Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-835/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Tihani Pivac, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz G. K., G. K., OIB: ..., zastupan po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, pod poslovnim brojem Pn-111/17-29 od 24. siječnja 2020., 13. kolovoza 2021.,

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalbe tužitelja i tuženice, ukida presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, pod poslovnim brojem Pn-111/17-29 od 24. siječnja 2020. i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženici da isplati tužitelju na ime naknade za pretrpljenu štetu tj. naknadi korist od postizanja svojih interesa u zbrinjavanju privremenih korisnika, koju potražuje tužitelj zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u G. K. ul. ..., stambenog objekta sagrađenog na čest. br. 5692 Z.U. br. 3930 k.o. G. K., netto korisne površine 167,18 m[2] , za razdoblje od 30. studenoga 2014., pa do 10. lipnja 2016., ukupan iznos od 21.415,76 kuna sve sa zateznim kamatama koje na svaki mjesečni iznos teku kako je to pobliže naznačeno pod točkom I. izreke. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 21.415,76 kuna iz točke I. izreke pobijane presude, a do zatraženog iznosa od 91.781,82 kuna, tj. za iznos od 70.366,06 kuna. Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.068,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka III. izreke). Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 9.068,90 kuna iz točke III. izreke presude, a do zatraženog iznosa od 23.271,00 kuna, tj. za iznos od 14.202,10 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude, odbijajućeg dijela točke II. i IV. žali se tužitelj pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP-a), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači.

3. Protiv prvostupanjske presude, točke I. i III. izreke, žali se tuženica pobijajući istu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi pretrpljenu štetu zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u G. K., sagrađene na kat. čest. 5692 zk. ul. 3930 k.o. G. K., za razdoblje od 30. studenog 2014. do 10. lipnja 2016. u ukupnom iznosu od 91.761,82 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Tužitelj tvrdi da navedenu nekretninu nije mogao koristiti za vlastito stanovanje u spornom razdoblju zbog postupanja tuženice koja je istu protupravno držala u posjedu, odnosno, predala u posjed trećim osobama.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu kojeg tužitelj pobija žalbom, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio postojanje bitne povrede postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuju tužitelj i tuženica jer u tom dijelu presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Naime, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Iz stanja spisa, u bitnom, proizlazi:

- da je predmetnu nekretninu tužitelja tuženica tijekom 1996. godine dodijelila na privremeno korištenje prognaničkoj obitelji;

- da je tužitelj 5. rujna 2000., kao raniji zemljišnoknjižni vlasnik, podnio zamolbu za povrat u posjed predmetne nekretnine, ali da mu ista nije vraćena jer je prenesena u vlasništvo tuženice temeljem kupoprodajnog ugovora od 12. srpnja 2004., koji je nezakonito zaključila Agencija za pravni promet i posjedovanje nekretninama iz Zagreba, u svoje ime, a za račun tuženice;

- da je predmetni ugovor pravomoćnom i ovršnom presudom Županijskog suda u Zadru br. XX Gž-1776/2009 od 23. veljače 2010., utvrđen ništavim te je ponovno uspostavljeno pravo vlasništva u korist tužitelja za cijelo;

- da je tuženica 10. lipnja 2016. tužitelju vratila posjed njegove nekretnine;

- da je tužitelj u razdoblju od 30. studenog 2014. do 10. lipnja 2016. trpio štetu zbog nemogućnosti korištenja i uporabe svog stambenog objekta i ostalih nekretnina, radi čega traži da mu tuženica naknadi štetu za navedeno razdoblje;

- da su provedeno građevinsko i financijsko izvješće;

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za građevinsku struku N. V. proizlazi da neto korisna površina obiteljske kuće izgrađene u G. K., ul. ... na kat. čest. 5692 k.o. G. K. iznosi 167,18 m2;

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije D. U. proizlazi da ukupna zakupnina stambenog objekta - obiteljske kuće katnice od 167,18 m[2] neto korisne površine koja se nalazi u G. K., obračunata u razdoblju od 1. prosinca 2014. do zaključno 9. lipnja 2016., po mjesečnim cijenama koje je dala Porezna uprava, Područni ured Zadar, Ispostava Obrovac iznosi 91.781,82 kuna, dok ukupna zakupnina stambenog objekta obračunata po najmanjoj cijeni od 7,00 kn/m2 (iznos koji je određen po Odluci Vlade) iznosi 21.415,76 kuna. Da je vještak naveo da bi njegov nalaz bio precizniji bilo bi potrebno dopuniti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za građevinsku struku N. V. na način da isti od utvrđene neto korisne površine navede koja kvadratura se može koristiti za stanovanje.

