REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 857/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Vučetić, odvjetnica u Splitu protiv tuženika Lučke uprave Splitsko – dalmatinske županije, Split, Prilaz braće Kaliterna 10, OIB 27478788865, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-778/2019-2 od 18. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-572/16 od 25. srpnja 2019., na sjednici održanoj 25. kolovoza 2021.,
p r e s u d i o j e :
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-778/2019-2 od 18. ožujka 2021., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-572/16 od 25. srpnja 2019. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o radu tužitelja kod tuženika ev. br. 5347/200 od 25. kolovoza 2008. prestao ex lege 29. rujna 2016., kada je tužitelj napunio 65 godina života i ostvario uvjete za punu starosnu mirovinu, te je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 1.361.750,49 kn za razdoblje od 13. kolovoza 2009. do 29. runa 2016., naknadu regresa za godišnji odmor, božićnice, jubilarne naknade i otpremninu, a sve u iznosima i s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki I. izreke te presude, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 357.375,00 kn (točka II. izreke).
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno, u slučaju da revizijski sud smatra da revizija nije dopuštena, izjavljuje i prijedlog za dopuštenje revizije pozivom na odredbe čl. 382. i čl. 385. ZPP. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu u skladu s revizijskim razlozima i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ju ukine i predmet vrati nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova postupka tuženiku, uključujući i troškove revizije. Ako revizijski sud pak smatra da revizija nije dopuštena, predlaže dopustiti tuženiku reviziju zbog pravih pitanja iz prijedloga za dopuštenje revizije.
3. Tužitelj na reviziju nije odgovorio.
4. Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje kako je njegov radni odnos kod tuženika prestao ex lege 29. lipnja 2016., a s tim u svezi predmet spora su i zahtjev tužitelja za naknadom plaće u bruto iznosu od 1.361.750,49 kuna, isplatom regresa za godišnji odmor u iznosu od 27.600,00 kuna, za isplatom božićnice u iznosu od 10.000,00 kuna, isplatom jubilarne nagrade u iznosu od 2.000,00 kuna, te isplatom otpremnine u iznosu od 4.000,00 kuna, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Prema odredbi čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) stranke mogu iznimno podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to u sporu: o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; o utvrđivanju majčinstva ili očinstva; u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije te u povodu tužbi radi objave ispravka informacije. S obzirom da je predmet ovog postupka spor o prestanku radnog odnosa, to je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari u skladu s citiranom odredbom čl. 382.a st. 1. ZPP.
7. Revizijski je sud stoga, u skladu s odredbom čl. 391. st. 2. ZPP, ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, 25. kolovoza 2008. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na temelju kojeg je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta stručni savjetnik,
- da je tuženik 13. kolovoza 2009. donio Odluku o izvanrednom otkazu predmetnog ugovora o radu od 25. kolovoza 2008.,
- da je Općinski sud u Splitu, u ovom predmetu, donio presudu zbog ogluhe poslovni broj P-832/09, 18. siječnja 2010. u kojoj je, pored ostalog, utvrdio da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu od 13. kolovoza 2009. nedopuštena te da je tuženik dužan tužitelju omogućiti rad na poslovima "stručni savjetnik" (točka I. izreke navedene presude),
- da je odlučujući o žalbi tuženika, Županijski sud u Splitu, donio presudu i rješenje poslovni broj Gžp -188/12 31. svibnja 2012. kojom je presudom odbio djelomično žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu od 18. siječnja 2010. u dijelu utvrđenja da je izvanredni otkaz tužitelju nedopušten,
- da je, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv te drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju kao neosnovanu, ocjenjujući kako su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili pravo kada su ocijenili da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenjem presude zbog ogluhe kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu,
- da tuženik nije nakon pravomoćnosti presude o nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelja vratio na rad, iako je tužitelj to tražio,
- da je tužitelj 29. rujna 2016. navršio 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, pa da mu je na taj način upravo 29. rujna 2016. prestao radni odnos kod tuženika,
- da je tužitelj u razdoblju od 13. kolovoza 2009. do 29. rujna 2016., u kojem razdoblju nije radio kod tuženika radi nedopuštenog izvanrednog otkaza ugovora o radu, radio određeno vrijeme kod drugih poslodavaca i to: „Primal cargo“ d.o.o., „DKD poslovno savjetovanje i posredovanje“ d.o.o. i „Veritas trade“ d.o.o., kod kojih je primao plaću,
- da bi za razdoblje u kojem tužitelj nije radio kod tuženika, od 13. kolovoza 2009. (dan donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, koja je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena nedopuštenom), do 29. rujna 2016. (prestanak radnog odnosa ex lege), tužitelj ostvario ukupnu plaću od 1.654.840,76 kuna bruto,
- da razlika između bruto plaće koju bi tužitelj ostvario radeći kod tuženika u predmetnom razdoblju na radnom mjestu „stručni savjetnik“ i bruto plaće koju je ostvario radeći kod drugih poslodavaca iznosi ukupno 1.361.750,49 kuna bruto,
- da bi tuženik za razdoblje od 2010. do 2016. bio u obvezi isplatiti tužitelju regres za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 27.600,00 kuna, koji iznos nije isplatio tužitelju,
- da bi tuženik u razdoblju od 2012. do 2016. s osnove božićnice bio u obvezi isplatiti tužitelju ukupan iznos od 10.000,00 kuna, a koji iznos nije isplatio tužitelju,
- da bi tuženik s osnove jubilarne nagrade za 35 godina rada bio u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 kuna, koji iznos nije isplatio tužitelju,
- da bi tuženik s osnove otpremnine bio u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kuna, koji iznos također nije isplatio tužitelju.
9. Imajući na umu navedena utvrđenja, a pošavši od odredbe čl. 110. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 - pročišteni tekst i 68/05 - dalje: ZR) kojom je propisano kako ugovor o radu prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, a koji uvjeti za prestanak ugovora o radu su kod tužitelja kumulativno ispunjeni 29. rujna 2016., nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na utvrđenje da je s tim danom po sili zakona prestao ugovor o radu tužitelja kod tuženika. S obzirom da je odredbom čl. 93. st. 3. ZR propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje zaposlenik nije odgovoran, to tužitelj po pitanju plaće i drugih novčanih potraživanja s osnova radnog odnosa, treba biti doveden u situaciju kao da izvanrednog otkaza (kojeg je sud već ranije pravomoćnom presudom utvrdio nedopuštenim) nije bilo. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu plaće i druga materijalna davanja za koja je utvrđeno da bi ostvario da je radio u spornom razdoblju, umanjeno za plaću koju je ostvario radeći kod drugih poslodavaca i to sve za razdoblje od trenutka nedopuštenog otkaza 13. kolovoza 2009. do trenutka prestanka radnog odnosa kod tuženika 29. rujna 2016.
10. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud.
11. Navodima u reviziji tuženik u bitnom nastoji ukazati na to da je tužbeni zahtjev za isplatu plaće neosnovan zbog činjenice što tuženik nije imao objektivnu mogućnost vratiti tužitelja na bilo koje odgovarajuće radno mjesto, s obzirom na njegovu stručnu spremu, a osim toga zapreku za naknađivanje plaće predstavlja i činjenica da ne postoje radnici kod tuženika koji su te stručne spreme i usporedivog radnog mjesta pa da nije moguće utvrditi visinu plaće koju bi ostvario tužitelj da je radio, kao i činjenica da je tužitelj u većem dijelu razdoblja za koje mu je pobijanim odlukama dusuđena naknada plaće, bio u radnom odnosu kod drugih poslodavaca.
12. Tužitelju u predmetnom slučaju pripada naknada plaće od trenutka nedopuštenog otkaza 13. kolovoza 2009. do trenutka prestanka radnog odnosa kod tuženika 29. rujna 2016., kada je navršio 65 godina života i 20 godina osiguranja budući da se u tom razdoblju krivnjom poslodavca nalazio izvan procesa rada kod poslodavca jer nakon utvrđenja da je otkaz nedopušten nije vraćen na rad. To što je tužiteljevo radno mjesto (stručni savjetnik strojarskog smjera, VSS stručna sprema) u međuvremenu ukinuto, te što, kao što navodi tuženik, tužitelja nakon otkaza objektivno nije ni mogao zaposliti ne nekom drugom radnom mjestu, ne utječe na obvezu tuženika da poštuje odluku suda prema kojoj radni odnos stranaka nije prestao, a kako to nije učinio, dužan je naknaditi plaću tužitelju za predmetno razdoblje (čl. 93. st. 3. ZR). Ako su i točni navodi da kod tuženika nije postojala potreba za radom tužitelja na bilo kojem radnom mjestu, to samo po sebi ne znači da je radni odnos između parničnih stranaka zbog te okolnosti prestao, kako to u reviziji tvrdi tuženik. Naprotiv, radni odnos nije prestao, a tuženik je eventualno zbog te okolnosti mogao (uz ispunjenje i drugih zakonskih pretpostavki), donijeti odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga. Kako izvanrednim otkazom koji je odlukom suda utvrđen nedopuštenim radni odnos stranaka nije prestao, to je tuženik u obvezi naknaditi plaću tužitelju, kao i druga pripadajuća materijalna davanja, za razdoblje u kojem ovaj nije radio kod tuženika i to od nedopuštenog izvanrednog otkaza do dana prestanka radnog odnosa po sili zakona, a kako je to pravilno u obrazloženju pobijane presude naveo i drugostupanjski sud. Pri dosuđenju naknade plaće za navedeno razdoblje nižestupanjski su sudovi pravilno umanjili naknadu za iznos plaće koju je tužitelj ostvario u istom razdoblju radeći za druge poslodavce, a činjenica da je tužitelj radio kako bi osigurao egzistenciju, ne eskulpira ni po kojoj osnovi tuženika od obveze da mu isplati naknadu plaće u utvrđenoj visini.
13. Osporavajući u reviziji pravilnost primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o visini naknade plaće s obzirom na utvrđenu visinu, tuženik ističe i okolnosti da su prilikom vještačenja uzeti neodgovarajući komparativni radnici te da stoga izračun vještaka nije pravilan. Takvi revizijski navodi, kojima tuženik prigovora pravilnosti metodologije provedenog vještačenja te ocjeni izvedenog dokaza vještačenjem, sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi su nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, a u smislu odredbe čl. 386. ZPP.
14. Zbog sveg iznijetoga, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 25. kolovoza 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
