Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. C. iz D., R. …, OIB: …, zastupane

po punomoćnicima iz O. d. V. i P. d.o.o. R., N. T. … -

…, protiv tuženika O. b. D., D., D.. R. M. …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. R. & p.

j.t.d. Z., P. u D., D.. A. S. …, radi isplate plaće i naknade

plaće, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. srpnja 2021. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 08. rujna 2021. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.541,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 148,27 kn od 16.04.2015. godine,

- na iznos od 11,22 kn od 16.07.2015. godine,

- na iznos od 55,56 kn od 16.08.2015. godine,

- na iznos od 579,63 kn od 16.09.2015. godine,

- na iznos od 222,41 kn od 16.10.2015. godine,

- na iznos od 394,66 kn od 16.11.2015. godine,

- na iznos od 828,45 kn od 16.12.2015. godine,

- na iznos od 756,41 kn od 16.01.2016. godine,

- na iznos od 417,14 kn od 16.06.2016. godine,

- na iznos od 417,14 kn od 16.07.2016. godine,

- na iznos od 476,76 kn od 16.08.2016. godine,

- na iznos od 495,68 kn od 16.09.2016. godine,

- na iznos od 417,14 kn od 16.10.2016. godine,

- na iznos od 291,34 kn od 16.11.2016. godine,

- na iznos od 383,37 kn od 16.12.2016. godine,

- na iznos od 703,93 kn od 16.01.2017. godine,

- na iznos od 590,60 kn od 16.02.2017. godine,

- na iznos od 468,03 kn od 16.03.2017. godine,

- na iznos od 272,61 kn od 16.04.2017. godine,

- na iznos od 470,25 kn od 16.05.2017. godine,

- na iznos od 272,61 kn od 16.06.2017. godine,

- na iznos od 285,00 kn od 16.07.2017. godine,

- na iznos od 310,73 kn od 16.08.2017. godine,

- na iznos od 476,68 kn od 16.09.2017. godine,

- na iznos od 609,09 kn od 16.10.2017. godine,

- na iznos od 81,29 kn od 16.11.2017. godine,

- na iznos od 296,52 kn od 16.12.2017. godine,

- na iznos od 242,29 kn od 16.01.2018. godine,

- na iznos od 172,02 kn od 16.02.2018. godine,

- na iznos od 20,72 kn od 16.03.2018. godine,

- na iznos od 43,82 kn od 16.04.2018. godine,

- na iznos od 189,68 kn od 16.05.2018. godine,

- na iznos od 376,56 kn od 16.06.2018. godine,

- na iznos od 618,63 kn od 16.07.2018. godine,

- na iznos od 215,24 kn od 16.08.2018. godine,

- na iznos od 206,19 kn od 16.09.2018. godine,

- na iznos od 433,04 kn od 16.10.2018. godine,

- na iznos od 376,56 kn od 16.11.2018. godine,

- na iznos od 446,30 kn od 16.12.2018. godine,

- na iznos od 467,56 kn od 16.01.2019. godine

pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći te se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 08. rujna 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u više zatraženom iznosu od 8.750,00 kn zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 30.462,51 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica V. V. C. iz D. (dalje: tužiteljica) 28. prosinca 2019.

