REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: P-34/2021-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T.I. OIB … iz I. koga zastupa punomoćnik D.M., odvjetnik iz P. , protiv tuženika Republike Hrvatske OIB … koju zastupa ODO u Požegi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne rasprave održane 13. srpnja 2021. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Izabele Justament, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu odvjetnika D.M, iz P. i zamjenice u ODO u P. Tatjane Jurčević i presude objavljene 6. rujna 2021.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha kao osiguranje novčane tražbine tuženika kao protivnika osiguranja, Republike Hrvatske OIB… prema tužitelju kao protivniku osiguranja T. I., I. (Općina B.), I. 58, OIB… koje je osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Ovr- 11/2020-2 od 29. svibnja 2020. te djelomično potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj GŽ Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021. zasnivanjem prisilnog založnog prava na nekretninama tužitelja kao protivnika osiguranja, a radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 243.661,87 kn s pripadajućim kamatama tekućim na iznos od 184.523,83 kn od 25. siječnja 2020. pa do isplate. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska OIB … . da tužitelju T. I., i z I. ( Općina B.) I. 58, OIB… naknadi troškove ovog parničnog postupka po odmjeri suda zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućim na odmjereni iznos troškova od dana donošenja ove presude pa do isplate.
II Nalaže se tužitelju T. I., OIB… da tuženiku Republici Hrvatskoj OIB … naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija.
Obrazloženje
1.
Tužitelj I. T. podnio je tužbu protiv tužene Republike Hrvatske radi proglašenja ovrhe (osiguranja) nedopuštenom. U tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Ovr-11/2020-8 od 16. ožujka 2020., odlučeno: da se upućuje protivnik osiguranja I. T. iz I. da u roku od 15 dana od dostave zaključka, pokrene parnicu protiv predlagatelja osiguranja, radi proglašenja ovrhe u ovom ovršnom predmetu nedopuštenom za novčanu tražbinu određenu rješenjem o osiguranju poslovni broj Ovr-11/2020-2 od 29. siječnja 2020., zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom člankom 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine "br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.). Predmetni zaključak je postao pravomoćan donošenjem rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021., kojim je pod točkom drugom (II) izreke odbijena žalba tužitelja podnesen protiv tog zaključka te je potvrđen odnosni zaključak.. Rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Ovr-11/2020-2 od 29. siječnja 2020., određeno je osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja, i to: nekretnina katastarske oznake (k.č.br.) 958/1, zemljišnoknjižnog opisa oranica dugi slozi u zgonovima, ukupne površine 222 čhv, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 176 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) 327310, I., nekretnina katastarske oznake (k.č.br.) 957, zemljišnoknjižnog opisa I., ukupne površine 5.679 m2, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 234 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) 327310, I., nekretnina katastarske oznake (k.č.br.) 958/2, zemljišnoknjižnog opisa oranica u zgonovima ukupne površine 240 čhv, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 234 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) 327310, I., nekretnina katastarske oznake (k.č.br.) 959/2 zemljišnoknjižnog opisa livada u zgonovima, ukupne površine 223 m2, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 234 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k. o.) 327310, I., nekretnina katastarske oznake (k. č. br.) 959/4 zemljišnoknjižnog opisa oranica u zgonovima, ukupne površine 46 čhv, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 234 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k. o.) 327310, I., suvlasnički dio veličine jedne polovine (1/2) dijela nekretnine Nekretnina katastarske oznake (k.č.br.) 4100/7 zemljišnoknjižnog opisa kuća i dvorište, ukupne površine 390 m2, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 5771 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) 327760, Požega, suvlasnički dio veličine jedne polovine (1/2) dijela nekretnine opisane kao Poslovni prostor- prodavaonica u prizemlju zgrade sagrađene na k.č.br. 1578/1 u P., U. F. C. 10 ukupne površine 238,99 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na nekretnini katastarske oznake (k.č.br.) 1578/1 zemljišnoknjižnog opisa kuća i dvorište, ukupne površine 683 m2, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 6334 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) 327760, Požega, nekretnina katastarske oznake (k.