Poslovni broj: 6 UsI-1111/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja N.- N. . . . – G. d.o.o. O. J. Š. . , zastupan po

opunomoćeniku J. A., odvjetniku u Š., K. Z…, protiv

tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., F…, radi poreznog nadzora,

nakon javne rasprave zaključene 26. kolovoza 2021. u nazočnosti zz tužitelja R.

V. sa zamjenikom opunomoćenika A. D., odvjetnikom u Š., i generalnim opunomoćenikom tužitelja T. G., objavljene 7. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/20-01/422, Urbroj: 513-04-20-3 od 22. prosinca 2020. i rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Š., Službe za nadzor, Klasa: UP/I-471-02/20-01/72, Urbroj: 513-07-15-20-08 od 21. rujna 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/20-01/422, Urbroj: 513- 04-20-3 od 22. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Š., Službe za nadzor, Klasa: UP/I-471-02/20-01/72, Urbroj: 513-07-15-20-08 od 21. rujna 2020., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dobit za 2017. u iznosu od 596.025,50 kuna i zakonska kamata u iznosu od 76.558,86 kuna, i manje obračunati porez na dobit za 2018. u iznosu od 223.540,53 kuna i zakonska kamata u iznosu od 13.573,00 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog povrede pravila upravnog postupka, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak, u bitnom navodi kako je u pripremi financijskih izvještaja postupao u cijelosti u skladu sa važećim odredbama članka 7. stavka 2. i članka 19. stavka 7. Zakona o računovodstvu te članka 5. stavka 1. i članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dobit. Tvrdi kako je temeljem plaćanja u iznosu od 54.481.336,36 kuna (od čega se osporava iznos otpisanog troška od 29.488.494,41 kuna), koja je izvršio za povezano društvo N.-R., ispravno evidentirao potraživanje prema društvu N..-R.. na kontu 1330 - Zajmovi u novcu, a predmetna potraživanja su podržana i popratnim ugovorima o zajmu. Tvrdi kako je s društvom N..-R.. početkom svake godine sklapao ugovore o kratkoročnoj pozajmici na rok vraćanja do godine dana, uz ugovoreni obračun kamata, a na ukupne iznose kredita do 54.000.000,00 kuna ili 58.000.000,00 kuna koji uključuje i prethodno spomenuti iznos, te je predmetnim ugovorima ugovorena zakonski propisana kamatna stopa, a sukladno članka 14. Zakona o porezu na dobit. Poziva se na odredbu članka 14. Zakona o porezu na dobit, te navodi kako navedenu kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje ministar financija, prije početka poreznog razdoblja u kojem će se koristiti, vodeći pritom računa da se radi o kamatnoj stopi koja se ostvaruje u usporedivim okolnostima ili koja bi se ostvarila između nepovezanih osoba. Nadalje, navodi kako je obračunavao kamate na dani zajam društvu N..-R.. sukladno članku 14. Zakona te iskazivao potraživanje za kamate od društva N..-R.. na kontu 1224 - Potraživanja za kamate od povezanih društava u iznosu od 1.958.574,00 kn (od čega se osporava iznos od 1.060.595,00 kn) i prihod od kamata na kontu 7700 - Prihodi od kamata od povezanih poduzetnika. Tvrdi kako je samim time jasno da navedeni ugovor ima elemente tržišnosti odnosno poslovnu svrhu za društvo NCP jer je ugovorena tržišna kamatna stopa temeljem koje je društvo NCP iskazivalo prihod u svojim knjigama. Tvrdi kako je iz svega ranije navedenog i dostavljene dokumentacije jasno vidljivo da je tužitelj kao porezni obveznik ispravno klasificirao dane pozajmice kao potraživanja za dani zajam i pripadajuće kamate, te je, iako Porezna uprava osporava takav računovodstveni tretman, jasno da se stvarno radi o pozajmici jer je isto dokazano vjerodostojnom dokumentacijom odnosno ugovorima i knjiženjima koja je potvrdio i neovisni revizor kroz reviziju financijskih izvještaja društva N... Nadalje, prigovara kako Porezna uprava ničim nije dokazala svoje navode da iskazana potraživanja nisu rezultat plasmana novčanih sredstava sa ugovorenim rokom vraćanja i uz određenu kamatnu stopu, jer je jasno da je tužitelj sklopio ugovore o zajmu s određenom tržišnom kamatnom stopom, a kako je prethodno navedeno, te su za to priloženi dokazi. Tvrdi kako je već isticao i u Prigovoru na zapisnik Porezne uprave, da netočnost utvrđenja Porezne uprave i tuženika proizlazi i iz izlaznih računa i to 29.788.986,24 kuna u 2015. i 27.051.977,92 kuna u 2016., a koje se odnose upravo na fakture za usluge koje je povezano društvo N..-R.. temeljem spomenutog ugovora pružalo tužitelju. Tvrdi kako su se temeljem predmetnih faktura izvršile kompenzacije donosno obračunska plaćanja između društava N.. i N..-R.. te je društvo N.. "prebijalo" svoja potraživanja prema društvu N..-R.. za dani zajam sa svojim obvezama prema društvu N..-R.. po spomenutim primljenim fakturama. Ponavlja kako spomenuti Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji te fakture koje je društvo N..