cijenio iskaze svjedokinja odgojiteljica S. P. i S. O., kojima se dijete ubrzo nakon događaja povjerilo, pri čemu je indikativno da je dijete L. K. vrlo određeno opisala način postupanja djeda, optuženika, ispravljajući svjedokinju S. O. ("nije me dirao, gurao mi je ruku u pipicu"). Taj detalj naglašavaju i vještakinje B. F. i T., pa nema dvojbe da je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaze svjedokinja P. i O. i na temelju suglasnih navoda tih svjedokinja utvrdio što im je žrtva dijete L. K. rekla. Uostalom, da je dijete L. K. doista bila žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode slijedi i iz materijalnog dokaza, ginekološkog nalaza u kojem je navedeno da je himen djeteta prohodan na trakciju par milimetara, a takva je ozljeda mogla nastati upravo inkriminiranim postupcima optuženika.
7.5. Nadalje, s obzirom na sve izneseno, odnosno nesumnjivu nevjericu i neprihvaćanje roditelja djeteta L. K., te njihovo nastojanje da "spriječe raspad obitelji", a što se jasno ogleda u izjavi djeteta da "ona i mama vrate djeda kući", jer je "djed bolestan", i odbijanje djeteta da vještakinjama B. F. i T. išta kaže o tome što je pričala tetama u vrtiću, "jer bi se tata i mama naljutili kad bi to rekla, a mama joj je rekla da ne smije biti zločesta", novo ispitivanje djeteta bilo bi očito suprotno svrsi, pa je sud prvog stupnja opravdano prihvatio takvo mišljenje vještaka, koje je logično i dano po pravilima struke. Uz to, ponovno ispitivanje djeteta dodatno bi ga traumatiziralo, posebice cijeni li se da se ne nalazi u podupirućoj obitelji.
7.6. Ničim potkrijepljen navod optuženika kako "takva djela čine muškarci u dobi do četrdeset godina" ne dovodi u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja. Uz to, pozivanje na učestalost sličnog ponašanja određene dobne skupine kao dokaz potpuno je promašeno, a sudska praksa obiluje primjerima sličnog ponašanja osoba vrlo različite životne dobi.
7.7. Najzad, tijekom postupka optuženik ni u jednom trenutku nije navodio da je ovisnik o alkoholu, niti se tužio na bilo kakve zdravstvene poteškoće, nego je dosljedno poricao počinjenje kaznenog djela. Podatak vidljiv iz zdravstvenog kartona da je prije više godina bio sklon konzumiranju alkohola sam za sebe nije dovoljan da bi, kraj svega iznesenog, opravdavao određivanje psihijatrijskog vještačenja, pri čemu valja naglasiti da ni optuženik ni njegov branitelj to nisu predlagali. Zbog toga je i taj žalbeni prigovor neosnovan.
7.8. Iz iznesenih je razloga činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.
8. Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, navodi da je optuženiku pogrešno olakotnim cijenjena njegova starija životna dob, jer je ta okolnost zapravo otegotna. Naime, državni odvjetnik smatra da bi starija životna dob neke osobe podrazumijevala da takva osoba poštuje djecu i štiti ih, dok je u predmetnom slučaju upravo obrnuto. Također ističe da je optuženik iskoristio povjerenje djeteta, svoje unuke, koja mu je bezrezervno vjerovala i od njega očekivala zaštitu, a iznevjerio je i povjerenje roditelja djeteta koji su mu dijete ostavljali na čuvanje i brigu.
8.1. Optuženik, doduše, ne naznačuje tu žalbenu osnovu, no kako na temelju članka 478. ZKP/08. žalba optuženika podnesena zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, izrečena je kazna ispitana i po žalbi optuženika.
8.2. Prvostupanjski sud ispravno je olakotnim utvrdio da optuženik ranije nije osuđivan i da je starije životne dobi (rođen je 1953.), dok je također ispravno otegotnim vrednovao visok stupanj kriminalne volje, jer je iskoristio povjerenje svoje unuke i seksualno je iskoristio. Prigovor državnog odvjetnika o karakteru okolnosti starije životne dobi nije prihvatljiv budući da je po prvostupanjskom sudu isti cijenjen prvenstveno u kontekstu dosadašnje neosuđivanosti. Međutim, taj podatak i sam za sebe, pa i u povezanosti s vrstom kaznenog djela ne može se kvalificirati kao otegotna okolnost, za razliku od stupnja krvnog srodstva između počinitelja i žrtve, koja je okolnost po prvostupanjskom sudu pravilno vrednovana kao otegotna, a ista podrazumijeva i iskorištavanje povjerenja žrtve, a po prirodi stvari i roditelja koji su dijete ostavljali nasamo s optuženikom, bez obzira na to što to nije izrijekom navedeno. Sve navedene okolnosti su, uzimajući u obzir zapriječeni raspon kazne zatvora od tri do petnaest godina, dovoljno došle do izražaja u odmjerenoj kazni zatvora u trajanju od četiri godine, koja odgovara i težini i opasnosti počinjenog djela, te će se upravo takvom kaznom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa nema opravdanja za izricanje kazne zatvora ni u duljem ni u kraćem trajanju. Zbog toga nisu prihvatljive ni žalba državnog odvjetnika ni optuženika.
9. Slijedom navedenog trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 9. rujna 2021.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.
