Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 39 Gž-1041/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednice vijeća, mr. sc. Neri Radas kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ane Gradišek kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz S., OIB:…, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetnici u S., protiv tuženika J. B. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. P. Ž., odvjetnici u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4117/2016 od 26. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. kolovoza 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika J. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4117/2016 od 26. studenog 2020.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg su dana 20. travnja 1993. god. u S. sklopili kao primateljica uzdržavanja tužiteljica M. B. s tuženikom J. B. kao davateljem uzdržavanja, ugovor koji je ovjeren kod Općinskoga suda u Splitu pod poslovnim brojem IR-575/93 od 30. 06. 1993. god.
II. Nalaže se tuženiku, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parbeni trošak u iznosu od 36.310,30 kn, uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 26. studenoga 2020. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači, a podredno ukine.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao primateljice uzdržavanja za raskidom Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 30. lipnja 1993. s tuženikom, njezinim bratom, kao davateljem uzdržavanja, a zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane tuženika.
5. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ne proturječi sama sebi i navedenim razlozima te presuda sadrži jasne razloge, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.
6. Također, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Neosnovani su žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane odluke bila počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 3. st. 3. ZPP-a, jer je potpuno nejasno zašto bi podnošenje predmetne tužbe radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo u suprotnosti s pravilima javnoga morala. Naime, jednostrani raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju je zakonom propisani način prestanka ugovora o uzdržavanju. Tvrdnje tuženika da predmetnu tužbu ne podnosi tužiteljica, već u njezino ime da je podnosi supruga njezinog nećaka G. B., nisu ničim dokazane, a iz sadržaja spisa proizlazi da je predmetnu tužbu 18. kolovoza 2016. podnijela punomoćnica tužiteljice odvjetnica M. K., koja za tužiteljicu je priložila i valjanu punomoć (list 4 spisa).
8. Prvostupanjski sud u tijeku postupka u bitnome utvrđuje: da su stranke 30. lipnja 1993. zaključile Ugovor o doživotnom uzdržavanju i to tužiteljica kao primateljica uzdržavanja, a tuženik kao davatelj uzdržavanja; da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, tužiteljica upisana kao vlasnica stana u potkrovlju kuće oznake čest. zgr. 3... z.u. 9.. k.o. S., stana označenog brojem 9, orijentacije istok- zapad u površini od 47,35 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika; da je u zemljišnim knjigama zabilježeno postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjerenog kod Općinskog suda u Splitu pod brojem IR-575/93 zaključenog između stranaka, a kojim je ugovoreno da će nakon smrti primatelja uzdržavanja davatelj uzdržavanja steći pravo vlasništva na stanu broj 9 u potkrovlju kuće oznake čest. zgr. 3… k.o. S.; da je u čl. 4. navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju navedeno da je tuženik preuzeo obvezu doživotno uzdržavati primateljicu uzdržavanja, tužiteljicu te preuzeo obvezu za sebe i svoje nasljednike da će primateljicu uzdržavanja opskrbljivati s potrebitom odjećom, obućom, plaćati sve namete i društvene obveze za ustupljeni stan te u slučaju bolesti pružiti joj potrebnu liječničku pomoć i nabavljati lijekove, njegovati je sve do njezine smrti kao i dati joj odgovarajuću njegu, smještaj, sve u skladu s mjesnim običajima i prema svojim materijalnim prilikama.
9. Utvrđeno je nadalje: da između stranaka nije bilo prijepora oko ispunjavanja ugovornih obveza sve do 2015.; tužiteljica tijekom postupka ne dokazuje da tuženik svoje obveze do 2015. ne bi ispunjavao, a isto tako ne osporava niti činjenicu da je tuženik svojim sredstvima otkupio predmetni stan; da je do problema između stranaka došlo 2015. kada je tuženik odlučio otići boraviti u Dom za starije i nemoćne osobe te da je tužiteljica u početku prihvatila poziv tuženika da i ona boravi u istom Domu, ali je prijedlog naknadno odbila i zatražila da ostane u svom stanu, a tuženik postupa po sklopljenom ugovoru; da tijekom 2015. i 2016. tuženik koji je boravio u Domu za starije i nemoćne nije bio u mogućnosti tužiteljici pružiti skrb, a njegov sin Ž. B. bio je na radu u Nj., a onda boravio na otoku B. zbog čega je i on bio spriječen pružiti skrb tužiteljici dok je tuženikova kćer S. B. C. također bila u inozemstvu i spriječena pomagati tužiteljici.
10. Zaključuje prvostupanjski sud, kako tuženik tijekom 2015. i 2016. nije poduzeo sve potrebno da bi ispunio svoje obveze iz odredbe čl. 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30. lipnja 1993., odnosno niti osobno niti po svojim nasljednicima nije tužiteljici u tom razdoblju pružio potrebnu skrb i ono što je ona od njega tražila, a bilo je u skladu s njegovim preuzetim ugovornim obvezama. Tuženik za to razdoblje nije angažirao niti neku treću osobu da bi po želji tužiteljice vodila o njoj skrb u njezinom stanu, a sama ponuda i spremnost tuženika da tužiteljici nađe smještaj u Domu za starije i nemoćne u kojem je i on osobno boravio, nije dovoljna za zaključak kako je tuženik postupio po navedenoj odredbi čl. 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju.
11. Zaključuje nadalje prvostupanjski sud, da tužiteljica s time što nije pristala boraviti u Domu za starije i nemoćne osobe već je zahtijevala da ostane u svom stanu i da joj u njemu tuženik pruža skrb i uzdržavanje, nije onemogućila tuženiku u daljnjem izvršavanju ugovorom preuzetih obveza niti je postala nesavjesna ugovorna stranka, a opisanim nije skrivila niti poremećenost odnosa niti onemogućila tuženika u izvršavanju preuzetih obveza s namjerom raskidanja ugovora.
12. Kako dakle, zaključuje prvostupanjski sud da postoje razlozi za raskid predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, to usvaja postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.
13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.
14. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se svode na drugačiju ocjenu dokaza od one izvršene po prvostupanjskom sudu i isti su neosnovani. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da je osnovan zahtjev tužiteljice za raskidom ugovora, zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane tuženika.
15. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na to kako tužiteljica nije tražila raskid ugovora za vrijeme njegova trajanja u vremenskom periodu od 22-23 godine, valja navesti kako i prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da tuženik ne bi ispunjavao svoje obveze sve do 2015., međutim, da je relevantno vremensko razdoblje od 2015. nakon kojega tuženik prema utvrđenju prvostupanjskoga suda nije izvršavao ugovorom preuzete obveze. Nadalje, neodlučni su žalbeni navodi, a za rezultat ovoga postupka, kojima se ukazuje na to da tuženik ima pravo od tužiteljice zahtijevati naknadu za 22 godine davanja uzdržavanja, a da ta naknada po svojoj vrijednosti prelazi vrijednost predmetnoga stana.
16. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju na uvjete za raskid se primjenjuju odredbe čl. 125. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 47/79 i 56/00 – dalje: ZN) kojima je propisano, da ukoliko prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora, s time da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strane ne izvršava svoju obvezu.
17. U konkretnom slučaju ne radi se neznatnom neizvršavanju obveze, niti o situaciji kada je za neizvršavanje kriva sama druga strana (primateljica uzdržavanja) niti je ona onemogućila tuženiku izvršavanje obveze uzdržavanja.
18. Prvostupanjski sud se pogrešno pozvao na odredbu čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11), međutim, pravilnom primjenom materijalnoga prava (primjenom odredbe čl. 125. st. 3. ZN-a) valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
19. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).
20. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 10. kolovoza 2021.
Predsjednica vijeća:
Željka Rožić Kaleb, v.r.