podnosi tužbu protiv tuženika O. b. D. (dalje: tuženik) radi isplate plaće i naknade plaće navodeći da je kod tuženika zaposlena neprekidno od 01. prosinca 2013. na dalje na radnom mjestu doktor medicine specijalist u Odjelu za internu medicinu odnosno u Odjelu za pulmologiju i imunologiju. U označenom razdoblju tužiteljičina plaća da je regulirana odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, dalje: ZoR/09), Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13, 96/15, dalje: KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, dalje: KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 24/17, dalje: TKU/17). Sukladno čl. 86. ZoR/09 i čl. 94. ZoR/14 radnik da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim neradnim danom ima pravo na povećanu plaću. Sukladno čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada ima pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak na plaću prema označenim odredbama, tužiteljica da kao specijalist anesteziologije i reanimatologije sa 2/3 radnog vremena u operacijskoj dvorani ovoj osnovi ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 25%. Nadalje, odredbe čl. 59. KU/13 i čl. 57 KU/18 da propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće odnosno 10% za razdoblje od 01. prosinca 2013. do 01. listopada 2015., a po ovoj osnovi da je tužiteljici tijekom označenog razdoblja bilo priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 10% odnosno 12%. Također, čl. 60. KU/13 da je propisano pravo zaposlenika na uvećanje plaće po osnovi radnog staža ostvarenog u zdravstvenim ustanovama i to 4% za staž od 20 do 29 godina, 8% za staž od 29 do 34 godine i 10% za radni staž od 34 godine na više. Tužiteljica da ima pravo na dodatke na plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za radni staž u zdravstvu za sve odrađene sate rada, dakle, uključujući i sate prekovremenog rada. Iz niti jedne odredbe primjenjivih propisa i ugovora da ne proizlazi da se navedeni dodaci na plaću obračunavaju samo na redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i označeni dodaci međusobno isključuju. Ipak, tuženik da dodatke na koje tužiteljica ostvaruje pravo sukladno citiranim odredbama u razdoblju zaposlenja nije obračunavao i za prekovremeni rad već samo na plaću ostvarenu za rad u redovnom radnom vremenu. Naknada za prekovremeni rad da predstavlja dio osnovne plaće sukladno odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 i ista da uvećava osnovnu plaću poradi čega da se na naknadu za prekovremeni rad imaju obračunati i tužiteljici platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu odnosno redovnom mjesečnom fondu sati. Takav obračun da je i po prirodi stvari opravdan obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, isto kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem i radnim stažem, za koje važeći KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tužiteljica da je u utuženom razdoblju konstantno radila prekovremeno, pri čemu da dio prekovremenih sati rada da nije niti obračunat u platnim listama. Međutim, tuženik da tužiteljici nije za utuženo razdoblje isplatio označene dodatke na plaću za prekovremeni rad već samo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu. S obzirom da tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, time da joj je uskraćen i puni iznos naknade za godišnji odmor korišten u utuženom razdoblju na koji ima pravo sukladno čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u prethodna tri mjeseca. Također, tužiteljici da je uskraćeno pravo i na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla odnosno bolovanje do 42 dana korišteno u utuženom razdoblju, pravo na koju naknadu da ostvaruje sukladno čl. 59. TKU/12 i čl. 58. TKU/17 u visini od 85% plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije započetog bolovanja. Kako tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom koja je nužna za obračun ukupnog iznosa bruto plaće koju joj je tuženik u utuženom razdoblju neosnovano propustio isplatiti, konkretno evidencijom radnog vremena i obračunima plaće, a s obzirom da je tužiteljica sukladno ZoR i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ovlaštena dobiti uvid u obračune plaća i evidenciju radnog vremena, tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) predlažući sudu da rješenjem naloži tuženiku u roku od 15 dana dostaviti u spis obračune plaća te evidenciju radnog vremena za tužiteljicu za utuženo razdoblje od 01. prosinca 2013. do podnošenja tužbe, a po zaprimanju tražene dokumentacije predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja točne visine neisplaćenih plaća tužiteljici u utuženom razdoblju, po zaprimanju rezultata kojeg da će vještačenja tužiteljica specificirati tužbeni zahtjev. Za slučaj da sud ocijeni da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP, tužiteljica postavlja eventualni tužbeni zahtjev potražujući po opisanoj osnovi isplatu iznosa u visini od 100.001,00 kn sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 26. veljače 2019. tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti ističući da postoje obvezna tumačenja Povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora koje tužiteljica nije uzela u obzir, a koja da obvezuju ugovorne strane, osporava zahtjev na platež zakonskih zateznih kamata i troška postupka te ističe da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu. Uvjeti za manifestacijsko traženje po stupnjevitoj tužbi da nisu ostvareni poradi čega se tuženik protivi takvom prijedlogu tužiteljice. Tužiteljica da ima primjerak ugovora o radu kojeg je potpisala, a sve isprave o plaćama sukladno radnom vremenu da je uredno zaprimila. Tuženik da nema obvezu polaganja računa i predaju isprava tužiteljici kojima tužiteljica već raspolaže, a da ne postoji obveza tuženika da dostavlja evidencije o radnom vremenu radnika. Sukladno čl. 14. st. 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, radnik da ima pravo uvida u iste, koje pravo da tužiteljica može ostvariti kod tuženika. Teret dokaza da je u ovom postupku na tužiteljici, a ona da pokušava isti prebaciti na tuženika tražeći da tuženik umjesto tužiteljice dostavi dokumentaciju za godine rada i time zatrpa sudski spis sa više od 1800 listova evidencije radnog vremena, 60 isplatnih listi koje da tužiteljica ima, ugovorima o radu i slično. Nadalje, glede merituma spora tuženik ističe da je prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1063/10 od 09. studenog 2011. pravno odlučan onaj iznos plaće koji je između ugovornih strana stvarno ugovoren, kao stvarni rezultat volje ugovornih strana, a budući se tužiteljica poziva na odredbe KU/13 potom KU/18 da je potrebno utvrditi koja je stvarna volja potpisnika navedenog KU. Temeljem čl. 321. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) u slučaju nesuglasja glede smisla i domašaja ugovornih odredbi, ugovorne strane mogu povjeriti tumačenje ugovora nekoj trećoj osobi. Navedeno da je primijenjeno slijedom čl. 8. st. 4. ZoR/14 i na KU. Sukladno čl. 18. i čl. 19. KU/13 odnosno čl. 15. i čl. 16. KU/18 za tumačenje pojedinih odredbi KU da je ovlašteno posebno Povjerenstvo, čija da tumačenja imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora. Navedeno Povjerenstvo da je o spornom pitanju donijelo više obvezujućih mišljenja pa tako Zaključak broj 58, Zaključak broj 95a i Zaključak broj 106a, koja tuženik citira tvrdeći da sud nema ovlasti izlaziti izvan okvira onog što je Povjerenstvo kao nadležno tijelo utvrdilo. Time da je Povjerenstvo dalo jasna, nedvosmislena i obvezujuća mišljenja iz kojih slijedi da se obračun prekovremenih sati vrši temeljem osnovne plaće bez drugih dodataka na plaću. Sukladno čl. 4. i 5. Zakona o plaćama u javnim službama, plaću službenika i namještenika da čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža tzv. osnovna plaća. Osnovna plaća da je definirana Zakonom i da se ne može mijenjati kolektivnim ugovorom. Sukladno tome, čl. 47. KU/13 i čl. 45. KU/18 da propisuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću s time da je definicija osnovne plaće jednaka onoj iz Zakona. Dodaci na plaću da su stimulacija tzv. dodatak za uspješnost, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci tzv. položajni dodatak i uvećanja plaće tzv. povećana plaća za otežane uvjete rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad blagdanom, subotom i nedjeljom i slično. Vezano za prekovremeni rad kao oblik uvećanja plaće, čl. 51. KU/13 i čl. 49. KU/18 da propisuje da se za prekovremeni rad uvećanje od 50% obračunava na osnovnu plaću, isto kao i čl. 94. ZoR/14. Ekstenzivno tumačenje tužiteljice da se uvećanje od 50% za prekovremeni rad treba obračunavati na osnovnu plaću, koju čini i dodaci, nije u skladu niti sa Zakonom o plaćama u javnim službama niti intencijama potpisnika KU, što da potvrđuju obvezujuća tumačenja Povjerenstva. Kad KU spominje uvećanje plaće, tuženik smatra da ga spominje u kontekstu posebnih dodataka koji se primjenjuju samo ako su ispunjeni uvjeti propisano KU. Uvećanje da je jedan od posebnih dodataka, a ne apsolutno povećanje plaće u svim slučajevima, što da proizlazi i iz mišljenja izv. prof. dr. sc. Viktora Gotovca koje tuženik izlaže. Nadalje, tuženik ističe da se obračun plaće kod tuženika vrši preko centraliziranog obračuna plaća tzv. COP, posebnog sustava obračuna uspostavljenog od Vlade Republike Hrvatske i u suradnji sa Financijskom agencijom u skladu s mjerodavnim propisima jer da je tu riječ o upravljanju proračunskim sredstvima od strane Republike Hrvatske za plaće zaposlenih u javnom sektoru kojima se plaća isplaćuje iz proračuna. U navedenom smislu, tuženik da ne radi vlastiti obračun plaće pa da stoga nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Glede dodatka s posebnih uvjeta rada, opreza radi ukazuje kako se isti razlikuju ovisno o specijalizaciji i mjestu rada. Zaključno, tuženik navodi da nije osnovano pozivanje tužiteljice na sudsku praksu koja je donesena prije nego što je uopće zaključen KU odnosno praksu koja ne uzima u obzir tumačenje Povjerenstva. Svaki kolektivni ugovor da ima svoje zakonitosti. Stranke da prilikom sklapanja kolektivnog ugovora vode računa o posebnostima djelatnosti i financijskim mogućnostima i temeljem toga uređuju međusobne odnose. Ukoliko ti odnosi nisu jasni iz onog što piše u tekstu kolektivnog ugovora, tada da nadležno povjerenstvo daje svoje mišljenje koje je obvezujuće. U konkretnom slučaju da takvo mišljenje postoji i da se ne mogu primjenjivati drugačiji stavovi o spornom pitanju. Na temelju navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu podredno istu odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku dostavljenom 24. lipnja 2019. navodi da je prigovor promašene pasivne legitimacije s obrazloženjem da tuženik sam ne radi obračun plaće neosnovan, ističe da ovaj sud u postupku primjenjuje odredbe Kolektivnih ugovora pa da ih je ovlašten i tumačiti, a sudovi da su već u sporovima pravno i činjenično istovrsnim predmetnom pravilno zauzeli stav da tumačenja koja ističe tuženik nisu od utjecaja na postojanje tražbina radnika niti da imaju konkretnu primjenu u ovoj vrsti sporova. Što se tiče mišljenja prof. Viktora Gotovca, ono da ne obvezuje sud na nikoji način. Dalje citira sudske odluke donesene u pravno i činjenično istovrsnim predmetima.

4. U podnesku predanom sudu na pripremnom ročištu 15. srpnja 2019. tuženik ističe da bi stupnjevita tužba sukladno čl. 186.b ZPP bila dopuštena, tužiteljica da je trebala dostaviti dokaze da ne raspolaže podacima, da je prije utuženja tražila podatke od tuženika, da joj tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže te da je po sadržaju njihova odnosa tuženik dužan dati podatke odnosno da se ti podaci mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Ovi uvjeti propisani čl. 186.b ZPP da nisu ispunjeni, detaljno dalje obrazlažući razloge poradi kojih tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu u ovoj pravnoj stvari. U podnesku dalje tuženik ponavlja navode o centraliziranom obračuna plaća, navode o tumačenjima odredbi KU od strane Povjerenstva te zaključno ističe da su netočni navodi tužiteljice da bi o predmetnom pitanju sudska praksa zauzela jedinstveni stav.

