Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž Ovr–327/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja DDM I. I. A., Š., B., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika I.

M. iz S., OIB: …, zastupanog po

punomoćniku T. J., odvjetniku iz Z., radi naplate

novčane tražbine ovrhom na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Ovr- 2025/2018 od 15. travnja 2021., dana 30. kolovoza 2021.,

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba ovršenika I. M., preinačuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Ovr-2025/18 od 15. travnja 2021. i rješava:

Odgađa se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Ovr-2025/2018 od 28. studenoga 2018. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-718/2019.

II O troškovima postupka nastalima u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe kao neosnovan.

2. Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavio ovršenik pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je predmetna ovrha određena na nekretnini temeljem ništetnog odnosno djelomično ništetnog ugovora o kreditu. Pred prvostupanjskim sudom ovršenik kao tužitelj 13. lipnja 2019. podnio je tužbu protiv A. B. d.d. radi utvrđenja da je navedeni ugovor ništetan, podredno djelomično ništetan, a koji predmet se vodi pod poslovnim brojem P-718/2019. Prvostupanjski sud navedenu činjenicu ignorira premda se radi o ugovoru kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF koje su u kolektivnom sporu utvrđene kao nepoštene, posljedično ništetne. Presudom suda Europske Unije C-407/2018 utvrđeno je da se ne smije ovršiti nekretnina ako postoji opravdana sumnja da iznos dugovanja iz ovršenog postupka nije u skladu sa stvarnim dugovima, a kod CHF kredita to je notorna činjenica pa je, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, ostvaren razlog za odgodu ovrhe iz čl. 65. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona. Provedbom predmetne ovrhe na nekretnini ovršenik bi pretrpio nenadoknadivu odnosno teško nadoknadivu štetu jer je vjerojatno da će provedba predmetne ovrhe biti dovršena prije nego što parnični sud odluči o ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno presudi suda Europske Unije u predmetu C- 407/18 od 26. lipnja 2019., provođenje ovrhe u ovom predmetu također bi i onemogućilo djelotvornu primjenu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. Osim toga, ovrhovoditelj je pravna osoba sa sjedištem u Švicarskoj, a ovršenik je fizička osoba koja ima prebivalište u Republici Hrvatskoj. S obzirom da se radi o ovršnom postupku koji se vodi radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima protiv ovršenika kao potrošača, koji je podnio tužbu, a radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, ispunjene su pretpostavke iz čl. 19.k. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novineˮ, broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) koji je lex specialis u odnosu na odredbe čl. 65. Ovršnog zakona koje reguliraju odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika pa bi ovrha, pozivom i na prethodno navedenu odredbu Zakona o potrošačkom kreditiranju trebala biti odgođena do pravomoćnog okončanja parnice. Ističe pravo na poštivanje doma, u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te u vezi toga na potrebu provođenja testa razmjernosti, navodeći da bi provođenjem ovrhe na nekretnini ovršenika bila narušena pravična ravnoteža između interesa ovrhovoditelja i ovršenika (čl. 80.b st. 2. Ovršnog zakona). Prilikom ovrhe radi namirenja novčane tražbine koja se provodi prodajom nekretnine u kojoj ovršenik živi s obitelji i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, u pravilu postoji velika vjerojatnost da će ovršenik takvom ovrhom pretrpjeti teško nadoknadivo štetu. Ovršenik takvom ovrhom ostaje bez doma s obitelji te je primoran naći drugi način smještaja. Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti pobijano rješenje na način da se odgodi ovrha do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu poslovni broj P-718/19, podredno ukinuti isto rješenje i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Ovršenik u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba postupka, a ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 70/19.), i u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novineˮ, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17 - dalje OZ) na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ne nalazi da bi takve povrede postupka bile počinjene pred sudom prvog stupnja pa žalba iz navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi 28. studenoga 2018. pod poslovnim brojem Ovr-2025/2018 kojim je odredio predloženu ovrhu na nekretnini ovršenika.

7. Navedeno rješenje o ovrsi doneseno je povodom prijedloga ovrhovoditelja za ovrhu temeljem ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj: 116-170/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 9. kolovoza 2005. (dalje Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju), solemniziranog od javnog bilježnika G. F.-L. J. iz S., 10. kolovoza

2005. pod brojem OU-1029/2005, a sklopljenog između pravnog prednika ovrhovoditelja, H.-A.-A. B. d.d. Z. kao kreditora te ovršenika I.

M., kao korisnika kredita i založnog dužnika. U prijedlogu ovrhu ovrhovoditelj se pozvao i na činjenicu da je 18. rujna 2017. sklopio s A. B. d.d. Z.

(ranije H.-A.-A.-B. d.d.) ugovor o prijenosu sredstava osiguranja kojim je potvrđeno da je 30. lipnja 2017. sklopljen Ugovor o cesiji temeljem kojeg je A. B. d.d. ustupio ovrhovoditelju D. I. I. A., svoju tražbinu prema

ovršeniku, zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja.

8. Protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik je izjavio žalbu koja je rešenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž Ovr-168/2019 od 19. veljače 2020. odbijena kao neosnovana te potvrđeno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-2025/2018 od 28. studenoga 2018. dok je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda pod istim poslovnim brojem od 5. veljače 2018. upućen ovršenik da u roku 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenih razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ. Također, iz spisa slijedi da je ovršenik podnio prijedlog za odgodu ovrhe.

9. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe do završetka postupka po tužbi koju je ovršenik protiv A. B. d.d. (ranije H.-A.-A. d.d.) podnio Općinskom sudu u Novom Zagrebu 13. lipnja 2019. pod brojem P-718/2019, uz obrazloženje da nije sporno da je pokrenut navedeni parnični postupka, međutim da ovršenik ničim nije dokazao nastanak nenadoknadive i teško nadoknadive štete niti učinio vjerojatnim da je potrebno ovrhu odgoditi da bi se spriječilo nasilje pa ocjenjuje da nisu ispunjeni kumulativno propisani uvjeti za odgodu ovrhe iz čl. 65. OZ. Nadalje, ocjenjuje da se neosnovano ovršenik poziva na Direktivu vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. jer se ista ne primjenjuje izravno u državi članici već obvezuju države članice da svoje nacionalno pravo prilagode u skladu s odredbama zajednice slijedom čega ni presuda suda Europske unije ne može biti samostalan razlog za odgodu ovrhe.

10. Ovršenik je u prijedlogu za odgodu ovrhe naveo da je Općinskom sudu u Novom Zagrebu podnio tužbu u predmetu P-718/2019 radi utvrđenja ništetnosti, podredno djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, koji sadrži nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a na temelju koje isprave se vodi ovaj ovršni postupak, pozivajući se na presudu Suda Europske unije poslovni broj C- 407/18 od 26. lipnja 2019.

11. Po ocjeni ovog suda, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-718/2019.

12. Naime, Sud Europske unije je u presudi broj C-407/18 u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju čini li nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ) nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle, Direktive Vijeća 93/13 EEZ).

13. Budući da sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu nema mogućnost ovrhu odgoditi zbog toga što ugovor o hipotekarnom kreditu sadržava nepoštenu odredbu, vjerojatno je da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe s obzirom na njezinu nepoštenost, a time i ovršnog postupka. U tim uvjetima, čak i kad bi takva odluka o meritumu bila donesena u korist dotičnog potrošača, on bi time ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete, pa bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, tim više ako bi se pljenidba nekretnine odnosila na stan potrošača i njegove obitelji, koji bi tada bio konačno izgubljen. Takva a posteriori zaštita stoga ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe suprotno cilju iz članka 7. st. 1. Direktive 93/13.

13.1. Stoga Sud Europske unije u presudi zaključuje da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

13.2. Navedena presuda u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji obvezuje prvostupanjski sud, jer načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti da bi se zajamčila učinkovitost predmetne Direktive.

14. Budući da se predmetni ovršni postupak (Ovr- 2025/2018) vodi protiv korisnika kredita na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta koji ovršenik smatra ništetnim, podredno djelomično ništetnim jer sadrži nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača, pozivajući se pritom i na presude donesene u takozvanom kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača (kojim je utvrđeno da su banke prilikom sklapanja ugovora o kreditima povrijedile kolektivne interese potrošača (korisnika kredita) koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredbi) proizlazi da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno upravo određivanjem odgode ovrhe, u konkretnom slučaju do pravomoćnog okončanja parničnog postupka.

15. Slijedeći pravno stajalište iz navedene presude, a suprotno stajalištu suda prvog stupnja, ovršenik nije bio dužan u konkretnoj situaciji u smislu odredbe čl. 65. st. 1. OZ učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

15.1. Dodatno se ističe da odgoda ovrhe predstavlja konstitutivnu odluku suda kojom se određuje privremeno nepoduzimanje ovršnih radnji, sa ciljem sprječavanja nastanka štetnih posljedica za ovršenika, čime mu se pruža privremena zaštita, ali u svakom slučaju omogućuje da se u slučaju ispunjenja razloga radi kojeg se ovrha odgađa od ovršenika otkloni nastanak štete koja bi nastala provođenjem ovrhe. S druge strane ovrhovoditelj u slučaju da tužbeni zahtjev ovršenika bude odbijen kao neosnovan, ovrhu može nastaviti i namiriti svoju tražbinu, ali samo s odmakom i time se ne stavlja u bitno lošiji položaj.

16. Stoga, a imajući na umu i odredbu čl. 84. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 35/05. i 41/08., 125/11. i 78/15.), ocjena je ovog suda da je osnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog

17. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ uvažiti žalbu ovršenika, preinačiti pobijano rješenje i prihvatiti prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, s tim da će se o troškovima postupka nastalim u povodu žalbe odlučiti u konačnoj odluci. Dakle, odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Zadar, 30. kolovoza 2021.

Sutkinja

Mirjana Macura, v.r.