REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 527/2018-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene J. V. zbog kaznenog djela iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 21. stavkom 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optužene J. V. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 26. ožujka 2018. broj K-10/2016, u sjednici održanoj 8. rujna 2021.,u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optužene J.

V., odvjetnika B. Z.,

p r e s u d i o  j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optužene J. V. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optužena J. V. proglašena je krivom zbog kaznenog djela protiv života i tijela – usmrćenja u prekoračenju nužne obrane iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 21. stavkom 3. KZ/11. za koje je, na temelju tih zakonskih odredaba te uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci u koju joj je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 28. lipnja 2015. do 22. srpnja 2015.

1.1. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), određeno je da je optužena J. V. dužna podmiriti troškove ovog kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn te daljnji trošak u iznosu od 7.684,00 kn. 2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optužena J. V..

I Kž 527/2018-6

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicu proglasi krivom zbog kaznenog djela počinjenog s izravnom namjerom, kao i da joj se izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optužena J. V. žalbu je podnijela po branitelju, odvjetniku B. Z., zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i "odluke o sankciji", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi je se optužbe, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se branitelja optuženice pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optužene J. V., odvjetnika B. Z., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optužene J. V., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optužene J. V. nisu osnovane.

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na izmjenu činjeničnog opisa vezano za subjektivni element kaznenog djela. Ovaj žalitelj, naime, smatra da se imajući u vidu brojnost udaraca, činjenicu da je optužena J. V. nastavila udarati žrtvu P. A. i nakon što je ovaj pao na tlo te da se radilo o brojnim i vrlo teškim ozljedama ne može zaključivati da je optuženica postupala s neizravnom, već s izravnom namjerom da ubije žrtvu.

7.1. Točno je, naime, da je žrtva P. A. u inkriminiranom događaju zadobio doista velik broj ozljeda od kojih su neke bile teške i u konačnici rezultirale njegovom smrću. Međutim, te okolnosti same za sebe nisu dostatne za zaključak da je optuženica inkriminirano joj kazneno djelo počinila s izravnom namjerom.

7.2. Naime, štap odnosno drška od metle, za koji je i sudskomedicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, dr. med. Ž. K. utvrđeno da predstavlja predmet čiji je udarac moguć kao mehanizam nastanka pojedinih ozljeda utvrđenih na žrtvi, sam po sebi nije sredstvo kojim se uobičajeno mogu zadati smrtonosne ozljede. Nadalje, sam sudskomedicinski vještak je, utvrđujući uzrokom smrti žrtve ozljede glave, odnosno mozga, istaknuo da prijelom baze lubanje opisan kao prijelom tzv. klinaste kosti (sfenoidne kosti), ne bi mogao nastati uslijed udarca drvenim predmetom kakav je drška metle u konkretnom slučaju. To stoga što je

I Kž 527/2018-6

sfenoidna kost smještena i zaštićena u lubanjskoj jami drugim anatomskim strukturama, zbog čega je izravno nemoguće predmetom udariti u područje te kosti, već takva ozljeda obično nastaje djelovanjem indirektne jake sile kod padova s visine. Na raspravi 16. siječnja 2018. sudskomedicinski vještak ponovio je da su od utvrđenih više od 20 ozljeda u području glave oštećenika fatalne bile one povezane s krvarenjem unutar mekih moždanih ovojnica te krvarenje u moždane komore uz posljedično oticanje mozga, pri čemu je prijelom u području tzv. sfenoidne kosti morao nastati prilikom pada žrtve i udarca glave o tlo, dok je mehanizam nastanka takve ozljede udarcem drške od metle vrlo malo vjerojatan, a alkoholiziranost žrtve u tako visokoj koncentraciji alkohola utvrđenoj u krvi (3,76 g/kg) svakako je čimbenik koji je pridonio njegovom padu na pod jer da osoba s takvom koncentracijom alkohola nije u stanju adekvatno reagirati i braniti se od ozljeđivanja, a padovi su mlohaviji i sa znatno većom vjerojatnošću ozljeđivanja.

