Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: 2 Gž-848/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u izvanparničnom postupku predlagatelja 1. R. D. E. J. iz F., A. S. B. i 2. R. C. iz F., , P., koje zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., radi sastava smrtovnice iz pok. R. G. umrlog 01.siječnja 2017 godine u A. (S. –S. –D.) odlučujući o žalbi predlagateljica izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, broj R2-260/2019-2 od 31. srpnja 2019., dana 25. kolovoza 2021.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, broj R2-260/2019-2 od 31. srpnja 2019.
Obrazloženje
1. Rješenjem označenim u izreci Općinski sud u Puli-Pola oglasio se nenadležnim za sastav smrtovnice iza pok. R. G..
2. Protiv navedenog rješenja predlagateljice su izjavile žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.
3. Žalba je pravovremena i dopuštena.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predlagateljice su kćeri pok. R. M. pok. R. rođ. C., umrla 22. kolovoza 2007. koja je upisana kao suvlasnica za ¼ dijela nekretnine kč.br. … zk.ul. …, te sestre i jedine nasljednice pok. R. G., pok. J., rođ. 1964., a koji je umro 01. siječnja 2017. Budući je brat predlagateljica pok. R. G. pok. J. upisan kao suvlasnik nekretnina u Republici Hrvatskoj predlažu da se sastavi smrtovnica i provede ostavinski postupak iza njega.
6. Nakon što je utvrdio da je R. G. imao prijavljeno prebivalište u P. (F.), te da je isti umro dana 01. siječnja 2017 godine u A. ( S. –S. –D., F.) prvostupanjski sud je zaključio da ostavitelj u trenutku smrti nije imao uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, već u Republici F., pa se oslonom na odredbe članaka 4., 15. i 83. stavak 1. Uredbe (EU) 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu Uredba (EU) br. 650/2012) oglasio nenadležnim za postupanje po prijedlogu.
7. Ta odluka suda je pravilna.
8. Odredbom članka 4. Uredbe (EU) 650/2012 je propisano da sudovi država članica u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti. Kada se pred sudom države članice pokrene postupak o nasljednoj stvari za koji taj sud nije nadležan u skladu s navedenom Uredbom, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim (članak 15. EU). Prema odredbi članka 83. stavak 1. Uredbe (EU 680/12), ona se primjenjuje na nasljeđivanje osoba koje umru 17. kolovoza 2015. ili nakon toga.
9. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su navedene odredbe Uredbe (EU) 650/2012 mjerodavno pravo u ovom postupku. Iz sadržaja odredbe članka 83. stavak 1. proizlazi da se Uredba primjenjuje na nasljeđivanje u konkretnom slučaju jer je ostavitelj umro nakon 17. kolovoza 2015. Za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj je bilo potrebno utvrditi gdje je bilo uobičajeno boravište ostavitelja R. G..
10. Osim navedenih odredbi za utvrđivanje uobičajenog boravišta mjerodavna je i preambula Uredbe (23) kojom je propisano da je uobičajeno boravište umrlog u vrijeme smrti relevantno za utvrđivanje nadležnosti i mjerodavnog prava, a radi utvrđivanja uobičajenog boravišta, tijelo koje se bavi nasljeđivanjem trebalo bi izvršiti ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina tijekom života i u trenutku smrti, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente, posebno trajanje, stalnost i prisutnost umrlog u dotičnoj državi, te uvjete i razlog za tu prisutnost, a utvrđeno uobičajeno boravište trebalo bi imati blisku i stabilnu vezu s dotičnom državom, uzimajući u obzir konkretne ciljeve uredbe.
11. U prijedlogu za sastav smrtovnice i provođenje ostavinskog postupka je naveden samo datum smrti ostavitelja, te da je upisan kao suvlasnik nekretnine koja se nalazi u Republici Hrvatskog, a iz priloženih isprava proizlazi da je ostavitelj imao prebivalište u F. i da je umro u F.. Na temelju ovako utvrđenih činjenica ne može se poreći uvjerljivost zaključka prvostupanjskog suda da ostavitelj nije imao uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj. Protivno shvaćanju žalitelja, ovaj sud nalazi, kao i prvostupanjski, da činjenica što je ostavitelj suvlasnik nekretnina u Republici Hrvatskoj nije bila dovoljna za zaključiti da je on imao uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj. Kod ovakvog odlučivanja ovaj sud je pošao i od činjenice da predlagateljice u prijedlogu nisu navele niti jednu činjenicu na osnovu koje bi se moglo zaključiti da je uobičajeno boravište ostavitelja bilo u Republici Hrvatskoj, kao što su na primjer činjenice prisutnosti ostavitelja u Republici Hrvatskoj, razlogu za njegovu prisutnost, a sve radi procjene o kakvim vezama između ostavitelja i Republike Hrvatske se radi, već je zahtjev temeljen samo na činjenici da je ostavitelj suvlasnik nekretnina u Republici Hrvatskoj. Na temelju te činjenice nije se mogao donijeti zaključak da je njegovo uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, kraj činjenice da je bio prijavljen sa prebivalištem, i da je umro u Francuskoj.
12. U odnosu na žalbene navode da Uredba ne propisuje isključivu nadležnost uobičajenog boravišta za razliku od mjerodavnih odredbi Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) valja navesti da je mjerodavno pravo Uredbe i da ju je prvostupanjski sud pravilno primijenio. Sukladno odredbi članka 4. Uredbe (EU) broj 680/12 nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti pripada sudovima države članice u kojoj je uvrli imao uobičajeno boravište u trenutku smrti, a prvostupanjski sud je utvrdio da je uobičajeno boravište ostavitelja bilo u R. F..
13. Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da žalba nema svog opravdanja, pa je stoga žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu.
U Dubrovnik, 25. kolovoza 2021.
Sudac:
Emir Čustović