Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-3539/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici T. M., odvjetnici iz Z., protiv I tuženika D. S. iz Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku iz Z. i II tuženika G. Z., OIB…, radi utvrđenja ništavosti, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 41 Ps-200/19-30 od 16. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 41 Ps-200/19-30 od 16. srpnja 2020.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika D. S. za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnim ugovor o prodaji stana zaključen 22. prosinca 1997. između M. S. iz Z. kao kupca i G. Z. kao prodavatelja, kojim ugovorom G. Z. prodaje, a M. S. kupuje stan u prizemlju zgrade u Z., sagrađene na kč. br…., po novoj izmjeri čest. br. …k.o. Č., ranije upisanog u poduložak broj …z.k.ul.br. …k.o. G. Z., koji stan se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija, u površini od 33,35 m2. U točki II izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi prvotuženiku D. S. parnični trošak u iznosu od 9.687,50 kn sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2020. do isplate, dok je u točki III izreke naloženo tužitelju nadoknaditi drugotuženiku G. Z. parnični trošak u iznosu od 4.160,00 kn sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2020. do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

3. U žalbi osporava zaključak suda o promašenoj pasivnoj legitimaciji drugotuženika te ističe da se u ugovorima o prodaji stana pa tako i u prijepornom ugovoru od 22. prosinca 1997. kao isključivi prodavatelj označava drugotuženik pri čemu drugotuženik ne nastupa kao punomoćnik neke druge pravne osobe. Smatra da se radilo o ovlaštenju prema kojem je drugotuženik u svoje ime i za svoj račun obavljao sve poslove vezane za sklapanje ugovora o prodaji stanova te da pasivna legitimacija drugotuženika u postupcima radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana proizlazi iz odredbe čl. 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 – dalje: ZPS).

4. Nadalje ističe da je tijekom postupka utvrđeno da prvotuženik u trenutku podnošenja zahtjeva za kupnju stana nije imao valjanu punomoć M. S. za podnošenje takvog zahtjeva, da je M. S. ovlastila prvotuženika na poduzimanje određenih radnji tek 15. studenog 1997., dakle devet mjeseci nakon podnošenja zahtjeva, koju činjenicu da je potvrdio i prvotuženik u svom iskazu. Stoga da je očito da je potpis M. S. na zahtjevu za kupnju stana koji je podnesen 14. veljače 1997. krivotvoren te da prvotuženik nije imao ovlaštenje podnijeti zahtjev u tom trenutku, niti ga je naknadno stekao temeljem punomoći. Smatra da zbog navedenog ni ugovor o prodaji stana koji je sklopljen 22. prosinca 1997. nije pravno valjan, budući da je preduvjet realizacije tog ugovora bilo podnošenje valjanog zahtjeva za kupnju stana. Osporava istinitost iskaza prvotuženika kada tvrdi da je M. S. bila prisutna prilikom podnošenja zahtjeva, što smatra nelogičnim, jer bi u tom slučaju osobno i potpisala zahtjev pa zaključuje da ona nije imala namjeru podnijeti zahtjev za kupnju stana, što da potkrjepljuje i činjenica da je četiri godine prije smrti trajno napustila stan. Naglašava da je M. S. u vrijeme poduzimanja navedenih radnji imala preko 90 godina, da je nedugo nakon toga i preminula pa da se postavlja pitanje je li bila svjesna što potpisuje te je li navedeno zaista i bila njena prava volja. Tvrdi da je zbog toga i preinačio tužbu predlažući da se utvrdi ništetnim i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 26. lipnja 1998. pa kako o svim tim činjenicama sud prvog stupnja nije dao odgovarajuće razloge, smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

5. Glede stajališta suda da nema konkretan i aktualan pravni interes za podnošenje tužbe, ističe da se u konkretnom slučaju radilo o sustanarskom odnosu njega i njegovih pokojnih roditelja Z. i J. P. te M. S., što da je razvidno i iz rješenja Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze od 3. svibnja 1993. kojim je utvrđeno da skup prostorija u Z., od kojih dio koristi Z. P., a dio M. S. čine jedan stan u smislu odredbe čl. 6. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ br. 51/85, 42/86, 37/86, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93; dalje ZSO). Zbog toga da je i tvrdio kako ga je prvotuženik svojim protupravnim postupanjem onemogućio u otkupu cijelog stana, dakle i sustanarskog dijela M. S., na koji otkup bi imao pravo na temelju odredbe čl. 6. st. 3. i 4. ZPS-a. O podnošenju zahtjeva za kupnju cijelog stana da svjedoči i zahtjev za otkup stana koji je priložen u spisu. Stoga smatra očiglednim da ima pravni interes za podnošenje tužbe, uz napomenu da uslijed neovlaštenog podnošenja zahtjeva od strane prvotuženika, žalitelj više nije imao zakonske mogućnosti ishoditi rješenje o proširenju na taj dio stana niti na pokretanje postupka za otkaz stanarskog prava.

6. Navodi da je preinačio tužbu podneskom od 4. studenog 2019. te osporava pravilnost stajališta suda prvog stupnja da dopuštanje preinake ne bi bilo svrsi shodno za konačno rješenje ove pravne stvari pri čemu naglašava da okolnost što postupak traje 18 godina te da još nije donesena presuda nije prouzročena krivnjom stranaka pa da zbog toga one ne smiju snositi štetne posljedice. Smatra stoga da je i u tom dijelu počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP-a.

7. Na kraju osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je nejasno na temelju čega je sud utvrdio vrijednost predmeta spora iznosom od 23.148,00 kn. Tvrdi da je neutemeljeno dosuđen prvotuženiku trošak za pristup na četiri ročišta, a drugotuženiku za pristup na tri ročišta prema Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa), budući da se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari.

8. Predlaže presudu preinačiti u skladu s žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

9. Prvotuženik D. S. u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, ističući da ga je M. S. opunomoćila za potpisivanje ugovora o prodaji stana te na taj način iskazala namjeru otkupiti stan, zbog čega ugovor o prodaji stana ne može biti ništav. Ocjenjuje pravilnom i odluku suda glede preinake tužbe te o parničnom trošku pa predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi, sve uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

10. Drugotuženik G. Z. u odgovoru na žalbu ističe da je pogrešno stajalište tužitelja da je Grad Zagreb sklapao ugovor u svoje ime i za svoj račun te pri tome ukazuje na odredbe čl. 5. st. 1. i čl. 14. Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine. Osporava tvrdnju tužitelja da je njegov prednik bio ovlašten kupiti i dio stana pok. M. S. te osporava da bi se radilo o sustanarskom odnosu, budući da su i Z. P. i M. S. imali status nositelja stanarskog prava te sklopljene ugovore o korištenju stana jednog površine 37 m2 i drugog 33 m2, temeljem kojih isprava su te stanove i otkupili. Pri tome ističe da Z. P. nije mogao ishoditi odluku o priznavanju stanarskog prava na čitav stambeni prostor u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji stana, jer je u to vrijeme bila živa M. S., boravila je u staračkom domu, koji boravak se smatrao nekorištenjem stana iz opravdanih razloga.

11. Stoga predlaže žalbu tužitelja odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

12. Žalba tužitelja nije osnovana.

13. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o prodaji stana od 22. prosinca 1997. koji je sklopljen između prednika prvotuženika M. S. i drugotuženika pri čemu tužitelj razloge ništetnosti (pravilno ništavosti) prije svega nalazi u tome što M. S. nije osobno potpisala zahtjev za kupnju stana. Na temelju provedenog grafološkog vještačenja sud prvog stupnja utvrđuje da doista zahtjev za kupnju stana na kojem je M. S. imala status nositelja stanarskog prava nije potpisala ona osobno, ali također utvrđuje da je ugovor o prodaji stana od 22. prosinca 1997. u njezino ime potpisao prvotuženik na temelju punomoći koju je nesumnjivo potpisala i izdala M. S. u tu svrhu. Prema stajalištu suda prvog stupnja prednica prvotuženika je na taj način izrazila svoju volju da stan otkupi, čime je osnažila zahtjev za kupnju stana, pri čemu na namjeru i želju za otkup stana ukazuje i činjenica da je vlasništvo upisala u zemljišne knjige, a potom raspolagala istom nekretninom u korist prvotuženika ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. Stoga prema stajalištu suda prvog stupnja ne postoje razlozi ništavosti predmetnog ugovora o prodaji stana.

15. Prije upuštanja u ocjenu razloga eventualne ništavosti ugovora, sud prvog stupnja zauzima stajalište da u ovom predmetu drugotuženik nije pasivno legitimiran, s obzirom na činjenicu da je ugovor sklopio na temelju odredbe čl. 24. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; dalje Zakon o naknadi) te Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" 69/97, 105/99 i 64/00), prema kojim propisima je Fond za naknadu oduzete imovine (dalje: Fond) bio ovlašteni prodavatelj stanova oduzetih temeljem propisa o nacionalizaciji i konfiskaciji, dok je drugotuženik nastupao kao punomoćnik Fonda. Stoga ocjenjuje da je kao drugotuženik u ovoj parnici mogao biti obuhvaćen isključivo narečeni Fond, o čemu da se izjasnila i sudska praksa.

16. Neovisno o tome, sud se upustio u ocjenu nepostojanja razloga ništavosti ugovora u smislu odredbe čl. 109. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO) te na kraju ocjenio da tužitelj u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, s obzirom na činjenicu da je stanarsko pravo neprenosivo pravo te se ne može naslijediti pa da okolnost što je tužitelj sin pok. Z. P. koji je smatrao da mu pripada pravo na otkup stana, ne daje tužitelju pravo na otkup stana. Stoga ocjenjuje da, i pod pretpostavkom da se predmetni ugovor utvrdi ništavim, tužitelj ne bi mogao dio stana kojeg je kupila M. S. otkupiti pa se njegova prava pozicija ni na koji način ne bi poboljšala. Zbog postojanja svih navedenih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja nije ocjenjivao tvrdnju tužitelja o postojanju eventualnog sustanarskog odnosa između prednika tužitelja i prvotuženika.

17. Prema stajalištu ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije drugotuženika te je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju ne postoje razlozi ništavosti ugovora o prodaji stana na kojem je M. S. imala stanarsko pravo.

18. Naime, iako je to i iz ugovora o prodaji stana trebalo biti vidljivo na prvi pogled, G. Z. je ugovor o prodaji stana mogao sklopiti isključivo kao punomoćnik Fonda u skladu s odredbom čl. 14. Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine, kojim je propisano da Fond može ovlastiti drugu pravnu osobu za obavljanje poslova u svezi sa sklapanjem ugovora po Zakonu o naknadi te u skladu s odredbom čl. 24. st. 2. Zakona o naknadi, prema kojem propisu je zahtjev za otkup stana stanar podnosio Fondu, te ukoliko bi zahtjev bio osnovan, tada bi Fond i stanar sklapali ugovor pod uvjetima koje propisuje ZPS u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za otkup. Osim razloga koji su navedeni u pobijanoj presudi, još valja dodati da se do trenutka zaključenja glavne rasprave stanje izmijenilo utoliko što je 1. siječnja 2018. stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" 117/17), a prema kojem propisu je poslove Fonda preuzelo Ministarstvo financija. Dakle, u vrijeme zaključenja glavne rasprave Fond više nije imao svojstvo pravne osobe pa je tužitelj na pasivnoj strani trebao označiti pravnog sljednika Fonda, Republiku Hrvatsku.

19. Pravilno stajalište suda prvog stupnja o nepostojanju razloga ništavosti ugovora o prodaji stana od 22. prosinca 1997. Naime, ugovor je potpisao punomoćnik nositeljice stanarskog prava na stanu koji je bio predmetom prodaje (prvotuženik) punomoć je izdana, između ostalog i za svrhu potpisivanja ugovora o prodaji stana te je potpis na punomoći ovjerio javni bilježnik. Stoga okolnost što nositeljica stanarskog prava nije osobno potpisala zahtjev za kupnju stana nije utjecala na valjanost narečenog ugovora.

20. Glede odbijanja preinake tužbe, valja istaći da i prema stajalištu ovog suda dopuštanje preinake ne bi bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, jer se radi o potpuno novim zahtjevima zbog kojih bi bilo nužno provoditi novi dokazni postupak, a donošenjem pobijane presude su odnosi stranaka glede prodaje prijepornog stana konačno riješeni.

21. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odgovarajuće odredbe Tarife. Glede vrijednosti predmeta spora, valja istaći da tužitelj ni u tužbi, niti tijekom postupka nije označio vrijednost predmeta spora, pa primjenom odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a valja zaključiti da vrijednost predmeta spora iznosi 50.000,00 kn. Sud prvog stupnja je uzeo kao vrijednost predmeta spora iznos od 23.148,00 kn, prema iznosu kupoprodajne cijene stana, što je manji iznos od onog koji je zakonom propisan u takvom slučaju. Međutim, u konačnici to ne mijenja odluku o visini troška, budući da je prema Tarifi jednaka nagrada odvjetnika za zastupanje u svim slučajevima u kojima je vrijednost premeta spora utvrđena u rasponu od 10.000,01 kn do 100.000,00 kn. Sud prvog stupnja je priznao trošak za radnje zastupanja odvjetnika, vodeći računa je li se raspravljalo o glavnoj stvari ili o postupovnim pitanjima na svakom pojedinom ročištu pa tužitelj bez osnove tvrdi suprotno.

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

23. Prvotuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka (nagrada odvjetnika za sastav odgovora na žalbu), jer je u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice.

U Rijeci 8. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara