Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-168/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. P. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona. ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog S. P. podnesenima protiv osuđujućeg dijela presude Županijskog suda u Rijeci, broj K-9/2013. od 6. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika M. S., odvjetnika u R.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. P. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog S. P. zbog tri kaznena djela protiv gospodarstva i to pod točkom 1. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11., a djelima pod točkama 3. i 5. kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u prvostupanjskoj odluci, sve uz primjenu članka 51. KZ/11. Na temelju odredbe članka 51. stavak 1. KZ/11. optuženom S. P. su za ta kaznena djela utvrđene kazne zatvora i to za točku 1. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. u vezi članka 52. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo iz točke 3. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo pod točkom 5. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci pa je optuženi S. P. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. u vezi članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

1.1. Na temelju odredbe članka 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), u odnosu na kaznena djela po točkom 1. a, b i c te točkama 3. i 5. izreke za koje je oglašen krivima obvezuje se optuženi S. P. na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenoj stečajnoj masi iza TD A. d.o.o. u stečaju iz R., Z. K. broj ., OIB: … iznos od 12.368.169,04 kune u roku od petnaest dana dok se sa zatraženim ostatkom oštećenik upućuje na parnicu.

1.2. Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženi S. P. je oslobođen obveze da naknadi troškove ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08.

1.3. Nasuprot tome, na temelju odredbe članka 452. točka 3. ZKP/08. protiv optuženog S. P. odbijena je optužba da bi po točkama 2. i 4. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/11.

1.4. Temeljem odredbe članka 158. ZKP/08. u odnosu na kaznena djela pod točkom 1. i 4. (a ustvari pod točkama 2. i 4. izreke) upućuje se oštećenik stečajna masa iz TD A. d.o.o. imovinsko pravni zahtjev ostvarivati u parnici.

1.5. Na temelju odredbe članka 149. stavak 1. ZKP/08., a u odnosu na odbijajući dio presude troškovi ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog S. P. i nužni izdaci nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. P. po branitelju M. S., odvjetniku u R..

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za počinjena kaznena djela izrekne vremenski dulja kazna zatvora.

2.2. Optuženi S. P. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se ukine osuđujući dio prvostupanjske presude i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.3. Optuženi S. P. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se s obzirom na žalbu optuženika žalba državnog odvjetnika, treba smatrati bespredmetnom, odnosno da ju treba odbiti.

3. Spis je temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Na javnoj sjednici vijeća, koja je održana temeljem članka 475. stavak 4. ZKP/08., a na koju nisu pristupili državni odvjetnik i optuženik, iako su uredno izvješteni, prisutni branitelj M. S., odvjetnik u R. je izložio najvažnije dijelove žalbe i odgovora na žalbu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Nije u pravu žalitelj, optuženi S. P. da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koje navodi u 22. točke žalbe, iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. da nije potpuno riješen predmet optužbe i time da je ostvarena povreda iz članka 468. stavak 1. točka 7. ZKP/08. i da je učinjena povreda prava na pravično suđenje.

6.1. Žalitelj navodi da je presuda prvostupanjskog suda nerazumljiva i proturječna, kada se u izreci pod točkom 1. navodi da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., i to zato što se navodi da je radnje za koje je proglašen krivim počinio i u svojstvu osobe kojoj je povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe i kao direktor direktor trgovačkog društva (dalje:TD) A. od prosinca 1998. do prosinca 2006. Dakle, smatra neprihvatljivim i nerazumljivim da se vrijeme počinjenja djela u preambuli sastoji od dva razdoblja s različitim ulogama optuženika. Međutim, i u činjeničnom opisu inkriminacije kao i u obrazloženju pobijane presude točno je navedeno u kojem svojstvu i kada je optuženik postupao protupravno kako bi sebi, K. H. P. i TD A. 2. d.o.o. pribavio znatnu imovinsku korist, a na štetu TD A. d.o.o. R. i trgovačkog društva A. p. d.o.o. R., pri čemu je u oba ta svojstva ostvario bitna konstitutivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., povrjeđujući dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koji se temelje prvo na odnosu povjerenja, a potom na zakonu.

