Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: 16 P-25/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja B.P. iz D.S.,OIB:…, zastupana po punomoćnici Đ.C. odvjetnici iz S.I.Z., protiv tuženika R.A. d.d., Z., OIB:…, zastupana po O.D.. G. & G, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 23. lipnja 2021., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Đ.C. te punomoćnika tuženika u zamjeni odvjetničke vježbenice M.T., 17. kolovoza 2021.,

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

te donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnima odredbe čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu, a broj 029-50- 4068723 sklopljenog dana 27. travnja 2007. između tužitelja B.P. iz D.S., OIB:…, kao korisnika kredita i tuženika R.A. d.d., OIB:…, kao kreditora, solemnziran 30. travnja 2007. pod poslovnim brojem OV-5882/2007 kod javnog bilježnika K.C. iz D.S, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., Z. OIB:…, da tužitelju B.P. iz D.S. , OIB:…, na ime preplaćenih iznosa isplati 25.531,83 HRK, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H.n.b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 5,67 kn tekućom od 31.08.2007. do isplate,

- na iznos od 15,45 kn tekućom od 31.01.2008. do isplate,

- na iznos od 28,24 kn tekućom od 29.02.2008. do isplate,

- na iznos od 50,16 kn tekućom od 31.03.2008. do isplate,

- na iznos od 17,22 kn tekućom od 30.04.2008. do isplate,

- na iznos od 4,19 kn tekućom od 31.05.2008. do isplate,

- na iznos od 20,23 kn tekućom od 30.06.2008. do isplate,

- na iznos od 11,81 kn tekućom od 30.09.2008. do isplate,

- na iznos od 117,58 kn tekućom od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 46,72 kn tekućom od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 136,80 kn tekućom od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 150,64 kn tekućom od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 156,90 kn tekućom od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 139,66 kn tekućom od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 142,95 kn tekućom od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 116,58 kn tekućom od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 97,17 kn tekućom od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 102,33 kn tekućom od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 112,57 kn tekućom od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 111,68 kn tekućom od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 101,33 kn tekućom od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 120,74 kn tekućom od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 136,31 kn tekućom od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 158,45 kn tekućom od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 153,37 kn tekućom od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 183,42 kn tekućom od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 177,72 kn tekućom od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 188,83 kn tekućom od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 284,99 kn tekućom od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 265,20 kn tekućom od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 325,68 kn tekućom od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 304,78 kn tekućom od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 271,17 kn tekućom od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 342,08 kn tekućom od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 432,30 kn tekućom od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 368,42 kn tekućom od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 390,82 kn tekućom od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 362,33 kn tekućom od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 367,45 kn tekućom od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 488,38 kn tekućom od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 500,17 kn tekućom od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 601,21 kn tekućom od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 549,30 kn tekućom od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 492,49 kn tekućom od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 486,39 kn tekućom od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 482,01 kn tekućom od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 509,11 kn tekućom od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 532,74 kn tekućom od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 535,91 kn tekućom od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 519,56 kn tekućom od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 530,60 kn tekućom od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 538,15 kn tekućom od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 525,45 kn tekućom od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 528,79 kn tekućom od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 519,26 kn tekućom od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 498,68 kn tekućom od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 520,62 kn tekućom od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 531,15 kn tekućom od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 523,77 kn tekućom od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 482,39 kn tekućom od 31.01.2013. do isplate,

- na iznos od 517,54 kn tekućom od 28.02.2013. do isplate,

- na iznos od 520,62 kn tekućom od 31.03.2013. do isplate,

- na iznos od 506,84 kn tekućom od 30.04.2013. do isplate,

- na iznos od 463,98 kn tekućom od 31.05.2013. do isplate,

- na iznos od 462,89 kn tekućom od 30.06.2013. do isplate,

- na iznos od 473,41 kn tekućom od 31.07.2013. do isplate,

- na iznos od 490,29 kn tekućom od 31.08.2013. do isplate,

- na iznos od 513,66 kn tekućom od 30.09.2013. do isplate,

- na iznos od 501,61 kn tekućom od 31.10.2013. do isplate,

- na iznos od 510,15 kn tekućom od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 519,83 kn tekućom od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 525,84 kn tekućom od 31.01.2014. do isplate,

- na iznos od 538,57 kn tekućom od 28.02.2014. do isplate,

- na iznos od 534,40 kn tekućom od 31.03.2014. do isplate,

- na iznos od 520,32 kn tekućom od 30.04.2014. do isplate,

- na iznos od 515,81 kn tekućom od 31.05.2014. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.931,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom ugovoreno da će u slučaju spora suditi nadležan sud prema sjedištu kreditora, međutim obzirom se radi o ugovornoj klauzuli koja je sastavni dio tipskog ugovora tuženika o kojoj se nije posebno pregovaralo i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj ugovoreni čl. 12 sklopljenog ugovora suprotan je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, te iz tog razloga tužitelj podnosi tužbu sukladno čl. 19. l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju.

2. U tužbi u bitnome se navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio tipski ugovor o kreditu broj .... koji je dana 30. travnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika K.C u D.S. pod brojem OV-..../2007, a ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Iznos kredita iznosio je 21.987,20 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom od 2,95% i to u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 290,03 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljica je uredno otplatila kredit u cijelosti.

3. Tuženik je predmetnim ugovorom o kreditu povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita i ujedno i potrošača, jer se u ugovoru koristio ništetnim i ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i prekršio niz temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, tužitelju je prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj.

4. Tužitelj tužbu obrazlaže i poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF), te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019..

5. Tužitelj se poziva i na presude suda Europske unije C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017., a u svezi s tumačenjem odredbe čl. 4 st. 2, čl. 6 st. 1 i čl. 7 st 1 Direktive 93/13.

6. Tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je to tuženik mogao predvidjeti, a na što je propustio informirati tužitelja. Tuženik je jednostranom odlukom mijenjao tečaj valute CHF, prilikom isplate kredita i naplate anuiteta primjenjuje svoj tečaj, a ne srednji tečaj HNB-a, te se u tom smislu upućuje na presudu suda EU C-260/18 od 03. listopada 2019..

7. Tuženik je sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, odnosno na isplatu preplaćenih iznosa razlike iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna valute CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita po srednjem tečaju HNB-a.

8. U konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (list 111-113), a nakon obavljenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje razliku u visini anuiteta zbog razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i to ukupnog iznosa od 25.531,83 kune sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu pod točkom II.

9. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer da su u čl. 12 Ugovora o kreditu stranke ugovorile u slučaju spora mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika, tako da je mjesno nadležan sud u Z.u, a ne ovaj sud.

10. Što se tiče merituma spora, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe da tužitelj u tužbi nije točno naveo koje odredbe predmetnog ugovora su ništetne, te da tužbu treba odbaciti, tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., da je ovaj postupak samo formalne naravi i da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji stav tužitelja tuženik smatra neosnovanim, jer u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj razini, pored toga tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, te se citirane odluke tužitelja u postupcima kolektivne zaštite potrošača čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Osporava se da bi sporne odredbe zaključenog ugovora o kreditu bile nejasne i nerazumljive, te nepoštene, o spornim odredbama kredita pojedinačno se pregovaralo s tužiteljem, odredba o valutnoj klauzuli je bila jasna, uočljiva i razumljiva, kako prosječnom potrošaču, tako i samom tužitelju. Tužitelju su tijekom pregovaranja kredita obrazložene posljedice i rizici vezani uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Također je i predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a javni bilježnik solemnizacijom je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Tužitelju je bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, isto tako tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili € ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Također ne postoji znatna ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostavna klauzula, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Neočekivani rast švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute nije nitko mogao predvidjeti. Tuženik također ističe i prigovor zastare.

11. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-54), odgovor na tužbu (list 58-78), podnesak tužitelja (list 84-90), pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. A.M. (list 95-99), podnesak tužitelja (list 111-113), podnesak tuženika (list 114-115), podnesak tužitelja (list 117-129), podnesak tuženika (list 130-144), podnesak tužitelja (list 145-147).

12. Odbijeni su postavljeni dokazni prijedlozi stranaka osim provođenja knjigovodstvenog financijskog vještačenja, kao nevažni, jer je ocjena suda da se u ovom postupku meritorna odluka može donijeti i bez provođenja istih, a koji bi neopravdano doveli do odugovlačenja ovog postupka i prouzročenja nepotrebnih parničnih troškova.

13. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

14. Glede istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, sud takav prigovor tuženika smatra neosnovanim.

15. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP-u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Uvidom u priloženi Ugovor (list 10-14) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, o predmetnoj ugovornoj klauzuli se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

17. Također prema odredbi čl. 19 l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastaju u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge strane bilo prema sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a nesporno je da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Sesvetama.

18. Slijedom opisanog riješeno je kao u izreci.

19. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva, a također tuženik je iznio prigovor zastare utuženog novčanog potraživanja, prigovara neodređenosti tužbenog zahtjeva prilikom podnošenja tužbe, te iznosi svoj stav da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donijete u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.

20. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 27.04.2007. Ugovor o kreditu, broj ... koji je solemnziran 30. travnja 2007. pod poslovnim brojem OV- .../2007 kod javnog bilježnika K.C., u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 21.987,20 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da je u čl. 7 ugovoren način otplate, odnosno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i to na rok otplate od 84 mjeseca.

21. Tuženik također nije osporio preostali sadržaj sačinjenog ugovora o kreditu s tužiteljem, tako se i preostali sadržaj predmetnog ugovora smatra nespornim, međutim tužbom tužitelj ne osporava zakonitost tog preostalog sadržaja ugovora, tako da sud ne obrazlaže osnovanost istog osim kako je to prije obrazloženo ugovorne odredbe u čl. 12 o nadležnosti suda u slučaju spora.

22. Spornim se pokazalo to da li su odredbe čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu ništetne, kao i visina tužbenog zahtjeva, a također valjalo je i odlučiti o prigovoru neodređenosti točke I. tužbenog zahtjeva, kao i prigovora zastare potraživanja.

23. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih banaka i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH-a Rev-2221/18 od 03.09.2019..

24. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Kako je predmetnom odredbom čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, predmetne ugovorne odredbe su ništetne i protivno navodima tuženika na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

26. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

27. Odredbe čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, po ocjeni ovog suda tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84 ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, ugovor je sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, što pak upućuje na to da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

28. Primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice teretile tužitelja, dok je tuženik kao banka dobivao veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

29. Također tijekom postupka tuženik nije dokazivao da se zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, a čime bi eventualno mogao opravdati svoje tzv. "neznanje o stabilnosti valute u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa".

30. Tuženik nije prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, odnosno nije ga informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečaja", a na koje rizike su upozoravale međunarodne financijske institucije, također tužitelja nije upozorio na rizike vezane uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini za euro, kao i riziku vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a na što je jasno upozoravao MMF.

31. Odredbom čl. 84 ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a što nastavno znači da su nepotpune one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

32. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 33. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja mr. sc. A.M. (list 95-99) proizlazi da je u razdoblju od 30.06.2007. do 31.05.2014. kada je tužitelj tuženiku otplatio kredit u cijelosti, došlo do preplate po osnovi tečajne razlike ukupnog iznosa od 25.531,81 kuna.

35. Nakon dostavljenog financijskog nalaza i mišljenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev kojim je umjesto početno zatraženog naloga za isplatom od strane tuženika novčane tražbine od 27.142,87 kuna snizio tužbeni zahtjev na 25.531,83 kuna, obrazlažući kako je očigledno vještak omaškom u mišljenju i nalazu iznio podatak od 25.531,81 kuna, a da se matematičkim izračunom dobije utuženi novčani iznos od 25.531,83 kuna. Tužitelj nije prigovorio na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka u preostalom dijelu, dok je tuženik prigovorio da je predmetni nalaz izrađen prije zaključenja prethodnog postupka, nije prigovorio na matematički obračun vještaka.

36. U svezi s primjedbama tuženika sud utvrđuje kako je točno da je predmetni nalaz i mišljenje bio izrađen od strane imenovanog vještaka prije zaključenja prethodnog postupka, međutim iako je učinjena predmetna procesna povreda sud je mišljenja da to ne utječe na vjerodostojnost, osnovanost i stručnost izrađenog vještačenja, ponovno izvođenje tog dokaza nepotrebno bi produljilo ovaj postupak i prouzročilo daljnje nepotrebne troškove, vještačenje je određeno po sudu, tuženik nije prigovorio na matematički obračun vještaka u pogledu određenog mu zadatka vještačenja, slijedom čega je sud prihvatio izrađeni pisani nalaz i mišljenje stručnim i vjerodostojnim, bez obzira što je u predmetnom nalazu učinjena očigledna omaška u izračunu vještaka na što upućuje tužitelj, jer je i sam sud zbrajanjem iznosa izvještačene razlike po osnovi promjena tečaja iz priloženih tablica vještačenja priležećih na listu 97-98 spisa utvrdio da se radi o upravo utuženom iznosu od 25.531,83 kuna. Vještak je izračunao preplatu tužitelja u korist tuženika, te tužitelj potražuje tužbom upravo tu preplatu po osnovi razlike u tečaju.

37. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj 25.531,83 kuna, sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

38. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.531,83 kuna, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.

39. Tijekom postupka nakon specifikacije tužbenog zahtjeva od strane tužitelja kako je to gore opisano, tuženik je stava da je tužitelj djelomično povukao tužbu, te se isti protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Sud ističe kako tužitelj smanjenjem tužbenog kondemnatornog zahtjeva, nije preinačio tužbeni zahtjev, jer preinakom tužbenog zahtjeva ne smatra se smanjenje tužbenog zahtjeva, te se u tom dijelu može govoriti eventualno o djelomičnom povlačenju tužbe, a ne preinaci tužbenog zahtjeva iz točke II. tužbe, a tim više što tužbeni zahtjev u pogledu tražena utvrđenja ništetnosti kao u točki I. izreke ove presude nije izmijenjen.

40. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i točci I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi H.n.b. ("Narodne novine" broj: 132/07).

41. Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno okončan predmetni spor, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

42. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke.

43. Ne može se također prihvatiti osnovanim niti prigovor tuženika da se odluke u postupcima kolektivne zaštite ne mogu primijeniti na auto kredite, jer da se u tim postupcima radi o rješavanju stambenih kredita, obzirom se svojstvo potrošača ne vezuje samo uz korisnike stambenih kredita, kupnja osobnog vozila bila je za osobne potrebe tužitelja, a presuda u kolektivnom sporu štiti sve potrošače pod uvjetima iznesenim u prije citiranoj presudi.

44. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

45. Isto tako ne može se prihvatiti stav tuženika da činjenica što je predmeti ugovor solemniziran i potvrđen kod javnog bilježnika govori u prilog tome da je ugovor bio jasan i razumljiv i da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne obveza koje preuzimaju u smislu jasnoće ugovorenih obveza. Naime, po stavu ovog suda opisana okolnost ne može ići na štetu tužitelja, a u korist tuženika, jer javni bilježnici prilikom solemnizacije i potvrde ugovora obrazlažu smisao i posljedicu ugovora ugovornim strankama uz upozorenje samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene ugovorne klauzule (čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu), a ne obrazlažu smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

46. Glede prigovora tuženika da tužbeni zahtjev opisan pod točkom I. tužbe nije dovoljno određen, te da ga je sud zbog toga trebao odbaciti, ovaj sud smatra da činjenica što tužitelj nije posebno citirao predmetne ugovorne odredbe ne čini taj dio tužbenog zahtjeva neodređenim, obzirom je tužitelj uz tužbu priložio predmetni ugovor o kreditu čiji je sadržaj nesporan, sud je izvršio uvid u isti tijekom prethodnog i dokaznog postupka, tuženiku je sasvim jasno o kojim ugovornim odredbama se radi, te se stoga ne može prihvatiti stav tuženika da je tužbeni zahtjev u tom smislu neodrediv.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Troškovi stranaka odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 dalje; Tarifa), a koje su bile na snazi u trenutku poduzimanja parničnih radnji, prema vrijednosti predmeta spora.

48. Osnovan je zatraženi parnični trošak tužitelja i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podnesaka od 20.10.2020., 27.05.2020., 23.04.2021. i 25.05.2021. od po 1.000,00 kuna za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 23.06.2021. 1.000,00 kuna prema Tbr. 9/1 Tarife, trošak predujma za financijsko vještačenje od 2.000,00 kuna, kao i troška sudske pristojbe na tužbu od 621,00 kuna i sudske pristojbe na presudu od 310,50 kuna, što predstavlja sveukupni opravdani parnični trošak tužitelja od 8.931,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

49. Nije osnovan sav zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom je tužitelju priznat trošak u visini polovice propisanog iznosa pristojbe na presudu koja se istoj dostavlja u elektronskom obliku, te tužitelj ima mogućnost plateža iste u presuđenom iznosu od 310,50 kuna (čl. 7 st. 3 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18; dalje ZSP)), a što se smatra nužnim troškom sudske pristojbe. U slučaju da tužitelj u roku od 3 dana od dostave ove presude, uz generirani nalog za platež pristojbe, ne plati pristojbu u visini polovice propisanog iznosa, isti će biti dužan platiti puni iznos sudske pristojbe, međutim to ne može ići na teret protivne strane.

50. Kod odluke o osnovanosti zatraženog parničnog troška, iako je tužitelj smanjio kondemnatorni tužbeni zahtjev (od 27.142,87 kuna na 25.531,83 kuna) i time djelomično povukao tužbu u pogledu tog zahtjeva, kod odluke o osnovanosti i visini zatraženog troška sud je cijenio to da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti u cijelosti osnovan, tuženik je cijelo vrijeme osporavao osnov i visinu tužbe, tako da smanjenje tužbenog zahtjeva je bilo samo djelomično i to nije utjecalo na kvalitativni osnov zatraženog parničnog troška.

51. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 17. kolovoza 2021.

Sudac

Lidija Jakšić,v.r.

Uputa o pravo na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika

2. Generiraj nalog za plaćanje sudske pristojbe

3. Presuda nepravomoćna

4. Kal 20 dana