REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-5997/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o., OIB ..., B., D. d.o.o., OIB ..., V., kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K., D. A., T. R. u O., radi isplate iznosa od 65.611,38 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-98/19-28 od 24. srpnja 2019., 3. kolovoza 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-98/19-28 od 24. srpnja 2019.:

- u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz V. poslovni broj Ovrv-1278/15 od 9. rujna 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 53.611,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi od 5,75% godišnje, i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.087,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. rujna 2015. do isplate,

- u točkama III. i V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv- 98/19-28 od 24. srpnja 2019. u preostalom dijelu točke I. izreke i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz V. poslovni broj Ovrv-1278/15 od 9. rujna 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 53.611,10 kn od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi koja premašuje stopu od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi koja premašuje stopu od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi koja premašuje stopu od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi koja premašuje stopu od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi koja premašuje stopu od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi koja premašuje stopu od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi koja premašuje stopu od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi koja premašuje stopu od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi koja premašuje stopu od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi koja premašuje stopu od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi koja premašuje stopu od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi koja premašuje stopu od 5,75% godišnje, i u tom dijelu se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.750,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz V. poslovni broj Ovrv-1278/15 od 9. rujna 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 53.611,10 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2015. do isplate te da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.087,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. rujna 2015. do isplate (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.090,01 kn (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 1.000,00 kn odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka V. izreke).

2. Protiv tog dijela prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi navodi da je trgovačko društvo K. d.o.o. B. osnovalo trgovačko društvo H. d.o.o. B. na osnovi Plana podjele s osnivanjem koji je prihvaćen na skupštini održanoj 7. prosinca 2013. i dopunjen na skupštini održanoj 9. siječnja 2014., a navedena podjela je provedena na temelju odredbe čl. 202. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 153/09 i 56/13) koji u stavku 2. propisuje da javni isporučitelji vodne usluge ne mogu obavljati druge djelatnosti osim djelatnosti javne vodoopskrbe i odvodnje, s time da je rok za usklađenje pravnog statusa isporučitelja vodnih usluga s tim zakonskim odredbama bio 31. prosinca 2013. Zbog toga smatra da je aktom podjele s osnivanjem na tužitelja prenesen status javnog isporučitelja vodnih usluga i temeljem zakona je izvršen prijenos gospodarske cjeline, odnosno cijele gospodarske infrastrukture, a samim time i ugovora kojim je reguliran odnos prednika tužitelja kao prethodnog javnog isporučitelja vodne usluge i tuženika kao drugog isporučitelja vodne usluge koji je u cijelosti naslonjen na komunalnu infrastrukturu prednika. Smatra da je takvo shvaćanje u skladu s odredbom čl. 550.a st. 6. i čl. 550.n st. 1. Zakona o trgovačkim društvima kojima je propisano da je novo društvo sveopći pravni sljednik društva koje se dijeli. Ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova za sastav podneska od 2. ožujka 2019., premda se radi o obrazloženom podnesku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno izvesti pred drugostupanjskim sudom već izvedene dokaze, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od

2.820,00 kn.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj pobija tuženikove žalbene navode kao neosnovane, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.750,00 kn.

4. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbe, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama.

6. U prvostupanjskom postupku i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju s izvedenim dokazima niti samim sobom, dok je izreka presude jasna i razumljiva te u skladu s razlozima o odlučnim činjenicama.

7. Predmet ovoga spora (u pobijanom dijelu) je zahtjev za isplatu iznosa od 53.611,10 kn na ime cijene za vodu koju tužitelj potražuje po računu broj 1466/hidro1/1 od 30. lipnja 2015.

8. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno obvezuju li ovdje parnične stranke cijene određene Ugovorom o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće broj 227/06 i Ugovorom o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda broj 228/07, koji je sklopljen 15. svibnja 2006. između trgovačkog društva K. d.o.o., B., i ovdje tuženika (dalje: Ugovor o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda), odnosno je li tužitelj sveopćim pravnim sljedništvom stupio u pravni položaj društva K. d.o.o. iz predmetnih ugovora.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a žalitelj ne osporava pravilnost tih utvrđenja, da je između društva D. B. d.o.o. i trgovačkog društva K. d.o.o. 30. prosinca 2013. sklopljen Ugovor o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline (dalje: Ugovor o prijenosu gospodarske cjeline), predmet kojeg je kupoprodaja gospodarske cjeline prodavatelja D. B. d.o.o. koju čine kratkotrajna i dugotrajna imovina, odnosno stvari, prava i obveze opisane u čl. 2. tog ugovora, te da je Ugovorom o prijenosu od 20. veljače 2014. kupac K. d.o.o. prenio Ugovor o prijenosu gospodarske cjeline na ovdje tužitelja (koji je nastao 18. veljače 2014. podjelom društva K. d.o.o. odvajanjem s osnivanjem), a s takvim prijenosom se suglasio i prodavatelj D. B. d.o.o. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju činjenica što je utvrdio izveo zaključak da je na temelju Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline tužitelj postao vlasnik građevina i opreme postrojenja za proizvodnju pitke vode i predtretman komunalnih otpadnih voda opisanih u čl. 2. Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline, odnosno nositeljem gospodarske cjeline društva D. B. d.o.o., ali ne i ugovorna strana Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda jer taj ugovor nije bio sastavni dio gospodarske cjeline trgovačkog društva D. B. d.o.o. Naime, u trenutku sklapanja Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline (i prijenosu tog ugovora) Ugovor o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda je bio sastavni dio imovine društva K. d.o.o. koji je bio strankom tog ugovora još od 2006. godine, a ne sastavni dio imovine prodavatelja gospodarske cjeline.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj niti sveopćim pravnim sljedništvom nije postao strankom Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda.

11. Odredbom čl. 550.a Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD) je propisano da se društvo kapitala može podijeliti razdvajanjem ili odvajanjem (st. 1.), s time da se odvajanje provodi prijenosom jednog ili više dijelova imovine društva koje se dijeli, a da to društvo ne prestaje, na jedno ili više novih društava koja se osnivaju radi provođenja odvajanja (odvajanje s osnivanjem) ili na jedno ili više društava koja već postoje (odvajanje s preuzimanjem) (st. 3). Na društva koja se osnivaju radi provođenja podjele (nova društva) ili na društva koja već postoje (društvo ili društva preuzimatelji) podjelom prelaze dijelovi imovine, obveze i pravni odnosi društva koje se dijeli onako kako je to određeno planom podjele (st. 5.). Nova društva odnosno društvo ili društva preuzimatelji sveopći su pravni sljednici društva koje se dijeli te za obveze društva koje se dijeli odgovaraju suglasno odredbama ove glave ovoga Zakona (st. 6.).

12. Odredbom čl. 550.n st. 1. ZTD-a je propisano da upisom podjele u sudski registar dijelovi imovine društva koje se dijeli, obveze i pravni odnosi, suglasno planu podjele sveopćim sljedništvom prelaze na nova društva, a ako neki dio imovine nije planom podjele raspoređen ili to suglasno planu podjele ne bi bilo moguće učiniti, takav dio imovine ili naknada za njega rasporedit će se na sva nova društva u istom omjeru kao što im je prema planu podjele pripala raspoređena neto imovina društva koje se dijeli.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio, a žalitelj ne osporava pravilnost tih utvrđenja, da je trgovačko društvo K. d.o.o. obavijestilo ovdje tuženika da je djelatnost javne vodoopskrbe, odvodnje i izvođenja priključaka prenio na trgovačko društvo H. d.o.o. osnovano u postupku podjele s osnivanje i da je prenesene djelatnosti brisao s danom 18. veljačom 2013. U predmetnoj obavijesti je istaknuo da Ugovor o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda nije prešao na ovdje tužitelja, već da je tužitelj kao novoosnovano društvo i odvojena pravna osoba ovlašten sklopiti samostalno ugovore o isporuci vode za piće i pročišćavanju otpadnih voda s trećim osobama. Naime, tužitelj je trgovačko društvo koje je nastalo u postupku podjele s osnivanjem trgovačkog društva K. d.o.o. te je upisom podjele u sudski registar postao sveopćim sljednikom prenesene mu imovine, obveza i pravnih odnosa, a takva podjela je utvrđena upravo planom podjele u kojem se detaljno utvrđuje koji dijelovi imovine, obveza i pravnih odnosa ostaju društvu koje se dijeli, a koji dijelovi prelaze na novoosnovano društvo. Tuženik koji je tvrdio da tužitelja obvezuju cijene ugovorene Ugovorom o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda na kojem je kao distributer i stranka naznačeno trgovačko društvo K. d.o.o. je trebao dokazati da je na tužitelja sveopćim sljedništvom prešao taj ugovor, a što je tuženik propustio, premda je na tuženiku bio teret dokazivanja sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije pravni sljednik u odnosu na Ugovor o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda jer takva činjenica ne proizlazi iz isprava u spisu, a tuženik nije pravovremeno i u skladu s odredbom čl. 299. st. 1. ZPP-a dostavio u spis plan podjele iz kojeg bi se mogla utvrditi odlučna činjenica – jesi li ugovori u kojima je društvo koje se dijeli jedno od stranaka sveopćim pravnim sljedništvom prešli na ovdje tužitelja.

14. Žalbenim navodima da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica Plan podjele trgovačkog društva K. d.o.o. koje je tuženik dostavio u prilogu podneska predanog na ročištu za glavnu raspravu od 12. lipnja 2019., tuženik zapravo pobija presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Međutim, a imajući u vidu da je tuženik priložio isprave na koje se poziva nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle, u suprotnosti s odredbom čl. 299. ZPP-a kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti dokaze i činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, to propust prvostupanjskog suda da prilikom donošenja odluke uzme u obzir dokaze koje je tuženik podnio u poodmakloj fazi postupka nije nezakonita radnja zbog koje bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, već je takvo postupanje prvostupanjskog suda u skladu s odredbom čl. 299. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

15. Tuženik se u žalbi poziva na odluke ovoga suda poslovni broj Pž- 4453/2015 i Pž-2406/2016, navodeći da je tim odlukama pravomoćno utvrđeno da je tužitelj kao pravni sljednik, odnosno novoosnovano društvo preuzeo obveze, prava i imovinu društva K. d.o.o., pa tako i predmetne ugovore. Međutim, pitanje sljedništva u odnosu na predmetne ugovore je pitanje činjenične naravi, a u odlukama na koje se žalitelj poziva žalbeni sud se nije bavio pitanjem pravnog sljedništva u odnosu na sklopljene ugovore jer to pitanje u fazi žalbenog postupka nije bilo osporavano, kao što je to u ovom predmetu. Parnični sud nije vezan činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćnih sudskih odluka donesenim u drugim predmetima, već je dužan ispitati i raspraviti sve odlučne i sporne činjenice u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja i načelom traženja istine te, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, ocjenjujući pritom savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP-a), kao što je to u konkretnom predmetu prvostupanjski sud i učinio.

16. Dodatno se ukazuje da iz stanja spisa proizlazi da je u ovom parničnom postupku tuženik osporavao valjanost raskida Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda navodima da je društvo K. d.o.o., koje je uputilo tuženiku jednostranu izjavu o raskidu, neovlaštena osoba koja je izašla iz tog pravnog odnosa. Međutim, tužitelj je u svom dopisu upućenom tuženiku u kolovozu 2014. naveo da je prije podjele s prijenosom dijela imovine na tužitelja društvo K. d.o.o. obavljalo samo distribuciju vode, dok je nakon podjele s osnivanjem H. d.o.o. kao novoosnovano društvo, osim distribucije vode, obavljao i djelatnost proizvodnje, odvodnje i pročišćavanja vode, te da je K. d.o.o. obračunavao cijenu vode prema Ugovoru o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda iz 2006. godine sve do 31. prosinca 2013. kada je djelatnost distribucije koju je obavljao prenio na ovdje tužitelja te su na tužitelja, osim djelatnosti distribucije u postupku podjele s osnivanjem, prenesena i djelatnost proizvodnje, odvodnje i pročišćavanja sukladno Ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline prenesenom na ovdje tužitelja, slijedom čega cijene iz Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda više nisu bile održive, te je poslao tuženiku na potpis ugovore koje je tuženik odbio potpisati. Dakle, pitanje pravnog sljedništva Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda u ovom parničnom postupku predstavlja spornu činjenicu postojanje koje tuženik nije dokazao sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, premda je tijekom postupka tvrdio da je K. d.o.o. kao stranka Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda izašao iz tog pravnog odnosa. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelja Ugovori o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda ne obvezuju jer u odnosu na te ugovore tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio sveopći pravni sljednik. S druge strane, tužitelj nije iznosio činjenične tvrdnje da potražuje cijenu za isporučenu vodu na temelju Ugovora o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda, već na temelju Odluke o cijenama iz srpnja 2014.

17. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih žalitelj u žalbi ne osporava, proizlazi:

- da je od ukupno fakturirane cijene po računu br. 1466/hido1/1 od 30. lipnja 2015.u iznosu od 227.405,00 kn tuženik platio tužitelju iznos od 173.793,90 kn,

- da između stranaka nije sporna isporučena količina pitke i otpadne vode po računu br. 1466/hido1/1 od 30. lipnja 2015.,

- da je tužitelj obračunao cijenu sukladno Odluci od 1. srpnja 2014. i dostavio tuženiku ugovore koje je tuženik odbio potpisati, dakle, da parnične stranke nisu bile u ugovornom odnosu,

- da je Vijeće za vodne usluge 11. lipnja 2015. donijelo privremeno rješenje kojim je odredilo cijenu isporuke vode u visini od 3,58 kn/m3 i cijenu prihvata i pročišćavanja vode u visini od 2,66 kn/m3 između H. d.o.o. i D. d.o.o. V.,

- da se prve dvije stavke računa (12234 m3 pitke vode i 9787,20 m3 otpadne vode) odnose na isporučene količine pitke i otpadne vode do donošenja privremenog rješenja Vijeća za vodne usluge od 11. lipnja 2015. te da je tuženik podmirio djelomično te stavke obračunavajući cijenu sukladno Ugovoru o distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda (prvu stavku je podmirio u iznosu od 20.186,10 kn, a drugu u iznosu od 16.148,88 kn),

- da se treća i četvrta stavka računa (20579 m3 pitke vode i 16463,20 m3 otpadne vode) odnose na isporučene količine pitke i otpadne vode nakon donošenja privremenog rješenja i plaćene su u cijelosti.

18. Odredbom čl. 208. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 130/11, 56/13 i 1/14; dalje: Zakon o vodama) je propisano da isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema obvezan je odrediti cijenu vodne usluge sukladno načelima iz čl. 197. st. 5. ovoga Zakona, dok je odredbom čl. 205. toga Zakona propisano da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz prethodnu suglasnost jedinice lokalne samouprave.

19. Budući da je Vijeće za vodne usluge analognom primjenom odredbe čl. 208. st. 3. Zakona o vodama donijelo privremenu mjeru u postupku kontrole zakonitosti određivanja cijene vode iz članka 208. ovoga Zakona (čl. 217. st. 1. u svezi s čl. 219. st. 1. t. 6. i st. 3. Zakona o vodama), kojom je odredilo cijenu između ovdje parničnih stranaka od dana donošenja te mjere, to je tužitelj do donošenja takve privremene mjere bio ovlašten obračunati tuženiku cijenu sukladno Odluci o određivanju cijene od 1. srpnja 2014., kako je to tužitelj pravilno i obračunao. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 53.611,10 kn, kao razliku cijene koju je tužitelj obračunao sukladno važećoj Odluci o cijenama od 1. srpnja 2014. i cijene koju je tuženik obračunao i platio u visini određenoj Ugovorom distribuciji/sakupljanju i pročišćavanju voda, a imajući u vidu da se radi o ugovorima za koje tuženik nije dokazao da su prešli na tužitelja u postupku podjele trgovačkog društva K. d.o.o. odvajanjem s osnivanjem.

20. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate, ali ne po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz trgovačkih ugovora, već po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), slijedom čega je za dio stope koji premašuje zakonom propisanu stopu zakonskih zateznih kamata za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a trebalo ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

21. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela pobijane presude. Pogrešno tuženik smatra da ima pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 2. ožujka 2019. u punom iznosu, s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da tuženik takav podnesak nije dostavio u spis tijekom prvostupanjskog postupka.

22. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.750,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, slijedom čega je tužiteljev zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 3. kolovoza 2021.

Sutkinja

Ružica Omazić, v.r.