5. Ocijenivši da tužiteljica ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući ne raspolaže svim ispravama nužnim za određenje tužbenog zahtjeva jer ne raspolaže evidencijom radnog vremena za utuženo razdoblje, a koja je nužna za utvrđenje točnog broja prekovremenih sati kako bi se utvrdilo da li je tuženik u obračunskim listama plaće ispravno obračunao sate prekovremenog rada, ovo budući već u tužbi tužiteljica tvrdi da joj nije ispravno evidentiran i obračunat broj sati prekovremenog rada, a obveza tuženika na dostavu tih isprava proizlazi iz čl. 12. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11), čl. 13. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 32/15) i čl. 14. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 73/17) kojima je propisana obveza poslodavca na čuvanje ovih isprava do pravomoćnog okončanja spora za koji bi te isprave mogle biti relevantne, što prema tumačenju suda upućuje na obvezu tuženika na dostavu tih isprava po traženju suda u sudskom postupku koji protiv njega pokrene radnik u svezi tih, sud je stupnjevitu tužbu cijenio dopuštenom te je tuženiku na pripremnom ročištu održanom 15. srpnja 2019. naložio dostaviti obračune plaća (platne liste), obveza dostave kojih isprava proizlazi iz čl. 8. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 120/12 i „Narodne novine“ br. 32/15) i kako bi se otklonilo pitanje nevjerodostojnosti obračunskih listi plaće koje uz tužbu dostavlja tužiteljica, te evidenciju radnog vremena za tužiteljicu za utuženo razdoblje. Tumačenjem odredbi označenih Pravilnika sud utvrđuje da je obveza poslodavca, a ne radnika, čuvati kako obračunske liste plaća tako i evidenciju radnog vremena upravo za potrebe eventualnog radnog spora. Cijeneći uz navedeno i to da se radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te je stoga potrebno poslodavcu onemogućiti da ograničava njegova prava, kakvo shvaćanje zauzima i Sud Europske unije u svojim presudama Pfeiffer i dr. C-397/01 do C-403/01 od 05. listopada 2004. EU:C:2004:584 t. 82, Fuβ C-429/09 EU:C:2010:717 od 25. studenog 2010. t.80 i Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften C-684/16 EU:C:2018:874 t.41, a što se poslodavcu onemogućuje upravo dopuštanjem radniku da tek u pokrenutom sudskom sporu, ovo s obzirom da na činjenicu slabijeg položaja radnik može biti odvraćen od izričitog pozivanja na svoja prava u odnosu na poslodavca jer bi zbog traženja tih prava mogao biti izložen poslodavčevim mjerama koje bi mogle utjecati na radni odnos na štetu tog radnika, traži dostavu isprava koje je poslodavac prisilnim propisima obvezan voditi u pogledu radnika i to upravo i isključivo za potrebe zaštite materijalnih prava te sigurnosti i zdravlja radnika, sud je stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b st. 2. ZPP u ovom slučaju dopustio te je ocijenio neosnovanim prijedlog tuženika za odbacivanje stupnjevite tužbe. Da je tuženik imao namjeru tužiteljici dostaviti traženu radnopravnu dokumentaciju nužnu za određivanje visine tužbenog zahtjeva, isti bi to nedvojbeno učinio već uz odgovor na tužbu i time omogućio tužiteljici uređenje tužbenog zahtjeva pa sud već u propustu dostave te dokumentacije uz odgovor na tužbu, kada je iz tužbe sasvim razvidno da se dostava dokumentacije od tuženika traži i da je ista tužiteljici nužna za određivanje tužbenog zahtjeva, pronalazi tuženikovo odbijanje zahtjeva tužiteljice za dostavu tražene dokumentacije, što stupnjevitu tužbu također čini opravdanom i stoga dopuštenom.

5.1. Osim toga, u stadiju glavne rasprave (u koji stadij drugostupanjski sud odlukom poslovni broj Gž R-568/2021-2 od 21. lipnja 2021. vraća postupak) u trenutku u kojem je već na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje sukladno kojem je tužiteljica odredila tužbeni zahtjev, odbacivanje tužbe koja je početno podnesena kao stupnjevita tužba je neopravdano, a kako to u pravno i činjenično istovrsnim predmetima zaključuju primjerice Županijski sud u Zagrebu u odlukama poslovni broj Gž R-1225/2021- 2 od 21. srpnja 2021., poslovni broj Gž R-1150/2021-2 od 09. lipnja 2021., poslovni broj Gž R-569/2021-2 od 07. travnja 2021. i poslovni broj Gž R-1229/2021-2 od 09. lipnja 2021., zatim Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R-463/2021-2 od 20. srpnja 2021. te Županijski sud u Rijeci u odlukama poslovni broj Gž R-611/2021-2 od 26. srpnja 2021. i poslovni broj Gž R-364/2021-2 od 25. kolovoza 2021.

6. Na pripremnom ročištu 15. srpnja 2019. tuženik je predložio o ovoj parnici obavijestiti treću osobu R. H., za koje je potrebe u spis predao i podnesak dostavu kojeg predlaže trećoj osobi, a po kojem je traženju tuženika sud dopisom od 15. srpnja 2019. R. H. obavijestio o tijeku ove parnice uz detaljno navođenje podataka parničnih stranaka, stadija u kojem se parnica nalazi i provedenim radnjama uz dostavu zaprimljenog podneska tuženika. Podneskom dostavljenim sudu 26. rujna 2019. Republika Hrvatska je obavijestila sud da nije osnivač tuženika i da neće stupiti u parnicu.

7. Po provedenom financijskom-knjigovodstvenom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije S. G., tuženik u podnesku dostavljenom 10. listopada 2019. iznosi prigovore na nalaz i mišljenje vještaka od 23. rujna 2019. na koje se prigovore sudski vještak pisano očitovao u podnesku od 02. studenog 2019. dok je tužiteljica sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka od 23. rujna 2019. u podnesku dostavljenom sudu 03. ožujka 2020. uredila tužbu na način da u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP tužbeni zahtjev određuje na iznos od 25.992,17 kn specificirajući tijek zakonskih zateznih kamata isplatu kojih potražuje na mjesečne iznose plaća.

7.1. Kako je sud pregledom nalaza i mišljenja vještaka od 23. rujna 2019. i temeljem usmenog iskaza vještaka danog na ročištu 11. ožujka 2020. utvrdio da je izračun plaće za prekovremeni rad vršen na način da je vještak dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunavao na osnovnu plaću za prekovremeni rad uvećanu za dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) umjesto ispravno na osnovnu plaću pa zatim zbrajanjem dobivenih iznosa s iznosom koji se dobije uvećanjem osnovne plaće za dodatak po osnovi prekovremenog rada, koji način obračuna sud utvrđuje ispravnim načinom obračuna plaće tužiteljice sukladno primjenjivim propisima citiranim u nastavku odluke, sud je rješenjem od 11. ožujka 2020. naložio sudskom vještaku izraditi dopunu nalaza i mišljenja korištenjem opisanog načina obračuna za izračun plaće i naknade plaće tužiteljice u utuženom razdoblju. Po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja vještaka od 20. svibnja 2020. (dostavljeno sudu 21. svibnja 2020.) tuženik u podnesku dostavljenom 10. lipnja 2020. ustraje u ranije iznesenim prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka dok tužiteljica sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka u podnesku dostavljenom 05. veljače 2021. uređuje tužbu na način da u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP tužbeni zahtjev određuje na iznos od 14.541,13 kn specificirajući tijek zakonskih zateznih kamata isplatu kojih potražuje na mjesečne iznose plaća.

