Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-1892/2019-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz M., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz R., protiv tuženika K. A. d.o.o. iz R., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. V. i dr. odvjetnicima iz O. društva V. partneri d.o.o. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-265/2015-62 od 23. kolovoza 2019., dana 23. srpnja 2021.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-265/2015-62 od 23. kolovoza 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca tog suda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 30.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 18. studeni 2015. pa do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 50,000.00 kn, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.915,50 kn, sve u roku od 8 dana sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2019. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.562,50 kn.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog narušenog duševnog zdravlja protiv tuženika kao prijašnjeg poslodavca i to radi povrede dostojanstva i mobinga odnosno kako ističe tužitelj radi fizičkog i psihičkog zlostavljanja od strane nadređenog radnika tuženika Nenada Ristića.

5. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti smatrajući da su ispunjene pretpostavke iz čl. 7. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje ZR) odnosno iz čl. 134. ZR, zbog čega je osnovan zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog uznemiravanja. Naime, zaključak je prvostupanjskog suda da je od strane tuženika tj. njegovog radnika N. R. vršeno uznemiravanje tj. mobing, te da je tužitelj njegove postupke doživljavao kao ugrožavanje vlastite osobnosti i dostojanstva pri čemu je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nikakvim svojim skrivljenim ili protupropisnim ponašanjem nije doprinio nezakonitom postupanju radnika tuženika, iako mu nije moglo ostati nepoznato neprimjereno ponašanje radnika N. R. kako prema tužitelju tako i prema drugim djelatnicima, a što su potvrdili svjedoci djelatnici tuženika K. K., B. M., Ž. R., A. P.. Stoga prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je svjedok N. R. tijekom dužeg vremenskog razdoblja verbalno napadao i vrijeđao tužitelja govoreći mu da je nesposoban, glup, drogeraš, te da ga je čak i fizički napao uhvativši ga za vrat, a da postoji uzročno posljedična veza između nezakonitog postupanja radnika tuženika i povrede prava osobnosti tužitelja, sud zaključuje i iz činjenice što iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka K. R., dr. med. proizlazi da su psihičke smetnje tužitelja posljedica problema na poslu, a iste su dijagnosticirane najprije kao akutna reakcija na stres, a u nastavku kao poremećaj prilagodbe, kao i da bolesti ovisnosti nisu imale posljedice na psihičko stanje tužitelja s obzirom da su iste bolesti u potpunosti izliječene. Također, proizlazi da prvostupanjski sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka tuženika D. Š., S. S., Ž. S., M. B., J. R. i Ž. Č. budući su isti većim dijelom djelatnici na rukovodećim položajima ili djelatnici pravne službe tuženika kao i još uvijek zaposleni djelatnici kod tuženika, čiji iskazi su pristrani i usmjereni ili na smanjenje odgovornosti njih osobno s obzirom na njihove funkcije kod tuženika, tako i iz straha da ne bude posljedica njihovih iskaza od strane poslodavca pa sud smatra da isti iz tog razloga nisu u potpunosti iskreno i nepristrano davali iskaz u ovom postupku.

6. Osnovano tuženik ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a i činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno.

7. Naime, odredbama čl. 111. st. 1. i 2. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

8. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica uznemiravanja i mobinga od strane tužitelju nadređenog djelatnika tuženika), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

9. Najprije valja reći da bez obzira što je vještak u svom nalazu naveo da je iz medicinske dokumentacije razvidno da su psihičke smetnje tužitelja posljedica problema na poslu i to najprije kao akutna reakcija na stres, a u nastavku poremećaj prilagodbe i što tužitelj tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica mobinga, odnosno uznemiravanja tako da medicinsko vještačenje koje je izvedeno po prijedlogu tužitelja potvrđuje samo činjenicu da je tužitelj obolio od psihičkog oboljenja, ali ocjenu o tome radi li se o mobingu koji bi za posljedicu imao i takvo oboljenje može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak, jer bolest može biti posljedica ukoliko se utvrdi da je vršen mobing i da je tužitelj upravo zbog njega obolio.

10. To pogotovo što je vještak u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da je prema dokumentaciji tužitelj psihičke posljedice trpio u vremenu od 6.ožujka 2015. do 15. veljače 2016. dok je u vremenu od 6. ožujka 2015. do 6. studenog 2015. bio na bolovanju, da bi zatim u usmenom iskazu vještak naveo da se ključni događaj dogodio 6. ožujka 2015. pri čemu je vještak naveo da o događaju odnosno padu autobusa nije imala saznanja, a iz navoda tužbe i iskaza tužitelja proizlazi da se fizički sukob tužitelja i N. R. koji tužitelj ističe kao ključni događaj, zbio u jesen odnosno listopadu 2014., slijedom čega je takav nalaz i mišljenje u proturječnosti sam sa sobom i s izviđenim okolnostima, a što je bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, kako to pravilno ističe žalitelj.

11. Isto tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze svjedoka tuženika D. Š., S. S., Ž. S., M. B., J. R. i Ž. Č. navodeći da su većim dijelom djelatnici na rukovodećim položajima ili djelatnici pravne službe tuženika kao i još uvijek zaposleni djelatnici kod tuženika, pa da su njihovi iskazi pristrani i usmjereni ili na smanjenje odgovornosti njih osobno s obzirom na njihove funkcije kod tuženika, dok je prihvatio kao istinite iskaze svjedoka K. K., B. M., Ž. R. i A. P. djelatnike tuženika kao i iskaz tužitelja jer ga potvrđuju navedeni svjedoci kao i brat tužitelja D. H. i dugogodišnji prijatelj M. M..

12. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je svjedokinja D. Š. u trenutku davanja iskaza bila zaposlena u P. sustavima d.o.o., a iz njenog iskaza proizlazi da je bilo pogreški i u radu tužitelja što je prvostupanjski sud propustio ocijeniti. Isto tako, svjedokinja S. S. u trenutku davanja iskaza nije zaposlenica tuženika, već je djelatnica u P. sustavi d.o.o R., nadalje svjedok Ž. Č. u trenutku davanja iskaza je zaposlenik firme R. P., te nije zaposlenik tuženika, zatim svjedok M. B. je u trenutku davanja iskaza zaposlen u firmi R. plus kao rukovoditelj službe, kao i svjedok Ž. S. koji u trenutku davanja iskaza nije djelatnik tuženika nego djelatnik u firmi R. plus, a kako to proizlazi iz raspravnih zapisnika kada su navedeni svjedoci davali iskaze.

13. Slijedom navedenog, kako iz stanja spisa jasno proizlazi da navedeni svjedoci nisu zaposleni kod tuženika, to je zaključak prvostupanjskog suda suprotan navodima i činjenicama u spisu odnosno postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Time je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s jedne strane jer je prvostupanjski sud donio zaključak suprotno stanju spisa, a s druge strane jer nije argumentirano obrazložio zašto nije prihvatio iskaze svjedoka predloženih od tuženika, kako to osnovano ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

14. Također je protivan zaključak prvostupanjskog suda stanju spisa da su svjedoci koje je iskaze prihvatio kao istinite djelatnici tuženika, budući da je iz stanja spisa razvidno da je svjedok K. K. radio samo od 2013. do 2014. kod tuženika dok mu nadalje nije produžen Ugovor o radu, zatim svjedok B. M. nije više zaposlenik kod tuženika, kao i svjedok Ž. R. koji je u trenutku davanja iskaza u mirovini te svjedok A. P. u trenutku davanja iskaza nije djelatnik tuženika već je zaposlen u firmi R. plus.

15. Osim toga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz navedenih dokaza (pogotovo izvedenog vještačenja) doista za sada nije moguće izvesti zaključak o postojanju sustavnog i dugotrajnog psihičkog zlostavljanja od strane tuženika odnosno radnika tuženika N. R. poduzimanjem radnji koje tužitelj navodi u svojoj tužbi i svojim kasnijim stranačkim očitovanjima.

16. Naime, pod pojmom mobinga smatra se specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do uklanjanja s radnog mjesta. No, takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale, odnosno ako traju određeno duže vrijeme, a ne jedna radnja u vidu fizičkog sukoba. Dakle, potrebno je utvrditi postojanje sustavnog, dugotrajnijeg psihičkog zlostavljanja tužitelja, odnosno sustavnog povrjeđivanja prava tužitelja iz radnog odnosa, a sve ovo od strane tuženika kao poslodavca, odnosno radnika tuženika koji je bio nadređeni tužitelju, da bi se ispunile pretpostavke da se tužitelju dosudi naknada štete zbog mobinga.

17. Prema tome, prvostupanjska presuda za sada ne sadrži jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama potrebnim za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva, a i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, tako da je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370 ZPP pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP).

18. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

19. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazane ovim rješenjem na način da će dati valjane i obrazložene razloge o navedenim odlučnim činjenicama potrebnima za procjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva te će ponovno nakon utvrđenja svih relevantnih okolnosti i ponovnom ocjenom već izvedenih dokaza odlučiti o zahtjevu tužitelja pri čemu će raspraviti i ocijeniti osnovanost ostalih žalbenih prigovora tuženika.

20. Tek nakon toga bit će moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 23. srpnja 2021.

Sutkinja

Sabina Dugonjić