REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2182/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Goranke Barać Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz B. M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u D., protiv tuženika H. o. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnika u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2067/15-2 od 26. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-5226/11-19 od 28. studenoga 2014., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate bruto plaće za razdoblje od 6. listopada 2001. do 19. srpnja 2006. u ukupnom iznosu od 258.450,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2007., kao dana saznanja za nastalu štetu, do isplate, radi priznavanja staža s uvećanim trajanjem te upisa tog staža u radnu knjižicu, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.). Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 38.967,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2014. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se prihvati revizija, ukinu obje nižestupanjske presude, te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu osigurane svote po polici osiguranja od odgovornosti za rad odvjetnika, te priznanje radnog staža s uvećanim trajanjem i upis tog staža u radnu knjižicu.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelja zastupao odvjetnik S. D. u radnom sporu, te da isti nakon primitka rješenja Ministarstva unutarnjih poslova (dalje MUP) od 15. travnja 2002., kojim je odbijen prigovor protiv rješenja MUP od 3. kolovoza 2001. kojim je tužitelj stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske, nije podnio tužbu Upravnom sudu, niti je izjavio prigovor na rješenje MUP od 8. listopada 2001. o prestanku radnog odnosa,
- da je tužitelj izgubio radni spor protiv Republike Hrvatske u postupku pred Općinskim sudom u Osijeku broj Pr-230/07, a u kojem je tužitelj potraživao naknadu materijalne štete – izgubljene zarade za razdoblje od 7. listopada 2001. do 2. prosinca 2007. u iznosu od 3.500,00 kn mjesečno, kao da mu se prizna staž osiguranja u razdoblju od 7. listopada 2001. do 19. lipnja 2006.,
- da je iz rješenja MUP broj 511-07-04-157-00 od 20. listopada 2000. zbog pritvora udaljen s dužnosti i to s danom 6. listopada 2000.,
- da je rješenjem MUP broj 511-01-53-6646/01 od 15. travnja 2002. odbijen prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja MUP broj 511-01-53-58438/197-01 od 3. kolovoza 2001., a kojim je tužitelj kao neraspoređeni državni službenik MUP, PU Osječko- baranjske stavljen na raspolaganje,
- da je rješenjem MUP broj 511-07-14-5/62-01 od 8. listopada 2001. utvrđeno da je tužitelju prestala državna služba po sili zakona s danom 7. listopada 2001.,
- da je tužitelj bio u pritvoru od 6. listopada 2000. do 5. travnja 2002., te da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Osijeku u predmetu broj K-52/03 na način da je 8. lipnja 2006. protiv njega odbijena optužba,
- da je tužitelju u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj Pr-230/07 dosuđen preostali dio plaće (50 %) za razdoblje od 6. listopada 2000. do 6. listopada 2001., a da je za razdoblje od 6. listopada 2001. do 7. prosinca 2007. zahtjev tužitelja odbijen,
- da je revizija tužitelja u tom predmetu odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom broj Revr-545/09,
- da je tuženik upisan u registar pravnih osoba i da je s djelatnošću počeo 1. siječnja 2002.,
- da je odvjetnik S. D. bio osiguranik tuženika i to od 1. siječnja 2002., te da u tom razdoblju odvjetnik nije pokrenuo upravni spor protiv rješenja MUP od 15. travnja 2002.,
- da tužitelj u postupku nije iznio niti jednu konkretnu činjenicu zbog koje smatra da bi izjavljivanje prigovora, odnosno pokretanje upravnog spora protiv rješenja MUP od 8. listopada 2001. i 15. travnja 2002. rezultirali za tužitelja povoljnijim ishodom.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između propusta odvjetnika D. i nastale štete tužitelju, pa je radi toga zahtjev tužitelja za naknadu štete odbijen. Osim toga, prvostupanjski sud smatra da je tužitelj tužbu podnio nakon nastupa zastare, jer su propusti koji se stavljaju na teret odvjetniku počinjeni 2001. odnosno 2002. godine, a tužba je u ovom predmetu podnesena 20. prosinca 2010., dakle van zastarnog roka iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO).
10. U samoj reviziji revident ističe da podnosi reviziju i protiv prvostupanjske i protiv drugostupanjske presude, pri čemu valja navesti da se prema odredbi čl. 382. ZPP revizija može podnijeti jedino protiv drugostupanjske presude.
Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene navode tužitelja u smislu da nisu počinjene bitne povrede koje je tužitelj isticao u žalbi, a niti druge bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP.
Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da je odluka drugostupanjskog suda jasna i razumljiva, nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, a razlozi su jasno navedeni i obrazloženi.
Neosnovano se revident poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U- III-581/2003 i U-III-582/2003, budući se iste odnose na drugačiju činjeničnu situaciju nego u konkretnom slučaju, pa je pravilno sud drugoga stupnja zaključio da time tužitelj nije iznio činjenice, niti dokaze da bi u vlastitom slučaju, da su bile poduzete radnje po odvjetniku, zaista i uspio u tim postupcima.
11. Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tužitelj je bio dužan dokazati sve pretpostavke odštetne odgovornosti, a isti nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između propusta tužitelja i nastale štete po tužitelju. Pogrešno je shvaćanje revidenta da sama činjenica da je odvjetnik propustio podnijeti prigovor, odnosno upravnu tužbu sama po sebi predstavlja štetnu radnju. Upravo je na tužitelju bio teret dokaza da dokaže da bi u postupku povodom prigovora, odnosno u upravnom sporu za tužitelja bila donesena povoljnija odluka, a takve činjenice, niti dokaze tužitelj u postupku nije navodio.
Jednako tako pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tuženik nije pasivno legitimiran za dio zahtjeva za priznanje radnog staža i upisa istog u radnu knjižicu, kao i da je nastupila zastara tražbine naknade štete.
Nije osnovana tvrdnja tužitelja da bi zastarni rok počeo teći tek po donošenju pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-599/08-3 od 8. siječnja 2009. Kod toga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da su radnje koje je propustio poduzeti odvjetnik D. kao punomoćnik tužitelja trebale biti poduzete 2001. odnosno 2002., a da je tužitelj tužbu protiv tuženika u ovom predmetu podnio tek 2010. godine.
Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
12. Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 24. kolovoza 2021.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.
