REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pr-250/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. OIB…iz P., koju zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica iz Z. protiv tuženika bolnice, OIB …, P., koju zastupa ZOU D. Š. i H. H. iz Z. radi isplate razlike plaće nakon glavne rasprave održane 11. lipnja 2021. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice I. D., odvjetnika iz P. i punomoćnika tuženika D. Š. i H. H., odvjetnika iz Z. i presude objavljene 26. kolovoza 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku bolnici OIB:…, Požega isplatiti tužiteljici V. K. OIB…. iz P. iznos od 7.831,11 kn bruto zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak kako slijedi za siječanj 2016. na iznos od 563,47 kn od 16. veljače 2016., za veljaču 2016. na iznos od 542,05 kn od 16. ožujka 2016., za ožujak 2016. na iznos od 640,47 kn od 16. travnja 2016., za travanj 2016. na iznos od 612,12 kn od 16. svibnja 2016., za svibanj 2016. na iznos od 587,24 kn od 16. lipnja 2016., za lipanj 2016. na iznos od 596,80 kn od 16. srpnja 2016., za srpanj 2016. na iznos od 647,13 kn od 16. kolovoza 2016., za kolovoz 2016. na iznos od 553,89 kn od 16.rujna 2016., za rujan 2016. na iznos od 662,09 kn od 16. listopada 2016., za listopad 2016. na iznos od 646,49 kn od 16. studenog 2016., za studeni 2016. na iznos od 663,34 kn od 16. prosinca 2016., za prosinac 2016. na iznos od 659,97 kn od 16. siječnja 2017., za siječanj 2017. na iznos od 456,05 kn od 16. veljače 2017. i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodila tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena sve u roku od 8 dana. Nalaže se tuženiku bolnici OIB …P. da tužiteljici naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu prema odluci suda zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena tekućom od dana presuđenja pa do isplate sve u roku od 8 dana."

II Nalaže se tužiteljici V. K. OIB…. da tuženiku bolnici OIB…. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica V. K. podnijela je tužbu protiv tuženika bolnice radi isplate razlike plaće. U tužbi navodi da je tužiteljica u vremenskom razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. bila zaposlena kod tuženika i obavljala poslove medicinske sestre. Plaća tužiteljice u navedenom razdoblju bila je definirana Zakonom o plaćama u javnim službama. U spornom razdoblju osnovica za plaću regulirana je Zakonom o osnovici plaće u javnim službama. U navedenom vremenskom razdoblju na snazi je bio Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama i Sporazum Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi. Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. osnovica za obračun plaće od 2009. iznosila je 5.415,37 kn. Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. je određeno privremeno smanjenje osnovice za plaće u javnim službama sa 5.415,37 kn na 5.108,84 kn i vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a. Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. listopada 2011. je u članku 3. određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelj Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno ( u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg BDDP-a dva uzastopna tromjesečja. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske je dana 27. studenog 2015. objavio priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojeg je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju realan međugodišnji rast BDP-a iznosio je 2,8% iz kojih podataka slijedi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%. Nakon objave službenih podataka Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016. jer je na snazi bio Temeljni kolektivni ugovor i Sporazum o osnovici kojim je visina osnovice za obračun plaće za 2016. bila određena na 5.415,37 kn sukladno članku 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Unatoč tome tuženik je sve plaće u 2016. i u siječnju 2017. obračunavao po osnovici od 5.108,84. Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja se u spornom razdoblju primjenjivao prilikom obračuna plaće tužiteljice prema kojem je osnovica za obračun plaće temelj i osnov za obračun svakog djela plaće (za redovan rad, prekovremeni rad, obračun ugovorenih dodataka, za naknadu plaće i ostalo) pa je primjenom obračuna plaće s nižom osnovicom tuženik pogrešno obračunavao strukturu plaće odnosno svaki element plaće tužiteljice za rad u 2016. Na temelju navedenog ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom vremenskom razdoblju pa iz toga proizlazi razlika bruto plaće tužiteljice za sporno razdoblje iznos od 12.000,00 kn. Tuženik je tužiteljici isplatio umanjene plaće za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2026. do siječnja 2017 na način da je sve plaće pogrešno obračunavao po osnovici od 5.108,84 kn umjesto 5.415,37 kn odnosno umanjio za 6%. Predlaže se da sud nakon provedenog postupka donese usvoji tužbu i tužbeni zahtjev i donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 12.000,00 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2016. do isplate i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tna poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak ovoga postupka u iznosu po odluci suda zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima obračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućom od dana donošenja presude pa do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik Opća županijska bolnica Požega u odgovoru na tužbu naveo je da se tuženik u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te osporava njegov osnov i visinu. Iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio paušalno, jer ne raspolaže točnim iznosima plaće koje je primio. Tako je tužitelj vrijednost predmeta spora označio iznosom od 11.000,00 kn, a tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 12.000,00 kn. Nesporno je da je tuženik za svaki mjesec utuženog razdoblja tužitelju izdao obračunsku ispravu za isplatu plaće – naknade, čime je ispunio svoju zakonsku obvezu, a iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi da bi tužitelj tu činjenicu poricao. Obzirom na navedeno, tužitelj je bio dužan uz tužbu priložiti obračunske isprave za isplatu plaće – naknade, kako bi se mogla utvrditi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Budući da tužitelj za sporno razdoblje uz tužbu nije dostavio obračunske isprave za isplatu plaće – naknade, a tužba nije podnesena sukladno odredbi čl. 186 b. Zakona o parničnom postupku, onda tužba nije podobna za raspravljanje, pa istu treba odbaciti. Ukoliko nadležni sud ne odbaci tužbu, onda tuženik ističe prigovor zastare potraživanja za sva ona potraživanja koja su u zastari sukladno odredbama Zakona o radu, a u svezi navedenog tuženik prigovara tijeku zatraženih zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje. Obzirom na pravni osnov tužbenog zahtjeva tuženik predlaže sudu da sukladno čl. 211. Zakona o parničnom postupku, o ovom parničnom postupku obavijesti nadležno Općinsko državno odvjetništvo u Požegi, koje zastupa interese Republike Hrvatske, za koju tuženik smatra da ima pravni interes uključiti se u ovaj parnični postupak – u svojstvu umješača na strani tuženika. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom da je tuženik plaću i sve dodatke na plaću tužitelju isplaćivao sukladno Ugovoru o radu i pozitivnim propisima. Tuženik nije bio ovlašten, a niti dužan samoinicijativno izvršiti uvećanje plaće na način kako se to navodi u tužbi. Za navedeno uvećanje je bila ovlaštena isključivo Vlada Republike Hrvatske, a kako to u tužbi zaključuje sam tužitelj, pa stoga tuženik za isto ne može niti biti odgovoran. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09 i 124/09), propisan je način određivanja osnovice plaće u javnim službama, koja se sukladno odredbama citiranog Zakona utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade RH i sindikata javnih službi. Ukoliko kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu, sukladno odredbi čl. 2. citiranog Zakona, osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada RH posebnom odlukom.

Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama (NN 40/09) utvrđena je osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini od 5.108,84 Kn bruto, a ista je u primjeni od 01. travnja 2009., sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama od 29. prosinca 2016. godine (NN 123/16) povećane na 5.211,02 kn, koja se primjenjivala od 01. siječnja 2017., pa su neosnovani i oni navodi tužitelja u kojima tvrdi da bi osnovica plaće u javnim službama u siječnju 2017. iznosila 5.108,84 kn. U odnosu na pravni osnov tužbe, tuženik se očituje da je točan navod tužitelja da je dana 23. studenog 2006. godine zaključen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, odnosno da je dana 13. svibnja 2009. godine zaključen Dodatak Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama . Nastavno, točno je da su dana 26. listopada 2011. godine između Vlade RH i sindikata javnih službi zaključene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama (u nastavku teksta: IDDS). Međutim, u odnosu na IDDS od 26.listopada 2011. sporna je pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, pa iste ne mogu proizvesti valjane pravne učinke, a naročito ne na način da bi u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. utjecale na to da osnovica za obračun plaće iznosi 5.415,37 Kn. Nije sporno da je IDDS od 26. studenog 2011. potpisan od 7 (sedam) potpisnika sindikata javnih službi, a da Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske isti nije potpisao, dok su prethodni Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.studenog 2006. i Dodatak Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. potpisani od 8 (osam) potpisnika. Slijedom navedenog proizlazi da nisu svi potpisnici sindikata javnih službi koji su prethodno prihvatili Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. i Dodatak Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. sudjelovali i prihvatili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., što IDDS čini pravno nevaljanim tako da isti ne može proizvesti valjane pravne učinke. Identična pravna situacija odnosi se i na kolektivni ugovor. Da bi izmjene kolektivnog ugovora bile pravno valjane, bez obzira na njegov naziv, potrebno je da u njegovom zaključenju sudjeluju sindikati svih javnih službi, koji su zaključili izvorni kolektivni ugovor. Dakle, izmjene i dopune kolektivnog ugovora su pravno nevaljane, jer u njegovom zaključenju nisu sudjelovali svi oni sindikati javnih službi, koji su zaključili izvorni kolektivni ugovor, pa je takva izmjena i dopuna nezakonita, kao i sva kasnija postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora. Ovakav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u slijedećim odlukama: presuda VSRH, poslovni broj: Gž-5/05 od 27. travnja 2005. Iz navedenog proizlazi da su pravno nevaljane – ništetne Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., stoga ne postoji nikakva utuživa obveza, pa tako niti obveza uvećanja iznosa osnovice plaće u javnim službama, kao i drugih usklađivanja plaća sadržanih u IDDS. U odnosu na pravnu valjanost Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006., Dodataka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009., kao i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, na koje se tužitelj poziva, ne predstavljaju kolektivne ugovore, koji bi obvezivali tuženika, niti su isti zaključeni sukladno važećim odredbama Zakona o radu, dakle na zakoniti način. Zaključenju kolektivnog ugovora nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori propisani odredbama Zakona o radu. Poslodavac o zaključenju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, već samo sa predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata javnih službi sa područja za koje se kolektivni ugovor zaključuje. Izneseni pravni stav je prihvaćen u sudskoj praksi. Tuženik se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni. broj: Gž R-425/13 od 16. travnja 2013. u kojoj se navodi da je odredbom članka 254. stavak 1. ZR određeno da poslodavac o zaključenju kolektivnog ugovora može pregovarati samo sa pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca to je kogentna norma – prisilni propis, pa kada poslodavac u postupku pregovaranja sa sindikatima nije poštivao citiranu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, te kada je izostao sporazum sindikata o imenovanju Gospodarsko-socijalnog vijeća, niti se odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, proizlazi da je KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu, pa je sukladno članku 322. ZOO, pravilno utvrđeno da je tako zaključen kolektivni ugovor – ništetan. Predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata, niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore. Zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, citirani Sporazum, Dodatak Sporazumu i Izmjene i dopune, kao kolektivne ugovore čini ništetnim, jer nisu zaključeni na zakonom propisani način. Budući da se ne radi o kolektivnim ugovorima, ne postoji niti subjektivno utuživa obveza uvećanja iznosa osnovice plaće i drugih usklađivanja plaće u javnim službama. Tužitelj pogrešno smatra da bi nastupile pretpostavke iz članak III IDDS, te da je u utuženom razdoblju došlo do uvećanja osnovice plaće, čak i onda kada bi IDDS bio pravno valjan. Svrha i smisao temeljnog Sporazuma je bio osigurati očitovanje postojeće razine plaća u javnim službama, u okolnostima gospodarskih poteškoća i ekonomske krize, te otkloniti mogućnost rasta osnovice. Prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku (u nastavku teksta: DZS), bruto domaći proizvod Republike Hrvatske (u nastavku teksta: BDP), promatran na tromjesečnoj razini, u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio je 12 (dvanaest) uzastopnih negativnih stopa rasta, odnosno pad počev od četvrtog tromjesečja 2011, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine. U članku. VII točka 1. IDDS je navedeno da „ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. IDDS, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna“. Iz prethodno citirane odredbe nesporno proizlazi da se odgoda uskladbe odnosi i na citirani članku III, koji tužitelj navodi kao pravni osnov svojeg tužbenog zahtjeva. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu javno dostupne podatke DZS o padu BDP-a, nesporno je da se uskladba prema članku III do V. IDDS treba odgoditi za 12 tromjesečja, pa stoga u razdoblju važenja IDDS od 26. listopada 2011. nisu nastupile okolnosti za povećanje osnovice plaće u iznosu kako to navodi tužitelj. Pri tome tuženik posebno ističe da citirani IDDS ima vremensko važenje od 5 godina, pa je njegovo trajanje isteklo 26. listopada 2016. godine, s time da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenju roka trajanja IDDS za godinu dana, u slučaju da u razdoblju od potpisivanja ovih Izmjena i dopuna, a zaključno do kraja 2016. godine bude zabilježeni realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3 posto. Jednogodišnje produljenje nije ugovoreno, pa je ugovoreno važenje IDDS, prema Vjerodostojnom tumačenju bilo do 26. listopada 2016. što ima za posljedicu da do „uskladbe“ nije došlo u razdoblju važenja IDDS. Temeljem prethodno navedenog tuženik predlaže tužbu u ovoj pravnoj stvari odbaciti, podredno, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema članku 29. stavak 2. i 8. ZOO, tekućom od dana donošenja odluke do isplate.