6.2. Nije nerazumljiv opis kaznenog djela pod točkom 1. kako se u žalbi navodi, time što se u preambuli navodi da je do 13. prosinca 2006. optuženik imao svojstvo direktora trgovačkog društva, dok se u pojedinim alinejama konkretiziraju pojedini kratkoročni krediti pa se tako pod točkom c. navodi posljednji datum 13. ožujka 2006. Naime, u preambuli se samo točno označuje razdoblje u kojem je optuženi S. P. bio stvarni voditelj poslova, kao i razdoblje u kojem je bio i formalno imenovan direktorom. Dakako, datumi iz pojedinih alineja podrazumijevaju razdoblje kriminalne aktivnosti.

6.3. Neosnovano u žalbi žalitelj ističe da je nerazumljivo i proturječno navođenje da je optuženik bio osoba kojoj je stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe, jer takva osoba nije navedena u članku 18. i 19. Društvenog ugovora TD A. d.o.o., tvrdeći da se u ugovoru navode obveze samo članova uprave trgovačkog društva. Dužnost optuženika je bila da postupa u skladu s odredbama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 11/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15. i 40/19., dalje: ZTD) i Društvenog ugovora, a što proizlazi iz toga što je stvarno, a potom i pravno obavljao funkciju člana uprave i to nije sporno, a imajući na umu i odredbu članka 246. stavak 1. KZ/11. koja propisuje da se dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa osim na zakonu, može temeljiti i na odnosu povjerenja.

6.4. Žalitelj također smatra da je izreka točke 5. presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude jer je utvrđeno da je optuženik u vremenu od 4. listopada 1999. do 2. listopada 2002. u svojstvu kao osoba kojoj je stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe postupao protivno odredbi članka 252. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima, iako se u tom zakonu navodi da poslove vode članovi uprave, pa je stoga nerazumljivo i u samom pravnom opisu djela koje je to svojstvo osobe imao optuženik u vrijeme počinjenja djela. Međutim, isto nije nerazumljivo niti proturječno jer je optuženik proglašen krivim što je u vremenu od 4. listopada 1999. do 2. listopada 2002. u svojstvu kao osoba kojoj je stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe postupao protivno odredbi članka 252. stavak 1. ZTD da poslove obavlja i vodi s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, u skladu je s definicijom pojma odgovorne osobe iz članka 89. stavak 7. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) kao i odredbe članka 87. stavak 6. KZ/11., da je: "Odgovorna osoba fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe ili državnih tijela ili tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.", kao i članka 246. KZ/11. koji definira osobu kojoj je u gospodarskom poslovanju povjerena dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, koji se temelji na odnosu povjerenja.

6.5. Također, žalitelj ističe da je proturječno razlozima presude da bi u točki 1. kao direktor trgovačkog društva u periodu od 22. ožujka do 13. prosinca 2006. zlouporabio povjerenje u gospodarskom poslovanju, jer je isti imenovan direktorom članom uprave TD A. P. u listopadu 2003. što je upisano u registar 28. listopada 2003. dok je u tom trgovačkom društvu prestao biti direktor 14. lipnja 2006. Međutim, radnja izvršenja djela za koje je optuženik proglašen krivim počinjena je, kako je to vidljivo iz točke 1.d) 12. ožujka 2006., kada je optuženi S. P. bio imenovan direktorom A. P. d.o.o., a na čiju štetu je počinio tu radnju.

6.6. Stoga, nije u pravu žalitelj kada navodi da postoje proturječja i kontradikcije između izreke presude i obrazloženja te da je sama izreka presude nerazumljiva u svom osuđujućem dijelu. Nasuprot tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja temeljitom je analizom i ocjenom provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama adekvatno obrazložio u presudi. Žalitelj također neosnovano ističe da je nerazumljiva izreka činjeničnog opisa iz točke 1. jer da nema datuma 16. travnja 2004., među sklopljenim ugovorima, te da je u točkama 5. i 9. navedena namjera pribavljanja imovinske koristi K. H. P., a da se u nastavku teksta vidi da je korist pribavljena pravnoj osobi. No, ispravno je utvrđeno vrijeme počinjenja djela neovisno o tome što je propušteno u alineji naznačiti i datum 16. travnja 2004., a respektirajući da je i taj ugovor sklopljen u uvodno inkriminiranom razdoblju, kao i da je imovinska korist bila pribavljena i pravnoj osobi, ali kako bi se time okoristio K. H. P.

