REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 93/2017-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. (OIB ... ) iz T., kojeg zastupa punomoćnik I. H., odvjetnik u Z. protiv tuženika M. O. (OIB ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnica D. O., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7154/15-2 od 11. listopada 2016., kojom je preinačena i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3383/14-63 od 3. lipnja 2015., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2021.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 134.000 USD i iznos od 26.140 USD u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan ispunjenja s pripadajućim zateznim kamatama te mu je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 115.378,90 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvoga stupnja i odbijen je tužbeni zahtjev iznad iznosa od 604.320,00 kuna do dosuđenog iznosa od 134.000,00 USD i iznad iznosa od 95.800,00 kuna do dosuđenog iznosa od 26.140,00 USD te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka iznad iznosa od 71.583,90 kuna do iznosa od 115.378,90 kuna (točka I. izreke). Odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja za iznos od 604.320,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i za iznos od 95.800,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te za iznos troška od 71.583,90 kuna (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je između tužitelja i njegovog prednika te trgovačkog društva O. ... d.o.o., pored ugovora o nalogu o preuzimanju stare devizne štednje, 15. listopada 1996. sklopljen sporazum prema kojem se to trgovačko društvo obvezalo platiti tužitelju iznos od 134.000,00 USD do 15. veljače 1997. te njegovom pravnom predniku iznos od 26.140,00 USD do 15. studenoga 1996., a što nije učinilo. Utvrđuje i da je tuženik bio član i direktor toga društva pri čemu je na svim ispravama njegov potpis te da je pravomoćno osuđen za kazneno djelo prijevare 17 osoba u identičnim pravnim odnosima, dok da je u odnosu na tužitelja i njegovog pravnog prednika optužba odbijena zbog nastupa zastare. Na temelju toga sud prvoga stupnja zaključuje da je tuženik postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja, zabrane zloporabe prava i zabrane uzrokovanja štete, pa smatra da postoji njegova pasivna legitimacija te da odgovara za obveze društva na temelju odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, dalje: ZTD). Sud prvoga stupnja, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare, zaključuje da valja primijeniti opći zastarni rok iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) pa zaključuje da bi zastarni rok protekao 15. veljače 2002. za iznos od 134.000,00 USD i 15. studenoga 2001. za iznos od 26.140,00 USD. Nadalje zaključuje o potrebi primjene odredbe čl. 390. st. 1. i 2. ZOO-a i smatra da je zastarijevanje prekinuto danom kada je tužitelj zaprimio odluku kaznenog suda kojom su, između ostaloga, tužitelj i njegov pravni prednik upućeni na parnicu s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 604.320,00 kuna i iznosom od 95.800,00 kuna. Pri tome izražava pravno shvaćanje o tome da rok od tri mjeseca propisan odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a valja računati od dostave kaznene odluke jer da do tada tužitelj i njegov pravni prednik za nju nisu znali. Stoga otklanja prigovor zastare te prihvaća tužbeni zahtjev i dosuđuje iznose prema sporazumu od 15. listopada 1996.

8. Drugostupanjski sud prvenstveno otklanja prigovor promašene pasivne legitimacije pri čemu u cijelosti prihvaća zaključak suda prvoga stupnja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 10. st. 3. ZTD-a. Odgovarajući na žalbene navode sud drugoga stupnja nalazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda o primjeni odredaba ZOO-a o računanju rokova zastare u odnosu na tuženika. Pri tome se poziva na odredbu čl. 392. st. 1. ZOO-a. Nadalje, sud drugoga stupnja polazi od činjenice da je tužitelju i njegovom pravnom predniku dosuđen imovinskopravni zahtjev na iznose od 604.320,00 kuna i 95.800,00 kuna dok da su s preostalim dijelom postavljenog zahtjeva koji se odnosi na dio glavnice i postavljenih kamata upućeni u parnicu. Konačno, sud drugoga stupnja otklanjajući prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare sudi navedene iznose preinačujući presudu suda prvoga stupnja, dok iznad istih a do zatraženih tužbenim zahtjevom odbija tužbeni zahtjev.

9. Nisu osnovani revizijski navodi o tome da bi u postupku pred sudom drugoga stupnja bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a. Prije svega valja naglasiti da je odluka drugostupanjskog suda jasno obrazložena te da sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Pri tome ista nije proturječna niti je izreka iste u suprotnosti s izrekom prvostupanjske presude i s točkom I. izreke presude suda drugoga stupnja.

9.1. Prije svega revidentu valja odgovoriti da drugostupanjski sud ne intervenira u tekst izreke prvostupanjske presude samoinicijativno i da je pri tome prepravlja i popravlja. Naime, sud drugoga stupnja postupa povodom žalbe tuženika te dijelom tu žalbu i prihvaća (točka I. izreke). Točkom II. izreke, a upravo sukladno točki I. izreke, odbija žalbu tuženika za ostatak novčanog iznosa. Prema tome, u izreci suda drugoga stupnja nema proturječnosti pa se takav revizijski navod ukazuje neosnovanim. U odnosu na datum početka tijeka kamata valja ukazati da se radi o očitoj omašci koju sud može ispraviti u svako doba (čl. 342. st. 1. ZPP-a).

9.2. Točno jest da tužbeni zahtjev glasi na isplatu u USD u protuvrijednosti u kunama. Međutim, sud drugoga stupnja ispravno polazi od visine vrijednosti imovinskopravnog zahtjeva za koji su tužitelj i njegov pravni prednik u kaznenom postupku upućeni u parnicu. Time ne prekoračuje tužbeni zahtjev jer dosuđuje određenu svotu novaca, što i jest predmet ovoga postupka, pri čemu nije od utjecaja je li ta svota dosuđena u USD ili kunama. Dakle, činidba koja se tužbenim zahtjevom traži odnosi se na isplatu pa nalaganjem isplate u kunama nije prekoračen tužbeni zahtjev. S obzirom na iznose za koje su tužitelj i njegov pravni prednik upućeni u parnicu i s obzirom da je drugostupanjski sud polazio upravo od toga nije niti bilo potrebno posebno obrazlagati konverziju kako to neosnovano navodi revident. Stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a.

9.3. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u postupku pred drugostupanjskim sudom jer je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno raspravljanje u potpunosti (podnio je žalbu), a nešto drugo niti ne iznosi u reviziji.

10. U ovoj pravnoj stvari, a sa stajališta revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, bitne su dvije okolnosti. Jedna se odnosi na primjenu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a, a druga na primjenu odredbe čl. 390. ZOO-a.

10.1. Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 10. st. 3. ZTD-a. Naime, tom je odredbom regulirana pravna situacija tzv. „proboja pravne osobnosti“. Prema istoj do toga dolazi kada netko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva pri čemu se u tom slučaju (slučaju zlouporabe) ne može pozivati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. Dakako, zaključak o tome je li došlo do proboja pravne osobnosti i time i odgovornosti člana društva ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. U ovom slučaju nižestupanjski su sudovi za to dali jasne i valjane razloge koji se ogledaju u činjenicama da su tužitelj i njegov pravni prednik predali punomoć tuženiku, da su novčana sredstva predana njemu osobno, da taj novac nije na računu društva te da je tuženik pravomoćno osuđen za kazneno djelo prijevare 17 oštećenika u istovrsnim činjeničnim i pravnim okolnostima. Jednim dijelom revizije tuženik osporava takva činjenična utvrđenja što nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka (arg. iz čl. 385. ZPP-a). Kraj takvih činjeničnih utvrđenja posve neosnovano, i po mišljenju ovoga revizijskog suda, ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 10. st. 3. ZTD-a.

10.2. Nižestupanjski sudovi pravilno su i primijenili odredbu čl. 390. ZOO-a. U konkretnoj se pravnoj stvari radi upravo o situaciji iz čl. 390. st. 2. ZOO-a jer su tužitelj i njegov pravni prednik s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu. U odnosu pak na rok iz st. 1. istoga članka revidentu valja ukazati slijedeće. Točno jest da isti teče od pravomoćnosti odluke. Međutim, pravomoćnost odluke ima svoja objektivna i subjektivna svojstva. U objektivnom smislu ista je nastupila danom donošenja odluke u kaznenom postupku drugoga stupnja (po žalbi), odnosno 4. listopada 2005. Međutim, u subjektivnom poimanju instituta pravomoćnosti i njezinih pravnih učinaka sud je vezan za svoju presudu kada ona bude otpravljena (dostavljena strankama) pa rok od tri mjeseca u odnosu na tužitelja počinje teći od dana kada mu je ta odluka dostavljena (4. siječnja 2006). Kako je tužba sudu predana 15. veljače 2006., tako je ista predana u roku od tri mjeseca pa se suprotni revizijski razlozi ukazuju neosnovanim.

10.3. Tuženik u reviziji osporava i primjenu materijalnog prava iz čl. 390. ZOO-a tvrdeći da nije moglo doći do prekide zastare jer da je zastara nastupila u odnosu na trgovačko društvo a temeljem sporazuma od 15. listopada 1996., pri čemu je od rokova dospijeća prema tom sporazumu do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Zbog toga smatra da je u slučaju proboja pravne osobnosti zastara nastupila i prema tuženiku i da nema mjesta primjeni odredbe čl. 390. st. 1. ZOO-a o prekidu zastare jer je već nastupila pa ne može biti niti prekinuta. Na takve revizijske razloge valja mu odgovoriti da je protiv njega pokrenut kazneni postupak koji je doduše rezultirao odbijanjem optužbe. Međutim, samim time nije eliminirano pravilo iz čl. 390. ZOO-a koje, kao specijalno, vrijedi upravo za takve slučajeve. Pritom mu valja ukazati da je odluka donesena u kaznenom postupku u odnosu na ostale oštećenike upravo bitna okolnost za procjenu proboja pravne osobnosti pa time tuženik nije ušao u pravnu poziciju trgovačkog društva odmah po sklapanju sporazuma već kasnije, kada je došlo do proboja pravne osobnosti. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

11. Radi gore navedenoga nisu ostvareni revizijski navodi o počinjenju bitnih povreda odredaba parničnog postupka te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 25. kolovoza 2021.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.