3. Tužiteljica se u podnesku od 12. travnja 2021. očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da je vrijednost predmeta spora koji tužiteljica ističe u tužbi i izražen je u novcu. Tužba sadrži glavni zahtjev tužiteljice zbog kojeg se vodi parnica i sporedni zahtjev koji se ističe povodom i u svezi s glavnim zahtjevom (kamate, parnični trošak i dr.). Tužiteljica je zaprimila izračun od svog sadašnjeg poslodavca a koji iznosi 8.684,92 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i navodi da je tuženik isplaćivao plaću sukladno Ugovoru o radu, a zatim navodi da je Vlada RH bila ovlaštena za uvećanje osnovice. Prema takovom zaključku tuženika, tužiteljica je bila u obvezi sklopiti ugovor o radu s RH Vladom, ali u konkretnom slučaju ipak nije već je sklopila ugovor s tuženikom, tako da je navod tuženika neosnovan i krajnje neprihvatljiv za ugovorni odnos tužiteljice. Tuženik predlaže da se o ovom parničnom postupku obavijesti ODO RH, a zatim da se uključi, što smatramo da je neosnovano bez obzira tko je osnivač, jer iz prakse se pokazalo da njihova uloga u ovakovim sporovima u kojima imamo Odluku VSRH je suvišna, i generira troškove. Osnovicu za izračun plaće u javnim službama do 2006. godine donosila je Vlada posebnim zakonom, a iznos se dogovarao sa sindikatima javnih službi pri sastavljanju državnog proračuna. Osnovica je, kako je i dogovoreno, narasla 2007., 2008. i 2009. godine. Međutim, nakon prvog kvartala 2009., Vlada je uredbom smanjila osnovicu na razinu iz 2008. godine jer je tvrdila da nema novaca za povećanje u situaciji krize, pada zaposlenosti i pražnjenju proračuna. Sindikati javnih službi su žestoko napali Vladu zbog takve odluke, tražili povratak veće osnovice i poštivanje sporazuma. Potpisan je Dodatak sporazumu, a tim Dodatkom sindikati su pristali da osnovica ostane na razini iz 2008. godine, ali samo dok se ne ostvari rast BDP-a od prosječnih dva posto tijekom dva uzastopna kvartala. Dana 23. studenog 2006. godine između Vlade Republike Hrvatske (nastavno: Vlada RH) i sindikata javnih službi sklopljen je Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (nastavno: Sporazum). Sporazumom je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama (nastavno: osnovica) za po 6% u 2007.,2008. i 2009. Zbog nastupa recesije dana 13. svibnja 2009. godine Vlada RH i sindikati javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (nastavno: Dodatak Sporazumu). Dodatkom Sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razini iz 2008. godine, na iznos od 5.108, 84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. godine sporazumno odgođeno sukladno članku III .Dodatka Sporazuma. Odredbama članka . IV. – V. Dodatka Sporazuma ugovoreno je daljnje postepeno povećanje osnovice radi uskladbe plaća u javnim službama s prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj. Pri tome su kao osnovne kategorije povećanja osnovice uzeti prosječna plaća VSS početnika u javnim službama i prosječna plaća u Republici Hrvatskoj, te je odnos ove dvije vrijednosti kroz povećanje osnovice do kraja 2016. godine trebao doseći ciljanu razinu od 92:100 tj. da prosječna plaća VSS početnika u javnim službama bude 8% manja od vrijednosti prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. Dana 26. listopada 2011. godine između Vlade RH i sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, koji predstavlja osnovu ove tužbe (nastavno: Izmjene Dodatka Sporazumu). Izmjene Dodatka Sporazumu usvojene su i u obliku arbitražne odluke od dana 7. prosinca 2011. godine. Izmjenama Dodatka Sporazumu korigirani su uvjeti i promijenjena je metodologija za povećanje osnovice, i to prije svega zamjenom statističkog podatka prosječne plaće u Republici Hrvatskoj s podatkom o prosječnoj plaći u privredi Republike Hrvatske. Istim izmjenama je ciljana cijena rada javnih službi u odnosu na prosječnu plaću u privredi Republike Hrvatske s razine 92:100 povećana na razinu od 95:100, s ugovorenim rokom prilagodbe do kraja 2016. godine. Sukladno članku XI. stavak 4. Izmjena Dodatka Sporazumu, ugovoreno trajanje istog je 5 godina. Zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čanka. 199. stavak 1. Zakona o radu (NN 93/14), primjena Izmjena Dodatka Sporazumu istekla je dana 26. siječnja 2017. godine. Odredbom članka III. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je sljedeće: „Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja), i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.“ Odredba članka IV. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu, glasi kako slijedi: „Točno šest mjeseci nakon objave podatka iz članka III ovih Izmjena i dopuna ugovorne strane utvrdit će odnos (kvocijent) pariteta između: pariteta mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za dvanaest mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i istog pariteta iz prethodne alineje u 2008. godini, a sve prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske.“ Dana 2. lipnja 2016. godine sindikati javnih službi pozvali su Vladu RH da sukladno čanka. IV. Izmjena Dodatka Sporazumu utvrde tzv. kvocijent iz članka IV. stavak 1. Izmjena Dodatka. Vlada RH se oglušila na poziv sindikata javnih službi, te nije ispunila svoju obvezu iz članka IV. stavak 1. Izmjena Dodatka. Odredbom članka IV. stavak 2. Izmjena dodatka ugovoreno je: „U slučaju smanjenja pariteta u odnosu na 2008. godinu osnovica za obračun plaća korigirat će se od prvog sljedećeg mjeseca nakon utvrđene razlike na način da se ista uveća za polovicu utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog postotnog rasta prosječne bruto plaće u privredi RH u tekućoj godini, s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine.“ Kao što je gore navedeno, kvocijent pariteta iz članka IV stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu nije utvrđen jer se Vlada RH oglušila na poziv sindikata javnih službi od 2.lipnja 2016. Time je Vlada RH povrijedila svoju obvezu iz članka IV. stavak. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Odredbom članka 297. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15; nastavno: ZOO) propisano je: „Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen“ Utvrđenje kvocijenta pariteta iz članka IV. stavak. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu je uvjet primjene gore citiranog čanka. IV. stavak 2. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga, a s obzirom da se Vlada RH nije odazvala pozivu sindikata javnih službi od 2. lipnja 2016. godine, time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječila ispunjenje uvjeta koji je određen na teret Vlade RH, odnosno državnog proračuna. Sukladno članku 297. stavak 4. ZOO-a treba uzeti da je zbog opisanog propuštanja i povrede ugovornih obveza od strane Vlade RH ispunjen uvjet odnosno da je kvocijent pariteta utvrđen. Kvocijent pariteta odrediv je u smislu čanka. 272. ZOO-a jer se može odrediti temeljem objektivnih statističkih podataka DZS-a dostavljenih sindikatima javnih službi sukladno članku VII. b stavak 10. Izmjena Dodatka Sporazumu. Tuženik osporava pravnu valjanost Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici i smatra ih ništetnim, što je neosnovano i pogrešno jer tuženik ne poznaje način provođenja izmjena kolektivnih ugovora niti je upoznat s Odlukom Vrhovnog suda RH, Poslovni broj Revr-408/12 i Odluku Ustavnog suda broj U- III/3535/12. Iz navedenih odluka proizlazi da izmjene i dopune kolektivnog ugovora ,ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora, kao i da pojedini sindikati ne smiju biti protivno zakonu isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja KU-a. Dan početka primjene uvećane osnovice iz članka III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čanka. VII stavak. 1 Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečno BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja). Ispunjenje uvjet iz članka III nije preduvjet primjene članka IV, a ispunjenje uvjete iz čanka. III i IV nije preduvjet primjene članka V, a članka VII, na članka III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanj 2009.. vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008. i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njezina dosezanja (konvergenciji). Prema tome, odredbom članak VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključnog 26.listopada 2011., nije odgođena primjena odredba članka III o “povratu” osnovice, jer se odredba članka VII IDDS-a odnosi na način “usklađivanje pariteta. Tuženik ne poznavajući tijek događaja kao i način primjene Izmjena i dopuna dodatka Sporazumu navodi da nisu nastupile okolnosti za povećanje osnovice. Ali upravo članka VII. Stavak 1 Izmjena i dopuna Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom razdoblju opisanom u članku III-IV bio zabilježen negativan rast BDR-a. iz članka III proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio DSZ RH vidljivo je da od IV kvartala 2014.pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, nego je BDP stalno rastao. Slijedom navedenog tužiteljica ustraje s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