8. U podnesku dostavljenom sudu 09. ožujka 2020., očitujući se na podnesak kojim tužiteljica određuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tuženik navodi da ZPP ne poznaje institut preciziranja tužbenog zahtjeva i da je ovdje riječ o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva kroz smanjenje zahtjeva budući da tužitelj umjesto utuženog iznosa od 100.001,00 kn potražuje iznos od 25.992,17 kn što da je 26%% dotadašnjeg zahtjeva i što da predstavlja uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 74% za koji dio tuženik traži naknadu parničnog troška. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva, a bez udovoljenja od strane tuženika, da je neuspjeh tužitelja u sporu. Ovakvi navodi tuženika nisu osnovani te pogrešno tuženik smatra da je označenim podneskom tužiteljica djelomično povukla tužbu. Naime, tužiteljica tužbom ne traži isplatu iznosa od 100.001,00 kn. Tužiteljica tužbom traži isplatu novčanog iznosa visinu kojeg će odrediti tek nakon što tuženik dostavi isprave nužne za određivanje istog i nakon što se temeljem tih isprava provede financijsko vještačenje po sudskom vještaku, dok isplatu iznosa od 100.001,00 kn traži eventualnim tužbenim zahtjevom, onim o kojem bi sud odlučivao tek ukoliko glavni tužbeni zahtjev ocijeni neosnovanim odnosno ukoliko bi stupnjevitu tužbu u ovom postupku ocijenio nedopuštenom. Kako je međutim sud ocijenio da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu, to je ono što tužiteljica u označenom podnescima naziva preciziranje tužbenog zahtjeva u biti određivanje tuženog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP, a ne smanjenje tužbenog zahtjeva i djelomično povlačenje tužbe kako to pogrešno smatra tuženik. Tuženik se ne može usprotiviti određivanju tužbenog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP budući isto predstavlja obvezu tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe već samo i dalje može osporavati osnovu te sada i visinu određenog tužbenog zahtjeva. Pri tome, određivanje tužbenog zahtjeva ne predstavlja neuspjeh tužiteljice u sporu jer se isto ne razmatra u odnosu na visinu eventualnog tužbenog zahtjeva, ovo stoga što tužiteljica nije smanjila eventualni tužbeni zahtjev (logično je, jer se o istom u ovom sporu nije niti raspravljao već je sud glavni tužbeni zahtjev konačno ocijenio djelomično osnovanim) već je odredila glavni tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP.

9. Istaknimo ovdje da je isključivo omaškom u pisanju, a što je razvidno iz činjenice da tužitelj tužbom potražuje isplatu plaće i naknade plaće za razdoblje od prosinca 2013. do prosinca 2018. te činjenice da je sud tuženiku naložio dostavu platnih lista i evidencije radnog vremena upravo za razdoblje od prosinca 2013. do prosinca 2018., u rješenju poslovni broj Pr-11/2019-10 od 21. kolovoza 2019. kojim je naloženo financijsko- knjigovodstveno vještačenje sud kao razdoblje za koje je potrebno napraviti obračun razlike u plaći i naknadi plaće označio razdoblje od 01. siječnja 2013. do 28. prosinca 2018. Kako se međutim radi isključivo o omašci suda u pisanju te je sudski vještak obračun razlike u plaći i naknadi plaće dao za ispravno razdoblje, ono koje je tužbom i utuženo, od prosinca 2013. do prosinca 2018., te sud u postupku nije odlučivao o isplati za razdoblje prethodno prosincu 2013. to je prigovor zastare koji tuženik ističe u podnesku dostavljenom 16. rujna 2019. bespredmetan. Čak i sam tuženik u označenom podnesku navodi da prigovor zastare ističe samo ukoliko vještak obračun razlike radi za razdoblje prethodno prosincu 2013., a što vještak nije učinio niti je sud u ovom postupku odlučivao o isplati prethodno prosincu 2013. budući isto nije predmet tužbenog zahtjeva. Kako dakle tuženik u odnosu na tužbeno traženje isplate za razdoblje od prosinca 2013. na dalje nije istaknuo prigovor zastare, to u pogledu tužbenog zahtjeva nije bilo prigovora zastare o kojem bi prigovoru ovaj sud trebao odlučiti.

10. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao

radnika klasa: …, ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 8), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 9), dodataka

ugovora o radu klasa: … ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list

spisa 10), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list spisa 11),

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …, ur.br….-

… od 01. lipnja 2017. (list spisa 12), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 26. lipnja 2017

(list spisa 13), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 14), uputnicu za rad

na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 15), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: … ur.br….

od 04. travnja 2013. (list spisa 16), uputnice za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 18. prosinca 2018. (list

spisa 17-18, 20, 22), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 19. prosinca 2013. (list spisa 19), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01. listopada 2015. (list spisa 21), uputnicu za

rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 31. srpnja 2017. (list spisa 23), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 28. kolovoza 2017. (list spisa 24), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i

o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od

01. prosinca 2017. (list spisa 25), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 14. studenog 2018. (list spisa 26-27), obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za 12/2013 do 11/2018 (list spisa 28-59), zaključke Povjerenstva (list spisa 69-72), dopis Ministarstva zdravstva klasa: 053-02/18-01/220 od 08. svibnja 2018. s pravnim mišljenjem izv. prof. dr. sc. Viktora Gotovca u prilogu (list spisa 73-85), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-571/16-2 od 09. svibnja 2017. (list spisa 89-91), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-465/2016-3 od 19. srpnja 2017. (list spisa 91-93), presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R- 105/2016-2 od 23. veljače 2017. (list spisa 94-95), presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-308/2016-4 od 24. kolovoza 2017. (list spisa 96-97), presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-390/2018-2 od 10. rujna 2018. (list spisa 98- 99), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-427/2018-2 od 18. rujna 2018. (list spisa 99-101), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 206/12-4 od 02. travnja 2014. (list spisa 101-102), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-518/16 od 30. svibnja 2017. (list spisa 109-111), potvrdu o izvršenoj uplati troškova vještačenja od 3.000,00 kn (list spisa 116), obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118- 150), evidenciju radnog vremena za zaposlenika V. V. C. u razdoblju od prosinca 2013. do prosinca 2018. (list spisa 151-181), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 23. rujna 2019. (list spisa 185- 190), očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 02. studenog 2019. (list spisa 199-201), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-35/2004-2 od 14. lipnja 2005. (list spisa 212-214) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 20. svibnja 2020. (list spisa 220-226) te je na ročištu glavne rasprave 11. ožujka 2020. i 17. veljače 2021. sud saslušao stalnog sudskog vještaka S. G. koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje s dopunom te se očitovala na prigovore tuženika (216-217, 234). Ocijenivši pravno relevantno činjenično stanje dovoljno raspravljenim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu temeljem provedenog dokaznog postupka, sud nije izvodio druge predložene dokaze ocijenivši njihovo izvođenje suvišnim i protivnim načelu ekonomičnosti parničnog postupka.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

11.1. Tužiteljica tužbom traži da joj tuženik isplati dio plaće i naknade plaće koji joj je propustio isplatiti zbog toga što dodatke na plaću koje tužiteljica ostvaruje sukladno odredbama KU i TKU nije obračunavao i na osnovnu plaću za prekovremeni rad već isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu pa je tako predmet ovog spora isplata plaće i naknade plaće sukladno odredbama KU i TKU.

11.2. Sukladno odredbi čl. 82. ZoR/09 poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom, dok je sukladno odredbi čl. 90. ZoR/14 poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu.

11.3. Pri tome, odredba čl. 86. ZoR/09 kao i čl. 94. ZoR/14 propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

11.4. Nadalje odredbe čl. 60. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 81. ZoR/14 propisuju da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

12. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …,

ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 8), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 9), dodataka ugovora o radu klasa: … ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list spisa 10), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list spisa 11), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C.

kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2017. (list spisa 12), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 26. lipnja 2017 (list spisa 13), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V.

R. C. kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01.

lipnja 2014. (list spisa 14), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 15), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: … ur.br…. od 04. travnja 2013. (list spisa 16), uputnice za

rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 18. prosinca 2018. (list spisa 17-18, 20, 22), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 19. prosinca 2013. (list spisa 19), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br….

od 01. listopada 2015. (list spisa 21), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 31. srpnja 2017. (list spisa 23), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br….-02 od 28. kolovoza 2017. (list spisa 24), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01. prosinca 2017. (list spisa 25) i uputnicu za

rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 14. studenog 2018. (list spisa 26-27) sud utvrđuje da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika i to od 01. prosinca 2013. do 31. svibnja 2014. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist i upućena na rad na Odjel za internu medicinu, od 01. lipnja 2014. do 30. rujna 2015. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist u bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti na mjesto rada Intervencijska pulmologija, od 01. listopada 2015. do 31. svibnja 2017. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist u bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti, od 01. lipnja 2017. do 30. srpnja 2017. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist u bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti, od 31. srpnja 2017. do 21. kolovoza 2017. na radnom mjestu Voditelja odjela za pulmologiju i imunologiju, od 22. kolovoza 2017. do 30. studenog 2017. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist u bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti te konačno od 01. prosinca 2017. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti.

12.1. Nadalje, uvidom u uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 26. lipnja 2017 (list spisa 13),

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 14), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i

o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01.

lipnja 2014. (list spisa 15), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: … ur.br…. od 04. travnja 2013. (list

spisa 16), uputnice za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 18. prosinca 2018. (list spisa 17-18, 20, 22),

uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 19. prosinca 2013. (list spisa 19), uputnicu za rad na

pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,

ur.br…. od 01. listopada 2015. (list spisa 21), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 31. srpnja 2017. (list spisa 23), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o

plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 28.

kolovoza 2017. (list spisa 24), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01. prosinca 2017. (list spisa 25) i uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 14. studenog 2018. (list spisa 26-27) sud utvrđuje da je tužiteljici u utuženom razdoblju točnije u razdoblju od povratka tužitelje s porodiljnog odmora tuženik priznavao i obračunavao dodatke na osnovnu plaću i to kako slijedi, u razdoblju od 01. lipnja 2014. do 30. rujna 2015. dodatak na osnovnu plaću u visini od 20% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na osnovnu plaću u visini od 10% po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi; u razdoblju od 01. listopada 2015. do 31. ožujka 2016. dodatak na osnovnu plaću u visini od 20% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi; u razdoblju od 01. travnja 2016. do 30. studenog 2017. dodatak na osnovnu plaću u visini od 16% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi; te u razdoblju od 01. prosinca 2017. na dalje dodatak na osnovnu plaću u visini od 25% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Navedeno je razvidno i uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-150) konkretno iz oznake postotka dodatka na plaću i dodatka na odgovornost kao i visine apsolutnih iznosa dodatka na plaću (P802) i dodatka na odgovornost (P803) u odnosu na visinu osnovne plaće (odnosno stavljanjem tih iznosa prikazanih brojčano u obračunskim listama plaće u jednostavni postotni račun).

12.2. Odredba čl. 45. KU/13 odnosno čl. 45. KU/18 propisuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a osnovnu plaću radnika da čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

12.3. Odredba čl. 57. KU/13 te odredba čl. 55. KU/18 propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću obračunom dodatka na osnovnu plaću i to za radno mjesto I. vrste – liječnik specijalist anesteziologije i reanimatologije (2/3 radnog vremena u operacijskoj dvorani) dodatak u visini od 25%, za radno mjesto I. vrste – liječnik specijalist interne medicine dodatak u visini od 20% te za radno mjesto I. vrste – zdravstveni radnik specijalist u bolnici dodatak u visini od 16%.

12.4. Odredba čl. 59. KU/13 te odredba čl. 57. KU/18 propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće u razdoblju od 01. prosinca 2013. do 30. rujna 2015. odnosno u visini od 12% od osnovne plaće za razdoblje od 01. listopada 2015. na dalje.

12.5. Uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-150) proizlazi da je plaća tužiteljice za redovan rad obračunavana uz dodatak na osnovnu plaću u visini od 20% zaključno sa 31. ožujka 2016. odnosno 16% zaključno sa 30. studenog 2017. odnosno 25% počevši od 01. prosinca 2017. po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na osnovnu plaću u visini od 10% do 30. rujna 2015. odnosno 12% od 01. listopada 2015. po osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi dok ti dodaci nisu obračunavani i na osnovnu plaću tužiteljice za prekovremeni rad u utuženom razdoblju, a postojanje kojeg prekovremenog rada u utuženom razdoblju i točan broj istih proizlazi uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-150) i evidenciju radnog vremena za zaposlenika V. V. C. u razdoblju od prosinca 2013. do prosinca 2018. (list spisa 151-181) u kojima sam tuženik evidentira prekovremeni rad tužiteljice.

12.6. Iz navedenog tako proizlazi kao nedvojbeno da tužiteljici s obzirom na njezino radno mjesto kod tuženika u utuženom razdoblju pripada pravo na uvećanje osnovne plaće po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada u visini od 20% do 31. ožujka 2016. odnosno 16% do 30. studenog 2017. odnosno 25% od 01. prosinca 2017. te po osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 10% do 30. rujna 2015. odnosno 12% od 01. listopada 2015. dok je sporno da li joj pravo na takvo uvećanje pripada samo za redovan rad ili i za prekovremeni rad.

12.7. U svezi spornog pitanja, sud ističe kako tumačenjem odredbi čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 te čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 proizlazi to da predmetne dodatke tužiteljica ostvaruje na osnovnu plaću, a kako se osnovna plaća ostvaruje i isplaćuje i za redovan rad i za prekovremeni rad, neovisno o tome što se za prekovremeni rad ostvaruje i pravo na uvećanje osnovne plaće u smislu odredbe čl. 94. ZoR/14, te kako iz niti jedne druge odredbe KU ne proizlazi da radniku pravo na predmetne dodatke pripada samo na plaću za redovan rad, to sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljica koja za redovan rad ima pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, ima pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate prekovremenog rada, a kakvo shvaćanje zauzima i sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 09. prosinca 2019. (Su-IV-56/19-18). Odredba čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49. st. 1. KU/18 kojom je propisano da će se osnovna plaća radniku uvećati za 50% za prekovremeni rad, ne isključuje pravo na (kumulativno) povećanje osnovne plaće za prekovremeni rad i po predmetnim osnovama. Te je odredbe kojima je propisano pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad potrebno tumačiti na način da se njima samo pobliže označava osnovica na koju se vrši obračun povećanja plaće za 50% za prekovremeni rad tj. da se uvećanje plaće za prekovremeni rad vrši uvećanjem osnovne plaće za 50%. Osim toga, takvo je tumačenje citiranih odredbi KU/13 i KU/18 i logično budući da tužiteljica i u prekovremenom radu također radi na radnom mjestu i poslovima s posebnim uvjetima rada te obavlja posao s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi, dakle, uvjeti i odgovornosti njezinog posla se ne mijenjaju ovisno o tome da li ih tužiteljica obavlja unutar redovne mjesečne satnice rada ili izvan te satnice u prekovremenom radu, a kako to pogrešno smatra tuženik navodeći da nije moguća kumulacija predmetnih dodataka s dodatkom za prekovremeni rad.

