Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž-1726/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz O., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici- odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i J. j.t.d. iz O., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1934/2019- 22 od 8. ožujka 2021., dana 26. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1934/2019-22 od 8. ožujka 2021.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.847,46 kn, zajedno sa zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 10.415,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. II).

2.Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

3.Žalba je neosnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5.Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi, sadržajem iste.

6.Na daljnje žalbene navode da sud prvog stupnja nije saslušao kao svjedoka javnog bilježnika, za odgovoriti je da, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim, iste nije provodio.

7.Osim toga, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak bilo kakvim saslušanjima što je izraženo i u stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.Pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221. ZPP, protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio.

9.Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

10.Također, neosnovano u žalbi tuženik sadržajem iste ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a koja da se sastoji u nepravilnoj primjeni odredbe čl. 260. ZPP.

11.Naime, knjigovodstveno-financijska vještakinja D. V. dala je svoj nalaz i mišljenje sukladno svojem znanju i iskustvu, time da ista u svom nalazu i mišljenju nije trebala obrazlagati razloge za promjenu kamatne stope sukladno tvrdnji tuženika jer joj to nije bio niti zadatak i konačno naveden nalaz i mišljenje, koji je sud u cijelosti prihvatio nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika.

12.Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13.U žalbenom stadiju postupka tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.

14.U žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 20. veljače 2006. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 18.299,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a namjena kredita je bila kupnja vozila,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je ugovorena kamatna stopa od 3,50% godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15.Na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pozivom na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., sve u vezi s čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 324., 1111., 1112. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO) te čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 84. ZZP/03, sud prvoga stupnja zaključio je da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da su tom odredbom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije pa je takva odredba potrošačkih ugovora o kreditu nepoštena i ništetna te je tuženik stoga dužan platiti iznos naveden u izreci s pripadajućim zakonskim zateznim kamama.

16.Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 16.847,46 kuna više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Vještak je postupio prema nalogu suda, detaljno je obrazložio nalaz i mišljenje, nalaz je jasan i određen, stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev prihvaćen je kao osnovan u cijelosti za utuženi iznos od 16.847,46 kuna (čl. 1111. ZOO). Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem čl. 1115. ZOO, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

17.Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenljiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom (kao i ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te je sud sukladno odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku, u kom pravcu su neodlučni navodi tuženika da je tužena banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

18.Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio 10. lipnja 2020. presudu U-III 2233/19 kojom je odbio tužbu R.B.A. vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Rev-3142/18. R.B.A. tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18. Tom revizijom Vrhovni sud RH, ukratko, odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak. 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

19.Što se tiče navoda žalbe o pogrešnosti shvaćanje suda prvoga stupnja o tome da je vezan shvaćanjem iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. žalitelja se upućuje na shvaćanje izraženo o tom pitanju u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. te raniju odluku istoga suda poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

20.Dalje valja reći da su točni navodi žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonom dopušteno (čl. 26. ZOO/05). Međutim, to je dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 84. ZZP/03. Ovo jer se radi o odredbi, kako se pravilno obrazlaže i u pobijanoj odluci, koja je nerazumljiva i nedorečena. Naime, tuženika obveze da odredba bude jasna i razumljiva ne oslobađa činjenica da je na dan sklapanja Ugovora na snazi bio ZZP/03 prema kojemu Banka nije bila obvezna kod ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru naznačiti koji dio ukupne kamate je fiksni, a koji promjenjivi. No, sasvim je jasno da je i na taj dan ukupna kamatna stopa sadržavala dva elementa: fiksni element koji se utvrđuje prema stanju na dan sklapanja ugovora i koji se ne mijenja sve dok ugovor traje (fiksni dio) i promjenjivi element koji se mijenja prema utvrđenim parametrima (varijabilni dio), što je tuženik kao pravna osoba koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga znao te je mogao i morao u ugovor ugraditi odredbu koja će biti jasna i razumljiva.

21.Uz to ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije te je takva odredba, i po stavu ovoga suda, nepoštena i time, ništetna (čl. 81. st. 1. ZZP). Na navedeno ukazuje i čl. 82. alineja 11. toga Zakona koji je propisivao da se nepoštenom može smatrati ugovorna odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, kakva je i predmetna odredba jer za ugovaranje takve odluke nema valjanih ni ugovorom predviđenih razloga, a uz što i okolnosti samog sklapanja pravnog posla i one koje su uslijedile, u smislu čl. 83. ZZP i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ govore u prilog da se radilo o nepoštenoj odredbi. Ovo jer se radilo o ugovornom odnosu u kojem je jedna od strana institucija, banka, koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga i time raspolaže specifičnim znanjima, koja je u predmetnom slučaju iskoristila svoj položaj na način da drugoj strani, fizičkoj osobi, koja takva specifična znanja ni približno nema, nametne nejasnu odredbu, koja je pak banci omogućila jednostrano i netransparentno mijenjanje odluke o visini kamatne stope, čime je porasla i preuzeta obveza tužiteljice, a kakvo postupanje upravo govori u prilog propisanom čl. 82. alineja 11. ZZP, odnosno da se radi o nepoštenoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Pri tome se značajna neravnoteža u pravima i obvezama očituje upravo u činjenici da je Banci kroz unošenje nejasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dano pravo da jednostrano i bez ikakve mogućnosti nadzora mijenja visinu ugovorene promjenjive kamatne stope čime se direktno utjecalo na visinu obveze, ali i na pravo tužiteljice kao potrošača da ravnopravno sudjeluje u obveznom odnosu koji je nastao te na njeno pravo da bude informirana o svim promjenama koje utječu na njenu obvezu i da o istima pregovara.

22.Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo odlučiti kao u izreci.

23.Odluci o parničnom trošku tuženik određeno ne prigovara.

24.Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 26. srpnja 2021.

Sudac

Darija Horvat, v.r.