10. Prvostupanjski sud je odluku o tužbenom zahtjevu donio pozivom na odredbe članka 223. ZPP-a, obrazlažući da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelju doista bilo onemogućeno korištenje njegove nekretnine u utuženom razdoblju, radi čega istom pripada naknada za navedeno razdoblje, ali kako tužitelj nije dokazao da je doista postojala mogućnost da iznajmi čitavi stambeni prostor za iznos 5.015,40 kuna mjesečno, djelomično je prihvatio njegov tužbeni zahtjev i tuženici naložio da tužitelju na ime naknade štete isplati ukupno iznos od 21.415,76 sa pripadajućim kamatama koji na pojedine mjesečne iznose od 1.170,26 kuna teku od dospijeća do isplate. Pri tome, visinu mjesečnog iznosa dosuđene naknade štete prvostupanjski sud je utvrdio temeljem podataka o najmanjoj cijeni zakupnine od 7,00 kuna/m[2] .

11. Osnovano stranke osporavaju zakonitost pobijane presude u dijelu koji se odnosi na utvrđenu visinu naknade.

12. U ovome stadiju postupak nije sporno da je tužiteljeva nekretnina bila stavljena pod privremenu upravu Republike Hrvatske temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“, broj 73/95 i 7/96), a odredbama članka 9. i 10. Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 26/03 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZPPDS) omogućeno je da se naseljenicima na području posebne državne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredbi tog Zakona.

13. Sukladno iznesenom proizlazi da je tužiteljeva kuća dana na privremeno korištenje u skladu s tada mjerodavnim propisima i s općim interesom te legitimnim ciljem da se napuštena imovina zaštiti od propadanja i devastacije, kao i da se zbrinu osobe koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata.

14. Stoga tužitelju nije bilo oduzeto pravo vlasništva, ali je nedvojbeni bio ograničen u pravu korištenja.

15. Prema odredbi članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 i 8/99) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. To znači da se nikoga ne smije lišiti vlasništva osim ako je to u javnom interesu te samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, kao i da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primijeni zakone da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.

16. Međutim, u situaciji kada dolazi do ograničenja prava vlasništva nužno je uspostaviti ravnotežu između općeg interesa i zaštite prava pojedinca.

17. Prijelaznim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 88/02; dalje u tekstu: ZID ZPPDS) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002. bilo je propisano da je nadležno ministarstvo sukladno odredbi članka 16. stavka 2. tog Zakona bilo dužno do 30. listopada 2002. donijeti rješenja o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat prije stupanja na snagu tog Zakona i to prema redoslijedu zaprimanja zahtjeva, a do 31. prosinca 2002. bilo je dužno donijeti rješenje o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji podnese zahtjev za povrat nakon stupanja na snagu ZID ZPPDS (članak 16. stavak 3.).

18. Pored toga, prema odredbi članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine, a kojem se imovina u navedenim rokovima ne vrati u posjed, država je zbog toga dužna naknaditi pretrpljenu štetu.

19. S obzirom da mora postojati ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca tužitelj ima pravo na naknadu zbog nekorištenja kuće od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje, a to njegovo pravo ovisi o tome je li mu zbog duljine razdoblja u kojem je bio onemogućen u posjedu nametnut prekomjerni teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je kuća bila oduzeta iz posjeda.

20. Nije prijeporno da je doista postojao legitimni interes tuženice da zaštiti napuštenu imovinu od propadanja i devastacije te da ujedno riješi stambeno pitanje osoba koje su bila raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata, dok s druge strane postoji interes tužitelja da se njegovo pravo vlasništva prekomjerno ne ograničava.

21. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj podnio zahtjev da mu se kuća vrati u posjed to je otpala potreba da je država štiti od propadanja i devastacije jer podnošenje zahtjeva podrazumijeva volju vlasnika da se sam brine o svojoj imovini.

22. Ovo stoga što obveza tuženice da privremeno ili trajno riješi stambeno pitanje privremenog korisnika ne može ići na štetu tužitelja kao vlasnika kuće.

23. Dakle, iz svega prethodno navedenog proizlazi da tuženica u konkretnom slučaju nije postigla traženu i poštenu ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava vlasništva tužitelja te je stoga tužitelj doveden u situaciju da mora snositi prekomjeran teret i miješanje u njegovo pravo vlasništva koje nije u razmjeru s legitimnim ciljem tuženice kojeg se u ovakvoj situaciji željelo ostvariti.

24. U takvoj situaciji, a kao što to proizlazi i iz odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Radanović od 21. prosinca 2006., pravno je odlučna činjenica duljine trajanja ograničenja prava vlasništva kod odlučivanja o naknadi za utvrđenu povredu te je sukladno tom stajalištu (koje je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U III-195/2006 od 18. lipnja 2008. te koje stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud) prvenstveno prilikom odlučivanja o naknadi za utvrđenu povredu treba uzeti u obzir ukupno razdoblje od kada je vlasniku bilo onemogućeno korištenje njegove imovine.

25. Slijedom toga, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju tužitelju nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj, zbog kojeg je njegova nekretnina dana na korištenje privremenim korisnicima (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-971/2011 od 3. veljače 2016., U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. i dr.). Posljedično tome, neutemeljen su navodi tuženice da ne bi bila odgovorna za nastalu štetu jer da na njezinoj strani nema protupravnosti, a ovo stoga što je, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, nedvojbeno da okolnost što tužitelj nije mogao raspolagati svojom privatnom imovinom na način kako mu je to zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01, 76/10 i 5/14) u utuženom periodu svakako predstavlja prekomjerni teret pa kako se ovdje radi o primjeni lex specialis tj. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom i ZPPDS proizlazi da bi tuženica bila odgovorna, a što slijedi i iz odredbe članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS. Pritom je odlučno što je tužitelj zatražio povrat imovine koja mu nije vraćena u zakonskom roku, kao i da tuženica nije smatrala utemeljenim njegov prijedlog za mirno rješenje spora od 2. rujna 2010. iako je isti podnesen nakon što je pravomoćno okončan parnični postupak poslovni broj P- 3/2009.

26. Međutim, zaključak prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti zahtjeva tužitelja, odnosno, utvrđenja o pripadajućoj visini naknade u iznosima koji predstavljaju najmanju zakupninu u spornom razdoblju, za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilni. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju pripada pravo na naknadu štete temeljem citiranih Zakona, jer je tuženica onemogućila istog da u spornom razdoblju koristi svoju nekretninu, ali je pogrešno pošao od pretpostavke da tužitelju naknada štete pripada u visini naknade koju bi ostvario iznajmljivanjem, jer on iz tog osnova niti ne potražuje naknadu štete. Tužitelj naknadu štete potražuje iz osnova nemogućnosti korištenja svoje nekretnine za stanovanje njega i obitelji.

27. Utoliko, na strani tužitelja ne postoji obveza dokazivanja činjenice iznajmljivanja, odnosno, davanja u zakup predmetne kuće, odnosno, prostora u istoj niti visine zarade koju bi tako ostvario (izgubljene dobiti), iz razloga što je zahtjev tužitelja za naknadu štete zasnovan na tvrdnji o korištenju predmetne nekretnine u cijelosti za potrebe stanovanja u istoj tužitelja i njegove obitelji.

28. U citiranim okolnostima, šteta nastala tužitelju očitovala bi se u visini troška koji je tužitelju nastao upravo zbog nemogućnosti korištenja za stanovanja predmetne nekretnine u spornom razdoblju.

30. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud propustio utvrditi visinu takve štete, pogrešno smatrajući da tužitelj u ovom postupku zahtjeva naknadu zbog nemogućnosti iznajmljivanja predmetne nekretnine, i relevantno činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

31. Iz navedenih razloga, kako temeljem podataka spisa predmeta nije moguće sa sigurnošću utvrditi visinu naknade štete koja bi pripadala tužitelju, a koja bi odgovarala visini troška kojeg je tužitelj imao zbog nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine, žalbe stranaka valjalo je uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje temeljem odredbe članka 369. stavka 1. i 370. ZPP-a, u svezi s odredbama članka 166. stavka 3. ZPP-a.

32. U nastavku postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede, dopuniti relevantno činjenično stanje izvođenjem, dokaza koje su stranke predložile te visinu zahtijevane naknade utvrditi imajući u vidu primjedbe iz ovog rješenja, a vodeći računa o visini troška kojeg bi tužitelj imao u svrhu osiguranja stanovanja njega i njegove obitelji u mjestu gdje se nalazi predmetna nekretnina u spornom razdoblju, nakon čega će pravilnom primjenom materijalnog prava ponovo odlučiti o zahtjevu tužitelja.

U Splitu 13. kolovoza 2021.

Sutkinja:

Tihana Pivac, v. r.