-R.. izdalo društvu N.. temeljem predmetnog Ugovora nisu, kako Porezna uprava rješenjem navodi kao komentar Prigovora, "sasvim drugi poslovni događaj, koji nema nikakve veze sa poslovnim događajima iz predmetnog Zapisnika, koji su uzeti u razmatranje prilikom poreznog osporavanja određenih rashoda", već jako bitan poslovni događaj koji dokazuje da je bilo povrata dijela zajmova danih od strane tužitelja društvu N..- R.., kao i nakane povrata jer je predmetni Ugovor sklopljen na neodređeno razdoblje. Nadalje, tvrdi kako se iz priloženih analitika konta (konto kartice konta 1130 za razdoblje od 28. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., kao i od 17. travnja 2015. do 31. prosinca 2016.) može se vidjeti da su se knjižile kompenzacije, a za koje su osnova bile ulazne fakture tužitelja nastale temeljem Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji iz 2015. Ponovno ističe kao je sasvim jasno da je u predmetnom slučaju riječ o pozajmici odnosno financijskoj imovini te da Porezna uprava zapisnikom i rješenjem nije dokazala suprotno niti je to dokazano rješenje tuženika, i tužitelj smatra da je Porezna uprava prilikom tumačenja utvrđivanja ispravnosti poreznog tretmana otpisa predmetnog potraživanja na trošak u 2017., a kojeg osporava u iznosu od 30.548.589,41 kuna, pogrešno primijenila odredbu članka 7. stavka 1. točka 13. Zakona o porezu na dobit koja propisuje da se porezna osnovica povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarenjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu. Smatra kako je umjesto predmetne odredbe, Porezna uprava trebala primijeniti odredbu članka 10. stavka 1. i članka 9. stavka 2. i 3. Zakona o porezu na dobit i odredbu članka 33. stavka 3. Pravilnika o porezu na odbit koje specifično definiraju uvjete za porezno priznavanje troškova otpisa financijske imovine uključujući i potraživanja za dane zajmove. Nadalje, navodi kako je nad dužnikom N..-R.. dana 16. siječnja 2017. otvoren stečajni postupak, te je uprava tužitelja poduzela zakonske mogućnosti za naplatu potraživanja društva N.. prema društvu N..-R... Tvrdi kako je tužitelj kao vjerovnik uredno prijavio svoju tražbinu u punom iznosu od 56.439.910,35 kuna u stečajni postupak, no tražbina nije ispitana jer je sukladno Stečajnom zakonu razvrstana u tražbine nižeg isplatnog reda, te je procijenjena nemogućnost naplate takvih potraživanja, sagledavanjem pokazatelja stanja društva N..-R.. nad kojim je otvoren stečajni postupak, a čija imovina je znatno manje vrijednosti od obveza. Stoga je uprava društva N.. donijela Odluku o otpisu nenaplativih potraživanja u gore navedenom punom iznosu i otpisala ista u 2017. Nadalje, navodi da s obzirom na činjenicu da je tužitelj prijavio ukupno potraživanje prema društvu N..-R.. u stečajnom postupku nad tim društvom odnosno poduzeo radnje dobrog gospodarstvenika te postupio u skladu s uvjetima i postupcima iz članka 9. Zakona, tužitelj je zadovoljio uvjete iz članka 33. Pravilnika o porezu na dobit te se stoga smatra da su ispunjeni uvjeti za porezno priznavanje rashoda s osnove smanjenja vrijednosti financijske imovine iz članka 10. stavka 1. Zakona. Ističe kako je u skladu sa navedenim zakonskim odredbama jasno da se radi o porezno priznatom otpisu nenaplativih potraživanja (financijske imovine) u punom iznosu od 56.439.910,35 kn, što uključuje i osporeni iznos troška otpisa od 30.548.589,41 kuna. Tvrdi kako je pogrešnost postupanja Porezne uprave te tuženika jasno vidljiva iz činjenice što Porezna uprava uopće ne uzima u obzir ranije citirane zakonske odredbe jer se u predmetnom slučaju niti ne radi o danim zajmovima odnosno financijskoj imovini, već o preuzimanju troškova povezanog društva bez ekonomski opravdane osnove te stoga osporava predmetne transakcije i navodom da nisu primjerene u poslovanju kod nepovezanih društava, pri tom se poziva na odredbe članka 13. Zakona koji definira utvrđivanje porezne osnovice između povezanih osoba rezidenta i nerezidenta, te pod određenim uvjetima i između rezidenata. Međutim, ističe kako se u predmetnom slučaju radi o potraživanju za dani zajam povezanom društvu N..-R.. koje je vjerodostojno dokumentirana transakcija te ima svoju poslovnu svrhu, a ne radi se o ekonomski neopravdanom preuzimanju troškova društva N..-R.., kako tvrdi Porezna uprava. Stoga je navedena primjena odredbi članka 13. Zakona proizvoljno tumačenje Porezne uprave i ne proizlazi iz stvarnog činjeničnog stanja. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 26. kolovoza 2021., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2018., te je o obavljenom nadzoru sastavljen zapisnik, Klasa: UP/-471-02/20-01/72, Urbroj: 513-07- 15-20-03 od 20. srpnja 2020.