7.3. Imajući, dakle, na umu prethodno izloženo u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je J. V. predmetne zgode postupala s neizravnom namjerom, odnosno pristajući da usmrti žrtvu P. A., a ne s izravnom namjerom (prvog stupnja), odnosno s ciljem da ga usmrti, kako joj je to konačnom optužnicom bilo stavljeno na teret. Sukladno takvom zaključku, pravilno je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis optuženici kaznenog djela zbog čijeg počinjenja ju je proglasio krivom u dijelu koji se odnosi na njegovo subjektivno obilježje, a to nije s uspjehom dovedeno u pitanje prethodno istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optužena J. V. tvrdi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza pogrešno zaključio o izostanku nužne obrane na njezinoj strani te da je inkriminirano joj događanje trebao okarakterizirati kao nužnu obranu iz članka 21. stavaka 1. i 4. KZ/11., smatrajući da je zbog toga pobijanom presudom i povrijeđen kazneni zakon. Pri tome se poziva na rezultate sudskomedicinskog i psihijatrijskog vještačenja iz kojih da proizlazi da se kod nje nalaze elementi ispričive jake prepasti prouzročene napadom. Tvrdi da je ovdje bila riječ o jednom neprekinutom nizu radnji, zbog čega da se od nje nije moglo očekivati da racionalno prekine napad jer da je cijelo vrijeme bila u stanju povišene afektivne tenzije, u strahu te da je to stanje jake razdraženosti i i prepasti trajalo i nakon klonuća žrtve; da je zbog toga djelo počinjeno u nužnoj obrani, dok da bi ono ponašanje, koje bi se eventualno moglo protumačiti kao prekoračenje granica nužne obrane, bilo počinjeno zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom.

8.1. Istaknutim žalbenim navodima optuženica nastoji sugerirati svoje zaključke onoga što u pogledu njezinog psihičkog stanja tempore criminis proizlazi iz provedenih sudskomedicinskog i psihijatrijskog vještačenja, a sve s ciljem da je se ekskulpira. Međutim, bez uspjeha.

8.2.

8.3. Naime, iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskomedicinskog vještaka, dr. med. Ž. K. proizlazi da brojnost i lokalizacija tjelesnih ozljeda na optuženoj J. V., pri čemu je riječ o lakim tjelesnim ozljedama, upućuju na mogućnost njihova nastanka u fizičkom obračunu osoba. Većina ozljeda je, prema vještaku, mogla nastati udarcima šakama, čvrstim stiskom rukom, grebanjem noktima i sl., a neke su ozljede (rane na

I Kž 527/2018-6

prstima) mogle nastati i pri otimanju za dršku metle, pri čemu okolnost da se većina ozljeda nalazi na prednjoj strani tijela optuženice upućuje na to da je ona pretežno bila okrenuta prednjim dijelom tijela prema osobi s kojom se sukobila, odnosno koja ju je ozlijedila.

8.4. Iz izloženoga, dakle, proizlazi da je smrti žrtve P. A. prethodio fizički sukob između njega i njegove sestre, optužene J. V., u tijeku kojega su si oni međusobno zadavali udarce, a što, uostalom, ne osporava ni sama optuženica. Međutim, za razliku od ozljeda utvrđenih na žrtvi P. A., od kojih su pojedine bile i teške i u konačnici rezultirale njegovom smrću, sve ozljede optuženice su od strane sudskomedicinskog vještaka okvalificirane kao lake tjelesne ozljede. Osim toga, i broj ozljeda koje su utvrđene na žrtvi (sveukupno više od 50) više od dvostruko premašuje broj ozljeda utvrđenih na optuženici (sveukupno više od 20).

8.5. Očitujući se o psihičkom stanju optužene J. V. tempore criminis, psihijatrijski vještak dr. med. G. A. je izrazio mišljenje da je ona tada bila pod pojačanom emocionalnom tenzijom, odnosno u stanju pojačanih emocija i afektiviteta. Međutim, govoreći o vrsti afekata kod optuženice, naveo je da se radilo o kombinaciji steničkog i asteničkog afekta, ali s dominacijom steničkih afekata. Pri tome je pojasnio da je afekt straha psihijatrijski pojam, dok je stanje jake razdraženosti pravni pojam, no da može reći da stanje afekta straha može odgovarati stanju jake razdraženosti, dok ni u jednom dijelu svog nalaza i mišljenja, a ni prilikom iskazivanja na raspravi pred prvostupanjskim sudom nije iznio nijednu tvrdnju, odnosno mišljenje koje bi upućivalo na zaključak da je optuženica bila u stanju jake prepasti, kako se to nastoji prikazati u njezinoj žalbi.

9. Slijedom iznesenog, žalbama državnog odvjetnika i optužene J. V. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a žalbom optuženice se ne ukazuje na neke odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa nisu osnovane žalbe stranaka podnesene iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.

10. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je postupanje optužene J. V. pravno označio kao kazneno djelo usmrćenja u prekoračenju nužne obrane iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 21. stavkom 3. KZ/11., žalba optužene J. V. izjavljena zbog povrede kaznenog zakona (koju povredu žaliteljica izvodi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, kao tzv. "posrednu povredu kaznenog zakona") nije osnovana. Ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08.-19. nije utvrđeno da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon. 11. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik tvrdi da je optužena J. V. osuđena na preblagu kaznu zatvora te da nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne. Mišljenja je da olakotne okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud nisu takvog značaja da bi u konkretnom slučaju predstavljale osnovu za primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Smatra da je ranija neosuđivanost redovno stanje u životu prosječnog građanina, a okolnost da je optuženica financijski pomagala žrtvu ne može predstavljati opravdanje da prema njemu počini ovakvo kazneno djelo. Tvrdi

I Kž 527/2018-6

da je način počinjenja kaznenog djela trebalo cijeniti kao otegotnu okolnost jer se u konkretnom slučaju radilo o velikom broju vrlo snažnih udaraca upućenih prema osobi koja se više nije mogla braniti, koja je ležala na tlu, a koju je, unatoč tome, optuženica nastavila udarati, što da upućuje na izrazito visoki stupanj volje da se počini kazneno djelo.

11.1. Optužena J. V. u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kazni, no tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, pobijana je presuda u tom dijelu ispitana u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19.

11.2. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako su optuženoj J. V. olakotnima cijenjeni neosuđivanost, što ukazuje da je njeno dosadašnje ponašanje bilo usklađeno sa zakonom i svakako je, suprotno žalbi državnog odvjetnika, značajna olakotna okolnost, okolnost da je prije inkriminiranog događaja živjela u zajedničkom domaćinstvu sa žrtvom, bratom kojega je uzdržavala i financijski mu pomagala, činjenica da obitelj žrtve nije postavila imovinskopravni zahtjev, čime su posredno potvrđeni korektni obiteljski odnosi optuženice i njegove obitelji, kao i okolnost da je optuženica usmrtila svoga brata, što za nju predstavlja psihičku traumu, dok otegotne okolnosti na strani ove optuženice nisu utvrđene. Uzevši, nadalje, u obzir da je protupravnim postupanjem optuženice povrijeđeno najviše zaštićeno dobro, odnosno ljudski život, kao i zakonom propisanu mogućnost blažeg kažnjavanja za kazneno djelo počinjeno u prekoračenju nužne obrane, prvostupanjski je sud optuženu J. V. osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci u koju joj je uračunao vrijeme za koje je bila lišena slobode. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženice kao počiniteljice te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

11.3. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optužena J. V. proglašena krivom, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da je se osudi na strožu kaznu zatvora i bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, a da pri tome ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optuženice davala teži značaj. Osim toga, kazna zatvora ispod zakonom propisanog minimuma za kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašena krivom optuženici nije odmjerena zbog postojanja naročito olakotnih okolnosti u smislu odredbe članka 48. stavka 2. KZ/11., kako bi to proizlazilo iz žalbenog upiranja državnog odvjetnika, već zbog odredbom članka 21. stavka 3. KZ/11. propisane mogućnosti blažeg kažnjavanja za kazneno djelo počinjeno u prekoračenju granica nužne obrane (u skladu s čime je prvostupanjski sud i postupio u ovom slučaju).

I Kž 527/2018-6

12. Kako, dakle, žalbama državnog odvjetnika i optužene J. V. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude niti su njezinim ispitivanjem sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović, v.r.