6.7. Nema niti proturječja u izreci u odnosu na odluku iz odbijajućeg dijela presude u kojem je temeljem članka 158. ZKP/08. oštećena stečajna masa TD A. d.o.o. očitom omaškom upućena na parnicu za djelo iz točke 1. za koju je u osuđujućem dijelu već dosuđen imovinsko pravni zahtjev. Iz odbijajućeg dijela presude u kojem je prvostupanjski sud temeljem odredbe članka 158. ZKP/08. uputio oštećenika stečajne mase iz TD A. d.o.o. da imovinsko pravni zahtjev ostvari u parnici, jasno je da se to odnosi na zahtjev koji proizlazi iz kaznenih djela pod točkama 2) i 4) izreke presude za koje je odbijena optužba.

6.8. Neosnovano se u vezi prethodno izloženog u žalbi ističe da je nejasno je li se imovinskopravni zahtjev dosudio u cijelosti ili djelomično, jer je prvostupanjski sud u točki 99. isto potpuno i jasno obrazložio.

6.9. Također neosnovano žalitelj navodi da su odlučne činjenice proturječne i nejasne i to one koje se odnose na kazneno djelo navedeno pod točkom 1. b). Pritom tvrdi da se prvo govori kako je potpisao svih 25 ugovora, a potom da na 8 ugovora nema potpisa kreditora. Međutim, ne radi se ovdje o proturječju, jer prvostupanjski sud samo reproducira nalaz i mišljenje vještakinje K. P.Prigovori žalitelja u pogledu razloga prvostupanjskog suda o tom segmentu su u stvari prigovori pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se odgovara u drugom djelu ove odluke, pod žalbenom osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.10. Žalitelj nalazi da postoji proturječje o razlozima navedenima u prvostupanjskoj presudi i zapisnika sa rasprave jer da su pogrešno prezentirani razlozi odbijanja dokaznog prijedloga. No, time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog zakona iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. koji izričito navodi da bitna povreda kaznenog postupka postoji kada se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza. Nezadovoljstvo žalitelja se u stvari odnosi na odbijanje suda da izvede predloženi dokaz, što je osporavanje činjeničnog stanja, a ne obrazloženje bitne povrede kaznenog postupka, jer žalitelj zapravo smatra da se tim dokazom moglo osporiti postojanje fiktivnih računa. Isto vrijedi i u odnosu na odluku prvostupanjskog suda da odbije dokazni prijedlog obrane i kao svjedoka ispita A. R.

6.11. Nije osnovan niti prigovor da je prvostupanjski sud time što nije reproducirao nalaz vještaka neurologa Z. K. počinio bitnu povredu kaznenog postupka, jer se nalaz neurologa (list 1759-1764) odnosi na utvrđivanje procesne sporosti, o opravdanosti izostanka optuženika sa rasprave tijekom siječnja 2021. što je nebitno za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom konkretnom postupku.

6.12. Žalitelj smatra da sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama jer nije dao ocjenu iskaza svjedokinje P., odnosno da je ocjena paušalna, a što je suprotno ispravnoj ocjeni prvostupanjskog suda u točki 79., a nezadovoljstvo kvantitetom i kvalitetom iznesenih argumenata, ne predstavlja argument za tvrdnju o počinjenoj bitnoj povredi kaznenog postupka.

6.13. Iako žalitelj smatra da je ostvareno proturječje razloga presude i sadržaja zapisnika s rasprave od 26. studenog 2020. ustvari se radi o nezadovoljstvu žalitelja sudskom interpretacijom njegove obrane, a time se ne ostvaruje naznačena bitna postupovna povreda iz članka 486. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Također, navod žalbe da nema razloga o pravnom kontinuitetu je suprotan iscrpnom obrazloženju prvostupanjskog suda u točki 97. a pravni kontinuitet ovih kaznenih djela u sudskoj praksi nije sporan.