8. Nadzorom je utvrđeno kako je tužitelj iskazao računovodstveni gubitak za 2017. u iznosu od 27.404.328,31 kuna, koji je u značajnom dijelu rezultat direktnog otpisa potraživanja za dane pozajmice povezanom društvu N..-R… d.o.o. u iznosu od 56.439.910,35 kuna, što je proknjiženo temeljnicom broj 3147 dana 31. prosinca 2017. Utvrđeno je kako je uz navedeno knjiženje priložena Odluka o otpisu potraživanja prema društvu N..-R.. d.o.o. u stečaju po osnovi kratkotrajne financijske imovine, dani kratkotrajni zajmovi na kontu 1130 od 54.481.336,35 kuna i potraživanja za kamate na kontu 1224 od 1.958.574,00 kuna. Utvrđeno je kako tražbina u stečajnom postupku nije priznata/utvrđena, slijedom čega je donesena odluka o direktnom otpisu.

9. Nadzorom je utvrđeno kako je u 2017. na kontu 1130 - Zajmovi u novcu, za povezano društvo N…-R… d.o.o. evidentiran početni saldo od 53.369.514,13 kuna, koji je sadržavao potraživanja od 25.029.038,74 kuna, za koja postoje ugovori o zajmu, ugovori o preuzimanju duga, ugovori o asignaciji/cesiji, a koja su kod društva N…- R… evidentirana kao obveze prema tužitelju.

10. Utvrđeno je kako su uz naprijed navedene ugovore priloženi i Ugovori kojima tužitelj i N..-R… početkom svake godine sklapaju ugovore o kratkoročnoj pozajmici na rok vraćanja od godine dana uz obračun kamata na ukupne iznose kredita od 54.000.000,00 kuna ili 58.000.000,00 kuna.

11. Porezno tijelo je utvrdilo da su sklapani ugovori, koji bi se svojim iznosom odnosili na ukupan promet konta 1130 – Zajmovi u novcu, iako su za odobrene kredite u iznosu od 25.029.038,74 kuna već sklopljeni ugovori.

12. Utvrđeno je kako na kontu 1130 - Potraživanja za zajmove, iznose 54.517.533,15 kuna, a kada se od tog iznosa odbiju zajmovi od 25.029.038,74 kuna, dobije se razlika od 29.488.494,41 kuna, koja je razlika evidentirana na kontu 1130 – Zajmovi, a odnosi se na razne uplate od strane tužitelja, uglavnom se radi o isplati plaća, poreza i doprinosa za zaposlenike N..-R.. tijekom 2015., 2016. i do 15. siječnja 2017., kao i na razna plaćanja koja su se odnosila na dobavljače društva N…-R… d.o.o., dok istovremeno u tom razdoblju, nije bilo nikakvih povrata.

