REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-1929/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice, i dr. sc. Srđana Šimca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š.- K., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. H. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnica u D., T., B. & K. odvjetničkom društvu d.o.o. u Z., radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine u iznosu od 21.507.441,23 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1902/2018 od 15. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1902/2018 od 15. siječnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 123.775,00 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 21.507.441,23 kn, kao vjerovnika drugog višeg isplatnog reda, prema društvu E. I. d.o.o. u stečaju, koja je utvrđena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj St-2672/2017 od 16. svibnja 2018. (točka I./ izreke). Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 367.575,00 kn (točka II./ izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga. Tužitelj navodi da je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je Ugovor o kreditu, koji je sklopljen između H. A. A.-B. I. A., K., Republika Austrija (davateljem kredita) i E. I. d.o.o., Z., Republika Hrvatska (korisnikom kredita) te ovdje tužitelja kao založnog dužnika (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen u Republici Austriji, premda je tužitelj ovjerio svoj potpis na tom ugovoru u Republici Hrvatskoj pa bi se, prema tužiteljevom stajalištu, radilo o ugovoru sklopljenom u Republici Hrvatskoj. Pored toga, ukazuje i na ostvarenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, navodeći da se prvostupanjski sud nije očitovao o svim tužiteljevim prigovorima kojima je tužitelj ukazivao na ništetnost Ugovora o kreditu, niti je ocijenio je li takav ugovor ništetan u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da se Davatelj kredita udružio s H. A. R. H. d.o.o. i H. A.-A.-B. C. d.d. kako bi u periodu od 1994. do 2008. godine protupravno pružali usluge davanja kredita na financijskom tržištu Republike Hrvatske, svjesno i namjerno izbjegavajući zakonodavni okvir postavljen Zakonom o bankama i nadzor financijskih usluga na hrvatskom tržištu, a znajući da su takvim postupanjem postale nelojalna konkurencija svim bankama i podružnicama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Zbog navedenog smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu ne bi bio ništetan pravni posao, slijedom čega predlaže žalbenom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Obrazlažući svoj odgovor na žalbu, tuženik ukazuje na neosnovanost tužiteljevih žalbenih navoda, navodeći da je Ugovor o kreditu pravni posao sklopljen u K., Austrija, a na valjanost kojeg ne utječu tužiteljevi činjenični navodi. Sve i da se radi o pravnom poslu sklopljenom u Republici Hrvatskoj, zbog nepostojanja odobrenja Hrvatske narodne banke sukladno Zakonu o bankama („Narodne novine“ broj 84/02 i 141/06), na jednoj ugovornoj strani bi postojala zabrana za sklapanje ugovora – na strani davatelja kredita, zbog koje bi ugovor ostao valjan u smislu odredbe čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08). Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 123.775,00 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u okviru navoda iz žalbe, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. U prvostupanjskom postupku i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Izreka presude je jasna i razumljiva, dok su razlozi navedeni u obrazloženju presude o odlučnim činjenicama jasni, razumljivi i u skladu s provedenim dokazima u spisu. Na činjenično stanje koje je utvrdio u skladu sa sadržajem isprava u spisu prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, a o čemu je dao jasne i valjane razloge, te je valjano obrazložio sve tuženikove prigovore i u okviru tužiteljevih činjeničnih navoda raspravio o (ne)osnovanosti razloga kojima se ukazuje na ništetnost sklopljenog pravnog posla.

7. Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 21.507.441,23 kn prema dužniku E. I. d.o.o. u stečaju, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda.

