Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2760/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LK (ranije ČK) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana punomoćnici Mariji Bartoluci, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2080/20-16 od 4. svibnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2021. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2080/20-16 od 4. svibnja 2021. godine u točki I i III izreke te u točki II izreke u dijelu gdje je naloženo tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 4.192,70 kn (slovima: četiri tisuće sto devedeset i dvije kune i sedamdeset lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006., [broj] između tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužiteljice ČK (sada LK) kao Korisnice kredita i to točka 10 Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50 da tužiteljici LK (ranije ČK) iz [adresa] isplati iznos od 4.192,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos od 4.192,70 kuna od 15. ožujka 2012. do 16. ožujka 2012. odbija se kao neosnovan.

III Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 da isplati tužiteljici LK (ranije ČK) iz [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.284,38 kuna sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2021. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 78,12 kuna odbija se kao neosnovan."

2. Protiv ove presude pod točkom I, III izreke te točke II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 4.192,70 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška, žali se tužena iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tužene prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Uvidom u Ugovor o kreditu br. 9010953249 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku, u kojem je slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. U ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj u vrijeme pregovaranja oko uvjeta zaključenja ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni svi uvjeti odnosno sve stavke toga ugovora, da o uvjetima nije mogla pregovarati, već su oni bili takvi kakvi su u to vrijeme bili, da je vidjela stavku u kojoj se navodi da postoji naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali joj nije objašnjeno što ta naknada znači, odnosno iz kojeg razloga se plaća niti je bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, već je ona bila unaprijed određena.

Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljicom o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala je mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sama se informirati o svim uvjetima ugovora.

Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu br. 9010953249 kojom je ugovoreno plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita teško razumljiva jer u trenutku sklapanja ugovora 17. siječnja 2006. tužiteljica nije bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, o čemu je tužiteljica kao potrošač morala biti informirana, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarao pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

Što se tiče odredbe čl. 1021. ZOO-a, u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim, u st 3. jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti pa prethodno istaknuta argumentacija tužene ne stoji.

Nadalje, odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

S obzirom da je tužiteljica temeljem točke 10. predmetnog Ugovora 16. ožujka 2012. platila tuženoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4.192,70 kuna, što proizlazi iz knjigovodstvene kartice tužene od 20. travnja 2020. u koju je sud izvršio uvid, tužena je kao nesavjesni stjecatelj u obvezi navedeni iznos vratiti tužiteljici sa zateznim kamatama od dana stjecanja, sve temeljem odredbi čl. 1111. i čl. 1115. u vezi sa čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Prema tome, rok zastare u konkretnom slučaj još nije niti počeo teći pa je navdeni prigovor neosnovan."

6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

7. Prije svega, valja reći da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka ovog postupka, a to je bilo dana 17. siječnja 20026. godine, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je u čl. 64. st. 1. propisivao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, dok je st. 2. bilo propisano da u slučaju iz st. 1. tog članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je prema ugovoru, trebao izvršiti plaćanje.

8. Također bila je na snazi i odredba čl. 1025. ZOO koja u stavku 1. propisivala da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, po stavku 2. korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok po stavku 3., u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu a koju je davatelj kredita pretrpio.

9. U ovoj pravnoj stvari, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nije odlučno pitanje da li u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO je tuženik zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio stvarnu štetu koju je onda i naplatio tužitelju u visini utuženog iznosa, nego je ključno pitanje da li odredba ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate ništeta s posljedicom koja je propisana za ništetnost, a to je da je tuženik tužiteljici dužan vratiti iznos koji je platila s osnove prijevremene otplate kredita.

10. Pravilno je prvostupanjski sud takvu ocjenu utemeljio na odredbi čl. 81. ZZP kojom se određuje pojam nepoštene ugovorne odredbe i kojom odredbom su u biti implementirane odredbe Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine.

11. Kao što je to prvostupanjski sud naveo u obrazloženju svoje odluke, ni u žalbi tuženik ne osporava da se o ugovornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je ta odredba bila formulirana od strane trgovca u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru te da vezano uz to tužiteljica kao potrošač nije ni mogla imati utjecaja na njezin sadržaj.

