REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 10/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. R. zbog kaznenog djela iz čl. 159. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12. - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 4. prosinca 2019. broj K-5/2018-132, u sjednici održanoj 26. kolovoza 2021.

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. Z. R. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru, opt. Z. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 159. st. 2. KZ/11. na štetu djeteta A. R. (toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci te kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. KZ/11. na štetu djeteta R. R., za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine. Na temelju čl. 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. travnja 2014. do 30. travnja 2015.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka ukupno 37.499,67 kuna (troškove vještačenja 8.054,12 kuna, troškove opunomoćenika oštećenog A. R. 14.486,75 kuna, troškove opunomoćenika oštećenog R. R. 9.750,00 kuna, troškove svjedoka 1.208,80 kuna i paušal 4.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine odnosno preinači i optuženiku „izrekne primjereno stroža kazna zatvora za sva kaznena djela, odnosno stroža jedinstvena kazna zatvora.“

2.1. Žalbu je podnio i opt. Z. R. putem braniteljice M. Š., odvjetnice iz V., „iz razloga iz čl. 467. Zakona o kaznenom postupku“ odnosno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka. Prijedlog je da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu „na ponovno odlučivanje“.

2.2. Državni odvjetnik i optuženik su podnijeli i odgovor na žalbu.

3. Nakon što je spis sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.,76/09.,80/11.,91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je pisanim podneskom od 9. srpnja 2020. broj KŽ-DO-568/2020 izjavila da odustaje od žalbe državnog odvjetnika podnesene zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

5. Neosnovano optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka „jer u tijeku rasprave [sud] nije primijenio odredbu čl. 441. st. 4. Zakona o kaznenom postupku, a što je utjecalo na Presudu“, budući da spomenuta norma nema obligatorni karakter. Naime, državni odvjetnik je, još tijekom prvog suđenja, sukladno ovlasti iz čl. 441. st. 1. ZKP/08., izmijenio optužnicu, a kako se suštinski radi o istovjetnim radnjama seksualnog zlostavljanja na štetu djeteta A. R., te nakon što je obrana (optuženik i braniteljica) izjavila da „nema potrebe za daljnje proučavanje precizirane optužnice, već da se rasprava može nastaviti“ (list 299 spisa), pravilno je i zakonito nastavljeno s raspravom.

6. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog ili materijalnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-VIII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

7. Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud „počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i iz razloga što je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, temeljeći svoju odluku na dokazima koji su međusobno kontradiktorni i proturječni.“ Suštinski se optuženik žali samo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara vrednovanju personalnih dokaza, tvrdi da je iskaz ošt. A. R. nedosljedan i da je pod njegovim utjecajem iskazivao ošt. R. R. Upire se na izviješća udruge „G.“ V. (Udruga za osobe s intelektualnim oštećenjem) koja opisuju ošt. A. R. kao osobu „sklonu spletkarenju, lažima… manipulativnom ponašanju“ da je „njegova iskrenost u najmanju ruku upitna“ i da je manipulativnost ponašanja oštećenika potvrdila svjedokinja I. S.

8. Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je u ponovljenom suđenju na raspravi proveo sve potrebne dokaze te njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela.

9. U pravu je prvostupanjski sud kada pozitivno vrednuje iskaze obojice oštećenika, nakon što su razmotreni sami za sebe, međusobno, te u povezanosti sa ostalim dokazima, napose iskazom N. S., koja je prva saznala za seksualno zlostavljanje i o istome izvijestila centar za socijalnu skrb. Pored toga, na uvjerljivost iskaza oštećenika upućuje i provedeno psihologijsko psihijatrijsko vještačenje A. R. 9.1. Oštećenici (pastorak i sin) terete optuženika, ošt. A. R. je k tome višekratno ispitan (istraga i rasprava) te ustrajno i dosljedno u bitnome opisuje oblike seksualnog zlostavljanja kojima je bio izložen po optuženiku. Oštećenici su proživljeno povjerili sestri/polusestri N. S., a potom o istome govorili i stručnim osobama Centra za socijalnu skrb V. (vanjski suradnik D. T., psiholog V. R.).

9.2. Povrh toga, prema nalazu i mišljenju psihologijskog i psihijatrijskog vještaka, unatoč intelektualnog deficita odnosno granične inteligencije, ošt. A. R. ima sposobnosti za vjerodostojno iskazivanje, nema sklonost konfabulaciji niti pojačanoj sugestibilnosti, ali je uslijed slabije inteligencije i proteka vremena umanjena preciznost i točnost vremenskog određenja predmetnih događaja. Stoga je razumna i ovom drugostupanjskom sudu prihvatljiva analiza i argumentacija iz pobijane presude o utvrđenom vremenu u kojem je optuženik činio radnje seksualnog zlostavljanja na štetu A. R., neovisno o tome što oštećenik glede vremenskog određenja događaja nije konzistentan (str. 13 i 14 presude).

9.3. Prema tome, imajući na umu da optuženika terete obojica oštećenika te posredni svjedoci, da su obilježja ličnosti i kompetencije za svjedočenje oštećenika utvrđene stručnom ekspertizom vještaka te da nema naznaka o postojanju motiva za lažno terećenje, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela.

9.4. Vjerodostojnost iskaza ošt. A. R. nije poljuljana dokumentacijom udruge „G.“ prema kojoj oštećenik pokazuje izvjesne poremećaje u ponašanju. Ovo stoga što se dokumentacija odnosi na podatke o funkcioniranju punoljetnog oštećenika u vremenu znatno nakon proživljenog seksualnog zlostavljanja te postupcima motiviranim nastojanjem da živi sa partnericom koja je također korisnica smještaja u istoj ustanovi iako nama kompetencija za samostalan život. Budući da je osobnost ošt. A. R. bila predmet stručne analize dvoje vještaka to na ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenika ne utječe ocjena svjedoka I. S. o njegovoj manipulativnosti.

10. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik prigovara da kod optuženika nema olakotnih okolnosti budući ne skrbi o djeci koja su smještena kod udomitelja, a k tome je jedno dijete i žrtva predmetnog djela dok nezaposlenost nije olakotna okolnost. Nasuprot tome optuženik u žalbi navodi „da je kazna prestroga previsoko određena i nedovoljno obrazložena“.

12. Protivno tvrdnjama stranaka, po ocjeni ovog suda optuženiku su pravilno odmjerene pojedinačne kazne zatvora (o čemu je prvostupanjski sud dao dostatne i jasne razloge - str. 17 prvi odlomak) poglavito imajući na umu da je za kazneno djelo na štetu A. R. kazna odmjerena znatno iznad propisanog minimuma, pa je jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine primjerena težini i pogibeljnosti djela te osobnosti optuženika i podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja. Stoga nema mjesta strožem kažnjavanju, ali ni blažem, imajući na umu optuženikovu višestruku osuđivanost.

13. Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim pa je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08, naložio plaćanje troškova kaznenog postupka kako je specificirano i obrazloženo u razlozima presude. Međutim, ako bi imovinsko stanje optuženika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka bilo takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može posebnim rješenjem osloboditi optuženika dužnosti naknade troškova postupka (čl. 148. st. 6. ZKP/08.-VIII).

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. kolovoza 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.