Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž R-1367/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. G., P., OIB:…, zastupan po punomoćniku D. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika M.-H. d.o.o., S., OIB:…, zastupan po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & p., Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9138/2020-62 od 5. svibnja 2021., dana 26. srpnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9138/2020-62 od 5. svibnja 2021., u toč. I i toč. II izreke.

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. III izreke.

Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi.

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike naknade za prijevoz na posao i s posla za razdoblje od 01. listopada 2007. do 31. srpnja 2010. isplati neto iznos od 24.477,64 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci (toč. I), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 21.687,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2021. pa do isplate (toč. II), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 24.375,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2021. pa do isplate (toč. III).

2. Protiv navedene presude u toč. I i II izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08– Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11– pročišćeni tekst, 25/13, 43/13- Rješenje USRH, 89/14 i 70/19- dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Protiv navedene presude u toč. III, žalbu je podnio tužitelj zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1 i 3 ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine, uz naknadu troška žalbe.

4. U svom odgovoru na žalbu tužitelj je porekao žalbene navode i predložio da se tuženik sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora

5. Žalbe su neosnovane.

6. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje razliku na ime naknade troškova prijevoza na posao i s posla u ukupnom iznosu od 24.477,64 kn prema konačnom tužbenom zahtjevu iz podneska od 12. ožujka 2021. Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 42. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine od 11. prosinca 1997. (Narodne novine br. 41/98) koji je u primjeni od 1. siječnja 1998, te se primjenjuje na tuženika.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP- na koju ukazuje ukazuje tuženik, jer prvostupanjska presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

9. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanje dano za njega.

10. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska presuda ovog suda posl. br. Pr- 914/15 od 24. travnja 2017. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Povodom žalbe tužitelja i tuženika Županijski sud u Zagrebu je svojom presudom posl. br. Gž R-936/17 od 9. svibnja 2018. u cijelosti odbio žalbe stranaka te je potvrdio prvostupanjsku presudu. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu tužitelj je podnio reviziju Vrhovnom sudu RH koji je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev 2944/2018 od 22. listopada 2020. djelomično odbio, a djelomično prihvatio reviziju tužitelja te je djelomično ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu, odnosno presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu Pr-914/15 od 24. travnja 2017. pod toč. I.2., IV. i V. izrijeke te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u pogledu tužiteljevog zahtjeva za isplatu troškova prijevoza na posao i s posla pogrešno zaključujući da je tužitelj svojim zahtjevom dužan inicirati isplatu troškova koji mu pripadaju na temelju odredbe čl. 42. st. 1 Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine. Vrhovni sud RH izražava stajalište da na temelju odredaba Kolektivnog ugovora radnik ima pravo na naknadu troška prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom, neovisno o podnošenju ili nepodnošenju zahtjeva u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte, a koja se naknada troškova prijevoza isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg dana u mjesecu za slijedeći mjesec.

11. Obzirom na sadržaj rješenja Vrhovnog suda RH i tužbenog zahtjeva o kojem je pravomoćno odlučeno, trebalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja koji se odnosi na isplatu troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od 1. listopada 2007. pa do 1. srpnja 2010. u ukupnom iznosu od 24.477,64 prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 12. ožujka 2021.

12. U odnosu na rješenje Vrhovnog suda RH tuženik svojim podneskom od 21. siječnja 2021. i dalje ostao kod stajališta da tužitelj nema pravo na isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla bez podnošenja zahtjeva za isplatu stvarnih troškova, koja inicijativa treba poteći od tužitelja kao radnika, odnosno podredno kada bi tužitelj i imao pravo na isplatu troškova prijevoza smatra da u svakom slučaju to pravo tužitelju ne pripada za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora, odnosno u vrijeme kada nije bio na poslu te se nisu ostvarili troškovi prijevoza. Ujedno ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje koje se odnosi na siječanj 2010.

13. Tužitelj je u odnosu na navode tuženika ponovno istaknuo da je tužitelj čitavo utuženo razdoblje prebivao na području garda Petrinje, što je tuženiku bilo poznato jer je adresa tužitelja navedena u isplatnim listama, da je nesporno putovao na posao i s posla na relaciji P. – S. – P., a da je visinu troškova prijevoza utvrdio sudski vještak R. v. d.o.o., na čiji izračun tuženik nije imao primjedbi. U odnosu na navode tuženika da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu troškova prijevoza za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, tužitelj je istaknuo kako su podaci o danima koje je tužitelj bio na bolovanju, odnosno godišnjem odmoru vidljivi iz isplatnih lista, te je stoga, sukladno tim podacima, tužitelj razmjerno umanjio potraživanje za dane provedene na godišnjem odmoru, odnosno za dane odsutnosti zbog bolovanja.