č.br.) 1682 zemljišnoknjižnog opisa kuća i dvorište u mjestu, ukupne površine 520 m2, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 215 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) 327760, Požega sve na temelju slijedećih ovršnih naslova: porezno rješenje Porezne uprave Ministarstva financija, Područni ured P. od 20. svibnja 2013., KLASA: UP/1°-471-02/13- 01/21, URBROJ: 513-07-11/13-01, o utvrđenju poreza na dodanu vrijednost, porezno rješenje Porezne uprave Ministarstva financija, Područni ured Slavonija i Baranja, Ispostava Požega od 8. travnja 2016., KLASA: UP/ I-410-23/2016-12/00222, URBROJ: 513-007-27-06-2016-0002, o utvrđenju osnovice i mjesečnog predujma poreza i prireza na dohodak od imovine, porezno rješenje Porezne uprave Ministarstva financija, Područni ured Slavonija i Baranja, Ispostava P. od 8. travnja 2016., KLASA: UP/ l-410-23/2016-14/17, URBROJ: 513-07-27-06-16-2, o utvrđenju osnovice i mjesečnog predujma poreza i prireza na dohodak od imovine,, porezno rješenje Porezne uprave Ministarstva financija, Područni ured P., Ispostava Požega od 8. srpnja 2019., KLASA: UP/ I-410-23/2019-12/01238, URBROJ: 513-007-11-01-2019-0002, o utvrđenju osnovice i mjesečnog predujma poreza i prireza na dohodak od imovine,]porezno rješenje Porezne uprave Ministarstva financija, Područni ured P., Ispostava P. od 8. srpnja 2019., KLASA: UP/ l-410-23/2019-14/5, URBROJ: 513-07-11-01/2019-2, o utvrđenju osnovice i mjesečnog predujma poreza i prireza na dohodak od imovine, Rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-11/2020-2 od 29. siječnja 2020 je potvrđeno donošenjem rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021., i to u dijelu kako je identificiran točkom prvom (I), podtočkom a) izreke odnosnog rješenja, koja citirana glasi: djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje u dijelu u kojem je na temelju ovršne isprave – ovršnog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Požega, klasa UP/I-471-02/13-01/21, ur.broj: 513-07-11/13-01 od 20. svibnja 2013., a radi osiguranja novčane tražbine predlagateljice osiguranja u iznosu od 243.661,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos glavnog duga od 184.523,83 kune teče od 25. siječnja 2020 pa do isplate, kao i troškova osiguranja u iznosu od 5.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja do isplate, određeno osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja pobliže označenim u izreci citiranog rješenja, dok je u preostalom dijelu, kako je identificiran točkom prvom (I), pod točkom b) izreke odnosnog rješenja, prvostupanjsko rješenje o osiguranju ukinuto preko iznosa od 243.661,87 kn. Kako je nakon odnošenja rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021., tema dopustivosti ovrhe svedena samo na Porezno rješenje od 20. svibnja 2013., tužitelj ukazuje da zbroj pojedinačnih iznosa porezne obveze po tom Poreznom rješenju od 20. svibnja 2013. ukupno u dijelu glavnog duga iznosi 184.523,82 kn, a strukturirano sastoji se od: 1. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2008. 43.202,97 kn, 2. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje 1. siječnja do 31. srpnja 2009. 25.201,71 kn, 3. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje 1. kolovoza do 31. prosinca 2009. 18.666,46 kn, 4. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2010. 48.165,36 kn, 5. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje 01. siječnja do 31. prosinca 2011. 49.287,32 kn. Tužitelj ukazuje na temelju odredbe članka 290. u vezi s člankom 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona da je nastupila zastara prethodno identificirane tražbine. Odredbom članka 96. stavak 1. Općeg poreznog zakona kojeg je primjenjivala porezna uprava u donošenju poreznog rješenja od 20. svibnja 2013. je apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona. Uvažavajući godine za koje se pojedini iznosa utvrđuju, nesporno je protekao šestogodišnji zastarni rok predviđen za nastup apsolutne zastare Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da naslovni sud usvoji slijedeći tužbeni zahtjev te donese presuda kojom se proglašava nedopuštenom ovrha kao osiguranje novčane tražbine tuženika kao protivnika osiguranja, Republika Hrvatska, OIB …, prema tužitelju kao protivniku osiguranja, T. I., I. (Općina B.), I. , OIB … ,
koje je osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Ovr-11/2020-2 od 29. siječnja 2020. te djelomično potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021., zasnivanjem prisilnog založnog prava na nekretninama tužitelja kao protivnika osiguranja, a radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 243.661,87 HRK s pripadajućim kamatama tekućim na iznos od 184.523,83 kn od 25. siječnja 2020. pa do isplate. Nalaže se tuženiku, Republika Hrvatska, OIB … da tužitelju, T. I., I. (Općina B.), I. , OIB …,,
naknadi troškove ovog parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na odmjereni iznos troškova od dana donošenja ove presude pa do isplate.
