REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 78 Pž-3500/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić u pravnoj stvari tužitelja WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. iz Zagreba, Slovenska ulica 24, OIB 52848403362, kojeg zastupa punomoćnica Mirjana Helebrant, odvjetnica u Zagrebu, Iblerov trg 9, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB 55545787885, radi isplate iznosa od 75.128,29 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1596/2019-53 od 14. lipnja 2021., 23. srpnja 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1596/2019-53 od 14. lipnja 2021. u pobijanoj točki I. njene izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1596/2019-53 od 14. lipnja 2021. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 73.548,29 kn s kamatama, kao i platiti mu parnični trošak u iznosu od 16.275,00 kn s kamatama (točka I. izreke), dok je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 1.580,00 kn s kamatama (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku temeljem čl. 33. Zakona o javnim cestama, dok je prigovor zastare odbio primjenom čl. 225. i 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka te odluke o troškovima. Smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio omjere odgovornosti, posebno članak 1., stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 59/96). Nadalje, ukazuje kako je protiv odgovorne osobe u predniku tuženika odbijena optužba za propust u održavanju ceste, pa i iz toga proizlazi kako nema tuženikove odgovornosti. U odnosu na prigovor zastare, ukazuje kako je sud primijenio pogrešan zakon, jer je do štetnog događaja došlo prije 2006. godine, pa se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine. Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti presudu te odbiti tužitelja u cijelosti, odnosno preko primjerenog iznosa, ili presudu ukinuti.
3. Ovaj sud ukazuje kako iz sadržaja žalbe jasno proizlazi kako se tuženik žali protiv dijela presude u kojemu nije uspio u parnici, odnosno protiv točke I. njene izreke.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. U odnosu na osnovu odgovornosti tuženika, prvostupanjski sud ukazuje na čl. 6. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 100/96 i 76/98; dalje: ZJC) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, prema kojemu su za održavanje javnih cesta odgovorni Hrvatska uprava za ceste te županijske uprave za ceste, odnosno korisnik koncesije, koji su dužni nadoknaditi štetu korisniku javne ceste, ako je šteta prouzrokovana stanjem javne ceste. Nadalje, prvostupanjski se sud poziva i na čl. 33. st. 1. ZJC-a, prema kojemu se prometna signalizacija i oprema postavlja na javnoj cesti na temelju prometnog projekta, pri čemu uprava za ceste može isti promijeniti uz suglasnost ministra (čl. 33. st. 3. ZJC-a). Stoga, zaključuje prvostupanjski sud, ako je prometni znak „cesta s pravom prvenstva“ postavljen na javnu cestu prije križanja, tada je, prema projektu, moralo biti predviđeno i postavljanje odgovarajućeg znaka na cestu s kojom se javna cesta križa. Ovo iz razloga što, sukladno čl. 3. t. 7. ZJC-a, javnu cestu čine, cit. „prometni znakovi i uređaji za nadzor i sigurno vođenje prometa“, što u ovom slučaju nesumnjivo uključuje svu potrebnu prometnu signalizaciju.
8. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud utvrđuje postojanje odgovornosti tuženika zbog toga što nije postavio odgovarajuće znakove na svim cestama koje se križaju, već samo na onu cestu kojom se kretalo jedno vozilo.
9. Ovaj sud dodatno ukazuje kako se, prema čl. 6. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 105/04 i 142/06, dalje: ZSPC/04), koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja, ceste, kao osnova na kojoj se odvija promet, moraju projektirati, izgrađivati, opremati, održavati i štititi tako da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju toga zakona. Nadalje, prema čl. 10. st. 1. ZSPC/04, pravna ili fizička osoba nadležna za održavanje ceste dužna je voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa.
10. Imajući u vidu kako je motorno vozilo u pokretu opasna stvar (čl. 1064. u vezi čl. 1069. ZOO-a iz 2005. godine, odnosno čl. 174. i 178. ZOO-a koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja), djelatnost čija je svrha omogućivanja sigurnog i nesmetanog prometa opasnih stvari po samoj logici predstavlja opasnu djelatnost. Imajući u vidu kako onaj koji obavlja opasnu djelatnost odgovara po načelu uzročnosti, osim ako ne dokaže kako ta djelatnost nije izazvala štetu, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje bitno za primjenu materijalnog prava.
11. Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, koje je u skladu s ispravama u spisu i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, oba vozača koja su sudjelovala u štetnom događaju vozila su dopuštenom brzinom, i oba su imala razloga vjerovati da imaju prednost u raskrižju. Ovo iz razloga što je vozač Fiata imao postavljen prometni znak prema kojemu se kreće cestom s pravom prvenstva, dok vozač Mercedesa nije imao nikakav znak na ulasku u raskrižje, zbog čega je smatrao kako ima prednost zbog pravila desne strane.
12. Upravo ovako utvrđene činjenice, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ukazuju na postojanje odgovornosti tuženika zbog propusta u postavljanju odgovarajućeg znaka na svim cestama koje se susreću na tom raskrižju. S obzirom na to, pravilno je naložio tuženiku da tužitelju vrati iznos koji je platio trećim osobama za naknadu štete.
13. Što se tiče primjene materijalnog prava u odnosu na zastaru i zakonske subrogacije, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine. Naime, bez obzira na to što se nesreća dogodila 1998., do zakonske subrogacije došlo je tek 2007. godine, kada je tužitelj platio štetu, što pretpostavlja primjenu novog Zakona o obveznim odnosima kako u odnosu na subrogaciju (čl. 963. ZOO-a), tako i u odnosu na zastaru (čl. 225. ZOO-a).
14. Pri tome ovaj sud ukazuje kako su i odrede ranijeg Zakona o obveznim odnosima imale potpuno jednaki sadržaj kako u pitanju zastare (čl. 371. ranijeg ZOO), odnosno zakonske subrogacije (članak 939. st. 1. ranijeg ZOO-a), pa niti primjena ranijeg zakona ne bi utjecala na pravilnost same presude.
15. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.
16. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.
17. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu.
Zagreb, 23. srpnja 2021.
Sudac
Mladen Šimundić