14. Sud prvog stupnja je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

15. Sukladno odredbi čl. 42. Kolektivnog ugovora, je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne prijevozne karte, odnosno ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte. Ako zaposlenik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec.

16. U odnosu na zahtjev tužitelja s tog naslova tužitelj je spisu priložio uvjerenje o prebivalištu, iz kojeg proizlazi da tužitelj prebiva u P.. Iz navoda tužitelja iz tužbe proizlazi da je tužitelju naknada za prijevoz isplaćivana u visini od 290,00 kn mjesečno.

17. Tuženik ističe kako zahtjev tužitelja glede potraživanja troškova prijevoza nije osnovan budući je tuženik donio obvezujući naputak u kojem je naveo na koji način se može zatražiti trošak prijevoza u visini stvarnih troškova. Tuženik ističe da tužitelj nije zahtijevao isplatu stvarnih troškova prijevoza za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije zahtijevao isplatu stvarnih troškova prijevoza. Istodobno tužitelj navodi da je tijekom svog rada kod tuženika imao prebivalište u Petrinji, o čemu je tuženik imao saznanja. Tužitelj naime ističe da nije podnosio zahtjev za naknadu stvarnih putnih troškova, obzirom da nije znao da ima pravo na isplatu tih troškova, niti je prilagao potvrdu o prebivalištu, kao niti podatke o cijeni mjesečne karte.

18. Iz obvezatnog naputka tuženika od 28. svibnja 2009. proizlazi da su radnici dužni priložiti potvrdu o prebivalištu, potvrdu prijevoznika da je adresa na kojoj radnik živi u određenoj zoni te iznos cijene koštanja prijevozne karte. Po primitku tih dokumenata odgovorne osobe obračuna plaća provjerit će koje vrste prijevoza postoje od tužiteljevog mjesta stanovanja te do posla, usporedit će troškove te će dostaviti radniku odgovor u kojem iznosu se zahtjev odobrava. Odgovorne osobe obračuna plaća dužne su od radnika jednom godišnje tražiti potvrdu o prebivalištu.

19. Sukladno pravnom stajalištu izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH koje je doneseno u ovom konkretnom sporu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla sukladno odredbi čl. 42 Kolektivnog ugovora, neovisno o podnošenju ili nepodnošenju zahtjeva u visini stvarnih izdataka. Navedeno pravo za tužitelja proizlazi direktno iz odredbe čl. 42 Kolektivnog ugovora i nije uvjetovano prethodnim podnošenjem zahtjeva od strane tužitelja. Budući odredba čl. 42 Kolektivnog ugovora ne pretpostavlja podnošenje zahtjeva radnika kao uvjet za isplatu naknade troškova prijevoza, već to materijalno pravo pripada radnicima temeljem odredbe Kolektivnog ugovora, tuženik kao poslodavac dužan se držati odredaba Kolektivnog ugovora i isplatiti radnicima sva materijalna prava koja im pripadaju na temelju odredaba Kolektivnog ugovora, pa tako i troškove prijevoza. Kolektivni ugovor ne propisuje da je za ostvarenje tog prava potrebno prethodno podnošenje zahtjeva, te stoga navedeno pravo tužitelju pripada neovisno o činjenici podnošenja zahtjeva za naknadu tih troškova. Stoga nije relevantan naputak tuženika u pogledu naknade troškova prijevoza, jer isti ne može derogirati, odnosno ograničiti pravo tužitelja na naknadu troškova prijevoza na koji ima pravo na temelju odredaba Kolektivnog ugovora.

20. Visina troškova prijevoza utvrđena je nalazom i mišljenjem vještaka R.. v. d.o.o. od 18. prosinca 2014. iz kojeg proizlazi da visina potraživanje tužitelja s naslova prijevoza na posao i s posla iznosi ukupno 26.277,40 kn. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio navedeni izračun sudskog vještaka budući niti jedna strana nije istaknula primjedbe na ispravnost izračuna, što znači da izračun ničim nije doveden u pitanje. Upravo na temelju tog izračuna tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, na način da je utvrđeni iznos umanjio za dane provedene na godišnjem odmoru, odnosno bolovanju, prema metodologiji koju je detaljno obrazložio u podnesku od 12. ožujka 2021. Tuženik nije prigovorio metodologiji izračuna potraživanja koju je primijenio tužitelj, te je stoga sud u cijelosti prihvatio izračun sačinjen po vještaku, odnosno tužitelju.