12.8. Sud pri tome pojašnjava da se obračun plaće za prekovremeni rad obračunava na način da se kao prvo, na osnovnu plaću obračunavaju svi dodaci na koje tužiteljica ostvaruje pravo (20% odnosno 16% odnosno 25% za posebne uvjeta rada, 10% odnosno 12% za iznimnu odgovornosti za život i zdravlje ljudi i 50% za prekovremeni rad) pa se onda za tako dobivene iznose uvećava osnovna plaća tužiteljice. Dakle, predmetni se dodaci ne obračunavaju na iznos osnovne plaće već uvećan za dodatak po osnovi prekovremenog rada (na tzv. naknadu za prekovremeni rad) već na osnovnu plaću, a kakav način obračuna proizlazi iz čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 i čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 koji propisuju da se dodaci obračunavaju na osnovnu plaću, a osnovnu plaću sukladno čl. 45. KU/13 odnosno čl. 45. KU/18 čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dakle, sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na isplatu plaće obračunate upravo na način kako Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 tumači da je sukladno odredbama KU/13 potrebno vršiti obračun plaće, tako da se svi dodaci i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću, dakle, ne na iznos osnovne plaće već prethodno uvećan za druge dodatke primjerice dodatak za prekovremeni rad (na tzv. naknadu za prekovremeni rad), a što je prema ocjeni ovog suda ratio danih tumačenja te koji način obračuna ne zabranjuje kumuliranje dodataka na osnovnu plaću po različitim osnovama kako to neosnovano tvrdi tuženik.

12.9. Rad u redovnom radnom vremenu i rad izvan redovnog radnog vremena predstavljaju jednaki rad u smislu obavljanja poslova radnog mjesta, s razlikom koja se očituje jedino u vremenskom određenju obavljanja poslova koje se sukladno načelima radnog prava te primjenjivim ZoR i KU posebno nagrađuje u smislu uvećanja plaće radnika na temelju činjenice da se rad obavlja izvan redovnog radnog vremena, pa je tako dodatak po osnovi prekovremenog rada predviđen kao posebna kategorija uvećanja plaće koji se kao i svi ostali dodaci na koja radnik ima pravo obračunava na osnovnu plaću. Činjenica da primjenjivi KU koje tumači Zajedničko povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora propisuje da se dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) obračunava na osnovnu plaću, suprotno navodima tuženika, ne znači niti može značiti da radnik gubi prava na obračun dodataka i uvećanja osnovne plaće koja mu pripadaju po drugim osnovama, već znači da radnik ima pravo na obračun (kumulativno) svakog pripadajućeg dodatka i uvećanja plaće koji se pojedinačno računa na osnovnu plaću u za to određenom postotku te da konačna plaća predstavlja zbroj osnovne plaće i apsolutnih iznosa dodataka obračunatih na osnovnu plaću, a kako to zaključuje i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-998/2020-2 od 16. listopada 2020. Suprotno tumačenje bi dovelo radnika u situaciju da mu je prekovremeni rad, koji je po svojoj naravi otegotniji jer znači da radnik radi dulje od predviđenog redovnog radnog vremena i koji rad pozitivni propisi reguliraju kao rad koji zaslužuje posebnu nagradu u vidu veće plaće, zapravo manje ili jednako plaćen nego da je taj isti rad obavljao u redovnom radnom vremenu, što je prema ocjeni suda protivno naravi i smislu instituta prekovremenog rada.

13. Navod tuženika da on nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer da se obračun plaće tužiteljice vrši u COP sustavu (sustavu centraliziranog obračuna plaća) na koji obračun da tuženik ne može utjecati i jer da se isplata plaće tužiteljice vrši iz proračunskih sredstava, nije osnovan iz razloga što je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik poslodavac tužiteljice pa činjenica na koji je način kod tuženika organiziran način obračuna plaće kao ni činjenica naravi sredstava iz kojih se isplaćuje plaća tužiteljice ne utječu na činjenicu da je upravo tuženik kao poslodavac (koji se tužiteljici kao radniku ugovorom o radu obvezao isplatiti plaću za obavljeni rad) dužan uredno isplatiti plaću tužiteljici, a što podrazumijeva i poduzeti sve potrebne radnje i mjere da se, ukoliko se plaća obračunava u COP sustavu, ista obračunava ispravno i sukladno primjenjivim propisima, a poduzimanje kakvih radnji tuženik ne dokazuje. Činjenica da je način obračuna plaće zadan u COP sustavu i da tuženik isti ne može mijenjati, činjenica je koja bi se mogla eventualno isticati u odnosu između tuženika i tijela zaduženih za organiziranje i rad COP sustava u nekom drugom postupku, ali zasigurno ne činjenica koja bi uskratila pravo tužiteljice kao radnika da upravo od tuženika kao svog poslodavca traži isplatu neisplaćenog dijela plaće. Prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim ocjenjuje i Županijski sud u Splitu u odluci poslovi broj Gž R-568/2021-2 od 21. lipnja 2021.

14. Utvrdivši tako da tužiteljica u utuženom razdoblju ima pravo na isplatu plaće za prekovremeni rad obračunate uvećanjem osnovne plaće ne samo za dodatak za prekovremeni rad (50%) već i za dodatke za posebne uvjete rada (20% odnosno 16% odnosno 25%) i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (10% odnosno 12%), a da joj tuženik nije plaću za prekovremeni rad u utuženom razdoblju obračunavao uvećanjem za predmetne dodatke, sud je sudskom vještaku kao zadatak odredio napraviti izračun plaće i naknade plaće koji bi tužiteljici bila obračunata u utuženom razdoblju da je obračun plaće vršen na način da su dodaci koje tužiteljica ostvaruje po označenim osnovama obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana. Također, sudskom vještaku je kao zadatak dan izraditi i izračun razlike između tako obračunatog iznosa (bruto) plaće i naknade plaće i iznosa (bruto) plaće i naknade plaće koji je tužiteljici stvarno obračunat u označenom razdoblju. Istaknimo ovdje da iako je u nalogu suda za provođenje vještačenja navedeno da je u obračunu potrebno po osnovi dodatka za uvjete rada koristiti dodatak od 25% za cijelog utuženog razdoblja, da je ispravno i utemeljeno na primjenjivim propisima, sudski vještak ispravno obračun vršio uz dodatak po osnovi uvjeta rada u visini od 20% za razdoblje do 31. ožujka 2016., u visini od 16% za razdoblje do 30. studenog 2017. te u visini od 25% za razdoblje od 01. prosinca 2017., a upravo u kojoj visini tužiteljica sukladno nedvojbenom utvrđenju suda ostvaruje taj dodatak.

