Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 22 Gž R-553/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice I. S., iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Bolnice, Z., OIB: ..., zastupane po Odvjetničkom društvu B. & Č. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 20 Pr-7573/2020-27 od 14. travnja 2021., dana 16. kolovoza 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 20 Pr-7573/2020-27 od 14. travnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužiteljici iznos od 7.852,63 kn bruto izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 3.984,37 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke; dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka kao i više traženi trošak tužiteljice (točka II. izreke).

2. Žalbu protiv ove odluke pravovremeno podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanih iznosa za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2019. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada u visini od 25% temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13; dalje: KU/2013) kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada dok je nesporno da je dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad.

3.1. Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje KU/2018), a primjenjuje se od 1. ožujka 2018. te sadrži identične odredbe kao KU/2013 odnosno odredba članka 55. KU/2018 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/2013.

3.2. Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 35/19; dalje: Dodatak I.) ugovoreno je da će se KU/2018 nastaviti primjenjivati do 27. ožujka 2019., Izmjenom Dodatka I. KU/2018 („Narodne novine“, broj 78/19) do 31. listopada 2019. a Dodatkom II. KU/2018 („Narodne novine“, broj 92/19; dalje: Dodatak II.) nadalje do 31. prosinca 2022. time da je člankom 21. Dodatka II. izmijenjena odredba članka 55. KU/2018 na način da uvećanje s naslova posebnih uvjeta rada od 1. rujna 2019. iznosi 28%.

4. Predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, a sve zbog pogrešnog obračuna istih zbog neisplate prednjeg dodatka.

4.1. Prema odredbi članka 36. KU/2013, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu; a radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

Ista je odredba članka 34. KU/2018.

4.2. Temeljem odredbe članka 59. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12; dalje: TKU/12) za razdoblje do 30. studenoga 2017., ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a nakon toga razdoblja temeljem odredbe članka 58. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 24/17; dalje: TKU/17-1) i članka 58. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 128/17; dalje: TKU/17-2).

4.3. Odredbom članka 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR) propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). I odredba članka 91. stavak 3. ZR koja određuje da plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Ovdje je sud pravilno primijenio i odredbu članka 94. ZR kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

5. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužiteljice ima primijeniti odredba članka 36. i 57. KU/2013, odredbe članka 34. i 55. KU/2018, odredba članka 21. Dodatka II., te odredbe članka 58. stavak 1. TKU/12, TKU/17-1 i TKU/17-2.

5.1. Imajući na umu da vrijednost predmeta spora, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. osim točke 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.

5.2. Pravilna su utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženice na radnom mjestu medicinske sestre;

- da je tužiteljici tuženica platila naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak na ostvarene prekovremene sate rada zbog otežanih uvjeta rada u visini od 25% odnosno 28% koji dodatak je obračunala na obavljeni redovni rad;

- da je zbog neisplate prednjih dodataka tuženica tužiteljici pogrešno izračunala naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja;

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema izračunu tuženice.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženica nije tužiteljici platila utužene iznose a što je obvezna prema citiranim odredbama KU/2013, KU/2018, Dodatka II. i TKU/12, TKU/17-1 i TKU/17-2.

8. Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženice da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

8.1. Iz podataka dostavljenih od strane tuženice proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljice, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu što je tuženica propustila.

8.2. Pritom valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi odredbe članka 57. KU/2013 te odredbe članka 55. KU/2018, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013 (članka 56. KU/2018) sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013 (članka 55. KU/2018), ali to ovdje i nije slučaj.

8.3. Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15; dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Vrhovni sud Republike Hrvatske je ostvarujući svoju ustavnopravu ulogu ujednačavanja sudske prakse donio gore citirano pravno shvaćanje koje je time postalo obvezujuće za sve sudove u zemlji.

8.4. Konačno, u odnosu na žalbeni navod da je sve utužene naknade trebalo obračunati na osnovnu plaću, za odgovoriti je da je zahtjev i postavljen na način da je obračun dodataka izvršen u odnosu na osnovnu plaću.

9. Stoga je sud prvog stupnja, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

10. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP. Dodatno prednjem, u odnosu na žalbene navode glede neodređenosti manifestacijskog zahtjeva, za navesti je da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi. Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

10.1. Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

10.2. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženica položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena a sve jer da ne raspolaže potrebnim podacima za izračun tražbine.

10.3. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom iz odredbe članka 186.b ZPP. Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istoj nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati rada prekovremeno ostvarila a postotak dodataka razvidan je iz KU/2013 i KU/2018, Dodatka II. i TKU/12, TKU/17-1 i TKU/17-2, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja. S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženice u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženica ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženica nije dostavljala obračunske liste niti je pak osporila narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama.

10.4. Za napomenuti je da je prvostupanjski sud u predmetnom postupku propustio priliku primijeniti i načelo otvorenog pravosuđenja. Naime, odredbom članka 288.a stavak 2. ZPP propisano je da će sud postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojati da se tijekom pripremnog ročišta iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.

10.5. Ovlaštenje suda iz članka 109. stavak 1. ZPP kojom je propisano da, ako podnesak nije razumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju naložiti da podnesak ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom i u tu svrhu mu vratiti podnesak radi ispravka ili dopune, u suštini ima i funkciju primjene načela otvorenog pravosuđenja.

10.6. Slijedom navedenog, u situaciji kada tužiteljica i ne osporava da je uredno zaprimala obračunske platne liste iz kojih proizlazi iznos osnovne plaće kao i broj ostvarenih prekovremenih sati rada, i time ne osporava parametre izračuna utužene tražbine, to nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe u postupku radi isplate dodataka određenih citiranim odredbama KU/2013 i KU/2018, Dodatka II. i TKU/12, TKU/17-1 i TKU/17-2. Međutim, navedeni propust suda prvog stupnja nije imao svoju pravnu posljedicu u izračunu parničnog troška jer tuženica u tom dijelu ne prigovara (ne ističe navedenu relativno bitnu povredu).

11. Kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženice valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Split, 16. kolovoza 2021.

Sutkinja:

Svjetlana Vidović, v. r.