21. Pravilno je sud prvog stupnja, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, isti ocijenio neosnovanim, budući najstarije potraživanje tužitelja dospijeva 1. listopada 2007., a tužba je podnesena 23. kolovoza 2010., odnosno unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 135. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09).

22. Pravilna je i odluka o isplati zatezne kamate koja se temelji se na odredbi čl. 29. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Potraživanje tužitelja s naslova troška prijevoza dospijeva posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec (čl. 42. st. 4 Kolektivnog ugovora), te je stoga osnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate počevši od prvog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

23. Tuženik u žalbi ustraje kod prigovora koje je iznio i tijekom prvostupanjskog postupka, a koje je pravilno otklonio sud prvog stupnja.

24. Zbog navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako u osnovi tako i u visini, a ista se temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155. st. 1. ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14), koja se primjenjuje u ovom slučaju sukladno odredbi Tbr. 48. t.3 Tarife, budući su stranke zastupane po odvjetnicima.

26. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odnosu na cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu iznosa na ime prekovremenih sati u iznosu od 11.426,87 kn, te na ime troška prijevoza u iznosu od 24.477,64 kn, dok je tužiteljev zahtjev odbijen u pogledu utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu i vraćanja na rad. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa novčanim potraživanjem, istom ima pripasti cjelokupan trošak, koji se u ovom slučaju procjenjuje prema vrijednosti pojedine radnje, a ne prema jednokratnoj nagradi, jer se radi o procjenjivom predmetu.

27. Trošak tužitelja odnosi se na nagradu za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1), za sastav četiri obrazložena podneska, i to podnesci od 29.10.2010., 22. 04.2011., 03.08.2011. i 23.03.2012. iznos od 1.000,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1 Tarife), za zastupanje na jedanaest ročišta iznos od 1.000,00 kn za svako ročište (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podnesaka od 20.01.2011., 17.12.2011., 23.11.2012., 24.03.2013., 18.04.2013., 06.06.2014., 01.12.2014., 27.01.2015., 03.11.2015., 04.11.2016., 07.01.2021. i 12.03.2021., ukupno dvanaest podnesaka iznos od 250,00 kn za svaki podnesak (Tbr 8.t.3.), za pristup na dva ročišta za objavu presude iznos od 500,00 kn za svako ročište (Tbr. 9. t. 3), za sastav žalbe iznos od 1.250,00 kn (Tbr. 10. t. 1), za sastav revizije iznos od 1.500,00 kn (Tbr. 10. t.6), što ukupno iznosi 22.750,00 kn, kojem iznosu valja pridodati iznos od 5.687,50 kn na ime 25% PDV-a (Tbr. 42), kao i iznos od 2.000,00 kn za financijsko vještačenje, što sveukupno iznosi 30.437,50 kn.

28. Kako je tužitelju već pravomoćno dosuđen trošak u iznosu od 8.750,00 kn (prema toč. III. Izreke presude tog suda posl. br. Pr-914/15 od 24. travnja 2017.), tuženik je dužan naknaditi tužitelju razliku troškova u ukupnom iznosu od 21.687,50 kn (toč. II izreke pobijane presude).

29. Neosnovana je žalba tužitelja u odnosu na toč. III izreke pobijane presude, jer protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada tužitelju nije priznata nagrada za sastav iznad četiri obrazložena podneska u iznosu od 750,00 kn za svaki podnesak, obzirom da je tužitelju već priznata nagrada za četiri obrazložena podneska u iznosu od 1.000,00 kn, dok je za ostale obrazložene podneske, i to podneske od 23.11.2012., 24.03.2013., 06.06.2014., 01.12.2014., 27.01.2015., 03.11.2015. i 04. 11. 2016., 07.01.2021. i 12.03.2021. priznata nagrada u iznosu od 250,00 kn za svaki podnesak. Ujedno pravilno tužitelju nije priznat zahtjev za sastav podnesaka od 21.02.2011., 16.01.2011., 26.07.2012., 07.09.2012., 03.10.2012., 08.03.2013., 27.05.2013., 03.02.2014., 08.05.2014., 16.07.2014., 05.05.2015., 08.05.2015., 01.04.2016., 12.05.2016., 14.06.2016. i 25.08.2016., 06.11.2019., 08.08.2020., 22.01.2021. u iznosu od 250,00 kn za svaki podnesak, obzirom da isti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Naime navedenim podnescima tužitelj samo dostavlja požurnice, odnosno traži odgodu ročišta. Tužitelju nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

30. Radi navedenog odluku o parničnom trošku trebalo je u cijelosti potvrditi temeljem odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP.

31. Odbijeni su tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, jer sa istima nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP).

32. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 26. srpnja 2021.

Sudac

Darija Horvat, v.r.