14.1. Istaknimo ovdje, a u svezi naknade plaće, da čl. 36. KU/13 kao i čl. 34. KU/18 propisuju da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, dok onom radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Nadalje, čl. 59. TKU/12 kao i čl. 58. TKU/17 propisuju da zaposleniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

14.2. Radeći izračun na spornu okolnost, sudski vještak S. G. daje nalaz i mišljenje od 23. rujna 2019. (list spisa 184-190) koje dopunjuje dopunom nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (list spisa 220-226) iz kojeg proizlazi da razlika između iznosa (bruto) plaće i naknade plaće koju je tuženik u utuženom razdoblju obračunao tužiteljici i plaće obračunate na način da su dodatak u visini od 20% odnosno 16% odnosno 25% te dodatak u visini od 10% odnosno 12% obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana iznosi ukupno 14.541,13 kn, mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 15 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (tablica na list spisa 225).

14.3. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje s dopunom dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka kao i dopuni istog. Poradi navedenog, sud je prigovore tuženika dostavio na očitovanje sudskom vještaku te je održao raspravu na kojoj je sudski vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje s dopunom te se očitovao na sve prigovore tuženika. Tuženik koji je bio nazočan ovoj raspravi, nakon što je sudski vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje i dao svoja očitovanja na prigovore tuženika (list spisa 234) nije imao pitanja za sudskog vještaka niti je od istog tražio ikakva pojašnjenja i dodatna očitovanja. S obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja s dopunom i dana očitovanja sudskog vještaka S. G., sud je sve iznesene prigovore tuženika ocijenio neosnovanim.

14.4. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz i mišljenje vještaka kao i dopuna istog nepotpun i nejasan jer da nije jasno na temelju kojih je isprava vještačeno, koje su isprave uzete u obzir, a koje ne te je li i na koji je način primijenjena evidencija o radnom vremenu, za koje dane i u kojem broju sati rada, sud ističe da je iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka kao i dopune istog jasno da je izračun vršen temeljem podataka koje je vještak utvrdio uvidom u obračunske liste plaća i evidenciju rada tužiteljice, dakle, temeljem isprava koje prileže spisu i koje su pročitane kao dokazi u postupku, a kako to izrijekom navodi i sam sudski vještak u svom iskazu pred sudom (list spisa 234) kada navodi da su prilikom obračuna u obzir uzeti obračuni plaća tužiteljice i evidencije radnog vremena odnosno one isprave temeljem kojih i sam tuženik obračunava plaću tužiteljice uz pojašnjenje da iz evidencije radnog vremena proizlaze sati prekovremenog rada, ali da su oni navedeni i u obračunskim listama pa da stoga pregled evidencije radnog vremena služi kao provjera da li su u obračunskoj listi ispravno uneseni radni sati te kako to sudski vještak pojašnjava u pisanom očitovanju na prigovor tuženika od 02. studenog 2019. (list spisa 199) u kojem navodi da je vještačenje provedeno temeljem dokumentacije u spisu, isprava o obračunu plaća kao i evidencije o radu koja je uzeta u obzir kod izračuna prekovremenih sati za prosinac 2018. Kako iz navedenog proizlazi da je sudski vještak dopunu nalaza i mišljenja izradio upravo temeljem isprava koje je sud naložio uzeti za temelj obračuna visine plaće i naknade plaće tužiteljice, sud utvrđuje da je nalaz i mišljenje s dopunom izrađeno temeljem dokumentacije iz koje proizlaze svi parametri potrebni za izradu izračuna koji je sud odredio kao zadatak vještaka, izračuna razlike u plaći i naknadi plaće koju je tuženik obračunao tužiteljici u utuženom razdoblju i onog koji bi mu obračunao da je dodatke za koje je sud utvrdio da tužiteljica na iste ostvaruje pravo obračunavao i na osnovnu plaću za prekovremeni rad. Istaknimo pri tome da je dio pisanog očitovanja u kojem stoji da je evidencija o radnom vremenu korištena za prosinac 2018. jer da su obračuni plaća bili dovoljni za izračun dodataka na naknadu za prekovremeni rad, pojašnjen u usmenom iskazu vještaka (list spisa 234) time da iz evidencije radnog vremena proizlaze sati prekovremenog rada, ali da su oni navedeni i u obračunskim listama plaće pa da pregled evidencije radnog vremena zapravo služi kao provjera da li su u obračunskoj listi uspravno uneseni sati rada. Budući je utvrđeno da su u obračunske liste plaća do prosinca 2018. ispravno uneseni sati rada, u tom smislu je obračun do prosinca 2018. vršen temeljem podataka iz obračunskih isprava plaća. Prigovor tuženika da u nalazu i mišljenju nije naveden točan broj navodnih prekovremenih sati mjesečno koje je vještak uzeo u obzir, otklonjen je izradom tablice koja sadrži detaljan prikaz redovnih sati rada, sati rada na državni blagdan, sati službenog putovanja, sati plaćenog dopusta, sati pripravnosti, sati prekovremenog rada, sati stručnog usavršavanja, sati godišnjeg odmora, sati bolovanja i ukupnog fonda sati za svaki mjesec utuženog razdoblja koju sudski vještak prilaže pisanom očitovanju na prigovor tuženika (list spisa 201), a u svezi navedenog sud ističe da je nelogično poradi čega tuženik koristi riječi „broj navodnih prekovremenih sati“ s obzirom da je vještačenje izrađeno upravo i isključivo prema onom broju prekovremenih sati rada koje je sam tuženik evidentirao kao prekovremene sate rada tužiteljice u utuženom razdoblju u svojim ispravama te tuženik tijekom postupka nije osporavao da bi podaci uneseni u te isprave bili netočni. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika da iz nalaza i mišljenja vještaka kao ni dopune istog nije razvidan način na koji je vještak računski utvrdio točno određene iznose, da nije iskazan obračun za svaki mjesec te koliko je tuženik platio tužiteljici i koliko iznosi razlika ako postoji kao i da nije jasno kojom se metodologijom vještak koristio prilikom obračuna, sud ističe kako je iz nalaza i mišljenja s dopunom jasno razvidno da je vještak dao pregled prekovremenih sati rada, sati godišnjeg odmora, sati bolovanja i ukupnog fonda sati za svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja kao i pregled izračuna satnice za sve mjesece utuženog razdoblja s točnim prikazom načina obračuna satnice, koja je satnica zatim korištena za obračun dodataka koje tužiteljica ostvaruje po predmetnim osnovama, dodataka u visini od 20% odnosno 16% odnosno 25% za uvjete rada te 10% odnosno 12% za odgovornost za život i zdravlje ljudi uz točan prikaz mjeseci u kojima je pripadajući pojedini dodatak, zatim je dan prikaz obračunate bruto plaće i ona koja bi bila obračunata da su označeni dodaci obračunavani i na osnovnu plaću za sate prekovremenog rada te je konačno dan izračun razlike tih iznosa te zasebno i u tom iznosu sadržane razlike između iznosa obračunatog tužiteljici kao naknadu plaće za korištenja godišnjeg odmora i bolovanja i one koja bi mu bila obračunata da je plaća tužiteljice obračunavana i obračunom označenih dodataka na osnovnu plaću za prekovremeni rad, pri čemu sama dopuna nalaza i mišljena osim računskog prikaza sadrži i pojašnjenje metodologije izračuna u kojoj je pojašnjeno da su dodaci računani na osnovnu plaću za prekovremeni rad, a osnovna plaća da je umnožak osnovice za izračun plaće i koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta uvećan za svaku navršenu godinu radnog staža (minuli rad), da je osnovna plaća dijeljena sa mjesečnim fondom sati čime je dobivena satnica tj. vrijednost sata rada, a tako dobivena satnica je množena sa predmetnim dodacima i brojem prekovremenih sati kako bi se dobio iznos dodataka koji su trebali biti obračunati. Što se pak tiče naknade za godišnji odmor, to da je računano kao visina prosječne bruto plaće isplaćene tužiteljici u tri mjeseca prethodno korištenju godišnjeg odmora, podijeljeno sa mjesečnim fondom sati tekućeg mjeseca i pomnoženo sa brojem sati korištenog godišnjeg odmora uz pojašnjenje da razlika u naknadi plaće za godišnji odmor postoji jer da kad se uzmu u obzir i dodaci na prekovremeni rad, dolazi do povećanja bruto plaće, a time i povećanja prosjeka plaće koji se koristi za izračun naknade za godišnji odmor. Naknada za bolovanje je računana u visini od 85% prosječne bruto plaće tužiteljice u tri mjeseca prethodno korištenju bolovanja, uz pojašnjenje da razlika u naknadi plaće za bolovanje postoji jer da kad se uzmu u obzir i dodaci na prekovremeni rad, dolazi do povećanja bruto plaće, a time i povećanja prosjeka plaće koji se koristi za izračun naknade za bolovanje. Osim toga, samu je metodologiju po kojoj je vještak dužan vršiti obračun sud odredio u rješenju kojim vještaku nalaže dopunu vještva. U odnosu na prigovor tuženika da vještak ne smije iznositi pravne stavove niti se u njih upuštati, sud ističe da vještak pravne stavove niti ne iznosi već da u nalazu i mišljenju s dopunom navodi, a što potvrđuje i prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja s dopunom (list spisa 234), da je on izračun vršio na temelju upute suda pri čemu valja istaknuti da je sud vještaku dao detaljnu uputu o načinu obračuna dodataka na osnovnu plaću, koji je ranije pojašnjen u odluci. Zaključno, u odnosu na prigovor tuženika da nije jasno je li vještak prilikom obračuna bruto iznosa plaće uzeo u obzir osobni odbitak i koju je poreznu stopu obračunavao prilikom obračuna te jesu li uzete u obzir promjene poreznih propisa, sud ističe da je predmet ovog spora isplata bruto plaće, a ne neto plaće pa da bi za obračun iste trebalo uzeti i primjenjive porezne stope i osobni odbitak, a kako to potvrđuje i sudski vještak u svom iskazu (list spisa 234) te pisanom očitovanju od 02. studenog 2019. (list spisa 199) pojašnjavajući da se osobni odbitak i porezna stopa uzima u obzir samo kod obračuna neto plaće poradi čega da iste nije uzela u obzir za potrebe predmetnog izračuna bruto plaće, a što je prema ocjeni suda i logično obzirom da je bruto plaća iznos plaće prethodno oporezivanju i stoga na visinu istog nemaju utjecaja porezne stope i osobni odbitak koji se koristi za potrebe izračuna poreza na dohodak. Što se pak tiče navoda tuženika da je obračun vještaka neispravan jer da tužiteljica nema pravo na obračun dodataka s osnova posebnih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje i na osnovnu plaću za prekovremeni rad jer da ta plaća predstavlja osnovnu plaću već uvećanu za dodatak za prekovremeni rad, a kumulacija dodataka da nije moguća, taj je navod u biti usmjeren na osporavanje pravne osnove potraživanja pa kako je sud u postupku kao nedvojbeno utvrdio da tužiteljici pripada pravo na obračun dodataka po tim osnovama i za prekovremeni rad, utvrđenje je suda da je dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 20. svibnja 2020. koji je izrađen upravo obračunom ovih dodataka (20% odnosno 16% odnosno 25% i 10% odnosno 12%) i za prekovremeni rad te primjenom metode obračuna sukladno primjenjivim propisima (obračunom tih dodataka na osnovnu plaću), ispravan, a kako je uz to isti jasan, pregledan, objektivan te izrađen temeljem relevantne dokumentacije i sukladno pravilima struke, sud je upravo temeljem tog materijalnog dokaza utvrdio da razlika između plaće i naknade plaće koju je tuženik obračunao tužiteljici za utuženo razdoblje i one koju joj je bio dužan obračunati iznosi ukupno 14.541,13 kn, mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 15 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (tablica na list spisa 225) i detaljno navedenim u izreci presude.

14.5. Slijedom utvrđenog, sud je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.541,13 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, pri čemu je odluka o zateznoj kamati donesena temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koje regulira visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće i naknade plaće prikazan u stupcu 15 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (tablica na list spisa 225) od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. st. 3. ZoR/14. Nije sud pri tome tužiteljici priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na pune iznose (razlika) mjesečnih bruto plaća koji su mu dosuđeni ovom presudom budući traženi iznos bruto plaće tužiteljice obuhvaća i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužiteljica ne može osnovano u ovom postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose. Poradi navedenog je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu zakonske zatezne kamate i na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto plaći.

15. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na onaj iznos bruto plaće koji predstavlja iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu u pogledu kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Slijedom citirane je odredbe sud odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 30.462,51 kn dok je tužiteljici priznao pravo na naknadu troškova u visini odmjerenoj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 130/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene 28. prosinca 2018. (1 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 15. srpnja 2019., 11. ožujka 2020., 17. veljače 2021. i 26. srpnja 2021. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (4 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te trošak sastava podneska od 05. veljače 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i određuje tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP (1 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 3.000,00 kn plaćanje kojeg tužiteljica dokazuje dostavom u spis potvrde o izvršenoj uplati predujma iznosi ukupno 10.500,00 kn. Nije tužiteljici priznat zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 18. lipnja 2019. (dostavljen sudu 24. lipnja 2019.) budući u istom tužiteljica opetovano iznosi već u tužbi iznesene činjenice, dok se novo izneseni navodi odnose na sudsku praksu, međutim, kako sud osim prava poznaje i sudsku praksu, to sastav ovog podneska nije radnja nužna za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP kao ni trošak sastava podneska od 28. veljače 2020. kojim određuje tužbeni zahtjev budući sud taj podnesak ne cijeni podneskom dostava kojeg je bila nužna u smislu čl. 155. ZPP za vođenje postupka budući je tužiteljica isti dostavila prije očitovanja sudskog vještaka na prigovore tuženika odnosno prije nego li je sud, po ocjeni da je nalaz i mišljenje vještaka ispravno, pozvao tužiteljicu urediti tužbu u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP. Konačno, nije tužiteljici priznat niti zahtjev za naknadu troška za pristup na ročištu za objavu presude jer tu radnju sud ne cijeni potrebnom za vođenje parničnog postupka u smislu čl. 155. ZPP budući je tužiteljica uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu radi čega će presuda biti istaknuta na e-Oglasnoj ploči suda na dan objave presude i time učinjena dostupnom tužiteljici bez potrebe pristupa pred sud na ročište za objavu presude i bez nastupa štetnih posljedica za istu, a osim čega punomoćnik tužiteljice nije niti pristupio na ovo ročište. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke.

U Dubrovniku, 08. rujna 2021. godine

S u d a c

Neva Lukin, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima,

2. Tuženiku po punomoćnicima.

Po pravomoćnosti: nadležnoj poreznoj upravi.