8. Radi se o tražbini koju je na ispitnom ročištu održanom u stečajnom postupku otvorenim nad dužnikom E. I. d.o.o. u stečaju priznao stečajni upravitelj, a osporio ovdje tužitelj navodeći da tražbina proizlazi iz ništetnog kreditnog posla s inozemstvom, slijedom čega je tužitelj kao osporavatelj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj St- 2672/2017 od 16. svibnja 2018. upućen u roku od osam dana od pravomoćnosti rješenja o upućivanju, odnosno primitka drugostupanjske odluke pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti svog osporavanja. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3455/2018 od 13. lipnja 2018., kojim je žalba obijena i rješenje stečajnog suda o upućivanju u parnicu potvrđeno, zaprimio 5. srpnja 2018., dok je tužba podnesena 12. srpnja 2018., dakle sukladno odredbi čl. 267. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17; dalje: SZ) unutar prekluzivnog roka od 8 dana, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Premda je u tužbenom zahtjevu pogrešno navedeno da se radi o tražbini koja je „utvrđena“ rješenjem stečajnog suda od 16. svibnja 2018., umjesto ispravno „osporena“ kako to proizlazi iz sadržaja rješenja na str. 4. – 5. spisa, ocjena je ovoga suda da se radi o pogrešci u pisanju u dijelu zahtjeva koji nije obligatoran, pa zbog takve pogreške tužbeni zahtjev nije nepodoban za raspravljanje jer je osporavatelj u onom dijelu radi kojeg je upućen u parnicu postavio tužbeni zahtjev sukladno rješenju stečajnog suda i sukladno odredbi čl. 266. st. 4. SZ-a.

9. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno zaključio da tražbina koju je tuženik prijavio u stečajnom postupku otvorenom nad stečajnim dužnikom E. I. d.o.o. u stečaju ne potječe iz ništetnog pravnog posla, a radi se o tražbini koju je tužitelj stekao od vjerovnika temeljem Ugovora o cesiji od 15. prosinca 2016. ovjerenim pod brojem OV-6654/2016 od javnog bilježnika N. T. iz Z..

10. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih žalitelj ne osporava, proizlazi da je između H.-A.-A.-B. I. A., sa sjedištem u Republici Austriji (kao davatelja kredita) i društva E. I. d.o.o. sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (sada stečajnog dužnika i korisnika kredita) te tužitelja kao založnog dužnika sklopljen Ugovor o kreditnom poslu s inozemstvom broj HR/1869 od 24. rujna 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je stečajnom dužniku odobren dugoročni kredit u iznosu od 1.600.000,00 EUR u svrhu kupnje nekretnina pobliže opisanih u tom ugovoru s ugovorenim rokom povrata 30. rujna 2010. Imajući u vidu da je tim ugovorom kao mjerodavno pravo određeno Republike Hrvatske, to je pravilno prvostupanjski sud pri ocjeni valjanosti ugovora pošao od hrvatskog nacionalnog prava.

11. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (st. 1.), a ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (st. 2.).

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da Ugovor o kreditu nije ništetan pravni posao zbog činjenice što je davatelj kredita banka sa sjedištem u Republici Austriji koja u trenutku plasiranja kreditnih sredstava nije imala odobrenje za rad Hrvatske narodne banke, a time niti odobrenje za djelovanje na financijskom tržištu Republike Hrvatske. Odredbama čl. 51. – 56. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02 i 141/06; dalje: Zakon o bankama), koje se primjenjuju na temelju odredbe čl. 193. st. 2. t. 3. Zakona o bankama na pružanje usluga banaka iz država članica Europske unije u Republici Hrvatskoj, je propisano da strana banka može pružati bankovne usluge i ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske samo preko podružnice (čl. 51. st. 1.), a podružnicu može osnovati na području Republike Hrvatske pod uvjetom da od Hrvatske narodne banke ishodi odobrenje za rad podružnice (čl. 52. st. 1.). Polazeći od pravilnog utvrđenja da je Ugovor o kreditu pravni posao za koji su stranke izričito navele da je sklopljen u K., Republici Austriji, te da je kao mjesto ispunjenja svih preuzetih obveza ugovorom izričito naveden K., Republika Austrija, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da Ugovor o kreditu ne predstavlja pravni posao kojem je cilj pružanje usluga davanja kredita od strane inozemne banke na području Republike Hrvatske, a za koje bi bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke u smislu citiranih odredaba Zakona o bankama.

