REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1123/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika R. T., S., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u S. protiv tuženika-protutužitelja Grada S., OIB … , radi utvrđenja (tužbeni zahtjev) i radi predaje u posjed (protutužbeni zahtjev), odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 361/17 od 6. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3287/16 od 18. studenog 2016., u sjednici održanoj 8. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-361/17 od 6. srpnja 2017. u dijelu, kojom je potvrđena presuda Općinskog Splitu poslovni broj P-3287/16 od 18. studenog 2016. u toč. II. izreke.

r i j e š i o j e:

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-361/17 od 6. srpnja 2017. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3287/16 od 18. studenog 2016. u toč. I. izreke.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja – protutuženika R. T. (u nastavku: tužitelja) i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

„ - Utvrđuje se da je tužitelj - protutuženik isključivi vlasnik nekretnine označene kao dio čest. zem. 2003 (kat.oznake 10348) K.O. S., površine 475 m2, koji dio je točno određen i omeđen, u naravi predstavlja kuću površine 40 m2, dvije šupe površine 22 m2, te vrt i voćnjak, što je sve prikazano na V. vještaka D. B. dipl. ing geod. od 01.

06. 2011.god. i na skici V. osjenčano blijedom žutom bojom i označeno slovima A-B- C-D-E-F-G-A, koji dio predstavlja idealni dio predmetne čest. zem. 2003 od 475/5813 dijela, pa se nalaže tuženiku - protutužitelju da tužitelju – protutuženiku izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužitelja - protutuženika, uz istodobno brisanje sadašnjeg upisa tuženika - protutužitelja sa naznačenog dijela predmetne nekretnine.

- Dužan je tuženik - protutužitelj nadoknaditi tužitelju – protutuženiku trošak postupka, sve u roku od 15 dana.“

II Dužan je tužitelj – protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe sa nekretnine u vlasništvu tuženika - protutužitelja označene kao čest. zem. 2003, Z.U. 20477, K.O. S., u naravi pašnjak D. - O., ukloniti izgrađeni stambeni objekt, dvije šupe i postavljenu ogradu, te istu nekretninu predati u posjed tuženiku - protutužitelju, te se tužitelju - protutuženiku zabranjuje svako daljnje pačanje u predmetnu nekretninu.

III Dužan je tužitelj - protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku - protutužitelju parnični trošak u iznosu od 7.700,00 kn.“

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev i odbije protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (dalje: tuženika).

3. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

4. Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

5. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na dijelu nekretnine označene kao dio čest. zem. br. 2003, kat. oznake 10348, k.o. S., površine 475 m2.

6. Predmet spora po protutužbi je zahtjev tuženika da tužitelj ukloni objekte sagrađene na gore navedenoj nekretnini, da mu spornu nekretninu preda u posjed te da se kani svakog daljnjeg uznemirivanja tuženika u odnosu na predmetnu nekretninu.

7. U ovom je predmetu, s obzirom na to da vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini ne prelazi 200.000,00 kn (označena je iznosom od 10.000,00 kn), da presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te da drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, dopuštena samo revizija prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, prema kojoj stranke mogu podnijeti takvu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog razloga važnosti koji su primjerice navedenim u toč. 1., 2. i 3. toga članka.

8. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

9. U postupku koji je prethodio revizijskome utvrđeno je:

- da je predmetna nekretnina u naravi omeđena i ograđena zemljišna površina od 475 m2, koja predstavlja dio od 475/5813 čest. zem. 2003, kat. broj 10348, na kojem dijelu su izgrađeni kuća površine 40 m2 i šupa površine 11 m2 te uspostavljen dvor i vrt,

- da je gore navedena nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao Općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Grada S. te da je sada u zemljišnim knjigama kao vlasnik ove nekretnine upisan tuženik, dok je isti upisan i u katastru zemljišta kao posjednik predmetne nekretnine,

- da su predmet kupoprodajnog ugovora sklopljenog 26. listopada 1943. između prodavatelja J. P.-Č. i kupca J. T. pok. M. bile nekretnine označene kao čest. zem. 2004. i 2005. biće 3. z.u. 3776 k.o. S.,

- da predmet gore navedenog kupoprodajnog ugovora nije bila nekretnina koja je predmet ovoga postupka te da je kao kupac u kupoprodajnom ugovoru od 26. listopada 1943. označen stric tužitelja J. T., a ne otac tužitelja J. T.,

- da je na predmetnoj nekretnini u vrijeme sklapanja spomenutog kupoprodajnog ugovora 1943. postojala kuća (baraka) u koju je tužitelj uselio kada je imao 16 godina te je istu koristio za stanovanje tijekom školovanja u S., dok je na mjestu barake 80- ih godina prošlog stoljeća sagradio kuću s manjim pomoćnim objektima,

- da iz „Zvanične potvrde“ od 18. ožujka 1947. proizlazi kako istom potvrdom organ Općine O. potvrđuje da je od I., J. i J. T., pok. M., primio iznos od 156 din. na ime dugovanog poreza i prireza kod „Poreske Uprave u S.“.

10. Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine na temelju pravnog posla, odnosno kupoprodaje iz 1943., niti dosjelošću, radi čega je tužbeni zahtjev odbijen, dok je protutužbeni zahtjev tuženika usvojen. Tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine na temelju pravnog posla, tj. na temelju kupoprodajnog ugovora od 26. listopada 1943., s obzirom na to da otac tužitelja J. T. nije bio naveden kao stranka navedenog ugovora, niti je predmet kupoprodaje u navedenom ugovoru bila predmetna nekretnina. Nižestupanjski sudovi su utvrdili i to da iz „Zvanične potvrde“ od 18. ožujka 1947. nije moguće zaključiti da se plaćanje porezne obveza odnosilo upravo na predmetnu nekretninu. S obzirom na to da je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj znao da sporna nekretnina nije bila predmet ugovora o kupoprodaji iz 1943. te da mu na temelju tog pravnog posla ne pripada pravo na posjed iste, tužitelj nije bio pošteni (savjesni) posjednik navedene nekretnine, a što je jedna od nužnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, te iz navedenog razloga nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine niti putem dosjelosti.

11. Postavljajući i obrazlažući predmetna pitanja tužitelj u većem dijelu predmetne revizije polazi od svojeg viđenja odlučnih činjenica, drukčije utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Tako tužitelj postavlja pitanja „Da li je tuženik grad S. uopće u mogućnosti osporavati faktičnu vlast tužitelja nad nekretninom koju je on stekao 50 godina prije njegova upisa vlasnikom iste“, „da li se može smatrati da su zemljišne knjige u kojima je upisana predmetna čest.zem., ažurne?“, „da li su bile ažurne u vrijeme upisa tuženika“, „da li su bile ažurne u vrijeme izjave tužbe tužitelja“ te „da li su uopće i danas zemljišne knjige za D. ažurne? Da li za takvo stanje ažurnosti zemljišnih knjiga postoji presumpcija istinitosti i potpunosti, za koje vrijeme i od kada?“

12.1. U odnosu na gora navedena pitanja valja reći da ista prema shvaćanju revizijskog suda nisu u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, budući su previše općenita i nisu dovoljno precizna u smislu gore navedenih zakonskih odredbi, a podredno valja reći i to da tužitelj nije naveo odgovarajuće razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

12.2. Tužitelj problematizira i zaključak nižestupanjskih sudova da iz „Zvanične potvrde“ od 18. ožujka 1947. nije moguće zaključiti da se plaćanje porezne obveze odnosilo upravo na predmetnu nekretninu te kroz više postavljenih pitanja sugerira prihvatiti nešto što u postupku nije utvrđeno, ne navodeći pri tome razloge važnosti ni u odnosu na navedena općenita pitanja.

12.3. Niti u odnosu na sva ostala pitanja postavljena u reviziji kao što su „zašto se dvije različite isprave tumače istoznačno u pravcu koji ne odgovara tužitelju, iako svaka od tih isprava ima svoj značaj i iako su odavno provedene“, „da li činjenica, pored preuzimanja posjeda i posjedovanja, plaćanja poreza na promet ima kakav značaj u ocjeni prava vlasništva“, „da li je arbitrarni pristup sudovima dozvoljen, a ako jeste kojim zakonskim propisima“, „da li je sud pri ocjeni dokaza postupio sukladno čl. 8. ZPP-a?“ te „da li je sud postupio sukladno čl. 10. ZPP-a?“, nije iznesen niti jedan od razloga važnosti za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je tužitelj u reviziji samo naveo „da sudska praksa nije slijeđena, jer postoji čitav niz odluka donesenih od raznih sudova i sudskih nivoa, kojima se tužiteljima priznavalo pravo vlasništva u ovakvoj pravnoj i faktičnoj situaciji“, ne navodeći pri tome niti jednu sudsku odluku u prilog svojih tvrdnji.

13. Stoga je reviziju u odnosu na tužbeni zahtjev trebalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b ZPP te je riješeno kao u izreci rješenja.

14. Tuženik je vrijednost predmeta spora u odnosu na protutužbeni zahtjev označio iznosom od 350.000,00 kn, pa je protiv pobijane presude u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev tuženika dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju odredbe toč. 1. toga stavka. Zato nije dopuštena (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer iz te odredbe proizlazi da ovu reviziju stranke mogu izjaviti u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti (redovnu) reviziju iz odredbe st. 1. toga članka. Stoga je ovaj revizijski sud predmetnu reviziju u odnosu na protutužbeni zahtjev cijenio kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP i ispitao je s obzirom na razloge zbog kojih se takva revizija može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP).

15. Nižestupanjski sudovi usvojili su protutužbeni zahtjev tuženika s obrazloženjem da njemu kao vlasniku zemljišta na dijelu kojega je tužitelj izgradio predmetnu prizemnicu površine 40 m2 i dvije šupe površine 22 m2, te ga ogradio žičanom ogradom, i to bez njegova znanja i volje, pripada pravo zahtijevati od tužitelja uspostavu prijašnjeg stanja i predaju u posjed spornog dijela predmetne nekretnine.

16. Prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno je primijenjeno s obzirom na to da vlasnik u skladu s odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik u predmetnom postupku trebao dokazati da je vlasnik sporne nekretnine te da je tužitelj u posjedu iste. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine, dok tužitelj tijekom trajanja ovoga postupka nije uspio dokazati da je na temelju samog zakona ili pravnog posla stekao vlasništvo predmetne nekretnine te je samim time osnovan protutužbeni zahtjev tuženika s obzirom da je isti u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.

17. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je istu u odnosu na protutužbeni zahtjev odbiti kao neosnovanu te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 8. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.