4. U podnesku od 14. travnja 2021. tužiteljica je predložila donošenje presude kojom se nalaže tuženiku bolnica, OIB: …, P., isplatiti tužiteljici, V. K. OIB…. iz P. iznos od 7.831,11 kuna, bruto, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kako slijedi: za siječanj 2016. godine, na iznos od 563,47 kuna od 16.veljače 2016., za veljaču 2016. godine na iznos od 542,05 kuna od 16. ožujka 2016., za ožujak 2016. godine na iznos od 640,47 kuna od 16. travnja 2016.,za travanj 2016. godine na iznos od 612,12 kuna od 16. svibnja 2016., za svibanj 2016. godine na iznos od 587,24 kuna od 16. lipnja 2016., za lipanj 2016. godine, na iznos od 596,80 kuna od 16. srpnja 2016., za srpanj 2016. godine, na iznos od 647,13 kuna od 16. kolovoza 2016.,za kolovoz 2016. godine, na iznos od 553,89 kuna od 16. rujna 2016., za rujan 2016. godine, na iznos od 662,09 kuna od 16. listopada 2016., za listopad 2016. godine, na iznos od 646,49 kuna od 16. studenoga 2016., za studeni 2016. godine, na iznos od 663,34 kuna od 16. prosinca 2016., za prosinac 2016. godine, na iznos od 659,97 kuna od 16. siječnja 2017., za siječanj 2017. godine, na iznos od 456,05 kuna od 16. veljače 2017. i to do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015 do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana. Nalaže se tuženiku, bolnica, OIB: …, P. da tužiteljici V. K. OIB…. iz P. naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu prema odluci suda zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

5. U podnesku koji je kod suda zaprimljen 3. lipnja 2021. tuženik se očitovao na podnesak tužiteljice od 14. travnja 2021. te je naveo da se tuženik u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te osporava njegov osnov i visinu. Iz činjeničnih navoda tužbe i priloženih dokaza proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Iz činjeničnih navoda podneska tužiteljice od 14. travnja 2021. proizlazi da „ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva“. Iz sadržaja tužbe od 18. veljače 2021. proizlazi da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 12.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 15. veljače 2016. do isplate. Podneskom od 14. travnja 2021. tužiteljica smanjuje tužbeni zahtjev na način da novopostavljenim tužbenim zahtjevom sada zahtijeva isplatu iznosa od 7.831,11 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos, tako da na najstarije potraživanje kamata teče od 16. veljače 2016. do isplate. Obzirom na prethodno navedeno postavlja se pitanje kod kojeg od navedenih tužbenih zahtjeva tužiteljica „ostaje“. Pod pretpostavkom da tužiteljica „ostaje“ kod novopostavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 14. travnja 2021., onda proizlazi da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 3.315,08 kn. Tuženik pristaje na povlačenje tužbe, te predlaže sudu donijeti rješenje kojim se tužba tužiteljice za navedeni iznos smatra povučenom, uz naknadu parničnog troška tuženiku za odgovor na tužbu od 08. ožujka 2021., te pristup pripremnom ročištu održanom 21. travnja 2021., za svaku poduzetu radnju u iznosu od 625,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor da u ovoj pravnoj stvari tužba nije bila pogodna za raspravljanje, jer je iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev postavila paušalno, bez dokaza iz kojih bi se mogao utvrditi njezin radno– pravni status, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, a u ovoj pravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe sukladno čl. 186. b., stoga je istu trebalo odbaciti. Nastavno, tužiteljica je vrijednost predmeta spora označila iznosom od 11.000,00 kn, a neutemeljenim tužbenim zahtjevom je potraživala isplatu iznosa od 12.000,00 kn, i to sa zakonskom zateznom kamatom koja teče unatrag. Budući da naslovljeni sud tužbu nije odbacio, bez obzira na njezinu osnovanost, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice za razdoblje od siječnja do ožujka 2016., budući da je određeni tužbeni zahtjev za označeno razdoblje tužiteljica postavila tek podneskom od 14. travnja 2021. godine, a kao što je prethodno navedeno, u konkretnoj pravnoj stvari tužba nije bila pogodna za raspravljanje. Iz podneska tužiteljice od 13. travnja 2021. je evidentno da nije razumjela „ratio legis“ istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije tuženika, pa onda potpuno iracionalno i sarkastično zaključuje da iz sadržaja prigovora tuženika proizlazi da je „tužiteljica bila u obvezi sklopiti ugovor o radu s RH vladom, ali u konkretnom slučaju ipak nije već je sklopila ugovor s tuženikom“. Zaključak tužiteljice je neosnovan, pa tuženik pojašnjava da je osnovica plaće u javnim službama uređena Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, koji predstavlja apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje –ius cogens– od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Odredbom čl. 2. citiranog zakona je uređen način utvrđivanja osnovice plaće u javnim službama, i to Kolektivnim Ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu, onda osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom Odlukom Prema prijelaznim i završnim odredbama ZID Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđenja nove osnovice plaće u javnim službama na osnovi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, u konkretnom slučaju se primjenjuje osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, zaključenim između Vlade RH i Sindikata javnih službi od 13. svibnja 2009., do kojega je došlo zbog recesije u RH, a osnovica je utvrđena bruto iznosom od 5.108,84 kn. Osnovica plaće je promijenjena 29. prosinca 2016. Odlukom Vlade RH o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama na bruto iznos od 5.211,02 Kn, koja je bila u primjeni od 01. siječnja 2017. Iz prethodno navedenog jasno proizlazi da je čl. 2. citiranog zakona propisano da Vlada Republike Hrvatske u svim zakonom predviđenim varijantama učestvuje u određivanju osnovice plaće u javnim službama, pa otklon voljom stranaka nije moguć. Svaki eventualni automatizam usklađivanja osnovice plaće, na način kako ga interpretira tužiteljica, bio bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Nastavno, tuženik ističe da iz činjeničnih navoda tužbe i dokaza koje je tužiteljica uz istu priložila, nije razvidan radno-pravni status tužiteljice, niti čiji je ona bila zaposlenik u utuženom razdoblju. To tim više što tužiteljica u činjeničnim navodima podneska od 13. travnja 2021. navodi da je „zaprimila izračun od svog sadašnjeg poslodavca“ (o.p. neovjereni list papira na kojem je kao ustanova navedena: Opća županijska bolnica Pakrac i BHV), a tužbom kao tuženika označava: „Opću županijsku bolnicu Požega“. Iz svega prethodno navedenog jasno proizlazi da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika. U prilog osnovanosti tuženikovih tvrdnji iz odgovora na tužbu i ovog podneska, dostavljaju se odluke više različitih sudova u Republici Hrvatskoj, koje su donesene u sporovima jednake činjenične i pravne osnove. Isto tako tuženik dostavlja „Zaključke sa sastanka od 8. prosinca 2016. godine“, u kojem je iznesen stav profesora pravnih fakulteta u RH, katedre radnog prava, koji se odnosi na pravnu valjanost zaključenih Sporazuma. Tužiteljica se u podnesku od 13. travnja 2021. protivi „uključivanju ODO RH bez obzira tko je osnivač, jer je njihova uloga u ovakovim sporovima u kojima imamo Odluku VSRH suvišna“, a potom u preostalom dijelu podneska od 13. travnja 2021. od strane 2 – 5 se tužiteljica u povijesnom prikazu promjena osnovice plaće, isključivo bavi ulogom Vlade Republike Hrvatske. Obzirom na podnesak Republike Hrvatske od 23. travnja 2021., očitovanje tuženika na kronološki prikaz i genezu promjena osnovice plaće iz podneska tužiteljice, ukazuje se bespredmetnim. Tuženik ne vidi svrhu dostavljanja identičnih podnesaka tužiteljice u parnični predmet, kojima se ponavljaju već izneseni pravni stavovi. Tako je npr. potpuno besmisleno očitovanje tužiteljice iz podneska od 08. svibnja 2021. u kojem navodi da tužiteljica ustraje u navodima iznesenim u odgovoru na tužbu kao i u ranije dostavljenom podnesku. Prije svega tužiteljica u ovom parničnom postupku nije izjavila odgovor na tužbu, ali ustraje u navodima koji su u njemu izneseni. Budući da je predmet zatrpan nizom podnesaka tužiteljice, ne može se zaključiti kod kojeg podneska tužiteljica ustraje, a kao što je prethodno navedeno, sporno je i kod kojeg od više tužbenih zahtjeva tužiteljica „ostaje“. Istog dana, 08. svibnja 2021. tužiteljica dostavlja još jedan podnesak od 06. svibnja 2021. koji je identičnog sadržaja kao i podnesak od 13. travnja 2021. Na opisani način tužiteljica ne može povećati iznos svojih troškova postupka, jer sukladno odredbi članka. 154. ZPP preduvjet naknade troškova postupka tužiteljici je da tuženik izgubi parnicu, a sud bi potom sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP prilikom odlučivanja o troškovima, tužiteljici bio dužan odrediti naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. Dostavljanje identičnih podnesaka tužiteljice u parnični predmet, kojima se ponavljaju već izneseni pravni stavovi, nikako nisu oni troškovi koji su potrebni za vođenje ovog parničnog postupka. Temeljem prethodno navedenog tuženik predlaže sudu da tužbu u ovoj pravnoj stvari odbaci, podredno, da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO, tekućom od dana donošenja odluke do isplate.

6. Tuženik je predložio da se u ovaj parnični postupak umiješa Republika Hrvatska na strani tuženika, a podneskom koji je kod ovoga suda zaprimljen 23. travnja 2021. ODO u Požegi je izvijestio sud da Republika Hrvatska nema pravni interes da se u ovom parničnom postupku umiješa na strani tuženika.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izračun plaće.

8. Prema odredbi članka 291. stavak 2., 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) ako ocjeni da je to potrebno sud može odgoditi pripremno ročište. U rješenju o odgodi pripremnog ročišta sud će odmah zakazati novo pripremno ročište. Pripremno ročište može se odgoditi samo jednom.

9. Sud je u ovom postupku zakazao pripremno ročište za dan 21. travnja 2021. koje pripremno ročište je raspravnim rješenjem bilo odgođeno te je novo pripremno ročište bilo zakazano za dan 11. lipnja 2021.

10. Prema odredbi članka 186. stavak 1. Zakona o parničnom postupku tužba treba sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106.)

10.1. Prema odredbi članka 219. stavak 1. istog zakona svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobije navode i dokaze protivnika.

10.2. Prema članku 221.a istog zakona ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Tužiteljica je u tužbi navela da je između stranaka nesporno da je tužiteljica u vremenskom razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. bila zaposlena kod tuženika i obavljala poslove medicinske sestre. No, tuženik je navode tužitelja da je zaposlena kod tuženika osporio. Isto tako, tužiteljica je navela da je nesporno između stranaka da je tužiteljici obračunavana manja plaća, a kao dokaz predložila je uvid u Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i Dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama te uvid u priopćenje za javnost Državnog zavoda za statistiku, kao i uvid u tužiteljičine platne liste za 2016. i 2017. Tuženik je osporio da bi obračunavao tužiteljici manju plaću za utuženi period odnosno tuženik je osporavao kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Tužiteljica sve do zaključenja prethodnog postupka nije pružila dokaze koje je na okolnost činjeničnih navoda svoje tužbe predložila.

12.1. Isto tako, tužiteljica je uz dopis poslan e-komunikacijom od 14. travnja 2021. navela da dostavlja platne liste tužiteljice no prema podacima iz eSpisa ti prilozi podnesku s platnim listama nisu zaprimljeni niti ih je tužiteljica naknadno do zaključenja prethodnog postupka dostavila.

13. Na pripremnom ročištu održanom 11. lipnja 2021. tužiteljica je navela da će dostaviti ugovor o radu i obračunske liste plaće tužiteljice za utuženo razdoblje, a tuženik se protivio da se tužitelju da bilo kakav rok za dostavu navedenih isprava navodeći da je tužiteljica dužna dostaviti dokaze uz tužbu, a uz to je imala dovoljno vremena za dostavu dokaza na činjenične navode svoje tužbe jer je to bilo drugo pripremno ročište.

14. Prema odredbi članka 299. Zakona o parničnom postupku stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeva, predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne strane. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako iz bez svoje krivnje nisu mogli iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovog članka sud neće uzeti u obzir.

15. Dakle, iako je tužiteljica navela da će dostaviti ugovor o radu i obračunske liste plaće tužiteljice za utuženo razdoblje na drugom pripremnom ročištu, sud nije mogao omogućiti tužiteljici dodatno vrijeme za dostavu dokaza jer bi u tom slučaju morao odgoditi drugo pripremno ročište što je suprotno odredbi članka 291. stavak 4. Zakona o parničnom postupku pa je donio odluku o dokazima koje će provesti, zaključio prethodni postupak i nastavio s glavnom raspravom.

16. Predmetom ovog postupka je isplata razlike plaće tužiteljice za period od siječnja 2016. do siječnja 2017.

17. Prema odredbi članka 10. stavak 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19) radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Prema odredbi članka 14. istog zakona ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku, propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora. Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku poslodavac je dužan prije početka rada radniku izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu. Ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

18. Sud nalazi da tužiteljica nije dokazala da je bila zaposlenik tuženika u razdoblje od siječnja 2016. do siječnja 2017. kao što nije dokazala da joj je tuženik dužan kao radniku isplaćivati plaću, a niti je dokazala da joj je isplaćivana manja plaća.

19. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kao neosnovan odbio i odlučio kao u izreci.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, zatim za sastav obrazloženog podneska od 3. lipnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, za pristup pripremno ročište održano 21. travnja 2021. u iznosu od 500,00 kn budući je pripremno ročište bilo odgođeno te za pristup na pripremno ročište odnosno ročište glavne rasprave održano 11. lipnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn što iznosi ukupno 3.500,00 kn i PDV na taj iznos od 875,00 kn pa je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 4.375,00 kn. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik je kao s neosnovanim odbijen.

21. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 26. kolovoza 2021.

S u d a c

Ilka Leko, v.r.

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnica M. P., iz Z

2. ZOU D. Š. i H. H., iz Z.