13. Utvrđeno je kako iznos od 29.488.494,41 kuna, evidentiran na kontu 1130 - Dani zajmovi, predstavlja kontinuirana plaćanja obveza društva N..-R… d.o.o. nastalih od 15. srpnja 2015. sve do 15. siječnja 2017. godine, međutim, da ti poslovni događaji ne predstavljaju bilančnu poziciju zajmova u novcu.

14. Dakle, porezno tijelo je utvrdilo kako je obveze društva N…-R… d.o.o. podmirivao tužitelj i to bez ikakvih poslovnih razloga, a plaćanja nisu vraćana.

15. Nadalje, porezno tijelo je prema utvrđenoj razlici (29.488.494,41 kn) u odnosu na ukupan iznos zajmova od 54.517.533,15 kuna, utvrdilo kako pripadajuća kamata na razliku iznosi 1.060.095,00 kuna, u postotku od 54,12 % od ukupno obračunatih kamata (1.958.574,00).

16. Utvrđeno je kako iznos od 29.488.494,41 kuna sa kamatom od 1.060.095,00 kuna, ukupno 30.548.589,41 kuna, nisu zajmovi, već se radi o kontinuiranom plaćanju obveza povezanog društva N…-R… d.o.o., slijedom čega rashodi po otpisu tih potraživanja nisu porezno priznati rashodi budući se ne radi o Otpisu financijske imovine već o rashodima nastalim otpisom potraživanja, a koja nisu nastala u cilju povećanja dobiti ili druge koristi kod žalitelja, sve u skladu sa odredbom članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit.

17. Porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj iskazivanjem poreznog gubitka otpisom potraživanja za zajmove prema povezanom društvu, manje obračunao i uplatio poreza na dobit za 2017., slijedom čega je tužitelju uvećana osnovica poreza na dobit. Porezno tijelo je utvrdilo kako se u odnosu između ovdje povezanih društava razlikuju se uvjeti od onih koji bi se ugovorili između nepovezanih te bi se ostvarila dobit koja je jednaku iznosu potraživanja od 30.548.589,41 kuna, za koji iznos otpisanih troškova se povećava osnovica poreza na dobit.

18. Dakle, porezno tijelo je utvrdilo kako je riječ o potraživanjima za plaćene obveze koje pripadaju drugom društvu odnosno potraživanjima koja su nastala između povezanih društva, to rashodi nastali otpisom tih potraživanja nisu porezno priznati jer nisu nastali u cilju povećanja dobiti ili druge koristi kod tužitelja, slijedom čega je porezno tijelo tužitelju uvećalo osnovicu poreza na dobit temeljem odredbe članka 7. stavka 1. točka 13. Zakona o porezu na dobit.

19. Odredbom članka 11. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18., 121/129., 32/20., 42/20.) propisano je da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.

20. Odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16., 106/18.) propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona.

21. Odredbom članka 7. stavka 1. točkom 13. Zakona o porezu na dobit propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

22. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.

23. Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo ocijenilo kako iznos od 29.488.494,41 kuna knjižen na kontu 1130 Zajmovi u novcu i pripadajući dio obračunatih kamata u iznosu od 1.060.695,00 kuna knjiženih na kontu 1124 Zajmovi u novcu – N…-R…d.o.o., kamate, nisu rezultat plasmana novčanih sredstava sa ugovorenim rokom vraćanja uz određenu kamatnu stopu, već se radi o kontinuiranom plaćanju tekućih obveza (plaća, dobavljača, itd.) povezanog društva N..-R.. d.o.o., slijedom čega je osnovano utvrdilo kako rashodi po otpisu navedenih potraživanja nisu porezno priznati rashodi, temeljem odredbe članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit, obzirom kako isti nisu nastali u cilju povećanja dobiti ili druge koristi kod društva tužitelja.