13. Žalbenim navodima kojima ukazuje da se tuženik udružio s H. A. R. H. d.o.o. i H. A.-A.-B. C. d.d. kako bi u periodu od 1994. do 2008. godine protupravno pružali usluge davanja kredita na financijskom tržištu Republike Hrvatske, svjesno i namjerno izbjegavajući zakonodavni okvir postavljen Zakonom o bankama i nadzor financijskih usluga na hrvatskom tržištu, a znajući da su takvim postupanjem postale nelojalna konkurencija svim bankama i podružnicama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, žalitelj zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ukazujući u bitnome da je tuženik pružao usluge na financijskom tržištu Republike Hrvatske bez odobrenja za rad Hrvatske narodne banke. Međutim, takvi žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer, sve i da se radi o pravnom poslu s međunarodnim elementom sklopljenom na teritoriju Republike Hrvatske, takav pravni posao ne bi bio ništetan zbog toga što davatelj kredita nije imao odobrenje za rad Hrvatske narodne banke jer bi sklapanje takvog ugovora bilo zabranjeno samo jednoj strani – davatelju kredita, a zakonom je izričito propisano da će ugovor u tom slučaju ostati valjan, dok će strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (čl. 322. st. 2. ZOO-a). S druge strane, poslovne aktivnosti banaka i grupe banaka koje bi za cilj mogle imati učinak sprečavanja ili ograničavanja tržišnog natjecanja, odnosno konkurencije u pružanju bankovnih usluga je ovlaštena pratiti Hrvatska narodna banka koja će, ako utvrdi da je kod pružanja bankovnih usluga narušena sloboda tržišnog natjecanja, poduzeti mjere potrebne za osiguravanje slobode tržišnog natjecanja, odnosno konkurencije (čl. 40. st. 1. i 3. Zakona o bankama). Stoga je bespredmetno za ovaj postupak, koji za predmet ima raspravljanje o valjanosti pravnog posla koji je banka sklopila sa trećom osobom, činjenica je li banka djelovala za način kojim se narušava konkurencija.

14. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno smatrajući da se zbog okolnosti što je potpis korisnika kredita ovjeren u Republici Hrvatskoj ne bi radilo o ugovoru sklopljenom u Republici Austriji, već o ugovoru sklopljenom u Republici Hrvatskoj. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi, kako to žalitelj navodi, da će se potpisi korisnika kredita i založnog dužnika ovjeriti kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj (čl. XVIII.), a što je i učinjeno 24. rujna 2008., te proizlazi da Ugovor o kreditu za svaku stranu postaje pravovaljan na dan kad ga je potpisala (čl. IX). Međutim, takva ugovorna klauzula ne utječe na mjesto u kojem su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora i u ugovoru naznačile kao mjesto sklapanja ugovora, već utječe jedino na dan koji su stranke suglasno odredile kao dan od kojeg će Ugovor o kreditu početi proizvoditi pravne učinke za njegove potpisnike. Mjesto koje su stranke naznačile u Ugovoru o kreditu zapravo upućuje na mjesto u kojem je ponuditelj u trenutku davanja ponude imao svoje sjedište (čl. 252. st. 2. ZOO-a), a tužitelj tijekom postupka nije iznosio takve činjenične tvrdnje iz kojih bi proizlazilo da banka sa sjedištem u Austriji ne bi u konkretnom slučaju bila ponuditelj.

15. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio u skladu sa ispravama u spisu da se stečajni dužnik kao korisnik kredita Ugovorom o kreditu obvezao otvoriti skrbnički račun na koji će davatelj kredita doznačiti sredstva iz kredita i o uzimanju kredita obavijestiti Hrvatsku narodnu banku u skladu s odredbama Zakona o deviznim poslovanju (čl. XVI. Ugovora o kreditu), a iz kojih utvrđenja prvostupanjski sud crpi pravilan zaključak da Ugovor o kreditu predstavlja pravni posao zaduženja rezidenta Republike Hrvatske s nerezidentom, odnosno kreditni posao s inozemstvom sukladno odredbama Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03, 40/05, 132/06 i 150/08; dalje: Zakon o deviznom poslovanju), a ne pružanje usluge davanja kredita od strane inozemne banke na području Republike Hrvatske.

