REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 549/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz T. B., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika B. L. d.o.o. iz T., OIB ..., zastupanog po punomoćnici R. M., odvjetnici u G. K., T., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-250/2016-2 od 20. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-40/15-12 od 11. veljače 2016., u sjednici održanoj 7. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-40/15-12 od 11. veljače 2016. utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 20. travnja 2015., određen sudski raskid ugovora o radu tužiteljici kod tuženika sa danom 31. listopada 2015., naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos 9.715,23 kn sa pripadajućim zateznim kamatama počev od 13. studenog 2015. do isplate, dok je za daljnjih 21.380,40 kn s tog osnova tužbeni zahtjev odbijen, te ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos 5.937,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 11. veljače 2016. do isplate, a na ime troškova postupka.

2. Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-250/2016-2 od 20. travnja 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, dok je djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka nalaganjem tuženiku s tog osnova isplatiti tužiteljici iznos 4.687,50 kn, a za daljnjih 1.250,00 kn s tog osnova zahtjev odbijen.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužiteljice uz naknadu mu troškova postupka.

4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

5. Revizija nije osnovana.

6. Povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom Revr 1249/16-2 od 28. ožujka 2017. prihvatio reviziju tuženika te preinačio nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenivši da postupak tužiteljice: objavom na Facebooku svoje nezadovoljstvo što u određene dane, za većinu radnika neradne, ona treba raditi, a zbog načina organizacije rada tuženika - njezinog poslodavca u četiri smjene, vezano za što se razvila diskusija na Facebooku o toj temi, uz korištenje neprimjerenog izričaja od strane tužiteljice, a što da je za tuženika kao poslodavca u okolnostima konkretnog slučaja imalo značaj osobito teške povrede i bio razlogom za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR) u vezi sa odredbom čl. 53. st. 1. Pravilnika o radu tuženika (dalje: Pravilnik).

7. Odlukom broj U-III-4441/17 od 10. ožujka 2020. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1249/16-2 od 28. ožujka 2017. i predmet vratio ovom sudu na ponovno postupanje i odlučivanje, navodeći uz ostalo:

"Ustavni sud prihvaća da je podnositeljičino javno komentiranje organizacije rada na popularnoj društvenoj mreži kao što je Facebook moglo utjecati na ugled tuženika, međutim samo kritiziranje rada poslodavca, posebice ako je ono u granicama pristojnosti, različito je od iznošenja uvrede na račun poslodavca, koje kao takvo može opravdati primjenu sankcije prema radniku.

Pošavši od toga da sadržaj spornih komentara podnositeljice o radu za vrijeme blagdana predstavlja njezin vrijednosni sud, kao i da sam izričaj spornih izjava podnositeljice nije bio usmjeren vrijeđanju poslodavca, Ustavni sud primjećuje i da doseg rasprave na društvenoj mreži koju je zbog javnosti objave bio potencijalno dostupan većem broju ljudi, na koncu nije rezultirao time da se proširio na širu javnost izvan sudionika na Facebooku odnosno nije izazvao zanimanje šire javnosti. Osim toga 99% sudionika rasprave bili su zaposlenici tuženika kojima je, neovisno o objavi podnositeljice, bila poznata činjenica da će raditi na državni blagdan. Uz to tuženik je za sporno podnositeljičino komentiranje na društvenoj mreži saznao tek nakon što je dobio anonimnu prijavu od nepoznatog kolege podnositeljice - svog radnika.

Uzevši u obzir sve navedeno, po ocijeni Ustavnog suda sporni komentari podnositeljice kao i rasprava koja je uslijedila nakon inicijalnog komentara podnositeljice, ne mogu se smatrati štetnim za ugled tuženika, a sam tuženik nije učinio izvjesnim da je za njega nastupila ili mogla nastupiti kakva šteta.

Komentari koje je podnositeljica iznijela na svome Facebook profilu, a koji su bili usmjereni iskazivanju nezadovoljstva podnositeljice zbog činjenice rada na blagdan, predstavlja njezin vrijednosni sud o temi rada za vrijeme neradnih dana (blagdana) koja tema je u javnosti već dulje vrijeme aktualna. Stoga je podnositeljica davanjem spornih komentara imala namjeru iskazati svoj osobni stav o temi koja je od javnog interesa."

"Podnositeljica je tijekom postupka pred sudovima te ustavnoj tužbi isticala da svojim izjavama nije imala namjeru vrijeđati tuženika već da su njezini komentari predstavljali iskaz osobnog nezadovoljstva zbog činjenice rada na državni blagdan odnosno njezin vrijednosni sud o toj situaciji. Uzevši u obzir kontekst slučaja u cjelini, Vrhovni sud je s pravom vodio računa o obvezi zaštite dostojanstva, časti i ugleda tuženika, jer se radi o ne samo zakonom zaštićenim vrijednostima, već i o pravu zaštićenom Ustavom (član 35.). Međutim, pri pružanju zaštite tuženiku sud ne može ignorirati prava podnositeljice koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova da postignu pravičnu ravnotežu tih prava.