12. Odgovara da iz završnih odredbi ugovora kredita proizlazi da potpisom ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja s građanima i pristaju na njihovu primjenu, a čime su te odredbe Općih uvjeta poslovanja postale i sastavni dio tog ugovora. U tijeku postupka tuženik se je pozvao na odredbu 3.8. Općih uvjeta poslovanja koja govori o naknadama odnosno proviziji koju banka obračunava korisniku kredita te se navodi da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu s tim da važeće naknade iskazane su u pisanom obliku i dostupne su klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke.

13. Ovaj sud ukazuje na čl. 3. Direktive u kojoj se jednako kao i u ZZP definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu uz taj članak 3. nalazi se i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni propis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala te stvarne mogućnosti obzirom da u općim uvjetima ni na koji način nije objašnjeno na koji način se utvrđuje visina naknade koju treba platiti korisnik kredita a u vezi obrade kreditnog zahtjeva za prijevremeni raskid kredita. Sve to ukoliko je naknada za prijevremeni raskid ugovora naplaćena upravo iz tog razloga, a sve to obzirom na tvrdnje tuženika iznesene u tijeku postupka i to u odgovoru na tužbu gdje je tužena tvrdila da je njoj prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja nastala šteta i to u vidu izgubljene kamate koja bi mu bila plaćena da se je kredit redovno otplaćivao. Međutim, ako je to tako kako je tuženik i tvrdio u prvostupanjskom postupku, onda valja reći da bi to predstavljalo negaciju gore citirane odredbe čl. 64. ZZP kao i odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO iz kojih jasno proizlazi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14. Dakle, u situaciji kada se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženoj dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje tu visinu time je tužena postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se utužena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom.

15. Odgovara da po odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovori koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Između stranaka je sklopljen ugovor o kreditu iz kojeg je razvidno da tužena daje tužiteljici iznos kredita koji odgovara protuvrijednosti od 69.000 eura s tim da iz pregleda uplata po kreditu je razvidno da je tužiteljica ispunjavala svoje mjesečne kreditne obveze počam od 2006. pa sve do 15. ožujka 2012. godine kada je došlo do prijevremene otplate kredita koju je tužiteljica isplatila u iznosu od 56.361,13 eura od čega se 55.680,00 eura odnosi na iznos nedospjele glavnice, 124,33 eura iznos nedospjele kamate a 556,80 eura na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Obzirom na navedeno razumno je za zaključiti a obzirom da sve do donošenja Odluke o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima (Narodne novine broj 1/09 i 41/09) nije postojala odluka koja bi sadržavala odredbe o način u otplate kredita, da tužena a da bi osigurala isplatu što većeg iznosa kamata, otplatni plan sačinila na način da potrošač tijekom trajanja ugovora o kreditu najprije otplaćuje veći dio kamata, a manji udio glavnice pa je iz tog razloga i financijska isplativost korištenja prava na prijevremenu otplatu za potrošača najveća na samom početku njegove otplate, a kako vrijeme protječe ta financijska isplativost je sve manja. Dakle, u situaciji kada je nakon šest godina otplate kredita glavnica se smanjila sa 69.600 eura na 55.680 eura, zatim kada je tužena takvom prijevremenom otplatom došla do novčanog iznosa koji može dalje plasirati na tržište naplaćena naknada za prijevremeni raskid kredita i s aspekta neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čini odredbu o toj naknadi nepoštenom.

18. Glede prigovora zastare ovaj sud, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženje iz prvostupanjske presude a u odnosu na pozivanje prvostupanjskog suda na zaključak sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine.

19. Stoga, kako je tužena dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe ugovora, to je onda pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

20. Suprotno navodima žalbe i odluka o trošku je pravilna i zakonita pa i glede utvrđene visine vrijednosti predmeta spora sukladno čl. 37. st. 1. ZPP.

21. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 1. rujna 2021. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta