Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1450/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku F. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i p. iz Z., ured O., protiv tuženika B. B. iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. H., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-326/2018-15 od 24. lipnja 2020., 26. kolovoza 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-326/2018-15 od 24. lipnja 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, naloženo je tuženiku da tužitelju, na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti, isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 kn (desettisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe 24. prosinca 2018. godine pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na daljnju isplatu naknade štete preko dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn, kao neosnovanim (točka II. izreke) te je odlučeno kako svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka III. izreke).

2. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev (točka II. izreke) kao i zbog pogrešne odluke o trošku postupka (točka III. izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), predlažući je preinačiti, podredno ukinuti u pobijanom dijelu.

3. Prvostupanjsku presudu pobija i tuženik u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke) kao i zbog pogrešne odluke o trošku postupka (točka III. izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući je preinačiti, podredno ukinuti u pobijanom dijelu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Neutemeljeno oba žalitelja ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Stranke ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud utvrđuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kuna činjenično utemeljen na tvrdnji tužitelja da mu je tuženik kao saborski zastupnik javno iznijetim neistinitim tvrdnjama u Hrvatskom saboru povrijedio pravo osobnosti na ugled i čast.

9. U ovom stadiju postupka sporna je odgovornost tuženika kao i pitanje visine štete budući da tužitelj smatra da mu je dosuđen prenizak iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, dok tuženik smatra da je tužitelju uopće ne odgovara za štetu zbog navođenja predmetnih informacija.

10. U postupku je utvrđeno da je tuženik kao zastupnik u Hrvatskom saboru 10. listopada 2018. u svom govoru pred tim tijelom naveo "… saveznik mu je B. G., osuđeni ratni zločinac koji je putem D. T. pokušao podmititi čak i suce Vrhovnog suda. Kad je trebao biti priveden pravdi pobjegao je u BIH, svojedobno isto kao i sam njegov mentor."

11. Nadalje, utvrđeno je i to da protiv tužitelja u vrijeme 9. sjednice Hrvatskog sabora održane 10. listopada 2018. nije postojala nikakva pravomoćna osuđujuća kaznena presuda, kao i da je tužitelj, putem punomoćnika, od tuženika zatražio ispriku putem javnih medija i društvenih mreža, a na koji zahtjev tuženik nije odgovorio.

12. Sud je ocijenio da navedene neistinite informacije mogu opravdano izazvati negativnu reakciju okoline u odnosu na osobu tužitelja, umanjiti njegov ugled u javnosti, moralno ga poniziti jer su kao takve podobne povrijediti zaštićeno pravo i interes osobe tužitelja, odnosno pravo osobnosti tužitelja na ugled i čast osobe jer se tom informacijom tužitelja bez utemeljenja optužuje za počinjenje kaznenog djela.

13. Imajući u vidu naprijed navedeno, te cijeneći da bi izjava tuženika bila izrečena javno u Hrvatskom saboru te prenesena od strane medija, sud je zaključio da je tuženik odgovoran tužitelju za naknadu neimovinske štete te ga je obvezao naknaditi tužitelju tu štetu u iznosu od 10.000,00 kuna s pripadajućom kamatom, dok je odbio njegov zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 90.000,00 kuna.

14. Tuženik ne osporava sadržaj sporne informacije, ali tvrdi da ona nije mogla tužitelju opravdano povrijediti čast i ugled. Naime, tuženik ističe kako je nesporno da bi protiv tužitelja egzistirala pravomoćna presuda kojom je bio oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina, a on, kao prosječni građanin, uz to povjesničar, nije dužan pratiti u kojoj se fazi trenutno nalazi suđenje tužitelju. Navodi još i da je tužitelj kao javna osoba podvrgnut dodatnoj kritici javnosti koju opravdano mora snositi te je, s obzirom da je prema vlastitom kazivanju, spornog dana bio u hrvatskom saboru, mogao koristiti pravo na demanti, repliku i druga sredstva kojima bi opovrgnuo navode tužitelja. Ističe da bi njegov govor bio poduzet u javnom interesu jer je bio konstruktivna kritika vladajuće koalicije, a što je zadaća oporbenog zastupnika. Također, smatra kako tužitelj nastanak štete nije potkrijepio medicinskom dokumentacijom te radi svega iznesenoga smatra kako tužitelju ne bi pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odgovornost tuženika za naknadu neimovinske štete tužitelju.

16. Naime, odgovornost tuženika je utemeljena na odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što znači da tuženik odgovara po principu pretpostavljene krivnje. Kada štetnik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, oštećenik mora dokazati štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete s time da se krivnja, u stupnju obične nepažnje (stavak 2. članka 1045. ZOO-a) pretpostavlja, i da je teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku koji mora dokazati da nije kriv za nastanak štetnog događaja i štete.

17. Svaka osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti u koje spadaju čast i ugled (članak 19. stavci 1. i 2. ZOO-a), što ujedno predstavlja i Ustavom zaštićeno pravo tužitelja (odredba članaka 35. Ustava Republike Hrvatske -"Narodne novine", broj 56/91, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav), dok je u isto vrijeme riječ i o konvencijskom pravu (odredba članka 8. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje u tekstu: EKLJP).

18. Poštovanje znači priznanje društvene vrijednosti čovjeka, tzv. unutarnje vrijednosti. Ljudi kao članovi zajednice obvezni su jedni druge poštivati, a vrijednost se ocjenjuje s gledišta društvenog shvaćanja.

19. Nasuprot ovom pravu tužitelja stoji i pravo tuženika na slobodu izražavanja koje mu jamči odredba članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava (pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli) i odredba članka 10. stavka 1. EKLJP-a. Međutim, ta prava tuženika nisu bez ograničenja, već su podvrgnuta ograničenjima koja su nužna, među ostalim, i radi zaštite ugleda ili prava drugih (stavak 2. članka 10. EKLJP), a u konkretnom je slučaju ograničeno općom zabranom uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta (članak 8. ZOO-a).

20. U ovom se slučaju upravo i radi o sukobu između tuženikova prava na slobodu izražavanja s jedne strane i tužiteljeva prava na zaštitu prava osobnosti na čast i ugled s druge koji je sukob potrebno razriješiti uspostavljenjem pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se upotrebom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

21. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik činjeničnom tvrdnjom da je tužitelj B. G. osuđeni ratni zločinac koji pokušava podmititi suce Vrhovnog suda, u javnom govoru pred najvišim državnim zakonodavnim tijelom koje su brojeni javni mediji prenijeli i time učinili dostupnim javnosti, povrijedio tužiteljevo pravo osobnosti zato što je iznio paušalnu tvrdnju čiju istinitost nije dokazao, a koja je tvrdnja podobna opravdano povrijediti pravo osobnosti na čast i ugled. To posebno stoga što ratni zločin i davanje mita predstavljaju osobito teška kaznena djela pa prokazivanje nekog za počinjenje istih, bez postojanja pravomoćne kaznene presude kojim bi za takva djela bili oglašeni krivim, nesporno ugrožavaju ugled i čast tužitelja u javnosti i uvažavanje drugih prema njemu kao čovjeku.

22. Nema sumnje da tuženiku ni inače, pa tako ni u obnašanju uloge saborskog zastupnika, nije zabranjeno kritizirati rad vladajuće koalicije niti ukazivati na nepravilnosti u njihovu radu, jednako kao što nije zabranjeno ukazivati i na nepravilnosti u radu pojedinaca koji su dio vladajuće koalicije, međutim, takvo postupanje zahtijeva odgovoran pristup koji uključuje iznošenje argumentiranih, a ne paušalnih i nepotkrijepljenih tvrdnji koje sadrže ozbiljne optužbe protiv određene osobe označene imenom i prezimenom.

23. Jasno je i to, a što navodi i prvostupanjski sud, da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj javna osoba, te je kao takav podvrgnut krtici, međutim, takva kritika treba biti konstruktivan i usmjerena na njegov rad kao zastupnika Hrvatskog sabora, a ne usmjerena na ponižavanje njega kao osobe, iznošenjem neistinitih tvrdnji.

24. Još jednom je za ukazati, kako je prema članka 28. Ustava Republike Hrvatske svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

25. Imajući na umu gore navedeno ovaj sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pravo na zaštitu prava osobnosti tužitelja pretežnije od prava na slobodu izražavanja tuženika, pa je tuženik odgovoran tužitelju za štetu koju on trpi zbog povrede prava osobnosti na čast i ugled u skladu s odredbom članka 1045. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

26. Još je za navesti i to kako je člankom 9. Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ("Narodne novine", broj 116/99, 109/00, 53/03, 167/03, 44/06, 19/07, 20/09, 145/10, 24/11, 93/11, 19/15, 104/15 i 98/19), a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, između ostaloga, bilo propisano kako birači i političke stranke ne smiju kandidirati osobe koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od šest mjeseci i to ako se u trenutku stupanja na snagu odluke o raspisivanju izbora izrečena kazna izvršava ili tek predstoji njezino izvršenje (stavak 4.) te kako birači i političke stranke ne smiju kandidirati osobe za koje u trenutku stupanja na snagu odluke o raspisivanju izbora nisu protekli rokovi rehabilitacije prema posebnom zakonu, a koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene za kaznena djela iz Glave IX. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11. i 144/12.) protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva i to za genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, terorizam, terorističko udruženje, mučenje, ropstvo (stavak 5.).

27. Stoga se ne može prihvatiti navod žalitelja prema kojem je on, kao prosječni građanin bez pravnog znanja, bio u zabludi u vezi pravnog statusa tužitelja. Naime, osoba koja se kandidira za zastupnika u Hrvatskom saboru sigurno je upoznata sa zakonskim pretpostavkama koje se moraju ostvariti za kandidaturu i izbor u Hrvatski sabor.

28. Vezano za visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, tužitelju valja kazati kako neimovinska dobra nemaju i ne mogu imati novčanu vrijednost pa naknada nikada ne može biti ekvivalent pretrpljenog gubitka, odnosno ne može biti poravnanje štete u doslovnom smislu, već ona samo predstavlja simboličnu pravičnu naknadu odnosno stisfakciju koju društvo kroz sud smatra primjerenom s obzirom na značenje povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i okolnosti slučaja.

29. Imajući na umu upravo te okolnosti, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (odredu članka 110. stavaka 1. i 2. ZOO-a) kada je ocijenio da tužitelju u okolnostima konkretnog slučaja pripada pravična novčana naknada neimovinske štete u visini od 10.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

30. Suprotno žalbenim navodima tužitelj, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud vodio računa o činjenici da je tužitelj bio izložen negativnoj reakciji okoline, kao i da je vodio računa o cilju kojem služi pravična novčana naknada, zbog čega nije u pravu tužitelj kada prigovara da odluka suda nije pravična. Naime, odlučivanje o iznosu neimovinske štete nije samo mehaničko primjenjivanje Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. izmijenjenih na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanim 5. ožujka 2021. i 15. lipnja 2021. (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji), već je suđenje u kojem se primjenjuju pravni standard - pravičnost (pravična novčana naknada). Pritom su Orijentacijski kriteriji, kao što i sam njihov naziv govori, tek orijentir kako ne bi bilo bitnih (ekstremnih) odstupanja u situacijama koje ne odskaču od prosječnih situacija te da se na taj način svim oštećenicima osigura jednakost u pravnom položaju. Stoga je i prema stavu ovog suda, dosuđena novčana naknada pravična. Posebice uzimajući u obzir da je tužitelj političar te je samim time podložniji kritici. Napominje se kako je pobijana odluka donesena nakon stupanja na snagu izmjene Orijentacijskih kriterija te su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji primijenjeni u ovom postupku.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ističe kako tužitelj nije dokazao postojanje svoje štete, za navesti je kako je nesporno da bi prokazivanjem za počinjenje najtežih kaznenih djela u javnosti, u govoru pred najvišim zakonodavnim tijelom u Republici Hrvatskoj, koji je bio popraćen i prenesen u medijima, tužitelju bilo povrijeđeno pravo osobnosti koje se ogleda u zaštiti prava na ugled i dostojanstvo, neovisno o tome da li je oštećeni zbog izrečenoga morao zatražiti liječničku pomoć ili ne.

32. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, odluka o trošku pravilno je i zakonito donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a, kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

33. Naime, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva (članak 154. stavak 2. ZPP-a).

34. Stoga je, odlučujući da svaka stranka snosi svoj trošak, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, ovo jer je tužitelj sa osnovom svojeg zahtjeva uspio u potpunosti, dok je u pogledu visine uspio sa 10%, čime njegov uspjeh u postupku valja cijeniti u visini od 55%.

35. U odnosu na žalbene navode tužitelja, u kojima ističe kako bi donoseći odluku o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ovo jer nije imao u vidu ustaljenu sudsku praksu te odluku Europskog suda za ljudska prava "Klauz protiv Hrvatske" (zahtjev broj 28963/10), valja kazati kako, u ovom konkretnom slučaju, ne može doći do primjene navedene odluke. Naime, odlukom "Klauz protiv Hrvatske" je ukazano kako bi ne bi bilo pravično primijeniti važeću sudsku praksu glede tumačenja odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, jer bi tužitelj bio u obvezi nadoknaditi parnični trošak tuženoj s obzirom da je isti u ovom sporu uspio za približno 20%, a tužena za približno 80% (ovo sve jer je upravo tužitelj inzistirao na uzročno-posljedičnoj svezi između svojih subjektivnih tegoba i štetnog događaja). Bit odluke "Klauz protiv Hrvatske" je eliminacija odvraćajućeg djelovanja koje obveza snašanja parničnog troška ima u odnosu na tužiteljevo pravo na pristup sudu. Pritom se misli na situaciju u kojoj bi tužitelj, iako bi njegov tužbeni zahtjev bio djelomično osnovan, na koncu morao nadoknaditi troškove tuženoj, često i u iznosu većem od iznosa kojim je u tužbi uspio.

36. Zbog navedenog, pozivom na odredbu članka 368. stavka 2. ZPP-a,valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Split 26. kolovoza 2021.

Sudac:

Miho Mratović, v. r.