REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 2788/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Č.-P. iz T., V., OIB: …., zastupanog po pun. L. V., odvjetnici u S., protiv tuženika

O. B. d.d. S., OIB: …., zastupanog po

odvjetnicima iz Odvjetničkog društva A. & A. d.o.o. S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. lipnja 2021. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 7. rujna 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 47685/06 od 24. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl.

1. ugovoreno kako kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.200,00 CHF (slovima: trideset tjednatisućadvijestotine švicarskih franaka) po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba i to čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 47685/06 od 24. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, te čl. 9. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 41.412,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od podnošenja tužbe – 6.lipnja 2019.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja odbija kao osnovan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 66,15 kn teče od 10. kolovoza 2006. godine

- na iznos od 77,26 kn teče od 10. rujna 2006. godine

- na iznos od 87,13 kn teče od 10. listopada 2006. godine

- na iznos od 53,92 kn teče od 10. studenog 2006. godine

- na iznos od 64,85 kn teče od 10. prosinca 2006. godine

- na iznos od 39,09 kn teče od 10. siječnja 2007. godine

- na iznos od 32,52 kn teče od 10. veljače 2007. godine

- na iznos od 59,31 kn teče od 10. ožujka 2007. godine

- na iznos od 50,75 kn teče od 10. travnja 2007. godine

- na iznos od 15,31 kn teče od 10. svibnja 2007. godine

- na iznos od 18,47 kn teče od 10. lipnja 2007. godine

- na iznos od 20,16 kn teče od 10. kolovoza 2007. godine

- na iznos od 19,22 kn teče od 10. rujna 2007. godine

- na iznos od 13,76 kn teče od 10. studenog 2007. godine

- na iznos od 3,78 kn teče od 10. prosinca 2007. godine

- na iznos od 37,10 kn teče od 10. siječnja 2008. godine

- na iznos od 65,71 kn teče od 10. veljače 2008. godine

- na iznos od 106,46 kn teče od 10. ožujka 2008. godine

- na iznos od 71,21 kn teče od 10. travnja 2008. godine

- na iznos od 46,23 kn teče od 10. svibnja 2008. godine

- na iznos od 42,60 kn teče od 10. lipnja 2008. godine

- na iznos od 34,98 kn teče od 10. srpnja 2008. godine

- na iznos od 23,03 kn teče od 10. kolovoza 2008. godine

- na iznos od 29,48 kn teče od 10. rujna 2008. godine

- na iznos od 156,68 kn teče od 10. listopada 2008. godine

- na iznos od 210,16 kn teče od 10. studenog 2008. godine

- na iznos od 190,27 kn teče od 10. prosinca 2008. godine

- na iznos od 303,86 kn teče od 10. siječnja 2009. godine

- na iznos od 347,18 kn teče od 10. veljače 2009. godine

- na iznos od 400,27 kn teče od 10. ožujka 2009. godine

- na iznos od 307,06 kn teče od 10. travnja 2009. godine

- na iznos od 290,46 kn teče od 10. svibnja 2009. godine

- na iznos od 281,12 kn teče od 10. lipnja 2009. godine

- na iznos od 299,89 kn teče od 10. srpnja 2009. godine

- na iznos od 262,38 kn teče od 10. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 279,42 kn teče od 10. rujna 2009. godine

- na iznos od 250,19 kn teče od 10. listopada 2009. godine

- na iznos od 276,18 kn teče od 10. studenog 2009. godine

- na iznos od 261,27 kn teče od 10. prosinca 2009. godine

- na iznos od 414,20 kn teče od 10. siječnja 2010. godine

- na iznos od 455,48 kn teče od 10. veljače 2010. godine

- na iznos od 446,73 kn teče od 10. ožujka 2010. godine

- na iznos od 481,80 kn teče od 10. travnja 2010. godine

- na iznos od 532,25 kn teče od 10. svibnja 2010. godine

- na iznos od 577,22 kn teče od 10. lipnja 2010. godine

- na iznos od 663,44 kn teče od 10. srpnja 2010. godine

- na iznos od 579,13 kn teče od 10. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 793,33 kn teče od 10. rujna 2010. godine

- na iznos od 680,93 kn teče od 10. listopada 2010. godine

- na iznos od 702,69 kn teče od 10. studenog 2010. godine

- na iznos od 795,89 kn teče od 10. prosinca 2010. godine

- na iznos od 919,10 kn teče od 10. siječnja 2011. godine

- na iznos od 780,57 kn teče od 10. veljače 2011. godine

- na iznos od 823,58 kn teče od 10. ožujka 2011. godine

- na iznos od 762,73 kn teče od 10. travnja 2011. godine

- na iznos od 900,40 kn teče od 10. svibnja 2011. godine

- na iznos od 994,77 kn teče od 10. lipnja 2011. godine

- na iznos od 1.037,58 kn teče od 10. srpnja 2011. godine

- na iznos od 1.513,41 kn teče od 10. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 1.062,10 kn teče od 10. rujna 2011. godine

- na iznos od 994,77 kn teče od 10. listopada 2011. godine

- na iznos od 1.011,35 kn teče od 10. studenog 2011. godine

- na iznos od 1.005,22 kn teče od 10. prosinca 2011.godine

- na iznos od 1.063,95 kn teče od 10. siječnja 2012. godine

- na iznos od 1.105,01 kn teče od 10. veljače 2012. godine

- na iznos od 1.117,67 kn teče od 10. ožujka 2012. godine

- na iznos od 1.087,82 kn teče od 10. travnja 2012. godine

- na iznos od 1.103,75 kn teče od 10. svibnja 2012. godine

- na iznos od 1.120,18 kn teče od 10. lipnja 2012. godine

- na iznos od 1.095,56 kn teče od 10. srpnja 2012. godine

- na iznos od 1.093,25 kn teče od 10. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 1.046,87 kn teče od 10. rujna 2012. godine

- na iznos od 1.062,70 kn teče od 10. listopada 2012. godine

- na iznos od 1.097,17 kn teče od 10. studenog 2012. godine

- na iznos od 1.086,21 kn teče od 10. prosinca 2012. godine

- na iznos od 1.102,04 kn teče od 10. siječnja 2013. godine

- na iznos od 1.057,07 kn teče od 10. veljače 2013. godine

- na iznos od 1.039,69 kn teče od 10. ožujka 2013. godine

- na iznos od 1.089,28 kn teče od 10. travnja 2013. godine

- na iznos od 1.040,74 kn teče od 10. svibnja 2013. godine

- na iznos od 993,21 kn teče od 10. lipnja 2013. godine; pa sve do podnošenja tužbe – 6. lipnja 2019. godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.300,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 6. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 24. srpnja 2006. godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 47685/06, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 31.200,00 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Tuženik da je sa tužiteljem ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita tuženik da je vezao uz ovu valutu te da je ugovorena kamatna stopa od 6,49 % godišnje, promjenjiva. Dakle, bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik da je jednostrano za sebe pridržao pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama tuženika. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tuženika, tužitelju da su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, tuženik da je naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Dakle, postupajući na opisani način tuženik da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i tužitelja, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12. Presudom u tom predmetu da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, te je utvrđeno da je ta odredba ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača time što je zaključujući ugovore o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica. Tužitelj navodi da će nakon dostavljanja dokumentacije i podataka od strane tuženika specificirati svoj tužbeni zahtjev.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, navodi da ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama da se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj da je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa da je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, tužitelj da je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora. Nadalje, ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, da je pravno valjana ugovorna odredba i da nije u protivnosti s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 24. srpnja 2006. godine broj 47685/06 sa svom pripadajućom dokumentacijom; financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oecc. M. T..

Nakon što je sudski vještak dipl. oecc. M. T. izradila pisani nalaz i mišljenje u ovom predmetu, tužitelj je podneskom od 13. svibnja 2021. godine uredio tužbeni zahtjev, u tč. III. istog potražuje iznos od 41.412,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Stranke nisu imale posebnih prigovora na vještvo sudskog vještaka M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj traži isplatu temeljem utvrđenja ništetnosti dijela predmetnog ugovora o kreditu, koji je otplaćen zaključen između stranaka dana 24.srpnja 2006.godine, kojim mu je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 31.200,00 CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseca, kredit je već otplaćen, a sve vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i više plaćenoj kamati (promjenjiva kamatna stopa).

Što se tiče promjenjive kamatne stope, među strankama je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,49%.

Među strankama je sporno da li je odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga sud smatra sa se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka vezano za kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke… ništetne, što nije trebalo posebno utvrđivati, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude, odnosno tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos koji je stekao temeljem ništetne odredbe, odnosno odredbi.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da ugovori o kreditu opstaju u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa, početna.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tim Ugovorima u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO- a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Pri tome je neosnovana tvrdnja tuženika kao tužitelj temeljem odredbi ZZP-a ima pravo na naknadu štete, a ne na povrat stečenog bez osnove.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope. Sudski vještak utvrdila je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu tijekom vremena od 6,49 % do 9,20%, daje obrazloženi nalaz i temeljem nalaza mišljenje, te iskazuje kako je tužitelj na ime promjene kamatne stope tuženiku više platio iznos od ukupno 9.176,91 kn. Što se tiče primjene valutne klauzule tuženik da je od tužitelja više primio iznos od 32.235,24 kn, što zbrojeno daje ukupan iznos od 41.412,15 kn, koliko konačno tužitelj i potražuje od tuženika.

Dakle, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan,

temeljit i objektivan, u potpunosti obrazložen, sud je stava da tuženik treba tužitelju platiti iznos od ukupno 41.412,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da je i ta odredba Ugovora ništetna prema stavu ovog suda, ista je nepoštene, a to vezano i za stav i presuđenje u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine i odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/12 od 4.srpnja 2013.godine. Kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja za tužitelja valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska ustanova je mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Tužitelj za ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to znao i mogao je znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno nije mu to priopćio i stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj ima i stekao je pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku temeljem tih ništetnih odredaba.

Dakle, temeljem ništetnih odredbi ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sud je stava da tuženik treba tužitelju isplatiti iznos od ukupno 41.412,15 kn, na ime glavnice. Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope i valutne klauzule.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5.ožujka 2004.godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva, odnosno podnošenja tužbe – dana 6.lipnja 2019.godine do isplate, dok je za više zatražene kamate od dospijeća svakog iznosa koji tvori glavnicu do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je odlučio obistiniti tužitelju sav parnični trošak koji je imao a koji je bio potreban za vođenje postupka, jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na dva ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; sastava podneska od 13.svibnja 2021.godine u iznosu od 1.000,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; zatraženu sudsku pristojbu tužbe u iznosu do 400,00 kn i presude u iznosu od 400,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 7.300,00 kn, koliko je konačno tuženik obvezan isplatiti tužitelju.

U Splitu, 7. rujna 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb2ff-49e30

Kontrolni broj: 0ffe3-7862f-276bd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.