2. Tuženik Republika Hrvatska u odgovor na tužbu navela je da nije sporno da je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Požegi od 16. ožujka 2020. upućen kao protivnik osiguranja da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv Republike Hrvatske kao predlagatelja osiguranja radi proglašenja osiguranja nedopuštenim za novčanu tražbinu određenu rješenjem o osiguranju broj Ovr-11/2020-2 od 29. siječnja 2020. Nesporno je da je tim istim rješenjem o osiguranju određeno osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja ovdje tužitelja pod točkom 2. tužbe. Isto tako je nesporno da je rješenje o osiguranju Općinskog suda u Požegi broj Ovr-11/2020-2 od 29. siječnja 2020 ukinuto u djelu u kojem je osiguranje određeno preko iznosa od 243.661,87 kn, a djelomično je potvrđeno radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja za iznos od 243.661,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u dispozitivu rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021. Tužitelj navodi da je porezni dug u zastari pozivajući se na odredbu članka 96. stavak 1. Općeg poreznog zakona važećeg u vrijeme donošenja rješenja o obvezi plaćanja od 20. svibnja 2013. Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu koja je odbijena kao neosnovana te je to rješenje izvršno dana 23. ožujka 2016. Sukladno odredbi članka 215. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtjevti ispunjenje obveze. Prema odredbi članka 108. stavak 4. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20) zastara prava na naplatu poreznog duga počinje teći istekom godine u kojem je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo obvezu plaćanja. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći 01. siječnja 2017. pa nije ispravan pravni stav tužitelja da je protekao zakonski rok od 6 godina za zastaru, pa da je time tražbina zastarjela. Osim toga tuženik ukazuje da je tužitelj već u samom postupku osiguranja isticao prigovore zastare prava na naplatu koji nisu osnovani. Tužitelj citira odredbe Općeg poreznog zakona i to u djelu koje se odnose na nastup zastare prava na naplatu kao i odredbe o apsolutnoj i relativnoj zastari. U svezi s tim tužena ukazuje da se odredbe članka 94. stavak 1. i 6. Općeg poreznog zakona (NN 147/08) odnose na zakon koji više nije u primjeni. Institut apsolutne i relativne zastare u sada važećem i aktualnom poreznom postupku ne postoji budući da postoji samo jedinstveni zastarni rok od 6 godina .Tužena ukazuje da se zastara u poreznom postupku, ako ga je inicirana od strane stranke, poreznog obveznika, procjenjuje i utvrđuje u vrijeme podnošenja zahtjeva za zastaru sukladno zakonskim propisima koji su na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva. Ukoliko tužitelj sugerira sudu da bi se trebalo postupati u pogledu zastare sukladno Općem poreznom zakonu koji je bio na snazi u trenutku utvrđenja obveze plaćanja, tužena ističe da je takvo pravno stajalište tužitelja potpuno pogrešno te ukazuje na prijelazne i završne odredbe članka 197. Općeg poreznog zakona (NN 115716, 106/18, 12/19, 32/20,42720). U stavku 2. 107. Općeg poreznog zakona jasno stoji da iznimno od stavka 1. ovog članka postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (NN 147/08, 18/11, 78/12, 73713,26/15, 44/16) u kojima je do 01. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga zakona. Postupci kojima je do 01. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (NN 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73713, 44/16) dovršit će se prema odredbama ovog zakona. Slijedom svega navedenog imajući u vidu da tužitelj nije pokrenuo niti jedan postupak u cilju utvrđenja zastare u vrijeme starog Općeg poreznog zakona, kao i činjenicu da se radi o obvezi zaduženoj u 2016. za koju zastara počinje teći 01. siječnja 2017. u vrijeme kada je na snazi već bio Opći porezni zakon koji propisuje jedinstveni zastarni rok od 6 godina jasno je da nema uvjeta za primjenu Općeg poreznog zakona koji je bio na snazi u vrijeme utvrđenja porezne obveze. Slijedom svega izloženog predlaže se tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovan
3. Tužitelj se u podnesku od 15. ožujka 2021. očitovao na odgovor na tužbu te je naveo da analizirajući argumentaciju iznesenu u odgovoru na tužbu, proizlazi da je stav tuženika kako zastara počinje teći u odnosu na potraživanje koje je predmetom ovršnog postupka o čijem se vođenju u smislu dopustivosti raspravlja u ovom predmetu tek od 1. siječnja 2017., jer je rješenje od 20. svibnja 2013. postalo izvršno tek na dan 23. ožujka 2016. Taj stav tuženik temelji na odredbi članaka 108. stavak 4. Općeg poreznog zakona. U citiranom stavu tuženika postoji nekoliko problema koji će se odgovarajuće adresirati u ovom podnesku, od kojih je prvi sama primjena prava. Naime, tuženik svoj stav brani pozivajući se na Zakon o obveznim odnosima, iako je riječ o poreznom dugu za koji je posebno propisana zastara po Općem poreznom zakonu koji je mjerodavan za rješenje Porezne uprave, Ministarstva financija, Područni ured P. od 20. svibnja 2013., KLASA: UP/1°-471-02/13- 01/21, URBROJ: 51307-11/13-01, o utvrđenju poreza na dodanu vrijednost. U samom zaglavlju odnosnog rješenja od 20. svibnja 2013. navedeno je u dijelu pravnog temelja njegovog donošenja „ ... na temelju članka 85. i članka 112. stavak 6. Općeg poreznog zakona (,Narodne novine" broj 147/08, 18/11, 78/12 i 136/12), “. Stoga, odnosno rješenje i pitanje zastare ima se prosuđivati po Općem poreznom zakonu iz 2008., a ne kasnijem iz 2016. godine odnosno ne po Zakonu o obveznim odnosima. Nadalje, proizlazi kako je stav tuženika i da se zastara računa od „izvršnosti“ poreznog akta. Taj stav se kontra argumentira samim pojmom izvršnosti. Naime, tuženik napominje kako je tužitelj protiv tog poreznog rješenja od 20. svibnja 2003. podnio žalbu, pa je ona odbijena na dan 23. ožujka 2016. Tomu je doista tako u smislu podnošenja žalbe, s tim što tužitelj dodatno napominje kako je protiv tog rješenja pokrenuo i vodio i upravni spor pred Upravnim sudom u Osijeku, u kojemu je jedno od pitanja bilo i pitanje zastare. U odnosu na pitanje zastare, Upravni sud je u vrijeme kada je odlučivao odbio prigovor tada još ne nastupiele zastare, navodeći:
Naime, odredba članka 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona (,,Narodne novine", broj 147/08 - u daljnjem tekstu: Opći porezni zakon) propisuje da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona. Prema odredbi članka 94. stavka 3. Općeg poreznog zakona, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate, uslijed čega je, prema ocjeni ovog suda, u odnosu na 2008. godinu, poreznu obvezu trebalo utvrditi u 2009. godini, te da stoga zastara počinje nesporno teći od 1. siječnja 2010. godine kao i da sukladno navedenom apsolutna zastara nije nastupila u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 20. svibnja 2013. godine. Dakle, pravomoćna odluka Upravnog suda koji je nadležan za utvrđenje obveze jasno kazuje kada je u odnosu na tražbinu koja je predmetom poreznog rješenja od 20. svibnja 2013. zastara počela teći, i to uz primjenu mjerodavnog materijalnog prava. Taj stav suda dekonstruira koncept ocjene zastare i njenog računanja koji u ovom postupku pokušava nametnuti tuženik u smislu „od izvršnosti“ Poseban je i problem što je riječ o istom tuženiku, koji očito prilagođava stajališta o zastari kako mu odgovara u pojedinom postupku. Očiti cilj tuženika je u neopravdanom produženju razdoblja naplaćivanja njegove tražbine, pri čemu tuženik u upravnom postupku odbija sudsku zaštitu tužitelju argumentirajući kako se zastara računa počevši od dana kada je poreznu obvezu trebalo utvrditi, a sada čak ne želi ni promijeniti mjerodavni zakon kako bi nametnuo obrazloženje osporavanja prigovora zastare koji bi išao na štetu tužitelja. Tužitelj ne može u postupku traženja sudske zaštite u različitim postupcima o istoj stvari – ispunjenju tražbine na ime javnih davanja – biti nejednako tretiran u temeljnom pravnom pitanju od kada se zastara računa. I kada tuženik ukazuje da je prigovor zastare tužitelj iznio u žalbi protiv rješenja o osiguranju, to je apsolutno točno, ali iz činjenice odbijanja žalbe ne može se izvesti zaključak da je prigovor neosnovan kako to navodi tuženik, već samo da županijski sud povodom odlučivanja o žalbi uopće nije dotakao pitanje zastare! Naime, nigdje se u tom rješenju Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž Ovr139/2020-2 od 13. siječnja 2021., ne odgovara na stavove tužitelja kao protivnika osiguranja u odnosu na problematizirano pitanje zastare! Stoga, tuženik ne može argumentirati da je rješenje doneseno zbog stava suda o neosnovanosti prigovora zastare. Polazeći od presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj UsI-456/16-9 od 18.11.2016., potraživanje iz rješenja od 20. svibnja 2013. koje se odnosi za 2008. godinu u zastari je od dana 1. siječnja 2016., potraživanje iz rješenja od 20. svibnja 2013. koje se odnosi za 2009. godinu u zastari je od dana 1. siječnja 2017., a potraživanje iz rješenja od 20. svibnja 2013. koje se odnosi za 2008. godinu u zastari je od dana 1. siječnja 2018. Osim u odnosu na pitanje zastare, tužitelj smatra važnim ukazati i na dodani element rasprave o dopustivosti ovrhe koji ne smije ostati zanemaren, a to je pitanje činjenice da tuženik kao predlagatelj osiguranja nije dostavio ispravu koja bi dokumentirala visinu tražbine koja bi se rješenjem o osiguranju osiguravala. Samim time, tužitelj je onemogućen provjeriti tvrdnju tuženika o strukturi tražbine. Kada se u ovom postupku raspravlja o zastari, tada se ne raspravlja o konkretnim stavkama tražbine koje tuženik pokušava osigurati u provedbi ovršnog postupka, već je nametnuta rasprava o stavkama rješenja koje je kao porezno – upravni akt temelj za evidentiranje obveze i njeno naplaćivanje. Tužitelj je naime problematizirao dopustivost takvog prijedloga za osiguranje u ovršnom postupku koji jasno ne strukturira tražbinu koja se osigurava. Rješenje Porezne uprave Ministarstva financija, Područni ured P. od 20. svibnja 2013., KLASA: UP/1°-471-02/13-01/21, URBROJ: 513-07-11/13-01, jest samo temelj nastanka obveze prema tuženiku, ali ono ne predstavlja i konkretnu tražbinu koja je predmetom ovršnog postupka povodom prijedloga za osiguranje kojega je podnio tuženik. Taj dokument i dalje nije priložen unatoč ustrajnim prigovorima tužitelja i jednostavno uopće nije moguće utvrditi što je konkretna tražbina koja izvire iz tog poreznog rješenja. Time je i ta procesna neurednost dodatno opravdanje prigovora tužitelja za nedopuštenost osiguranja u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Požegi vodi pod poslovnim brojem Ovr-11/2020.
4. U podnesku od 01. travnja 2021. tuženik je naveo da je pravno stajalište tužitelja o nastupu zastare po poreznom postupku je pogrešno i netočno te je posljedica nerazumjevanja odredbi Općeg poreznog zakona, konkretno odredbi toga zakona vezanim za nastup zastare. U poreznom postupku postoj zastara na utvrđenje porezne obveze i zastara prava na naplatu, ali iz podneska tužitelja nije jasno pravno stajalište da li se poziva na zastaru utvrđenje porezne obveze ili zastara prava na naplatu. Obveza plaćanja je utvrđena nakon pravomoćno okončanih upravnih postupaka pokrenutih po žalbi i tužbi tužitelja. U konkretnom slučaju zastara za 2008 počinje teći 01. siječnja 2009 pa protekom 6 godina zastara nastupa 01. siječnja 2015. Navedeno se odnosi na situaciju kada porezni obveznik uredno posluje i redovno podnosi obrasce i iskazuje PDV i druge obveze. U slučaju tužitelja obveza je utvrđena poreznim nadzorom u 2013 rješenjem od 20. svibnja 2013. Na rješenje je tužitelj kao porezni obveznik izjavio žalbu koja je odbijena kao neosnovana te je to rješenje postalo izvršno 23. ožujka 2016.. Sukladno odredbi članka 215. Zakona o obveznim odnosima zastara prava na naplatu počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sukladno odredbi članka 108. stavak 4. Općeg poreznog zakona zastara prava na naplatu poreznog duga počinje teći istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo obvezu plaćanja. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći 01. siječnja 2017 pa je jasno da nije protekao zastarni rok od 6 godina za zastaru prava na naplatu tražbine.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u spis ovog suda Ovr-11/2020, izvršen je uvid u podatke porezne uprave od 11. svibnja 2021., presudu Upravnog suda u Osijeku od 18. studenog 2016. i rješenje Visokog upravnog suda od 8. lipnja 2017.
5.1. Sud je dokazne prijedloge tužitelja da se provede financijsko vještačenje i dokazni prijedlog tuženika da se sasluša svjedok, zaposlenik porezne uprave odbio jer je našao da je činjenično stanje i bez izvođenja tih dokaza dovoljno utvrđeno. 6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tuženik kao predlagatelj osiguranja podnio protiv tužitelja kao protivnika osiguranja prijedlog radi osiguranja novčane tražbine u ukupnom iznosu od 430.514,63 kn zasnivanjem založnog prava na nekretninama tuženika, a na temelju ovršnih isprava, rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. od 20. svibnja., 08. travnja 2016., 08. srpnja 2019., i 08. srpnja 2019., a sud je rješenjem o osiguranju broj Ovr-11/2020-2od 29. siječnja 2020. odredio predloženo osiguranje zasnivanjem založnog prava. Povodom žalbe tužitelja kao protivnika osiguranja na naprijed navedeno rješenje osiguranju Županijski sud u Slavonskom Brodu je pod brojem Gž Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021. djelomično odbio žalbu i potvrdio rješenje o osiguranju koja se temelji na ovršno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. od 20. svibnja 2013., a radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 243.661,87 sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos glavnog duga od 184.523,83 kn teče od 25. siječnja 2020. kao i troškove osiguranja u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja rješenja do isplate, dok je djelomično uvažena žalba i ukinuto je rješenje o osiguranju u djelu u kojem je osiguranje određeno preko iznosa od 243.661,47 kn i to temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. od 08. travnja 2016. i 08. srpnja 2019. te je prijedlog za osiguranje u tom dijelu odbijen. Istim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao protivnika osiguranja kao neosnovana na zaključak Općinskog suda u Požegi od 16. ožujka 2020. broj Ovr-11/2020. Naprijed navedenim zaključkom upućen je tužitelj kao protivnik osiguranja da protiv tuženika kao predlagatelja osiguranja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom za novčanu tražbinu određenu rješenjem o osiguranju zbog razloga navedenih u članku 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona.
7. Prema odredbi članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 93/16, 73/17) koji ovršni zakon je sud u ovom postupku primijenio navedeno je da je protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.
8. Dakle, tužitelj je upućen u parnični postupak radi proglašenje osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na njegovim nekretninama temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. od 20. svibnja 2020. nedopuštenog iz razloga što je za tu tražbinu tuženika nastupila zastara.
9. Uvidom u naprijed navedeno porezno rješenje sud je utvrdio da je tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđeno manje obračunani porez na dodanu vrijednost za razdoblja od 01.siječnja 2008. do 31. prosinca 2008., 01. siječnja do 31. srpnja 2009., 01. kolovoza do 31. prosinca 2009. 01. siječnja do 31. prosinca 2010. i 01. siječnja do 31. prosinca 2011. Istim rješenjem naloženo mu je da uplati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2011 u ukupnom iznosu od 184.523,83 kn, kamatu na porez na dodanu vrijednost za isto razdoblje u ukupnom iznosu od 59.138,04 kn, daljnju kamatu na porez na dodanu vrijednost od 27. ožujka 2013 do uplate. Tužitelj je prema tom rješenju rješenje bio dužan izvršiti u roku od 8 dana od dana izvršnosti. Naprijed navedeno rješenje postalo je izvršno 23. ožujka 2016.
9.1. Nesporno je da je tužitelj na to rješenje uložio žalbu koja je bila odbije. Isto tako tužitelj je protiv drugostupanjske odluke Ministarstva financija kojom je potvrđeno rješenje od 20. svibnja 2013. vodio postupak pred Upravnim sudom u Osijeku i njegov tužbeni zahtjev radi poništenja odluke Ministarstva financija bio je odbijen, a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tužitelju je bila odbijena i žalba na presudu Upravnog suda u Osijeku.
9.2. Analizirajući predmetno porezno rješenje od 20. svibnja 2013. kao i odluke koje su uslijedile povodom žalbe na to rješenje i tužbe nadležnom upravnom sudu i žalbenog postupka kod Visokog upravnog suda Republike Hrvatske sud je utvrdio da je nadležna porezna uprava poreznim nadzorom kod tužitelja kao poreznog obveznika u sustavu poreza na dodanu vrijednost utvrdila nezakonitosti na način da je tužitelj kao porezni obveznik utvrdio manju poreznu osnovicu za plaćanje poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od siječnja 2008. do prosinca 2011. te da je za to razdoblje porezna osnovica za plaćanje poreza na dobit veća te da je isti u obvezi platiti za to razdoblje razliku poreza na dodanu vrijednost, a kako je to navedeno u izreci rješenja. Isto tako utvrđeno je da je tužitelj kao porezni obveznik nije u svojim poreznim knjigama provodio odgovarajuća knjiženja i izdavao odgovarajuće račune te mu je naloženo da u poslovnim knjigama provede odgovarajuća knjiženja koja se odnose na povećanje osnovice poreza, a kako je to utvrdilo nadležno porezno tijelo prilikom obavljenog nadzora. Tužitelj je u žalbi naveo porezno rješenje od 20. svibnja 2013, a i u tužbi upravnome sudu isticao prigovor zastare naplate poreza na dodanu vrijednost za godinu 2008., a nadležna tijela u tim postupcima utvrdili su da nije nastupila zastara.
10. Tuženik kao predlagatelj osiguranja protiv tužitelja kao protivnika osiguranja podnio je prijedlog za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanje založnog prava na nekretninama tužitelj, a na temelju ovršnog poreznog rješenja od 20. svibnja 2013. te je prijedlog zaprimljen kod suda 28. siječnja 2020.
11. Prema odredbi članka 108. stavak 1., 2., 3. i 4. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 ) koji zakon je sud primijenio pravo i obveza poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na utvrđenim poreznim obvezama i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonom. Zastara prava na utvrđenje porezne obveze i kamata sukladno članku 28. ovog zakona počinje teći istekom godine u kojoj je donesena pravomoćna presuda za kazneno djelo. Zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.
12. Sud ocjenjuje da se u postupku osiguranja novčane tražbine tuženika prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja na temelju ovršne isprave, poreznog rješenja porezne uprave, Područnog ureda Požega od 20. svibnja 2013. radi o postupku naplate poreza i kamata, a sukladno članku 108. stavak 4. Općeg poreznog zakona te zastarni rok od 6 godina počinje teći istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje poreznog tijela kojim je utvrdio poreznu obvezu.
13. Uvidom u porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. od 20. svibnja 2013. utvrđeno je da je tim rješenjem utvrđena obveza tužitelju plaćanja poreza na dodanu vrijednost i kamata te je istim rješenjem naloženo tužitelju da porezni dug i kamatu plati u roku 8 dana od dana izvršnosti rješenja. To rješenje postalo je izvršno 23. ožujka 2016.
14. Dakle, sud nalazi da je zastarni rok od 6 godina za naprijed navedeno porezno rješenje počeo teći 1. siječnja 2017.
15. Budući je tuženik podnio prijedlog radi osiguranja novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava za tražbinu tuženika po naprijed navedenom poreznom rješenju to nije nastupila zastara naplate poreznog duga.
16. Budući da je sud utvrdio da nije nastupila zastara naplate poreznog duga to sud nalazi da je osiguranje novčane tražbine tuženika zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja dopušteno, pa je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrhe, odnosno osiguranje novčane tražbine tuženika prema tužitelju zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja, a radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 243.661,87 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 184.523,83 kn od 25. siječnja 2020. pa do isplate neosnovan te ga je sud kao neosnovan odbio.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19). Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, za pristup na pripremno ročište održano 30. travnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn te za pristup na glavnu raspravu održanu 13. srpnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn što iznosi ukupno 7.500,00 kn. Sud nije priznao trošak tuženiku za sastav podneska od 1. travnja 2021. jer sud nalazi da sastav tog podneska nije bio potreban za vođenje parnice i tuženik je navode iz tog podneska mogao iznijeti na pripremnom ročištu koje je bilo zakazano za dan 30. travnja 2021.
18. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 6. rujna 2021.
S u d a c
Ilka Leko, v.r.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA :
1. Odvjetnik D. M., Požega
2. ODO u Požegi, na broj P-DO-29/2021