24. Tvrdnju tužitelja kako predmetni ugovori o kratkoročnoj pozajmici imaju elemente tržišnosti odnosno poslovnu svrhu za društvo N.. jer je ugovorena tržišna kamatna stopa temeljem koje je društvo N.. iskazivalo prihod u svojim knjigama, ovaj Sud ne prihvaća osnovanom. Sud drži kako je temeljno obilježje i smisao svake gospodarske djelatnosti ostvarivanje prihoda, odnosno dobiti od svoje djelatnosti. Iz Napomene iz Zapisnika o poreznom nadzoru od 20. srpnja 2020. proizlazi kako je u poslovnim knjigama tužitelja u 2014. na kontu 1130 - Zajmovi u novcu – N.. R.. d.o.o. bilo evidentirano stanje u iznosu od 44.900.400,00 kuna, što se odnosilo na višegodišnja plaćanja obveza od društva N..-R.. d.o.o. (uglavnom obveza za plaće), koje je podmirivalo povezano društvo tužitelja. Temeljem Ugovora o kupnji udjela, rješenjem o povećanju temeljnog kapitala, zajmovi su u poslovnim knjigama tužitelja zamijenjeni za udjele, što je knjiženo temeljnicom broj 430 od 15. siječnja 2014., a kod društva N.. R.. d.o.o. evidentirano je povećanje temeljnog kapitala (44.900.400,00 kuna), i zatvaranje stanja obveza prema povezanom društvu tužitelja (44.900.400,00 kuna). Navedeni udjeli kod društva tužitelja u 2018. su vrijednosno usklađeni, na rashod je knjižen navedeni iznos, što je utjecalo na računovodstveni gubitak za 2018. Utvrđeno je kako je navedeno ulaganje tužitelju umjesto određene ekonomske koristi, donijelo gubitke. Tužitelj nastavlja sa istim načinom prema povezanom društvu N.. R.. d.o.o. i na dan 31. prosinca 2017. na kontu 1130 Zajmovi u novcu – N.. R.. d.o.o. evidentira iznos od 54.481.336,36 kuna, koji iznos je otpisan, temeljnicom broj 3147 dana 31. prosinca 2017. Dakle, iz navedenog je razvidno kako je tužitelj i prije (2014.) vršio višegodišnja plaćanja obveza od društva N..-R.. d.o.o., koja je u iznosu od 44.900.400,00 kuna zamijenio za udjele u društvu N.. R.. d.o.o., te je unatoč što mu isto ulaganje nije donijelo prihode i dobit (članak 7. stavak 1. točka 13. Zakona o porezu na dobit), i dalje je nastavio ulaganje u povezano društvo N.. R.. d.o.o. za podmirivanje njegovih tekućih obveza (na dan 31. prosinca 2017. na kontu 1130 Zajmovi u novcu – N..- R.. d.o.o. evidentira iznos od 54.481.336,36 kuna). Stoga, osnovano porezno tijelo zaključuje kako takve poslovne odluke tužitelj zasigurno ne bi donosio da se nije radilo o povezanom društvu, te kako navedene poslovne odluke nisu imale za cilj povećanje dobiti ili druge koristi kod društva tužitelja, u smislu citirane odredbe članak 7. stavak 1. točka 13. Zakona o porezu na dobit, slijedom čega je ovaj Sud stajališta kako je porezno tijelo osnovano zaključilo kako se u konkretnom slučaju radi o rashodima koji nisu porezno priznati.

25. U skladu sa prethodno navedenim, prigovor tužitelja kako Porezna uprava ničim nije dokazala svoje navode da iskazana potraživanja nisu rezultat plasmana novčanih sredstava sa ugovorenim rokom vraćanja i uz određenu kamatnu stopu, ovaj sud je također ocijenio neosnovanim, budući je porezno tijelo u zapisniku o poreznom nadzoru, prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju iznijelo razloge zbog čega se radi o porezno ne priznatim rashodima, koje ovaj Sud ocjenjuje pravilnim i utemeljenim na odredbi članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit.

26. U odnosu na tvrdnju tužitelja kako su se temeljem predmetnih faktura izvršile kompenzacije odnosno obračunska plaćanja između društava N.. i N..-R.. te je društvo NCP "prebijalo" svoja potraživanja prema društvu N..-R.. za dani zajam sa svojim obvezama prema društvu N..-R.. po spomenutim primljenim fakturama, valja kazati kako je tužitelj u spis dostavio ugovor o poslovno tehničkoj suradnji zaključen 1. lipnja 2014. između N.. - Grupe d.o.o. i N.. – B. d.o.o. i račun na ime radova prema Ugovoru o poslovno-tehničkoj suradnji od 16. ožujka 2015. na iznos od 2.409.343,75 kuna, dok su sporni Ugovori o kratkoročnim pozajmicama sklopljeni između N..-G. d.o.o. i N..-R.. d.o.o. 2. siječnja 2015. i 2.siječnja 2016. Ujedno, iz zapisnika o poreznom nadzoru proizlazi kako zatvorene obveze za pozajmice, obveze za kredite i druge obveze po Ugovoru o preuzimanju duga, raznih ugovora, Ugovora o asignaciji (str. 11. zadnji odlomak Zapisnika o poreznom nadzoru), dok u dvogodišnjem razdoblju nije bilo nikakvih povrata niti nakana povrata sredstava za plaćanja obveza N..-R.. d.o.o. po Ugovori o kratkoročnim pozajmicama (str. 12. Zapisnika o poreznom nadzoru.). Stoga, Sud je stajališta kako tužitelj nije dokazao svoje navode o izvršenim kompenzacijama, odnosno "prebijanju" svojih potraživanja prema društvu N..-R.. za dani zajam sa svojim obvezama prema društvu N..- R...

27. U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. K., koje je tužitelj dostavio u spis u prilogu podneska od 20. kolovoza 2021., valja kazati kako se u istom vještak poziva na HSFI i u bitnom pojašnjava što predstavlja financijska imovina i kako se ona klasificira, odnosno kako zajmovi dani povezanim osobama predstavljaju financijsku imovinu (HSFI 9), što prema ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nije niti sporno. Ovdje je sporno predstavlja li odluka tužitelja o davanju zajma iznosa od 29.488.494,41 kuna povezanoj osobi društvu N..-R.., poslovnu odluku kojom društvo tužitelja stječe dobit i slijedom toga mogu li se rashodi nastali uslijed ne vraćanja spomenutog zajma, priznati kao porezno priznati rashodi. Obzirom kako je Sud zauzeo stajališta da je porezno tijelo osnovano zaključilo da se u konkretnom slučaju radi o rashodima koji nisu porezno priznati, a što je prethodno obrazloženo (točka 24. presude), dostavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka nije doveo u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku (poreznom nadzoru), kao niti pravilnost primjene materijalnog prava.

28. Dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja na okolnost naravi ugovora temeljem kojih su preuzete obveze N.. R.. d.o.o., Sud nije prihvatio jer je isti ocijenio nepotreban. Prema stajalištu ovog Suda, odlučne činjenice u poreznim postupcima (postupcima poreznog nadzora) utvrđuju na temelju poslovne dokumentacije, koju je porezni obveznik dužan uredno voditi, a knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor, kako to propisuju citirane odredbe Zakona o računovodstvu. Prema tome, činjenice se u poreznim stvarima ne utvrđuju na temelju iskaza poreznog obveznika. Iskazi poreznog obveznika ili svjedoka mogu biti pomoćno dokazno sredstvo kako bi se pribavilo dodano pojašnjenje, međutim, svi poslovni događaji moraju biti uredno i pravovremeno evidentirani u poslovnim knjigama, na temelju kojih porezno tijelo utvrđuje činjenice bitne za oporezivanje.

29. Dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko - računovodstveno vještačenja, na okolnosti navoda iz tužbe, Sud nije prihvatio te je isti ocijenio nepotreban, obzirom da sporne okolnosti u konkretnom slučaju predstavljaju tumačenje materijalnog prava, a što je dužnost Suda u smislu odredbe članka 60. stavka 4. ZUS-a. Dakle, u konkretnom slučaju je trebalo dati odgovor predstavlja li iznos od 29.488.494,41 kuna knjižen na kontu 1130 Zajmovi u novcu i pripadajući dio obračunatih kamata u iznosu od 1.060.695,00 kuna knjiženih na kontu 1124 Zajmovi u novcu – N.. R.. d.o.o., kamate, plasman novčanih sredstava sa ugovorenim rokom vraćanja (zajam), odnosno radi li se o poslovnoj odluci kojoj je cilj ostvarivanje prihoda, odnosno dobiti u smislu članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit, pa slijedom toga radi li se konkretnom slučaju o porezno priznatom rashodu, za što Sud nije trebao stručno znanje sudskog vještaka za financije, poreze i računovodstvo, već je tumačenjem prethodno citiranih odredbi Zakona, Sud sam mogao utvrditi je li osporenim odlukama došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

30. Slijedom navedenoga, Sud je stajališta kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS- a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.

31. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

U Splitu, 07. rujna 2021.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja odvjetniku J. A., Š., K. Z. ..

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, F..,

3. U spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po

pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana