REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7698/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. K.B., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 2. lipnja 2021., broj 80. Pp J-769/2020, u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. K.B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. K.B. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 2. lipnja 2021., broj 80. Pp J-769/2020, proglašen je krivim okr. K.B. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 20 dana i, na temelju članka 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju šest mjeseci. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da se okrivljenik oslobađa obveze naknade istih u cijelosti.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika F.L., ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, i to samo u odnosu na odluku o kazni.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, u skladu s gore navedenom zakonskom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik, u t. I žalbe, navodi da „u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“. Time žalitelj, iako to u žalbi izrijekom ne navodi, očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Istu žalbenu tvrdnju, okrivljenik ističe i u t. II žalbe, žaleći se zbog odluke o kazni, ističući da presuda „ne sadrži razloge zbog kojih je sud smatra da se svrha kažnjavanja ne može ostvariti izricanjem novčane kazne okrivljeniku već da je nužno potrebno okrivljeniku izreći najtežu sankciju – kaznu zatvora“.

5.1. Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni. Dakle, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge, kako o krivnji okr. K.B., tako i o izboru vrste i mjere kazne koju je prvostupanjski sud izrekao. Neosnovano okrivljenik navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge „zbog kojih sud smatra da se svrha kažnjavanja ne može ostvariti izricanjem novčane kazne okrivljeniku već da je nužno potrebno okrivljeniku izreći najtežu sankciju – kaznu zatvora“, jer su jasni i dostatni razlozi navedeni u odlomcima 12. i 13. pobijane presude. Iz tog dijela obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da prvostupanjski sud, zbog činjenice da je okrivljenik višestruki specijalni povratnik te da dosadašnje uvjetne osude nisu polučile svrhu specijalne prevencije, smatra da će se svrha kažnjavanja postići izricanjem ublažene kazne zatvora.

5.2. iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

6. U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da su izostali bilo kakvi konkretni dokazi temeljem kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi da je on počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, da postoje samo dva proturječna iskaza, što nije dovoljno da se nedvojbeno utvrdi da je okrivljenik počinio prekršaj, te da suočenjem okrivljenika i svjedoka T.B.stanje stvari nije razjašnjeno.

6.1. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

6.2. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedoku Tomi Burazinu, žrtvi nasilja, koji je, i u PP Opatija i u tijeku prvostupanjskog postupka, iskazivao identično, bez ikakvih proturječja i nesuglasnosti. Upravo ta činjenica, uz okolnost da u spisu doista nema ni jednog podatka koji bi ukazivao na motiv i zainteresiranost ovog svjedoka da neistinito tereti okrivljenika, upućuje na vjerodostojnost njegovog iskaza. Osim toga, na neistinitost obrane okrivljenika, koji tvrdi da inkriminirane prilike nije bilo nikakve vike i galame i da nije vikao na oca, upućuje i iskaz svjedokinje N.B., koja je izrijekom navela kako je čula da inkriminirane prilike okrivljenik viče na njenog supruga. Njen iskaz, bez obzira, što nije čula sadržaj riječi koje je okrivljenik vikanjem izgovorio njenom suprugu, potvrđuje iskaz svjedoka T.B. i upućuje na nevjerodostojnost obrane okrivljenika. Također, treba navesti da je okrivljenik, nakon što je upoznat s iskazom svjedoka T.B., koji ga je teretio, izjavio da žali što se tako ponašao i da nije htio oca povrijediti te da mu je bilo neugodno jer ga je otac vidio gologa, iz čega jasno proizlazi da okrivljenik više nije ustrajan i kategoričan u tvrdnji da nije vikao na oca. U tom smislu, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da u žalbi obezvrijedi iskaze svjedoka T.B. i N.B., čiji se iskazi međusobno nadopunjuju i nisu proturječni.

6.3. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Žaleći se zbog odluke o kazni, okrivljenik, osim isticanja bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, na koje žalbene navode je već odgovoreno, ističe da je on izrazio žaljenje, da ima povijest liječenja od opojnih droga, da su oštećenici izjavili da žele da on ostane u istom kućanstvu s njima te da su izjavili da je potrebno da se on liječi, a ne da izdržava kaznu zatvora.

7.1. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene.

7.2. Po ocjeni ovog suda, upravo činjenica da je okrivljeniku izrečena kazna zatvora u trajanju dosta kraćem od zakonom propisanog posebnog minimuma upućuje da je prvostupanjski sud u dostatnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti koje se ističu u žalbi. Naime, zakonom propisani minimum kazne zatvora za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim je 70 dana, a okrivljeniku je, unatoč činjenici da se radi o višestrukom specijalnom povratniku, izrečena kazna zatvora u trajanju 20 dana. I ovaj sud smatra da je, cijeneći sve olakotne i otegotne okolnosti, koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio te koje se ističu u žalbi, otklonjena bilo kakva mogućnost izricanja blaže vrste kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

7.3. Neosnovano se u žalbi ističe da bi se svrha kažnjavanja mogla postići izricanjem novčane kazne, jer iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenika uzdržavaju roditelji i da on zarađuje tek povremenim radom i da, kada radi, zaradi oko 200,00 kuna na dan. U takvoj situaciji i više je nego jasno da bi eventualna izrečena novčana kazna pala na teret okrivljenikovih roditelja i time ne bi ispunila svrhu kažnjavanja prema okrivljeniku. S obzirom da dvije primijenjene uvjetne osude zbog počinjenja istovrsnih prekršaja nisu polučile svrhu specijalne prevencije, i ovaj sud smatra da se svrha kažnjavanja može postići samo kaznom zatvora, a ne novčanom kaznom.

7.4. Stoga, razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne, kao i visinu izrečene kazne, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te nije našao potrebnim preinačavati presudu u tom dijelu. Pritom se još jednom naglašava da se radi o kazni zatvora koja je izrečena u duljini daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona u dijelu izrečene zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od šest mjeseci, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud navedenu zaštitnu mjeru izrekao okrivljeniku radi otklanjanja nasilničkog ponašanja istog te da se izbjegnu situacije u kojima bi moglo doći do ponavljanja djela. Ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, smatrajući da su izneseni razlozi, zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, konkretni i zakonski osnovani te da će se primjenom istih, otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na okrivljenika da čini nove prekršaje.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

Stoga je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. kolovoza 2021.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Bastić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.