16. Člankom 28. Zakona o deviznom poslovanju je propisano da rezidenti koji imaju status pravne osobe ili poduzetnika pojedinca, prema ovome Zakonu, mogu kreditne poslove s nerezidentima ugovarati u svoje ime i za svoj račun te u svoje ime a za tuđi račun (st. 2.). Rezidenti su obvezni sredstva financijskih kredita iz inozemstva prenijeti na račun otvoren kod banke sa sjedištem u Republici Hrvatskoj ili na račun otvoren u inozemstvu sukladno članku 29. ovoga Zakona. Iznimno, rezidenti mogu koristiti financijske kredite iz inozemstva preko banaka u inozemstvu ako je ugovorom o kreditu ugovoreno plaćanje robe i usluga izravno dobavljaču ili izvršitelju usluga ili ako se financijskim kreditom otplaćuje prije zaključeni kredit u inozemstvu (refinanciranje) (st. 4.). Rezidenti su obvezni pri odobravanju kredita te izdavanju garancija i jamstava u korist nerezidenata pribaviti one instrumente osiguranja naplate kojima se postiže sigurnost kreditnog posla, garancije koja se izdaje, odnosno jamstva (st. 5.). Rezidenti moraju izvješćivati Hrvatsku narodnu banku o kreditnim poslovima s nerezidentima na način i u rokovima koje određuje Hrvatska narodna banka (čl. 53. st. 1.).

17. Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu predstavlja kreditni posao rezidenta s nerezidentom, koji je dopušten u smislu odredbe čl. 28. Zakona o deviznom poslovanju, a kako je to i navedeno u tekstu Ugovora o kreditu da se sklapa u skladu sa Zakonom o deviznom poslovanju s mjestom zaključenja u Republici Austriji te da je korisnik kredita o sklopljen pravnom poslu dužan izvijestiti Hrvatsku narodnu banku.

18. Premda se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pogrešno pozvao na Zakon o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj: 96/03, 40/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13), dakle sa izmjenama i dopunama koje su stupile nakon što je pravni posao Ugovora o kreditu već bio sklopljen, umjesto ispravno na odredbe Zakona o deviznom poslovanju koji je bio na snazi u trenutku sklapanja pravnog posla čija je valjanost predmet ocjenjivanja u ovom parničnom postupku, ovaj sud ukazuje da se radi o istovjetnim odredbama koje je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti, slijedom čega je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako zaključiti.

19. U ovoj pravnoj stvari se ne primjenjuje Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“ broj 72/17; dalje: Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu) jer Ugovor o kreditu ne predstavlja pravni posao s međunarodnim obilježjem koji je sklopljen u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika (čl. 1. toga Zakona). Međutim, sve i da se radi o pravnom poslu koji spada u polje primjene Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu, taj Zakon se ne bi mogao primijeniti jer je interpretativnom presudom Suda Europske Unije poslovni broj C-630/17 od 14. veljače 2019. koja je pravno obvezujuća, ne samo za sud u postupku u kojem je postavljeno pravno pitanje, već i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Suda Europske Unije u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima, izraženo shvaćanje da se radi o zakonu koji je protivan čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, pa se ne može ocjenjivati valjanost ugovora o kreditu s aspekta toga zakona. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci ukazao da je Zakon o ništetnosti ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017 od 3. studenog 2020. objavljenoj u „Narodnim novinama“ broj 131/20, međutim, napominje se da sukladno odredbi čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99, 29/02 i 49/02) ukinuti zakon prestaje važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, a ne retroaktivno.

20. Prema tome, a imajući u vidu da Ugovor o kreditu nije ništetan pravni posao, dok u ovoj fazi postupka nije sporno da je davatelj kredita isplatio na račun primatelja kredita (sada stečajnog dužnika) odobrena kreditna sredstva (proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo L. O., dipl. oec.), kao i činjenicu da je Ugovorom o cesiji sklopljenim 15. prosinca 2016. između davatelja kredita i ovdje tuženika prenesena cjelokupna tražbina iz Ugovora o kreditu sa svim sporednim pravima na ovdje tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljev zahtjev na utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine koju je tuženik prijavio u stečajnom postupku otvorenim nad društvom E. I. d.o.o. u stečaju nije osnovan.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 123.775,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog žalbenog postupka.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i st.

2. ZPP-a odlučio kao u izreci, dok se odluka o troškovima žalbenog postupka temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 8. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović, v.r.