Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1343/2021--3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić- Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari 1.-tužiteljice D. D. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. M. J. C., odvjetnici iz Z., 2.- tužiteljice M. D. V. iz Z., OIB: ... i 3.-tužitelja Ž. D. iz N. N., OIB: ..., protiv tuženika R. S.. S.-J.-W. iz A., 8083 S. S. im R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku iz O. d. R. & R. iz Z., radi utvrđenja i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi prvo i treće tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54 P-4308/2020-6 od 25. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1.-tužiteljice D. D. i 3.- tužitelja Ž. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54 P- 4308/2020-6 od 25. veljače 2021.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Solemnizirano očitovanje sklopljeno između tužitelja i tuženika kod javnog bilježnika B. J. dana 27. ožujka 2007. br. OU-340/07, a čiji sastavni dijelovi očitovanja su i ugovor o jednokratnom kreditu, br. računa ... ništetni su i ne proizvode nikakve pravne učinke, što je tuženik dužan priznati, sve u roku od 15 dana.

2. Ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod br. Ovr695/12 od 6. ožujka 2012. na nekretninama tužiteljice D. D. upisanih u zk.ul.br. ... k.o. S., zk.č.br. ... u naravi kuća br. 27 i izgrađeno zemljište, garaža, izgrađeno zemljište i dvorište površine 882 m2, izgrađeno zemljište površine 48 m2, dvorište površine 664 m2, kuća br. 27 i izgrađeno zemljište, površine 133 m2 i garaža površine 37 m2, a radi naplate potraživanja tuženika kojeg isti ima temeljem solemniziranog očitovanja od javnog bilježnika B. J. pod br. OU-340/07 od 27. ožujka 2007., proglašava se nedopuštenom.

3. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje upisane ovrhe na nekretninama opisanim u točci 2. i tereta upisanih pod br. Z-... od 27. ožujka 2007. i Z-... od 9. ožujka 2012., i to u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 82.375,00 kn, u roku od 15 dana."

Protiv te presude žale se 1.-tužiteljica i 3.-tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

U žalbi navode da je ugovor o kreditu sklopljen u Hrvatskoj, u formi javnobilježničkog akta. Tvrde da je neistinito da tužiteljica ne želi vratiti kredit obzirom da je zajedno s pok. suprugom I. D. dugi niz godina vraćala isti i otplatila jedan veliki dio. Nakon sklapanja ugovora 1.-tužiteljica je saznala za okolnost da tuženik nije bio ovlašten plasirate kredite na području R. H. pa kao takav nije mogao ni zasnovati hipoteku na njenoj nekretnini obzirom da je takav ugovor sukladno tada važećim propisima bio ništetan. Navode da nikad 1.-tužiteljica nije osporavala dug prema tuženiku, ali smatraju da je ovršni postupak sukladno okolnostima koje su postojale u trenutku pokretanja istog protuzakonit. Trećetužitelj dodatno napominje da obzirom da nije bilo nikakve imovine u ostavinskoj masi iza njegovog pok. oca i prednika u ovom postupku, on ne odgovara ni za kakav eventualni dug koji je ostao iza oca.

Predlažu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelji u žalbi ne obrazlažu u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojane neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim solemnizirano očitovanje sklopljeno između tužitelja i tuženika kod javnog bilježnika B. J. 27. ožujka 2007. broj OU-340/07, a čiji sastavni dio je ugovor o jednokratnom kreditu broj računa ....

Istaknut je i daljnji zahtjev da je ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-695/2012 od 6. ožujka 2012. na nekertnini tužiteljice D. D., upisanoj u zk...., k.o. S., zk. č. br. ..., u naravi kuća broj 27, izgrađeno zemljište, garaža, izgrađeno zemljište i dvorite površine 882 m2, izgrađeno zemljište površine 48 m2, dvorište površine 664 m2, kuća broj 27, izgrađeno zemljište, površine 133 m2 i garaža površine 37 m2, radi naplate potraživanja tuženika kojeg isti ima temeljem solemniziranog očitovanja od javnog bilježnika B. J. pod brojem OU-340/07 od 27. ožujka 2007., proglasi nedopuštenom, te zahtjev da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje upisane ovrhe na nekretnini opisanoj u točki II. i tereta upisanim pod brojem Z-... od 27. ožujka 2007. i Z-... od 9. ožujka 2012.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je Ugovor o jednokratnom kreditu od 23. ožujka 2007. sklopljen u S. S. u A. između I. D. i D. D. i tuženika, na iznos od 156.000 Eur, na rok od 180 mjeseci (15 godina) uz mjesečnu ratu kredita od 1.567,00 Eur i to počevši od 20. listopada 2007. do 20. rujna 2022.,

- da je javni bilježnik B. J. sačinio očitovanje broj OU-140/07 od 27. ožujka 2007. iz kojeg proizlazi da je na temelju predmetnog Ugovora o kreditu založni dužnik D. D. dozvolila da se radi osiguranja potraživanja banke od 156.000,00 Eur na njenoj nekretnini u Z., upiše pravo zaloga (hipoteka),

- da je 1.-tužiteljica u iskazu navela da je ugovor realiziran i potpisan u Z. i to kod javnog bilježnika, da je prvi dio iznosa kredita od 40.000,00 Eur isplaćen u A., dok je drugi i treći dio isplaćen u Z. putem posrednika,

- da je zakonski zastupnik tuženika naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen u A., da ga je od strane tuženika potpisao tadašnji zakonski zastupnik V., da tuženik svoju djelatnost nije obavljao u R. H. već je odobravao kredite u A. hrvatskim državljanima, a radilo se o hipotekarnim kreditima,

- da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-695/2012 određena ovrha na nekretnini 1.- tužiteljice D. D. radi naplate potraživanja tuženika temeljem solemniziranog očitovanja javnog bilježnika B. J. pod broem OU-340/07 od 27. ožujka 2007., a sastavni dio kojeg očitovanja je Ugovor o jednokratnom kreditu broj račun 530-501 od 23. ožujka 2007. , a kojim je I. D. i D. D. odobren kredit u iznosu od 156.000,00 Eur,

- da je tuženik isplatio tužitelju novčana sredstva prema Ugovoru o kreditu, a da tužitelji kredit nisu vratili, a koja činjenica među strankama nije sporna.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja u odnosu na mjesto sklapanja ugovora utvrđuje da ugovor o kreditu nije zaključen u R. H. već u A. u S. S., a što proizlazi iz samog ugovora. Pritom sud prvog stupnja nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem govori da je ugovor o kreditu zaključen preko posrednika u Z. kod javnog bilježnika, jer to u ugovoru o jednokratnom kreditu nigdje nije konstatirano. Naprotiv, na kraju ugovora je naznačeno da je isti sklopljen u S. S.

23. ožujka 2007., a što potvrđuje i iskaz zakonskog zastupnika tuženika E. N., a koji sud u cijelosti prihvaća kao logičan i životan.

Također, prvostupanjski sud navodi da se prema odredbi čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude, dok sukladno čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 36/03, 140/05, 122/06, 150/08, 32/09, 133/09, 145/10 i 76/13) tuzemnim primateljima kredita izričito je dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditorima, a takva institucija je i tuženik, iz čega zaključuje da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan. Pritom sud prvog stupnja navodi da se tužitelji potpuno neosnovano pozivaju i na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u R. H. s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17), jer je isti Zakon sukladno presudi Europskog suda u Luksemburgu broj C-630/17 od 14. veljače 2019. suprotan pravu Europske unije, te stoga izuzet od primjene od strane nacionalnih sudova država članica Europske unije, pa tako i od hrvatskih sudova.

Slijedom navedenog sud prvog stupnja nalazi da predmetni ugovor o jednokratnom kreditu i očitovanje o založnom pravu nisu ništetni, budući da na području R. H. davanje kredita, odnosno pružanje takvih financijskih usluga je bilo zabranjeno tek jednoj strani, odnosno ovdje tuženiku, a u konkretnom slučaju ugovor je izvršen u inozemstvu. Stoga takav ugovor o kreditu nije ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a jer ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor je valjan ako zakonom nije što drugo predviđeno za određeni slučaj (čl. 332. st. 2. ZOO-a). Imajući u vidu sve navedeno, neosnovanim nalazi tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti solemniziranog očitovanja kao i zahtjev za brisanjem upisane ovrhe u zemljišnim knjigama, a za koji zahtjev također, ne postoje uvjeti. S druge strane, i zahtjev za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom nalazi neosnovanim, jer tužitelji uopće nisu bili upućeni u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sukladno odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje OZ).

Ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Kod toga sud prvog stupnja je pravilno otklonio kao neosnovanu tvrdnju tužitelja da je ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen s neovlaštenom osobom, a to stoga jer je u postupku utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen u S. S. u R. A., a što proizlazi iz ugovora o jednokratnom kreditu i iskaza zakonskog zastupnika tuženika.

Na drugačiji zaključak glede mjesta sklapanja ugovora ne utječe ni činjenica da je očitovanje sačinjeno po javnom bilježniku u R. H.. To zato jer je utvrđeno da je Ugovor pripremio i sastavio tuženik i ovlaštena osoba tuženika je ugovor potpisala u S. S. u R. A., pa prema odredbi čl. 252. st. 2. ZOO-a smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu gdje tuženik ima svoje sjedište u trenutku sklapanja ugovora, što je mjesto S. S. u R. A..

Osim toga, tužiteljica ničim ne dokazuje tvrdnju da je ugovor o kreditu sklopljen u R. H., a u odnosu na koju činjenicu osim iskaza 1.-tužiteljice nema suprotnih dokaza.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da Ugovor o kreditu nije sklopljen s neovlaštenom osobom pa da slijedom toga nije ništetan.

Naime, ugovor o kreditu nije ovjeren od strane javnog bilježnika, već je javni bilježnik temeljem sklopljenog ugovora o kreditu sastavio očitovanje kojim D. D. kao založni dužnik dozvoljava da se radi osiguranja tražbine tuženika na nekretnini u njezinom vlasništvu upiše pravo zaloga (hipoteka) u korist tuženika i ujedno ovlašćuje tuženika da temeljem tog očitovanja može tražiti neposrednu ovrhu na nekretnini radi naplate svih tražbina iz ugovora o kreditu po dospjelosti, a korisnici kredita tim očitovanjem ovlašćuju tuženika da radi naplate svih tražbina iz ugovora o kreditu može tražiti neposrednu ovrhu na cjelokupnoj njihovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim tražbinama.

Navedeno očitovanje sastavljeno je temeljem odredbe čl. 2. i čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09 - dalje ZJB) i predstavlja javnobilježnički akt iz sadržaja kojeg je razvidno da sadrži obvezu da se osnuje založno pravo za korist tuženika radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu i da je 1.-tužiteljica kao vlasnica nekretnine izričito na to pristala, a takvu obvezu je 1.- tužiteljica preuzela i ugovorom o kreditu temeljem kojeg je sastavljena založna isprava.

Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se tužitelji neosnovano pozivaju na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u R. H. s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17 – dalje ZNUK).

Naime, odredbom čl. 3. st. 1. ZNUK propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u R. H. između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni, dok je odredbom čl. 4. ovog Zakona propisano da je i javnobilježnički akt sklopljen na osnovi i u vezi s ništetnim ugovorima iz čl. 3. ovog Zakona ništetan. Odredbom čl. 10. st. 1. propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima u smislu tog Zakona sklopljeni do dana stupanja na snagu Zakona u R. H. između tužitelja i neovlaštenih vjerovnika ništetni od trenutka njihovog sklapanja s posljedicama iz čl. 7. tog .Zakona dok je stavkom 2. propisano da su pravni poslovi sklopljeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona u R. H. između tuženika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedice ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjima iz čl. 1. st. 1. ovog Zakona ništetni od trenutka sklapanja s posljedicama iz čl. 7. ovog Zakona.

Prema tome, da bi se odredbe ovog zakona primijenile i na konkretan odnos stranka u postupku prije svega je trebalo dokazati da je navedeni ugovor o kreditu sklopljen u R. H. što ovdje nije slučaj. Stoga se odredbe ovog Zakona ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

Osim toga presudom Europskog suda (Suda Europske unije) u predmetu C- 630/17 A. M. protiv R. S. S.-J.-W. eG. od 14. veljače 2019. odlučeno je da takav propis države članice protivan je čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Naime, u toj odluci presuđeno je da je čl. 56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojeg je među ostalima to da se ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolože odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetnim od dana sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog zakona. Navedena presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudom. Dakle, navedeno znači da, i pod pretpostavkom da je ugovor sklopljen u R. H., a što nije, ne može se više govoriti o tome da bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u R. H. s neovlaštenim vjerovnikom.

Isto tako, odredbom čl. 322. st 2. ZOO-a propisano je ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Prema tome da bi se i navedena odredba primijenila na konkretan odnos također su tužitelji trebali dokazati da je navedeni ugovor o kreditu sklopljen u R. H., sa neovlaštenim vjerovnikom, što tužitelji kako je naprijed navedeno nisu dokazali. Stoga ni navedena odredba se ne može primijeniti na konkretan slučaj.

U odnosu na žalbeni prigovor 3.-tužitelja, koji se u smislu članka 139. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019) odnosi na opseg nasljednikove odgovornosti za dugove ostavitelja, treba reći da je taj prigovor činjenično i pravno po prvi put istaknut tek u žalbi 3.-tužitelja protiv prvostupanjske presude, pa se radi o iznošenju novih činjenica i dokaza iz članka 352. stavak 1. ZPP-a, dakle radi nedopuštenom žalbenom razlogu koji ovaj sud ne uzima u obzir.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu 1.-tužiteljice i 3.-tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a

U Rijeci 8. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan