Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-428/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužiteljice R. G. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-155/2019-19 od 5. veljače 2021., dana 17. kolovoza 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-155/2019-19 od 5. veljače 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod točkom I. izreke obvezan tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 33.300,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose sve kako je to specificirano u izreci te presude.

2. Pod točkom II. izreke prvostupanjske presude obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kuna sa zateznim kamatama od 5. veljače 2021. do isplate.

3. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a istoj obistini trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Predmet spora je potraživanje tužiteljice kao policijskog službenika za isplatom terenskog dodatka radi obavljanja poslova granične kontrole na graničnom prijelazu Prezid u razdoblju od 1. veljače 2014. do 30. rujna 2015.

8. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica djelatnica Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Policijske postaje Č., te da je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljala poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Č., a to su GP P. – B. P., GP Z. – O., GP P. – N. K., na kojima se obavlja one-stop kontrola na području Republike Slovenije,

- da predmetni granični prijelazi locirani na teritoriju Republike Slovenije nisu u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje,

- da prethodno važeći KU (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, „Narodne novine“, broj 104/13, dalje: KU/13), kao i sada važeći („Narodne novine“ broj 112/17, dalje: KU/17) u članku 56., odnosno sada članku 50., istovjetno reguliraju pravo na terenski dodatak i to na način da uvjetuju pravo na isplatu terenskog dodatka radom dužim od 8 sati izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka,

- da tužiteljica kada radi na područje Republike Slovenije, radi izvan mjesta svojeg stalnog boravka te stvarno obavlja poslove izvan stalnog mjesta rada, odnosno izvan područja nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređena, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela, u konkretnom slučaju Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14),

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 22. svibnja 2014. dala tumačenje u svezi članka 56. KU, prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u Dobovi na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju,

- da je Zajednička komisija 11. studenog 2016. dala tumačenje da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada,

- da tužiteljici u utuženom razdoblju dnevnica nije isplaćivana,

- da iz iskaza tužiteljice, kao i svjedoka u bitnome proizlazi kako je kod tužiteljice za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju postojalo specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države gdje je tužiteljica upućena na rad,

- da za vrijeme pauze nije mogla prelaziti na teritorij RH jer joj nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritoriju RH,

- da zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu te značajnog protoka vozila i osoba na istome, tužiteljica nije koristila dnevni odmor - pauzu u trajanju od jednog sata kada je na to imala pravo (ako su radila u smjeni od 12 sati), već je na svom radnom mjestu konzumirala dnevni obrok u trajanju od 10 do 15 minuta i odmah nastavljala s radom,

- da je visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna.

9. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je pravilno primjeno materijalno prava sadržano u odredbama članka 56. KU/13, odnosno u članku 50. KU/17.

10. Naime, članak 56. KU/13 u stavku 1. i 2. propisuje da službenik i namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

11. Isto tako, i KU/17 u članku 50. propisuje da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, tako da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

12. Kako kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosima, te se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje (članak 192. stavak 2. Zakona o radu, "Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR), ispravno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 50. KU/17 odnosno članka 56. KU/13 kada je tužiteljici dosudio terenski dodatak u visini koja među stranaka tijekom postupka i nije bila sporna budući je tužiteljica upućena na rad na područje Republike Slovenije tj. izvan mjesta svojeg stalnog boravka te je stvarno obavljala poslove izvan stalnog mjesta rada, odnosno izvan područja nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređena, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (Uredba o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja).

13. Pri donošenju svoje odluke pravilno se sud prvog stupnja poziva i na mišljenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. prema kojima pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada.

14. Nadalje, valja reći da se tuženik neosnovano poziva na međusobno reguliranje odnosa dviju država u pogledu istog graničnog prijelaza i davanjem istome statusa zone zajedničke lokacije. To iz razloga jer se radi, po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, u skladu sa odredbama Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima („Narodne novine“, broj 2/04) tek o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja ovlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države.

15. Ovi propisi ne reguliraju pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već navedene odnose dviju država, pa se davanje statusa nekom području u tom smislu odnosi na navedeno pitanje pravnog statusa tog područja u međunarodnopravnim odnosima država, a ne na dužnosti koje te države imaju prema svojim službenicima vezano uz obavljanje njihova rada.

16. Neosnovano je pozivanje i na članak 37. stavak 1. Zakon o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13, 27/16), jer službenici upućeni na rad na teritorij druge države, izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihova stalnog boravka, s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na isplatu dodatka za rad na terenu, sukladno navedenim odredbama KU.

17. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno smatrao kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 1/50 od 4. veljače 2019. Naime, tumačenje odredaba KU koje daje Zajednička komisija obvezuje potpisnike KU od dana primjene KU, ali za slučaj da se tumačenjem mijenja ranije dano tumačenje istih odredaba KU, novo tumačenje Zajedničke komisije obvezuje potpisnike KU od dana kada je to tumačenje dano.

18. Prema tumačenju Zajedničke komisije od 4. veljače 2019. u primjeni članka 50. KU/17., policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, prema dogovoru Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, uvođenjem zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, lociranim na teritoriju Republike Slovenije, nemaju pravo na terenski dodatak iz članka 50. KU/17. Međutim, pravo na terenski dodatak se može iznimno ostvariti ako u vrijeme pauze ne mogu samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije organiziran prijevoz odnosno nema mogućnosti prijevoza službenim vozilom na teritorij Republike Hrvatske uz daljnji uvjet da udaljenost u jednom smjeru do teritorija Republike Hrvatske iznosi najmanje 500 m ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnosti u svezi s vremenom pauze.

19. S obzirom na utvrđenja iz pobijane odluke proizlazi da su takve specifične nemogućnosti u konkretnom slučaju upravo i ostvarene (tužiteljica nije mogla samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije bio organiziran prijevoz službenim vozilom na teritorij Republike Hrvatske, te se nije mogla samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta na način da bi koristila mogućnosti u svezi s vremenom pauze).

20. Inače, pravo na ocjenu provedenih dokaza je pridržano za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

21. Neosnovani su i navodi žalbe u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka koji su pravilno odmjereni sukladno odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, te u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

22. Slijedom iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti opozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

24. Tužiteljici nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. ZPP-a.

U Splitu 17. kolovoza 2021.

Sutkinja:

Vedrana Perkušić, v. r.