Ustavni sud ističe da kada su u pitanju radni odnosi, odnos poslodavca i radnika mora se temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri. Međutim, ponašanje u dobroj vjeri ne podrazmieva i apsolutnu dužnost lojalnosti prema poslodavcu, kao ni toliki stupanj diskrecije da bi radnik bio u potpunosti lišen svog prava na slobodu izražavanja, osobito ako to svoje pravo koristi na način koji ne predstavlja grubo vrijeđanje poslodavca i bez korištenja uvredljivih izraza. U slučaju podnositeljice, komentari koje je ona iznijela na društvenoj mreži Facebook i kojima je izrazila svoje mišljenje o organizaciji rada tuženika nisu, po ocjeni Ustavnog suda, bili usmjereni vrijeđanju poslodavca te po svom sadržaju nisu bili takvog intenziteta da bi zahtijevali donošenje najstrože mjere prestanka radnog odnosa…."

8. Dakle prema izraženom pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske sporni komentari tužiteljice objavljeni na društvenoj mreži Facebook predstavljali su njezin vrijednosni sud o radu tuženika, a čiji izričaj nije bio uvredljiv za tuženika, a zbog kojih da bi zahtijevali donošenje najstrože mjere prestanka radnog odnosa već su bili izraz prava tužiteljice, a koje proizlazi iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli.

9. U skladu s prethodno navedenim u točci 8. ovog obrazloženja, te polazeći od odredbe čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99, 29/02, 49/02), a prema kojem je ovaj sud vezan izraženim pravnim stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenog u njegovoj ukidnoj odluci, Vrhovni sud Republike Hrvatske ponovno ispitujući reviziju tuženika, a na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19 - dalje: ZIDZPP) primijenjen ovaj spor, ocijenio da je revizija tuženika neosnovana.

10. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su razlozi o odlučnim činjenicama za ovaj spor izneseni u obim nižestupanjskim presudama jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost i presuda može ispitati.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg joj je tuženik dao odlukom od 20. travnja 2015. te zahtjev za određivanje sudskog raskida ugovora o radu s danom 31. listopada 2015., a s tim u vezi i zahtjev za naknadu joj štete.

12. Nižestupanjski sudovi su polazeći od činjeničnih utvrđenja, uz ostalo: da je tužiteljica svoje nezadovoljstvo rasporedom rada kod tuženika u četiri smjene, a prema kojem je trebala raditi u subotu (4. travnja 2015.) te na Uskrs (5. travnja 2015.) u popodnevnoj smjeni, iskazala javno objavljenim početnim statusom na Facebooku, negativno se izrazivši o tuženiku kao poslodavcu, što je bilo dostupno svima o čemu se na tom mediju razvila diskusija o radu tuženika u kojoj su 99% sudionika bili radnici tuženika, te u daljnjoj diskusiji tužiteljica o tuženiku uz ostalo koristila izričaj "debilana na kvadrat", a na koje neprimjereno postupanje tužiteljice je tuženiku ukazano od strane samih radnika, što ga je pogodilo i nezadovoljan postupanjem tužiteljice, a uz prethodnu suglasnost Radničkog vijeća, otkazao ugovor o radu tužiteljici ocijenivši njezino postupanje osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa i razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR, u vezi sa odredbom čl. 53. st. 1. Pravilnika:

ocijenili da konkretno postupanje tužiteljice nije predstavljalo osobito važni razlog, a zbog kojeg, uz uvažavanje okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak rada ne bi bio moguć, a time i da nije bilo razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, zbog čega je otkaz utvrđen nedopuštenim, a obzirom na istaknuti zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu isti je određen sa 31. listopada 2015., a kako je to tužiteljica i zatražila te joj je ujedno dosuđena naknada štete u visini 3 neto prosječne plaće tužiteljice (3.238,41 kn) tj. iznos 9.715,23 kn.

13. Obzirom na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, a prema kojem konkretno postupanje tužiteljice kao radnice izraženo putem javnog medija o tuženiku kao poslodavcu da nema značaj uvredljivog izričaja s namjerom omalovažavanja njega - poslodavca, već predstavlja njezin vrijednosni sud o temi rada za vrijeme neradnih dana (blagdana) te izraz ustavnog prava na slobodu izražavanja, a koji izričaj da ne predstavlja grubo vrijeđanje poslodavca niti se radi o korištenju uvredljivih izraza, a tim pravnim shvaćanjem je ovaj sud vezan u ovom spisu predmeta, ovaj sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu postojali opravdani razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR, jer da sporno postupanje tužiteljice se ne može smatrati osobito teškom povredom obvezi iz radnog odnosa, a zbog kojeg nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti ne bi bio moguć.

14. Obzirom na nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a tužiteljica je zatražila sudski raskid ugovora o radu sa danom 31. listopada 2015., to je taj zahtjev pravilno prihvaćen, sve na temelju odredbe čl. 125. ZR, baš kao i zahtjev za naknadu štete u visini tri neto plaće ostvarene kod tuženika, a polazeći od godina rada tužiteljice provedene kod tuženika, njezine životne dobi i obveze uzdržavanja članova obitelji.

15. Slijedom navedenog reviziju tuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4., u vezi sa odredbom čl. 80. ZIDZPP primjenjuje na ovaj spor.

16. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

Zagreb, 7. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.