6.14. Nije ostvarena bitna povreda postupka iz članka 468. stavak 1. točka 7. ZKP/08. na koju također upire žalitelj. Naime, prvostupanjski sud je iz činjeničnog opisa produljenog kaznenog djela ispustio onaj dio radnji za koje je državni odvjetnik to prethodno učinio smatrajući da u tom djelu optužba nije dokazana. Naime, prvostupanjski sud nije dužan obrazlagati zbog čega je državni odvjetnik korigirao činjenični opis inkriminacije i ispustio iz njega pojedine radnje, a ne može ni donositi o istom odbijajuću presudu, jer je to samo jedna od radnji izvršenja istog produljenog kaznenog djela.

6.15. Prema tome nije u pravu žalitelj kada navodi da prvostupanjski sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe i da je time počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 7. i 11. ZKP/08. te da nije naveo razloge o odlučnim činjenicama.

6.16. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, jer je obrana u istrazi iznesena pred sudskim savjetnikom koji pomaže istražnom sucu u radu, jer je upravo iz tog zapisnika o ispitivanju optuženika, a koji je kasnije i predočavan optuženiku proizlazi da ga je sačinio sudski savjetnik suda, a po odobrenju istražnog suca pa se ne radi o osobi koja nije ovlaštena da pomaže istražnom sucu u radu i da je zato trebao imati posebnu odluku predsjednika suda jer to ne proizlazi iz odredaba Zakona o kaznenom postupku. Stoga, njegovo ispitivanje u istrazi nije nezakoniti dokaz i time ne čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kada se ta obrana u obrazloženju prvostupanjskog suda spominje, pa se time ne radi o teškoj povredi prava na pravično suđenje niti da je onemogućeno optuženiku da sudjeluje u raspravi i da ispituje vještake.

6.17. Prvostupanjski sud je, nakon što se optuženik tužio da zbog problema sa sluhom ne čuje dobro, povjerio vještačenje stalnom sudskom vještaku M. B. i to nakon dostavljene medicinske dokumentacije po optuženiku (na listovima 668-670), a vještak je utvrdio da je optuženik raspravno sposoban te da nema nikakve zapreke da isti sudjeluje u raspravi i da čuje ono što je bilo i što se govorilo u raspravnoj dvorani. Naime, iz dokumentacije proizlazi da optuženik ima problem sa sluhom unatrag deset godina te da je na pregledu bio svega dva puta te da nije upotrijebio slušne aparate. Nakon ponovljenih specijalističkih pregleda koje je učinio optuženik ponovno je i provedeno vještačenje gdje je vještakinja dostavila nalaz i mišljenje iz čega proizlazi da je optuženik raspravno sposoban, a prvostupanjski sud je zaključio da je optuženik aktivno sudjelovao u ispitivanju svjedoka te da je bio uključen u raspravu. Stoga navodi žalbe da je bilo potrebno osobno po vještaku pregledati optuženika je neosnovan navod iz razloga što je optuženik prilagao recentnu dokumentaciju vezano za svoj sluh i zdravstvene poteškoće, koje je vještak ocjenjivao i zaključio da se ne radi o raspravno nesposobnom optuženiku.

6.18. Stoga nisu ostvarene bitne povrede kaznenog postupaka, isticane po žalitelju optuženiku S. P., a ispitivanjem pobijene presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđena ni neka druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, nije u pravu žalitelj kada navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer nije utvrđena odlučna činjenica da bi upravo optuženik potpisivao pozajmice pod točkom 1. alineja c, TD A. 2.. " bez obzira na to što grafološko vještačenje nije bilo moguće provesti. Naime, prvostupanjski sud, je to utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka koji su u to vrijeme bili zaposlenici, a prema kojima proizlazi da je upravo S. P. kao osoba ovlaštena za obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe odobravao i potpisivao ove posudbe.

7.1. Naime, svjedokinje P. i L.-M. navele su da optuženik nikad nije sporio da bi potpisao bilo koju dokumentaciju u vezi pozajmica, a svjedokinja P. navela je kako je optuženik bio potpisnik cjelokupne potrebne dokumentacije u svezi svake pojedine pozajmice, što je suprotno iznesenoj obrani optuženika. Naime, optuženik je tek na raspravi 26. studenog 2020. naveo da nije potpisivao posudbe pa je ispravno prvostupanjski sud ocijenio da upravo ovo osporavanje njegovog potpisa ima svrhu odugovlačenja kaznenog postupka.

7.2. Ujedno, prvostupanjski sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju je optuženik potpisivao i za koju ne spori da je riječ o njegovom potpisu i dokumentacije koju spori, ali je prvostupanjski sud isto uspoređivao pa je zaključio da se radi o vrlo sličnim potpisima, a vještak grafolog je naveo da je veći dio potpisa u formi jednostavnog i nešto dužeg parafa s time da je inicijalno slovo P definirano i čitljivo dok je ostatak izveden jednostavnom valovitom linijom bez jasno oblikovanih slova. Stoga, samo neprovođenje grafološkog vještačenja zbog objektivnih razloga ne dovode u sumnju da optuženik nije odobravao posudbe sebi, K. H. P. i tvrtci A. 2. d.o.o. R.

7.3. Nadalje, nijedna od pozajmica nije bila osigurana hipotekom, a niti na drugačiji način, a ni nakon proteka vremena u odnosu na pozajmice se nije poduzimalo tim više što TD A. nije pravna osoba koja se bavila pozajmicama, posudbama, jer nije bila ni banka, ni kreditna ustanova, a isto se odobravalo isključivo optuženiku i K. H. P., odnosno trgovačkom društvu s kojim je optuženik bio povezan.

7.4. Stoga je ispravno prvostupanjski sud, što u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, temeljem financijskog vještačenja i priležeće dokumentacije, zaključio da je optuženik najprije kao osoba kojoj je u stvarnosti bilo povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja TD A. a potom i kao direktor, kao osoba koja je formalno ovlaštena zastupati TD A. povrijedio dužnost zaštite imovinskog interesa pravne osobe koja se temeljila na zakonu i na taj način i sebi, K. H. P. i TD A. 2.. " d.o.o. gdje u trenutku davanja posudbe iz točke 1c. izreke bio direktor, a njegov sin osnivač, pribavio imovinsku korist u visinama navedenima u izreci, odnosno da je na opisan način oštetio TD A. d.o.o. za iznose navedene u izreci.

7.5. Za točku 1d. izreke točno je navedeno da je optuženik postupao kao član uprave, kao osoba ovlaštena za zastupanje, a na ime i na račun TD A. P. d.o.o. i odobrio za posudbu iznosa 950.000,00 kuna u korist TD A. 2002. tj. u korist firme u kojoj je u tom trenutku bio isto tako na mjestu člana uprave. Taj ugovor o posudbi nije imao kamate, rok povrata ili drugačije osiguranje, a iznos od 950.000,00 kuna nije vraćen, a iz čega nedvojbeno proizlazi da je zanemario zakonsku obvezu zaštite imovinskih interesa TD A. P. d.o.o., a posudba je realizirana u korist TD A. 2.. " d.o.o. u kojem trgovačkom društvu je u trenutku odobrenja pozajmice upravo optuženik također bio član uprave, a njegov sin jedini osnivač, iz čega jasno proizlazi da u cilju stjecanja imovinske koristi za TD A. .. " d.o.o. optuženik odobrio takvu posudbu.

7.6. Iz gore navedenih razloga, nije u pravu žalitelj kada navodi da je nerazumljivo navedeno kada i u kojem razdoblju se nešto dešava, jer je ispravno u točki 1. izreke presude navedeno razdoblje od 8. prosinca 1998. od kada je optuženik bio osoba kojoj je stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe jer to proizlazi iz iskaza svih preslušanih svjedoka koji su navodili da je upravo S. P. obavljao poslove u TD A. d.o.o. R., a potom kao direktor TD A. P. d.o.o. R. i to u kontinuitetu od osam godina čineći obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju gdje je sebi i svom partneru pribavio imovinsku korist kao i drugoj tvrtci koju je osnovao njegov sin, a on je faktički bio direktor.

7.7. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi iznos štete za TD A. d.o.o. u odnosu na TD A. 2.. " iznosio 3.244.599,31 kunu zato jer je iz pravomoćnog rješenja o odobrenju sklapanja predstečajne nagodbe između TD A. 2.. " kao dužnika i TD A. d.o.o. kao vjerovnika vidljivo da je trgovačko društvo A. d.o.o. kao vjerovnik otpustilo dug TD A. 2.. " (dužniku) i to dug u iznosu od 2.580.905,12 kuna. Nije prihvatljivo rezoniranje optuženika kako otpust duga ima za posljedicu izostanak štete. Točno je da je to jedan od načina prestanka obaveze, ali on podrazumijeva da je vjerovnik odlučio "oprostiti" dug. To ne znači da vjerovnik ne trpi štetu.

7.8. Također neosnovano žalitelj u odnosu na djelo iz točke 1. d) prema nalazu i mišljenju vještaka K. P. zaključuje da TD A. P. d.o.o. nije oštećeno jer se ispušta iz vida da je činjenica što je potraživanje po osnovi kredita u poslovnim knjigama TD A. P. d.o.o. ostalo neotpisano, odnosno da se i dalje iskazuje kao imovina ne podrazumijeva da dug ne postoji, a time i šteta. Naime, računovodstveno poimanje trenutka nastanka štete irelevantno je za zaključak o tome je li TD A. P. d.o.o. ima umanjenu imovinu za taj iznos, a to znači da je upravo u tom iznosu oštećena.

7.9. Niti u odnosu na kazneno djelo iz točke 3. presude nije nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kako se navodi u žalbi, što žalitelj nastoji obrazložiti time što prvostupanjski sud nije ispitao J. M., koja je trebala potvrditi ili osporiti postojanje ugovora o otpremnini u iznosu od 1.000.000,00 kuna kao osiguranje, a koji ugovor je po navodima obrane bio u sefu. Naime, prvostupanjski sud je navod obrane o tome da je u sef izvršena provala provjerio te kada je dobio negativni odgovor od strane policije, opravdano je zaključio da nikakvog otuđivanja iz sefa, a pogotovo ne ugovora o otpremnini, nije bilo. U žalbi optuženik ponavlja da je bio prevaren po K. H. P. koji mu je uskratio pravo na prijenos 40% poslovnih udjela. No, taj navod ne ekskulpira optuženika od onog što mu je utvrđeno da je počinio pod točkama 1., 3. i 5. tim više što je sud ispravno utvrdio da je S. P. bio svjestan da inozemno društvo nije pružilo uslugu TD A. R., a što proizlazi iz vještačenja kojim nije utvrđeno da bi takvi poslovi bili učinjeni, a bili su naplaćeni i ispostavljeni kao usluga TD A. d.o.o. 7.10. Neosnovano se u žalbi u odnosu na kazneno djelo iz točke 5. navodi da je sveukupno u protuvrijednosti od 3.467.500,00 kuna H. banka odobrila TD A. namjenski kredit za projekt G. Z. i da je ona bila zadužena da kontrolira inozemne račune, a to isto nije učinila pa je ustvari H. A. banka kriva ako se nešto isplatilo, a da nije bilo ispravno. Međutim, ovakav stav obrane je neprihvatljiv, jer ne otklanjanja kaznenu odgovornosti optuženika i prebacuje odgovornost na banku, koja samo formalno odobrava kredite nakon procjene hoće li se kredit uredno vraćati, te je dužna tek paziti tijek otplate kredita. O tome je prvostupanjski sud dao prihvatljive i logične razloge, koje je detaljno naveo u točki 80. obrazloženja pa se žalitelj radi izbjegavanja ponavljanja na njih u cijelosti upućuje.

7.11. Neosnovano žalitelj nalazi i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno utvrđeno jer je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog da se ispitaju svjedoci A. R., G. S. i K. H. T. (svi iz H. banke). Pritom žalitelj napominje da su ti svjedoci trebali iskazivati o konzultantskim uslugama koje je inozemno društvo F. izvršilo za TD A. d.o.o., pa da se radi o doista izvršenim uslugama, a ne fiktivnima. Istodobno prigovara obrazloženju suda prvog suda kojim je odbio te dokazne prijedloge, budući da je taj sud naveo da su ti svjedoci trebali iskazivati i na okolnost isplate honorara, što ne proizlazi iz prijedloga obrane. Prije svega, prvostupanjski sud, obrazlažući svoju odluku o odbijanju tih dokaznih prijedloga, u točki 73. obrazloženja izrijekom naglašava da su svjedoci predloženi "i očito na okolnost isplate honorara navedenih u točki 4. i 5.", pa takav izričaj predstavlja tumačenje prijedloga obrane, koje nije potpuno pogrešno, jer je obrana svjedoka R. predlagala i htijući utvrditi okolnosti pod kojima su isplaćeni iznosi o čemu je u ovoj odluci već bilo riječi u odlomku 6.10. Nadalje, sud prvog stupnja opravdano je odbio te dokazne prijedloge jer je činjenično stanje u pogledu toga jesu li ikakve konzultantske usluge pružene utvrđeno drugim dokazima, pri čemu doista nije jasno na osnovu čega bi zaposlenici i osobe iz uprave H. banke o tome imale ikakva saznanja, jer oni ne vode poslove društva A. d.o.o., niti trebaju kontrolirati to poslovanje.

7.12. Žalitelj ističe da je primijenjen Kazneni zakon koji nije mogao biti primijenjen u ovom konkretnom slučaju, jer je trebalo primijeniti kazneno djelo 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. sa radnjama koje čine produljeno kazneno djelo pa bi u konkretnom slučaju bila i blaža kazna. Međutim, zbog činjenice da je doista u siječnju 2013. stupio na snagu novi KZ/11. te da u smislu članka 3. KZ/11. u ovom slučaju postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. i 246. KZ/11. kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, a povoljniji je za optuženika KZ/11. jer je neodređena vrijednost u vidu znatne štete i znatne imovinske koristi utvrđena u iznosu od 60.000,00 kuna. Za razliku od prijašnje utvrđene prema pravnom shvaćanju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. godine u iznosu od 30.000,00 kuna. Stoga je novi KZ/11., blaži po optuženika zbog čega je ispravno prvostupanjski sud i primijenio KZ/11.

8. Žalitelj također ističe povredu kaznenog zakona jer je po načelu konkretnosti trebalo primijeniti KZ/97., navodeći da u konstrukciju kvalificiranog oblika produljenog kaznenog djela ne mogu ulaziti one radnje kojima se ne ostvaruju elementi kvalificiranog oblika istog kaznenog djela i da je za ta djela nastupila zastara. Međutim, suprotno stajalištu žalitelja prvostupanjski sud je ispravno primijenio KZ/11., koji je primijenjen opravdano zbog razloga navedenih u točki 29.

9. Također, nisu u pravu žalitelji, optuženik i državni odvjetnik, kada osporavaju presudu u djelu odluke o kazni. Prvostupanjski sud je ispravno cijenio niz olakotnih okolnosti, odnosno, dosadašnju optuženikovu neosuđivanost, da je otac dvoje djece, od kojih je jedno maloljetno, njegovo narušeno zdravstveno stanje, protek vremena od počinjenja kaznenog djela dok je kao otegotno cijenjeno odugovlačenje i otežavanje provođenja kaznenog postupka.

9.1. Nije u pravu državni odvjetnik da je kazna zatvora trebala biti vremenski dulja, jer je trebalo cijeniti vremensko trajanje kaznenih djela, iznimnu upornost i visinu pribavljene imovinske koristi. Konstatacija prvostupanjskog suda da je optuženik odugovlačio i otežavao kazneni postupak po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije utjecala na vrstu i mjeru kazne. Naime, prvostupanjski sud je, nakon utvrđivanja pojedinačne kazne zatvora i to za točku 1. u trajanju od dvije godine, za točku 3. u trajanju od jedne godine i za točku 5. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, što u svom zbroju iznosi četiri godine i šest mjeseci, izrekao temeljem članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., uzimajući u obzir niz olakotnih okolnosti, jedinstvenu kaznu zatvora, od tri godine i šest mjeseci, dakle, kaznu zatvora u znatno nižem trajanju od zbroja utvrđenih kazni.

10. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije našao da bi bile ostvarena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, pa je temeljem članka 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 2. rujna 2021.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.